Kur’an veoma često koristi metaforu u svojim izrazima budući da ona jeziku daje dinamičnost i svježinu, zbog čega ona i jeste najizrazitije sredstvo pjesničkoga govora. U metafori do izražaja dolazi dvostruki aspekt stila: ekspresivni, kojim se izražavaju najtanahnije misli i osjećaji, i impresivni, kojim se kod čitaoca ii slušaoca izaziva snažan dojam.[4]
Poslušajmo slijedeće Allahove riječi gdje se metafora javlja u imenici: هُوَ الَّذِيَ أَنزَلَ عَلَيْكَ الْكِتَابَ مِنْهُ آيَاتٌ مُّحْكَمَاتٌ هُنَّ أُمُّ الْكِتَابِ وَأُخَرُ مُتَشَابِهَاتٌ فَأَمَّا الَّذِينَ في قُلُوبِهِمْ زَيْغٌ فَيَتَّبِعُونَ مَا تَشَابَهَ مِنْهُ ابْتِغَاء الْفِتْنَةِ وَابْتِغَاء تَأْوِيلِهِ وَمَا يَعْلَمُ تَأْوِيلَهُ إِلاَّ اللّهُ وَالرَّاسِخُونَ فِي الْعِلْمِ يَقُولُونَ آمَنَّا بِهِ كُلٌّ مِّنْ عِندِ رَبِّنَا وَمَا يَذَّكَّرُ إِلاَّ أُوْلُواْ الألْبَابِ On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!" – A samo razumom obdareni shvaćaju.[5]
Besim Korkut je pojam أُمُّ الْكِتَابِ umm al-Kitab preveo kao glavnina Knjige, iako on doslovno znači majka Knjige. Majka Knjige je metafora, jer je majka osnova koja se brine o svojoj djeci i djeca se njoj obraćaju za njihove potrebe. Stoga se jasni kur’anski ajeti, koji su temelj i izvor vjere, upravo porede sa majkom te se nejasni ajeti tumače obraćanjem na osnovne i temeljne, a to su jasni ajeti.
Isti je slučaj i sa slijedećim primjerom: يَمْحُو اللّهُ مَا يَشَاء وَيُثْبِتُ وَعِندَهُ أُمُّ الْكِتَابِ Allah je dokidao šta je htio, a ostavljao šta je htio; u Njega je Glavna knjiga.[6] Ovdje ponovo imamo pojam majka Knjige (أُمُّ الْكِتَابِ umm al-Kitab) gdje je majka temelj i osnov, a odnosi se na vjerozakon zajednički svim objavljenim vjerama. Allah dokida i ostavlja šta želi, ali je temelj svih tih vjerozakona nepromjenljiv, što se nazire u riječima Svevišnjeg: شَرَعَ لَكُم مِّنَ الدِّينِ مَا وَصَّى بِهِ نُوحًا وَالَّذِي أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ وَمَا وَصَّيْنَا بِهِ إِبْرَاهِيمَ وَمُوسَى وَعِيسَى أَنْ أَقِيمُوا الدِّينَ وَلَا تَتَفَرَّقُوا فِيهِ كَبُرَ عَلَى الْمُشْرِكِينَ مَا تَدْعُوهُمْ إِلَيْهِ اللَّهُ يَجْتَبِي إِلَيْهِ مَن يَشَاء وَيَهْدِي إِلَيْهِ مَن يُنِيبُ On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: "Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!" Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.[7]
Licemjerstvo se u Kur’anu metaforički označava kao bolest, što se nazire u slijedećem slučaju: فِي قُلُوبِهِم مَّرَضٌ فَزَادَهُمُ اللّهُ مَرَضاً Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava.[8] Naime, kao što bolest tijela slabi pokrete i dovodi do nemoći, isto tako licemjerstvo slabi, izopačuje i uništava srce i razum.
Kad je riječ o metafori u glagolu, Ebu Zehra citira slijedeći primjer: إِنَّ اللّهَ اشْتَرَى مِنَ الْمُؤْمِنِينَ أَنفُسَهُمْ وَأَمْوَالَهُم بِأَنَّ لَهُمُ الجَنَّةَ يُقَاتِلُونَ فِي سَبِيلِ اللّهِ فَيَقْتُلُونَ وَيُقْتَلُونَ وَعْدًا عَلَيْهِ حَقًّا فِي التَّوْرَاةِ وَالإِنجِيلِ وَالْقُرْآنِ Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu, i Indžilu, i Kur'anu.[9]
Uzvišeni poredi spremnost vjernika da daju svoje živote nadajući se Njegovoj vječnoj nagradi i zadovoljstvu sa trgovinom između njih i njihovoga Gospodara. Ovdje je posrijedi sjajna metafora u kojoj se porede dva stanja.
Slijedeća kur’anska metafora ilustruje najuzvišeniji primjer jezičkog stila: وَضَرَبَ اللّهُ مَثَلاً قَرْيَةً كَانَتْ آمِنَةً مُّطْمَئِنَّةً يَأْتِيهَا رِزْقُهَا رَغَدًا مِّن كُلِّ مَكَانٍ فَكَفَرَتْ بِأَنْعُمِ اللّهِ فَأَذَاقَهَا اللّهُ لِبَاسَ الْجُوعِ وَالْخَوْفِ بِمَا كَانُواْ يَصْنَعُونَ Allah navodi kao primjer grad, siguran i miran, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio, pa mu je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi i glad i strah.[10]
Citrani ajet nudi nekoliko sjajnih metafora. Korkut je sintagmu وَالْخَوْف لِبَاسَ الْجُوعِ (libas al-džu’ wa al-hawf) prevodi kao glad i strah, a ona doslovno znači odjeća gladi i straha. Tako bi doslovan prijevod bio: Pa mu (gradu) je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi odjeću i gladi i straha. Uzvišeni Allah povezuje odjeću sa gladom i strahom, jer odjeća obuhvata i prekriva čovjeka u cjelini i stalno je s njim, kao što glad i strah čovjek osjeća svim svojm bićem, i gdje se god kreće, i oni se kreću s njim. I još nešto; kad se glad i strah pojave u jednome mjestu, one obuhvate sve njegove stanovnike, kao što odjeća prekriva cijelo tijelo.
Slijedeća se metafora krije u pojmu وَالْخَوْف لِبَاسَ الْجُوعِ فَأَذَاقَهَا اللّه (fe ezaqahallah) što znači: Allah mu (gradu) je dao da iskusi odjeću gladi i straha. Odjeća se odijeva, a ne kuša. Međutim, ovdje je odjeća gladi i straha povezana sa dušom i blagodati koja je nestala nakon što postaše nevjernici. Svevišnji poredi stanje nestanka sa stanjem kušanja, tj. okusili su gorčinu nakon rahatluka. Dakle, kazna se ne odijeva već se kuša, pa je stoga ovaj izraz prikladniji i precizniji.
Kao primjer kur’anske metafore Rummani navodi slijedeći ajet: وَاشْتَعَلَ الرَّأْسُ شَيْبًا i glava osijedjela,”[11] i potom kaže da se riječ اشْتَعَل ište’ale u osnovi upotrebljava za vatru, a znači raspaliti se, sagorjeti, plamtjeti,[12] i ona je u ovom kontekstu najizražajnija. Naime, kada čovjek osijedi, njegove sijede vlasi se šire i umnožavaju takvom brzinom kao što se vatra rasplamsava.[13]
Ova kovanica nije bila poznata Arapima, zato što se širenje sijedih vlasa poredi sa rasplamsavanjem vatre, po brzini, bjelini i nužnosti, a oboje završavaju uništavanjem onoga što zahvate.
Također, Kur’an često za znanje i vjerovanje koristi metaforu svjetlo (نور nur), a za nevjerovanje i prkošenje upotrebljava pojam tmine (ظلمات zulumat), kao što se na početku sure Ibrahim kaže: الَر كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ إِلَى صِرَاطِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ Elif Lām Rā. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na Put Silnoga i Hvaljenoga.[14] Rummani kaže: ”Kad god se u Kur’anu spomene sintagma iz tmina na svjetlo, radi se o metafori, a istinsko značenje je iz neznanja u znanje. Ipak, ova je metafora mnogo izražajnija i uvjerljivija s obzirom da nam govori o nečemu što stalno gledamo.”[15]
Tmine ne obuhvataju isključio neznanje, već je riječ o nevjerovanju, poricanju, fanatizmu i svemu što, osim Istine i razuma, zagospodari čovjekom. Zanimljivo je da su tmine u množini, a svjetlo u jednini. Naime, zabluda i laž uvijek imaju mnogo različitih uzroka, dok je svjetlo jedno, tj. Istina, njeno traženje i potčinjavanje njoj.
Kad je posrijedi metafora u pridjevu, Ebu Zehra i Rummani citiraju slijedeći primjer: وَفِي عَادٍ إِذْ أَرْسَلْنَا عَلَيْهِمُ الرِّيحَ الْعَقِيمَ I o Adu, kada na njih vjetar (’aqiim) poslasmo u kome nije bilo nikakva dobra.[16]
’Aqiim je metaforički izraz koji označava vjetar u kome nema kišnih oblaka. Isfahani kaže da je korijen ove riječi عقم ’ukm, što označava nešto što zbog svoje suhoće ili iscrpljenosti ne može primiti nikakav utjecaj; tako se nazivaju žene koje ne mogu primiti plodnu tečnost; nerodnice فَأَقْبَلَتِ امْرَأَتُهُ فِي صَرَّةٍ فَصَكَّتْ وَجْهَهَا وَقَالَتْ عَجُوزٌ عَقِيمٌ I pojavi se žena njegova uzvikujući i po licu se udarajući, i reče: ”Zar ja, stara, nerotkinja?!”[17] Rihun ’aqiim, kao particip aktivni, označava vjetar koji ne oplođuje oblake ni biljno carstvo, ali je ispravnije promatrati ga u participu pasivnom kada označava vjetar koji ne može primiti niti dati nikakav trag dobra. Stoga se profesor Latić odlučuje za pjesnički prijevod ovog ajeta: ...kada na njih poslasmo vjetar besplodni.., i smatra da je to stilski mnogo efektivnije, jer od vjetra se očekivala kiša, plod, rast, radost, a umjesto toga on je Adu donio helaćluk, uništenje i propast.[18]
Allah je objasnio značenje ovog vjetra na drugome mjestu u Kur’anu: فَلَمَّا رَأَوْهُ عَارِضًا مُّسْتَقْبِلَ أَوْدِيَتِهِمْ قَالُوا هَذَا عَارِضٌ مُّمْطِرُنَا بَلْ هُوَ مَا اسْتَعْجَلْتُم بِهِ رِيحٌ فِيهَا عَذَابٌ أَلِيمٌ تُدَمِّرُ كُلَّ شَيْءٍ بِأَمْرِ رَبِّهَا فَأَصْبَحُوا لَا يُرَى إِلَّا مَسَاكِنُهُمْ كَذَلِكَ نَجْزِي الْقَوْمَ الْمُجْرِمِينَ I kad ugledaše na obzorju oblak, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: ”Ovaj nam oblak kišu donosi!” – ”Ne, to je ono što ste požurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi, koji, voljom Gospodara svoga, sve ruši.” I ujutro su se vidjele samo nastambe njihove; tako Mi kažnjavamo narod grješni.[19]
Ebu Zehra na kraju govora o metaforama zaključuje da su one izuzetno česte u Kur’anu, i to iz mnogo razloga. On spominje tri od njih:
Prvi je taj što arapski jezk nije dovoljno bogat za uzvišena, spiritualna značenja s kojima je došao Kur’an. Također, Arapi kojima je Kur’an objavljen, kao ni ostali ljudi tog vremena, nisu bili došli do naučnih činjenica kojima se Kur’an bavi. Stoga je bilo neophodno koristiti metafore od izraza koji daju konkretna značenja, kako bi se pomoću njih izložile znanosti o duši, društvu i razumu i kako bi se kur’anska značenja približila umovima beduina i onih koji su inteligentniji od njih.
Drugi razlog je činjenica da Kur’an govori o nepoznatim događajima koji su se dogodili u prošlosti kao i onima koji će se dogoditi u budućnosti, posebno kad je riječ o Džennetu i Džehennemu. U Džennetu postoji voće, palme, šipurci, rijeke od procijeđenog meda, rijeke od vina prijatna onima koji piju itd. Međutim, da li je riječ o nekoj vrsti dunjalučkog vina ili voća? Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s: ”U Džennetu postoji ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo i što čovjek ne može zamisliti.”[20] Muslimani prije svega vjeruju da su džennetsko uživanje i džehennemska kazna stvarne i fizičke kategorije, i da sve to nije ni blizu onoga što vidmo na ovom svijetu, već je mnogo veličanstvenije i uzvišenije. Stoga Kur’an upotrebljava metoforu, tj. izraze koje čovjek koristi na dunjaluku, kako bi mu približio ono što će biti, jer ljudi vide samo ono što je osjetno i opipljivo.
Treći razlog, po mišljenu Ebu Zehrea, zbog koga Kur’an tako često koristi metaforu jeste taj što metafora raspiruje stilske prizore u izrazima i značenjima, poput poređenja, jer ona povezuje jedna značenja sa drugim i prenosi izraze nekih značenja na druge, bliske i odgovrajuće njima. Poslušajmo u tom kontekstu kako Kur’an prikazuje stanje pokajnika koji spas vide isključivo u pokajanju: وَلَمَّا سُقِطَ فَي أَيْدِيهِمْ وَرَأَوْاْ أَنَّهُمْ قَدْ ضَلُّواْ قَالُواْ لَئِن لَّمْ يَرْحَمْنَا رَبُّنَا وَيَغْفِرْ لَنَا لَنَكُونَنَّ مِنَ الْخَاسِرِينَ I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: ”Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni!”[21]
Izraz سُقِطَ فَي أَيْدِيهِمْ suqita fii ejdiihim bukvalno znači da su oni pali, oborili se, srušili, što je metafora koja ukazuje na pokajanje, jer pokajnik osjeća da je pao i srušio se. Muhammed Asad smatra da spomenuti ajet doslovno znači ”kad je bilo učenjeno da padne na njihove ruke” i da je riječ o idiomatskom izrazu koji označava intenzivno kajanje, vjerovatno izveden iz udaranja (”padanja”) šake na šaku kao izraz duboke žalosti i kajanja.[22]
[1] Domović, Želimir; Anić, Šime; Klaić, Nikola: Rječnik stranih riječi, SANI-PLUS d.o.o., Zagreb, Hrvatska, 2002., str. 878.
[2] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 257.
[3] Latić, Džemal, nav. dj., str. 190.
[4] Isto, str. 191.
[5] Alu Imran, 7.
[6] Er-Ra’d, 39.
[7] Eš-Šura, 13.
[8] El-Beqara, 10.
[9] Et-Tevba, 111.
[10] En-Nahl, 112.
[11] Merjem, 4.
[12] Muftić, Teufik, nav. dj., str. 742.
[13] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 261.
[14] Ibrahim, 1.
[15] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 262.
[16] Ez-Zarijat, 41.
[17] Isto, 29.
[18] Latić, Džemal, nav. dj., str. 195.
[19] El-Ahqaf, 24-25.
[20] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 264.
[21] El-E’raf, 149.
[22] Asad, Muhammed, nav. dj., str. 217.
" /> [1] Metafora je, kako kaže Ebu Zehra, jedna vrsta poređenja, gdje postoji veza između osnovnog značenja izraženog riječju koja stoji u svojoj osnovnoj poziciji i značenja koje se upotrebljava u prenesenom smislu. Naime, ukoliko neko za hrabrog čovjeka upotrijebi izraz lav, spomenuta se veza nalazi u pojmu hrabrosti koji je svojstven lavu.[2] Dakle, metafora je ono što sadrži poređenje, a njezino se značenje nalazi u riječi s kojom se poredi.[3]Kur’an veoma često koristi metaforu u svojim izrazima budući da ona jeziku daje dinamičnost i svježinu, zbog čega ona i jeste najizrazitije sredstvo pjesničkoga govora. U metafori do izražaja dolazi dvostruki aspekt stila: ekspresivni, kojim se izražavaju najtanahnije misli i osjećaji, i impresivni, kojim se kod čitaoca ii slušaoca izaziva snažan dojam.[4]
Poslušajmo slijedeće Allahove riječi gdje se metafora javlja u imenici: هُوَ الَّذِيَ أَنزَلَ عَلَيْكَ الْكِتَابَ مِنْهُ آيَاتٌ مُّحْكَمَاتٌ هُنَّ أُمُّ الْكِتَابِ وَأُخَرُ مُتَشَابِهَاتٌ فَأَمَّا الَّذِينَ في قُلُوبِهِمْ زَيْغٌ فَيَتَّبِعُونَ مَا تَشَابَهَ مِنْهُ ابْتِغَاء الْفِتْنَةِ وَابْتِغَاء تَأْوِيلِهِ وَمَا يَعْلَمُ تَأْوِيلَهُ إِلاَّ اللّهُ وَالرَّاسِخُونَ فِي الْعِلْمِ يَقُولُونَ آمَنَّا بِهِ كُلٌّ مِّنْ عِندِ رَبِّنَا وَمَا يَذَّكَّرُ إِلاَّ أُوْلُواْ الألْبَابِ On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!" – A samo razumom obdareni shvaćaju.[5]
Besim Korkut je pojam أُمُّ الْكِتَابِ umm al-Kitab preveo kao glavnina Knjige, iako on doslovno znači majka Knjige. Majka Knjige je metafora, jer je majka osnova koja se brine o svojoj djeci i djeca se njoj obraćaju za njihove potrebe. Stoga se jasni kur’anski ajeti, koji su temelj i izvor vjere, upravo porede sa majkom te se nejasni ajeti tumače obraćanjem na osnovne i temeljne, a to su jasni ajeti.
Isti je slučaj i sa slijedećim primjerom: يَمْحُو اللّهُ مَا يَشَاء وَيُثْبِتُ وَعِندَهُ أُمُّ الْكِتَابِ Allah je dokidao šta je htio, a ostavljao šta je htio; u Njega je Glavna knjiga.[6] Ovdje ponovo imamo pojam majka Knjige (أُمُّ الْكِتَابِ umm al-Kitab) gdje je majka temelj i osnov, a odnosi se na vjerozakon zajednički svim objavljenim vjerama. Allah dokida i ostavlja šta želi, ali je temelj svih tih vjerozakona nepromjenljiv, što se nazire u riječima Svevišnjeg: شَرَعَ لَكُم مِّنَ الدِّينِ مَا وَصَّى بِهِ نُوحًا وَالَّذِي أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ وَمَا وَصَّيْنَا بِهِ إِبْرَاهِيمَ وَمُوسَى وَعِيسَى أَنْ أَقِيمُوا الدِّينَ وَلَا تَتَفَرَّقُوا فِيهِ كَبُرَ عَلَى الْمُشْرِكِينَ مَا تَدْعُوهُمْ إِلَيْهِ اللَّهُ يَجْتَبِي إِلَيْهِ مَن يَشَاء وَيَهْدِي إِلَيْهِ مَن يُنِيبُ On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: "Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!" Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.[7]
Licemjerstvo se u Kur’anu metaforički označava kao bolest, što se nazire u slijedećem slučaju: فِي قُلُوبِهِم مَّرَضٌ فَزَادَهُمُ اللّهُ مَرَضاً Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava.[8] Naime, kao što bolest tijela slabi pokrete i dovodi do nemoći, isto tako licemjerstvo slabi, izopačuje i uništava srce i razum.
Kad je riječ o metafori u glagolu, Ebu Zehra citira slijedeći primjer: إِنَّ اللّهَ اشْتَرَى مِنَ الْمُؤْمِنِينَ أَنفُسَهُمْ وَأَمْوَالَهُم بِأَنَّ لَهُمُ الجَنَّةَ يُقَاتِلُونَ فِي سَبِيلِ اللّهِ فَيَقْتُلُونَ وَيُقْتَلُونَ وَعْدًا عَلَيْهِ حَقًّا فِي التَّوْرَاةِ وَالإِنجِيلِ وَالْقُرْآنِ Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu, i Indžilu, i Kur'anu.[9]
Uzvišeni poredi spremnost vjernika da daju svoje živote nadajući se Njegovoj vječnoj nagradi i zadovoljstvu sa trgovinom između njih i njihovoga Gospodara. Ovdje je posrijedi sjajna metafora u kojoj se porede dva stanja.
Slijedeća kur’anska metafora ilustruje najuzvišeniji primjer jezičkog stila: وَضَرَبَ اللّهُ مَثَلاً قَرْيَةً كَانَتْ آمِنَةً مُّطْمَئِنَّةً يَأْتِيهَا رِزْقُهَا رَغَدًا مِّن كُلِّ مَكَانٍ فَكَفَرَتْ بِأَنْعُمِ اللّهِ فَأَذَاقَهَا اللّهُ لِبَاسَ الْجُوعِ وَالْخَوْفِ بِمَا كَانُواْ يَصْنَعُونَ Allah navodi kao primjer grad, siguran i miran, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio, pa mu je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi i glad i strah.[10]
Citrani ajet nudi nekoliko sjajnih metafora. Korkut je sintagmu وَالْخَوْف لِبَاسَ الْجُوعِ (libas al-džu’ wa al-hawf) prevodi kao glad i strah, a ona doslovno znači odjeća gladi i straha. Tako bi doslovan prijevod bio: Pa mu (gradu) je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi odjeću i gladi i straha. Uzvišeni Allah povezuje odjeću sa gladom i strahom, jer odjeća obuhvata i prekriva čovjeka u cjelini i stalno je s njim, kao što glad i strah čovjek osjeća svim svojm bićem, i gdje se god kreće, i oni se kreću s njim. I još nešto; kad se glad i strah pojave u jednome mjestu, one obuhvate sve njegove stanovnike, kao što odjeća prekriva cijelo tijelo.
Slijedeća se metafora krije u pojmu وَالْخَوْف لِبَاسَ الْجُوعِ فَأَذَاقَهَا اللّه (fe ezaqahallah) što znači: Allah mu (gradu) je dao da iskusi odjeću gladi i straha. Odjeća se odijeva, a ne kuša. Međutim, ovdje je odjeća gladi i straha povezana sa dušom i blagodati koja je nestala nakon što postaše nevjernici. Svevišnji poredi stanje nestanka sa stanjem kušanja, tj. okusili su gorčinu nakon rahatluka. Dakle, kazna se ne odijeva već se kuša, pa je stoga ovaj izraz prikladniji i precizniji.
Kao primjer kur’anske metafore Rummani navodi slijedeći ajet: وَاشْتَعَلَ الرَّأْسُ شَيْبًا i glava osijedjela,”[11] i potom kaže da se riječ اشْتَعَل ište’ale u osnovi upotrebljava za vatru, a znači raspaliti se, sagorjeti, plamtjeti,[12] i ona je u ovom kontekstu najizražajnija. Naime, kada čovjek osijedi, njegove sijede vlasi se šire i umnožavaju takvom brzinom kao što se vatra rasplamsava.[13]
Ova kovanica nije bila poznata Arapima, zato što se širenje sijedih vlasa poredi sa rasplamsavanjem vatre, po brzini, bjelini i nužnosti, a oboje završavaju uništavanjem onoga što zahvate.
Također, Kur’an često za znanje i vjerovanje koristi metaforu svjetlo (نور nur), a za nevjerovanje i prkošenje upotrebljava pojam tmine (ظلمات zulumat), kao što se na početku sure Ibrahim kaže: الَر كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ إِلَى صِرَاطِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ Elif Lām Rā. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na Put Silnoga i Hvaljenoga.[14] Rummani kaže: ”Kad god se u Kur’anu spomene sintagma iz tmina na svjetlo, radi se o metafori, a istinsko značenje je iz neznanja u znanje. Ipak, ova je metafora mnogo izražajnija i uvjerljivija s obzirom da nam govori o nečemu što stalno gledamo.”[15]
Tmine ne obuhvataju isključio neznanje, već je riječ o nevjerovanju, poricanju, fanatizmu i svemu što, osim Istine i razuma, zagospodari čovjekom. Zanimljivo je da su tmine u množini, a svjetlo u jednini. Naime, zabluda i laž uvijek imaju mnogo različitih uzroka, dok je svjetlo jedno, tj. Istina, njeno traženje i potčinjavanje njoj.
Kad je posrijedi metafora u pridjevu, Ebu Zehra i Rummani citiraju slijedeći primjer: وَفِي عَادٍ إِذْ أَرْسَلْنَا عَلَيْهِمُ الرِّيحَ الْعَقِيمَ I o Adu, kada na njih vjetar (’aqiim) poslasmo u kome nije bilo nikakva dobra.[16]
’Aqiim je metaforički izraz koji označava vjetar u kome nema kišnih oblaka. Isfahani kaže da je korijen ove riječi عقم ’ukm, što označava nešto što zbog svoje suhoće ili iscrpljenosti ne može primiti nikakav utjecaj; tako se nazivaju žene koje ne mogu primiti plodnu tečnost; nerodnice فَأَقْبَلَتِ امْرَأَتُهُ فِي صَرَّةٍ فَصَكَّتْ وَجْهَهَا وَقَالَتْ عَجُوزٌ عَقِيمٌ I pojavi se žena njegova uzvikujući i po licu se udarajući, i reče: ”Zar ja, stara, nerotkinja?!”[17] Rihun ’aqiim, kao particip aktivni, označava vjetar koji ne oplođuje oblake ni biljno carstvo, ali je ispravnije promatrati ga u participu pasivnom kada označava vjetar koji ne može primiti niti dati nikakav trag dobra. Stoga se profesor Latić odlučuje za pjesnički prijevod ovog ajeta: ...kada na njih poslasmo vjetar besplodni.., i smatra da je to stilski mnogo efektivnije, jer od vjetra se očekivala kiša, plod, rast, radost, a umjesto toga on je Adu donio helaćluk, uništenje i propast.[18]
Allah je objasnio značenje ovog vjetra na drugome mjestu u Kur’anu: فَلَمَّا رَأَوْهُ عَارِضًا مُّسْتَقْبِلَ أَوْدِيَتِهِمْ قَالُوا هَذَا عَارِضٌ مُّمْطِرُنَا بَلْ هُوَ مَا اسْتَعْجَلْتُم بِهِ رِيحٌ فِيهَا عَذَابٌ أَلِيمٌ تُدَمِّرُ كُلَّ شَيْءٍ بِأَمْرِ رَبِّهَا فَأَصْبَحُوا لَا يُرَى إِلَّا مَسَاكِنُهُمْ كَذَلِكَ نَجْزِي الْقَوْمَ الْمُجْرِمِينَ I kad ugledaše na obzorju oblak, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: ”Ovaj nam oblak kišu donosi!” – ”Ne, to je ono što ste požurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi, koji, voljom Gospodara svoga, sve ruši.” I ujutro su se vidjele samo nastambe njihove; tako Mi kažnjavamo narod grješni.[19]
Ebu Zehra na kraju govora o metaforama zaključuje da su one izuzetno česte u Kur’anu, i to iz mnogo razloga. On spominje tri od njih:
Prvi je taj što arapski jezk nije dovoljno bogat za uzvišena, spiritualna značenja s kojima je došao Kur’an. Također, Arapi kojima je Kur’an objavljen, kao ni ostali ljudi tog vremena, nisu bili došli do naučnih činjenica kojima se Kur’an bavi. Stoga je bilo neophodno koristiti metafore od izraza koji daju konkretna značenja, kako bi se pomoću njih izložile znanosti o duši, društvu i razumu i kako bi se kur’anska značenja približila umovima beduina i onih koji su inteligentniji od njih.
Drugi razlog je činjenica da Kur’an govori o nepoznatim događajima koji su se dogodili u prošlosti kao i onima koji će se dogoditi u budućnosti, posebno kad je riječ o Džennetu i Džehennemu. U Džennetu postoji voće, palme, šipurci, rijeke od procijeđenog meda, rijeke od vina prijatna onima koji piju itd. Međutim, da li je riječ o nekoj vrsti dunjalučkog vina ili voća? Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s: ”U Džennetu postoji ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo i što čovjek ne može zamisliti.”[20] Muslimani prije svega vjeruju da su džennetsko uživanje i džehennemska kazna stvarne i fizičke kategorije, i da sve to nije ni blizu onoga što vidmo na ovom svijetu, već je mnogo veličanstvenije i uzvišenije. Stoga Kur’an upotrebljava metoforu, tj. izraze koje čovjek koristi na dunjaluku, kako bi mu približio ono što će biti, jer ljudi vide samo ono što je osjetno i opipljivo.
Treći razlog, po mišljenu Ebu Zehrea, zbog koga Kur’an tako često koristi metaforu jeste taj što metafora raspiruje stilske prizore u izrazima i značenjima, poput poređenja, jer ona povezuje jedna značenja sa drugim i prenosi izraze nekih značenja na druge, bliske i odgovrajuće njima. Poslušajmo u tom kontekstu kako Kur’an prikazuje stanje pokajnika koji spas vide isključivo u pokajanju: وَلَمَّا سُقِطَ فَي أَيْدِيهِمْ وَرَأَوْاْ أَنَّهُمْ قَدْ ضَلُّواْ قَالُواْ لَئِن لَّمْ يَرْحَمْنَا رَبُّنَا وَيَغْفِرْ لَنَا لَنَكُونَنَّ مِنَ الْخَاسِرِينَ I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: ”Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni!”[21]
Izraz سُقِطَ فَي أَيْدِيهِمْ suqita fii ejdiihim bukvalno znači da su oni pali, oborili se, srušili, što je metafora koja ukazuje na pokajanje, jer pokajnik osjeća da je pao i srušio se. Muhammed Asad smatra da spomenuti ajet doslovno znači ”kad je bilo učenjeno da padne na njihove ruke” i da je riječ o idiomatskom izrazu koji označava intenzivno kajanje, vjerovatno izveden iz udaranja (”padanja”) šake na šaku kao izraz duboke žalosti i kajanja.[22]
[1] Domović, Želimir; Anić, Šime; Klaić, Nikola: Rječnik stranih riječi, SANI-PLUS d.o.o., Zagreb, Hrvatska, 2002., str. 878.
[2] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 257.
[3] Latić, Džemal, nav. dj., str. 190.
[4] Isto, str. 191.
[5] Alu Imran, 7.
[6] Er-Ra’d, 39.
[7] Eš-Šura, 13.
[8] El-Beqara, 10.
[9] Et-Tevba, 111.
[10] En-Nahl, 112.
[11] Merjem, 4.
[12] Muftić, Teufik, nav. dj., str. 742.
[13] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 261.
[14] Ibrahim, 1.
[15] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 262.
[16] Ez-Zarijat, 41.
[17] Isto, 29.
[18] Latić, Džemal, nav. dj., str. 195.
[19] El-Ahqaf, 24-25.
[20] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 264.
[21] El-E’raf, 149.
[22] Asad, Muhammed, nav. dj., str. 217.
" />Metafora (استعارة isti’ara)
Metafora (grč. prenošenje, prijenos) je poetska figura u kojoj riječ umjesto svog prvobitnog značenja dobiva drugo, zbog toga što je govornik u svom duhu usporedio dva predmeta; skraćena usporedba u kojoj nije izričito kazano da je neka stvar uspoređena s drugom te je, umjesto riječi koja se treba usporediti, jednostavno došla riječ s kojom se ona uspoređuje, npr. ”glava države” umjesto vladar.[1] Metafora je, kako kaže Ebu Zehra, jedna vrsta poređenja, gdje postoji veza između osnovnog značenja izraženog riječju koja stoji u svojoj osnovnoj poziciji i značenja koje se upotrebljava u prenesenom smislu. Naime, ukoliko neko za hrabrog čovjeka upotrijebi izraz lav, spomenuta se veza nalazi u pojmu hrabrosti koji je svojstven lavu.[2] Dakle, metafora je ono što sadrži poređenje, a njezino se značenje nalazi u riječi s kojom se poredi.[3]
Kur’an veoma često koristi metaforu u svojim izrazima budući da ona jeziku daje dinamičnost i svježinu, zbog čega ona i jeste najizrazitije sredstvo pjesničkoga govora. U metafori do izražaja dolazi dvostruki aspekt stila: ekspresivni, kojim se izražavaju najtanahnije misli i osjećaji, i impresivni, kojim se kod čitaoca ii slušaoca izaziva snažan dojam.[4]
Poslušajmo slijedeće Allahove riječi gdje se metafora javlja u imenici: هُوَ الَّذِيَ أَنزَلَ عَلَيْكَ الْكِتَابَ مِنْهُ آيَاتٌ مُّحْكَمَاتٌ هُنَّ أُمُّ الْكِتَابِ وَأُخَرُ مُتَشَابِهَاتٌ فَأَمَّا الَّذِينَ في قُلُوبِهِمْ زَيْغٌ فَيَتَّبِعُونَ مَا تَشَابَهَ مِنْهُ ابْتِغَاء الْفِتْنَةِ وَابْتِغَاء تَأْوِيلِهِ وَمَا يَعْلَمُ تَأْوِيلَهُ إِلاَّ اللّهُ وَالرَّاسِخُونَ فِي الْعِلْمِ يَقُولُونَ آمَنَّا بِهِ كُلٌّ مِّنْ عِندِ رَبِّنَا وَمَا يَذَّكَّرُ إِلاَّ أُوْلُواْ الألْبَابِ On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!" – A samo razumom obdareni shvaćaju.[5]
Besim Korkut je pojam أُمُّ الْكِتَابِ umm al-Kitab preveo kao glavnina Knjige, iako on doslovno znači majka Knjige. Majka Knjige je metafora, jer je majka osnova koja se brine o svojoj djeci i djeca se njoj obraćaju za njihove potrebe. Stoga se jasni kur’anski ajeti, koji su temelj i izvor vjere, upravo porede sa majkom te se nejasni ajeti tumače obraćanjem na osnovne i temeljne, a to su jasni ajeti.
Isti je slučaj i sa slijedećim primjerom: يَمْحُو اللّهُ مَا يَشَاء وَيُثْبِتُ وَعِندَهُ أُمُّ الْكِتَابِ Allah je dokidao šta je htio, a ostavljao šta je htio; u Njega je Glavna knjiga.[6] Ovdje ponovo imamo pojam majka Knjige (أُمُّ الْكِتَابِ umm al-Kitab) gdje je majka temelj i osnov, a odnosi se na vjerozakon zajednički svim objavljenim vjerama. Allah dokida i ostavlja šta želi, ali je temelj svih tih vjerozakona nepromjenljiv, što se nazire u riječima Svevišnjeg: شَرَعَ لَكُم مِّنَ الدِّينِ مَا وَصَّى بِهِ نُوحًا وَالَّذِي أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ وَمَا وَصَّيْنَا بِهِ إِبْرَاهِيمَ وَمُوسَى وَعِيسَى أَنْ أَقِيمُوا الدِّينَ وَلَا تَتَفَرَّقُوا فِيهِ كَبُرَ عَلَى الْمُشْرِكِينَ مَا تَدْعُوهُمْ إِلَيْهِ اللَّهُ يَجْتَبِي إِلَيْهِ مَن يَشَاء وَيَهْدِي إِلَيْهِ مَن يُنِيبُ On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: "Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!" Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.[7]
Licemjerstvo se u Kur’anu metaforički označava kao bolest, što se nazire u slijedećem slučaju: فِي قُلُوبِهِم مَّرَضٌ فَزَادَهُمُ اللّهُ مَرَضاً Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava.[8] Naime, kao što bolest tijela slabi pokrete i dovodi do nemoći, isto tako licemjerstvo slabi, izopačuje i uništava srce i razum.
Kad je riječ o metafori u glagolu, Ebu Zehra citira slijedeći primjer: إِنَّ اللّهَ اشْتَرَى مِنَ الْمُؤْمِنِينَ أَنفُسَهُمْ وَأَمْوَالَهُم بِأَنَّ لَهُمُ الجَنَّةَ يُقَاتِلُونَ فِي سَبِيلِ اللّهِ فَيَقْتُلُونَ وَيُقْتَلُونَ وَعْدًا عَلَيْهِ حَقًّا فِي التَّوْرَاةِ وَالإِنجِيلِ وَالْقُرْآنِ Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu, i Indžilu, i Kur'anu.[9]
Uzvišeni poredi spremnost vjernika da daju svoje živote nadajući se Njegovoj vječnoj nagradi i zadovoljstvu sa trgovinom između njih i njihovoga Gospodara. Ovdje je posrijedi sjajna metafora u kojoj se porede dva stanja.
Slijedeća kur’anska metafora ilustruje najuzvišeniji primjer jezičkog stila: وَضَرَبَ اللّهُ مَثَلاً قَرْيَةً كَانَتْ آمِنَةً مُّطْمَئِنَّةً يَأْتِيهَا رِزْقُهَا رَغَدًا مِّن كُلِّ مَكَانٍ فَكَفَرَتْ بِأَنْعُمِ اللّهِ فَأَذَاقَهَا اللّهُ لِبَاسَ الْجُوعِ وَالْخَوْفِ بِمَا كَانُواْ يَصْنَعُونَ Allah navodi kao primjer grad, siguran i miran, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio, pa mu je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi i glad i strah.[10]
Citrani ajet nudi nekoliko sjajnih metafora. Korkut je sintagmu وَالْخَوْف لِبَاسَ الْجُوعِ (libas al-džu’ wa al-hawf) prevodi kao glad i strah, a ona doslovno znači odjeća gladi i straha. Tako bi doslovan prijevod bio: Pa mu (gradu) je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi odjeću i gladi i straha. Uzvišeni Allah povezuje odjeću sa gladom i strahom, jer odjeća obuhvata i prekriva čovjeka u cjelini i stalno je s njim, kao što glad i strah čovjek osjeća svim svojm bićem, i gdje se god kreće, i oni se kreću s njim. I još nešto; kad se glad i strah pojave u jednome mjestu, one obuhvate sve njegove stanovnike, kao što odjeća prekriva cijelo tijelo.
Slijedeća se metafora krije u pojmu وَالْخَوْف لِبَاسَ الْجُوعِ فَأَذَاقَهَا اللّه (fe ezaqahallah) što znači: Allah mu (gradu) je dao da iskusi odjeću gladi i straha. Odjeća se odijeva, a ne kuša. Međutim, ovdje je odjeća gladi i straha povezana sa dušom i blagodati koja je nestala nakon što postaše nevjernici. Svevišnji poredi stanje nestanka sa stanjem kušanja, tj. okusili su gorčinu nakon rahatluka. Dakle, kazna se ne odijeva već se kuša, pa je stoga ovaj izraz prikladniji i precizniji.
Kao primjer kur’anske metafore Rummani navodi slijedeći ajet: وَاشْتَعَلَ الرَّأْسُ شَيْبًا i glava osijedjela,”[11] i potom kaže da se riječ اشْتَعَل ište’ale u osnovi upotrebljava za vatru, a znači raspaliti se, sagorjeti, plamtjeti,[12] i ona je u ovom kontekstu najizražajnija. Naime, kada čovjek osijedi, njegove sijede vlasi se šire i umnožavaju takvom brzinom kao što se vatra rasplamsava.[13]
Ova kovanica nije bila poznata Arapima, zato što se širenje sijedih vlasa poredi sa rasplamsavanjem vatre, po brzini, bjelini i nužnosti, a oboje završavaju uništavanjem onoga što zahvate.
Također, Kur’an često za znanje i vjerovanje koristi metaforu svjetlo (نور nur), a za nevjerovanje i prkošenje upotrebljava pojam tmine (ظلمات zulumat), kao što se na početku sure Ibrahim kaže: الَر كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ إِلَى صِرَاطِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ Elif Lām Rā. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na Put Silnoga i Hvaljenoga.[14] Rummani kaže: ”Kad god se u Kur’anu spomene sintagma iz tmina na svjetlo, radi se o metafori, a istinsko značenje je iz neznanja u znanje. Ipak, ova je metafora mnogo izražajnija i uvjerljivija s obzirom da nam govori o nečemu što stalno gledamo.”[15]
Tmine ne obuhvataju isključio neznanje, već je riječ o nevjerovanju, poricanju, fanatizmu i svemu što, osim Istine i razuma, zagospodari čovjekom. Zanimljivo je da su tmine u množini, a svjetlo u jednini. Naime, zabluda i laž uvijek imaju mnogo različitih uzroka, dok je svjetlo jedno, tj. Istina, njeno traženje i potčinjavanje njoj.
Kad je posrijedi metafora u pridjevu, Ebu Zehra i Rummani citiraju slijedeći primjer: وَفِي عَادٍ إِذْ أَرْسَلْنَا عَلَيْهِمُ الرِّيحَ الْعَقِيمَ I o Adu, kada na njih vjetar (’aqiim) poslasmo u kome nije bilo nikakva dobra.[16]
’Aqiim je metaforički izraz koji označava vjetar u kome nema kišnih oblaka. Isfahani kaže da je korijen ove riječi عقم ’ukm, što označava nešto što zbog svoje suhoće ili iscrpljenosti ne može primiti nikakav utjecaj; tako se nazivaju žene koje ne mogu primiti plodnu tečnost; nerodnice فَأَقْبَلَتِ امْرَأَتُهُ فِي صَرَّةٍ فَصَكَّتْ وَجْهَهَا وَقَالَتْ عَجُوزٌ عَقِيمٌ I pojavi se žena njegova uzvikujući i po licu se udarajući, i reče: ”Zar ja, stara, nerotkinja?!”[17] Rihun ’aqiim, kao particip aktivni, označava vjetar koji ne oplođuje oblake ni biljno carstvo, ali je ispravnije promatrati ga u participu pasivnom kada označava vjetar koji ne može primiti niti dati nikakav trag dobra. Stoga se profesor Latić odlučuje za pjesnički prijevod ovog ajeta: ...kada na njih poslasmo vjetar besplodni.., i smatra da je to stilski mnogo efektivnije, jer od vjetra se očekivala kiša, plod, rast, radost, a umjesto toga on je Adu donio helaćluk, uništenje i propast.[18]
Allah je objasnio značenje ovog vjetra na drugome mjestu u Kur’anu: فَلَمَّا رَأَوْهُ عَارِضًا مُّسْتَقْبِلَ أَوْدِيَتِهِمْ قَالُوا هَذَا عَارِضٌ مُّمْطِرُنَا بَلْ هُوَ مَا اسْتَعْجَلْتُم بِهِ رِيحٌ فِيهَا عَذَابٌ أَلِيمٌ تُدَمِّرُ كُلَّ شَيْءٍ بِأَمْرِ رَبِّهَا فَأَصْبَحُوا لَا يُرَى إِلَّا مَسَاكِنُهُمْ كَذَلِكَ نَجْزِي الْقَوْمَ الْمُجْرِمِينَ I kad ugledaše na obzorju oblak, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: ”Ovaj nam oblak kišu donosi!” – ”Ne, to je ono što ste požurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi, koji, voljom Gospodara svoga, sve ruši.” I ujutro su se vidjele samo nastambe njihove; tako Mi kažnjavamo narod grješni.[19]
Ebu Zehra na kraju govora o metaforama zaključuje da su one izuzetno česte u Kur’anu, i to iz mnogo razloga. On spominje tri od njih:
Prvi je taj što arapski jezk nije dovoljno bogat za uzvišena, spiritualna značenja s kojima je došao Kur’an. Također, Arapi kojima je Kur’an objavljen, kao ni ostali ljudi tog vremena, nisu bili došli do naučnih činjenica kojima se Kur’an bavi. Stoga je bilo neophodno koristiti metafore od izraza koji daju konkretna značenja, kako bi se pomoću njih izložile znanosti o duši, društvu i razumu i kako bi se kur’anska značenja približila umovima beduina i onih koji su inteligentniji od njih.
Drugi razlog je činjenica da Kur’an govori o nepoznatim događajima koji su se dogodili u prošlosti kao i onima koji će se dogoditi u budućnosti, posebno kad je riječ o Džennetu i Džehennemu. U Džennetu postoji voće, palme, šipurci, rijeke od procijeđenog meda, rijeke od vina prijatna onima koji piju itd. Međutim, da li je riječ o nekoj vrsti dunjalučkog vina ili voća? Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s: ”U Džennetu postoji ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo i što čovjek ne može zamisliti.”[20] Muslimani prije svega vjeruju da su džennetsko uživanje i džehennemska kazna stvarne i fizičke kategorije, i da sve to nije ni blizu onoga što vidmo na ovom svijetu, već je mnogo veličanstvenije i uzvišenije. Stoga Kur’an upotrebljava metoforu, tj. izraze koje čovjek koristi na dunjaluku, kako bi mu približio ono što će biti, jer ljudi vide samo ono što je osjetno i opipljivo.
Treći razlog, po mišljenu Ebu Zehrea, zbog koga Kur’an tako često koristi metaforu jeste taj što metafora raspiruje stilske prizore u izrazima i značenjima, poput poređenja, jer ona povezuje jedna značenja sa drugim i prenosi izraze nekih značenja na druge, bliske i odgovrajuće njima. Poslušajmo u tom kontekstu kako Kur’an prikazuje stanje pokajnika koji spas vide isključivo u pokajanju: وَلَمَّا سُقِطَ فَي أَيْدِيهِمْ وَرَأَوْاْ أَنَّهُمْ قَدْ ضَلُّواْ قَالُواْ لَئِن لَّمْ يَرْحَمْنَا رَبُّنَا وَيَغْفِرْ لَنَا لَنَكُونَنَّ مِنَ الْخَاسِرِينَ I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: ”Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni!”[21]
Izraz سُقِطَ فَي أَيْدِيهِمْ suqita fii ejdiihim bukvalno znači da su oni pali, oborili se, srušili, što je metafora koja ukazuje na pokajanje, jer pokajnik osjeća da je pao i srušio se. Muhammed Asad smatra da spomenuti ajet doslovno znači ”kad je bilo učenjeno da padne na njihove ruke” i da je riječ o idiomatskom izrazu koji označava intenzivno kajanje, vjerovatno izveden iz udaranja (”padanja”) šake na šaku kao izraz duboke žalosti i kajanja.[22]
[1] Domović, Želimir; Anić, Šime; Klaić, Nikola: Rječnik stranih riječi, SANI-PLUS d.o.o., Zagreb, Hrvatska, 2002., str. 878.
[2] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 257.
[3] Latić, Džemal, nav. dj., str. 190.
[4] Isto, str. 191.
[5] Alu Imran, 7.
[6] Er-Ra’d, 39.
[7] Eš-Šura, 13.
[8] El-Beqara, 10.
[9] Et-Tevba, 111.
[10] En-Nahl, 112.
[11] Merjem, 4.
[12] Muftić, Teufik, nav. dj., str. 742.
[13] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 261.
[14] Ibrahim, 1.
[15] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 262.
[16] Ez-Zarijat, 41.
[17] Isto, 29.
[18] Latić, Džemal, nav. dj., str. 195.
[19] El-Ahqaf, 24-25.
[20] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 264.
[21] El-E’raf, 149.
[22] Asad, Muhammed, nav. dj., str. 217.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba