Vjerovanje, vjera u jedinstvenog apsolutnog Boga, koji je stvorio i stvara, upravljao je i upravlja cijelim univerzumom. Vjerovanje u islamu sastoji se od šest stubova: vjerovanje u Allaha, meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje. (Morina, Q. (2010: 64)
Islamsko vjerovanje temelji se na Kur’anu (objavi Uzvišenog Allaha) i sunnetu (govoru, životu i praksi Muhammeda, a.s.). Kur’an nas uči da je Uzvišeni Allah prije nego što je stvorio čovjeka i odredio mu život na ovome svijetu (ovaj svijet nazivamo dun-ja ili dun-jaluk), stvorio ljudske duše i potom ih upitao da li Ga priznaju za Gospodara. Duše su odgovorile potvrdno. Ovaj razgovor ili ugovor (el-misak) Gospodara svjetova sa dušama, ujedno je i najdalje vraćanje u povijest ljudskog postojanja na temelju kur’anskog i općenito, islamskog učenja. Izgovarajući kelimeiš-šehadet: Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu, što znači: Ja srcem vjerujem i jezikom svjedočim da je samo Jedan Bog – Allah, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, potvrđuje se prethodno spomenuti ugovor i pripadnost islamu.
”I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe:’Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ – oni su odgovorili:’Jesi, mi svjedočimo’ – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete:’Mi o ovome ništa nismo znali.”’ (Kur’an, El-E’araf, 172)
Nakon što se riječima izgovori i srcem potvrdi kelimeiš-šehadet, dužnost je potvrditi vjerovanje u temeljne istine vjere ili imanske šarte. Svaki musliman treba naučiti, te čvrsto, bez imalo sumnje, srcem vjerovati u svih šest temeljnih istina vjere, a to su:
U tradicionalnoj muslimanskoj teologiji vjerovanje se definira kao potvrđivanje istinitosti, i to istinitosti onoga što je ljudima dostavio blagoslovljeni Muhammed od Uzvišenog Allaha. Snažnu vezu i međusobnu ovisnost vjerovanja i potvrđivanja istinitosti moguće je prepoznati i u ajetima Časnog Kur' āna. S druge strane, verbalno svjedočenje vjerovanja nužno je kako bi se osoba u zajednici legitimirala kao vjernik i time stekla svoja prava te preuzela određene obaveze. Ovakav stav su u svojim djelima, pored Ebū Hanīfe, iznosili i El-Māturīdī, El-Eš'arī, El-Bākillānī i El-Isfarā'inī. Teolozi maturidijske škole odbijali su svako svođenje vjerovanja na samo neke njegove segmente, bilo da je riječ o njegovom definiranju kao verbalno svjedočenje, ili tek spoznaja i potvrđivanje istinitosti ili, pak, samo spoznaja. Hanefijska tradicija i maturidijska škola, na osnovu svoje definicije īmāna, naučava da je vjerovanje, kao izraz potvrđivanja istinitosti, konstantno, da se ne mijenja. Potvrda ovome su Riječi Uzvišenog Allaha kojima se aludira na mogućnost istodobnog prebivanja vjerovanja – kao potvrđivanja istinitosti (tasdīk) i nevjerovanja – kao poricanja (tekzīb) kod jednog čovjeka, međutim, ta istodobnost dva suprotna stanja odnosi se, sasvim jasno, na dva različita objekta, odnosno, vjerovanje u Uzvišenog Boga i istodobno u nevjerovanje u božanstva pored dragoga Allaha.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba