Kur'an naglašava da su prijašnji narodi bili kažnjavani i uništavani upravo zbog grijeha koje su činili. Brojni su kur'anski tekstovi u kojima se o tome govori. U Kur'anu se, također, ističe da su sve nedaće i neprijatnosti s kojima se čovjek susreće u svom životu, zapravo, rezultat griješenja i udaljavanja iz Allahovog okrilja i puta na koji je On ukazao šaljući vjerovjesnike. Allahov Poslanik, a.s., je u mnogim hadisima upozorio na pogubne posljedice grijeha i griješenja po čovjeka i svijet u kojem on živi, upućujući ljude da se čuvaju svih vrsta grijeha, na svakom mjestu i u svakom vremenu. Da bi se očuvalo od grijeha potrebno je, između ostalog, educirati se o tome šta su to grijesi, kako se dijele i klasificiraju te kakve posljedice uzrokuju, naročito oni grijesi za koje se kaže da su veliki (kebāiru-z-zunūb). U ovom prilogu pročitajte nekoliko važnih pojašnjenja u vezi s velikim grijesima.

Potrebno je istaći da ranije navedna lista velikih grijeha nije konačna niti nam je bilo za cilj da pokušamo velike grijehe ograničiti na navedeni broj. Nastojali smo da u ovoj listi velikih grijeha spomenemo one situacije kojima su ljudi često izloženi u svome životu. Također, u svjetlu navedenog mogu se razaznati kriteriji na osnovu kojih su islamski učenjaci određene prijestupe svrstavali u velike grijehe (el-kebāir). To uveliko olakšava da se određena radnja ili prijestup može klasificirati kao veliki grijeh, s obzirom da se životne situacije ne mogu predvidjeti niti ograničiti nekim brojem.

Treba istaći da navedenim popisom velikih grijeha nisu obuhvaćeni svi harami (dakle, sve ono što je zabranjeno), jer postoje i mnoge druge radnje za koje se, na osnovu jasnih šerijatskih tekstova ili općih intencija islama, pouzdano zna da su grijeh. Navest ćemo nekoliko primjera: držanje kipova i pasa u kući je, na osnovu kategoričkih hadisa Allahovog Poslanika, strogo zabranjeno; osamljivanje sa ženom kojoj čovjek nije mahrem (tj. s kojom može stupiti u brak jer nema šerijatske zapreke) je haram i onaj ko to radi čini grijeh; spolno općenje sa ženom u vrijeme njene menstruacije (hajza), postporođajnog perioda (nifasa) kao i općenje prije nego što se ona, nakon isteka hajza ili nifasa, okupa je također zabranjeno i haram. Dakle, postoje brojne zabrane koje se, ukoliko ih neko uradi, smatraju grijehom. Cilj pisanja ovog rada nije, ni u kom slučaju, pobrojavanje svih radnji koje se smatraju haramom već, prije svega, konkretno ukazivanje na brojne radnje koje, shodno islamskom učenju, nisu dozvoljene, kako bi ih se ljudi čuvali u svome životu. Također, postoje određeni postupci u vezi kojih islamski učenjaci nemaju jedinstven stav, jedni ih smatraju haramom (strogom zabranom) a drugi mekruhom (samo pokuđenim). Isto tako, postoje određeni propisi za koji jedni smatraju da su obavezni (vadžib) a drugi ih smatraju sunnetom, dakle, samo preporučenim (a poznato je da onaj ko uradi sunnet ima nagradu a ko ga ne uradi nema nagrade ali ni kazne). Nastojali smo da u listu velikih grijeha uvrstimo, koliko god je to bilo moguće, one prijestupe u vezi kojih postoji usaglašen stav islamskih učenjaka.  

Također, treba imati u vidu da navedeni redoslijed ne odražava težinu grijeha, mada su najteži među velikim grijesima spomenuti na početku liste, zbog dokaza koji upućuju na to poput npr. širka, kufra, ubijanja, bavljenja sihirom, ostavljanja namaza, nedavanja zekata itd. Svaki grijeh je štetan i ostavlja negativne posljedice, i na čovjeka i njegovo okruženje. O tome će biti govora detaljnije nešto kasnije.

Smatramo bitnih ovom prilikom ukazati na još nekoliko detalja:

Prvo: Postoje grijesi koji izvode iz vjere, tj. onaj ko ih učini prestaje biti musliman. Tu spada više grijeha, a prije svega to se odnosi na širk i kufr. Na početku je pojašnjeno da je kufr, na izvjestan način, sadržan u širku pa iz tog razloga, vjerovatno, nije tretiran kao zaseban grijeh u Ez-Zehebijevoj knjizi o velikim grijesima. Također, psovanje Allaha Uzvišenog, zatim psovanje bilo kojeg od Njegovih poslanika ili islamskih svetinja i simbola izvodi iz islama. Isto važi i za negiranje strogih vjerskih obaveza, svejedno radilo se o naredbama (farzovima) ili zabranama (onom što je haram). Drugačije kazano, ona osoba koja negira stroge islamske propise poput npr. obaveze klanjanja namaza, davanja zekata, zabrane bluda, krađe itd.), takva osoba izlazi iz vjere i prestaje biti musliman. U slučaju da dotična osoba ne izvršava neki propis, npr. zbog lijenosti ili nekog drugog razloga, ali ne negira njegovu obligatnost (tj. da je to vjerski propis, ustanovljen na osnovu Kur'ana i Sunneta) onda ta osoba nije izašla iz islama ali je počinila veliki grijeh. Onaj ko je učinio djelo koje izvodi iz islama (što za sobom povlači čitav niz teških posljedica, kao što su npr. zabrana klanjanja dženaze namaza takvoj osobi ili njeno ukopavanje u muslimansko greblje u slučaju da umre u takvom stanju, zatim nemogućnost nasljeđivanja, poništavanje braka ukoliko je bio oženjen ili udata itd.), da bi  takva osoba ponovo bila musliman mora se iskreno pokajati, okupati se i izgovoriti dva šehadeta, tj. nanovo primiti islam. Allah da nas sačuva od svih grijeha i harama!

Drugo: Potrebno je znati da postoje veliki grijesi koje čovjek ne čini svojim vanjskim organima već srcem i dušom. Ti grijesi se zovu ez-zunub el-batine (unutranji grijesi) a tu spadaju pokuđene ljudske osobine kao što su pohlepa, zavidnost, pakost, samodopadljivost, neiskrenost, oholost itd. To je veoma pogubno za čovjeka, naročito ako se ima u vidu da te osobine često budu razlogom da čovjek počini mnoge grijehe prema drugim ljudima kao što su prevara, nepravda, uzimanje tuđeg hakka itd., a ti grijesi spadaju u ono što Svevišnji Allah neće oprostiti jer je On, neka je uzvišen, apsolutno pravedan. Zato se treba boriti protiv navedenih osobina putem duhovnog odgoja i uzdizanja, upoznavajući slabosti svoga nefsa i često spominjući Allaha. Stoga vjernik i vjernica stalno čine zikrullah, uče dove i Kur'an, skrušeno obavljaju namaz, pomažu drugim ljudima i nastoje da učine što više dobra. Na taj način oni oplemenjuju svoje duše i suzbijaju njihove negativne osobine, koje, u slučaju da budu zapuštene, mogu biti razlogom čovjekove vječne propasti, Allah da nas sačuva!

Treće: Javno činjenje grijeha je posebno opasna dimenzija griješenja. To dodatno usložnjava i pojačava pogubnost grijeha jer se na taj način grijesi i griješenje promoviraju. Tako grijeh postaje nešto normalno, ljudi ga usvajaju u svome životu a sve to vodi katastrofi koja će zadesiti ne samo one koji čine grijeh već i mnogo širu zajednicu. Zato Allah Uzvišeni u Kur'anu časnom upozorava: Izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje (fitne) koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava. (El-Enfal, 25) Allahov Poslanik, a.s., je, upozoravajući na kobne posljedice javnog griješenja kazao: "Svim mojim sljedbenicima će biti oprošteno osim onima koji javno čine grijehe." Ovo, naravno, ni u kom slučaju ne treba shvatiti u smislu da su tajni grijesi (oni koji se čine u osami) bezazleni i bezopasni. Allah, dž.š., je Sveznajući, On je obaviješten o svemu i Njemu se ne može ništa sakriti. U jednom hadisi-kudsiji se navodi da, onda kada se čovjek sakrije da bi u tajnosti učinio neki grijeh, Allah, dž.š., kaže: "Robe Moj, zar si Mene učinio najbezvrijednijim posmatračem?!" Svaki grijeh, bio on javni ili tajni, ima teške posljedice po čovjeka i njegov život pa se zato treba čuvati svih grijeha, i velikih i malih, i javnih i tajnih.

Četvrto: Za grijehe je potrebna tevba (pokajanje), a posebno za velike grijehe. Na taj način se eliminišu štetne posljedice koje grijesi uzrokuju. Tevba ima svoje uvjete (šartove) a o tome će opširnije biti govoreno malo kasnije. Poznato je pravilo: "La kebirete me'i istigfar vela sagirete me'a israr", što bi značilo: "Nema velikog grijeha s istigfarom, (jer se pokajanjem i traženjem oprosta taj grijeh briše), kao što nema malog grijeha s ustrajavanjem u njemu (tj. ukoliko se mali grijeh često ponavlja onda on postaje veliki grijeh)."

Piše: dr. hfz. Safvet Halilović

Preporod