Mukabela

Mukabela (ar. مقابلة) proizilazi iz korijena riječi قبل - dolaziti, približavati se. Muftić za riječ mukabela navodi više značenja od kojih izdvajamo: prijem, doček, susret, sastanak, intervju, audijencija, razgovor, uspoređivanje, sravnjavanje, opozicija itd. U turskoj enciklopediji islama navodi se da riječ mukabela u religijskoj terminologiji ima dvojako značenje: prvo se odnosi na tradiciju učenja Kur'ana, dok se drugo odnosi na hadisku metodu provjere koja se koristi pri zapisivanju hadisa. Kada je riječ o hadisu, izraz mukabela označava metodu kojom su učenici provjeravali zapisane hadise koje su slušali od svojih učitelja na način da se hadisi koje su zapisali usporede sa originalnim hadisima koje je zabilježio njihov učitelj. Ova metoda je među hadiskim učenjacima kasnije prihvaćena kao uvjet za prihvatanje hadisa koji su zapisivani a nisu pamćeni.

S druge strane, mukabela kao tradicija koja se veže za učenje Kurana definira se kao praksa završavanja hatme Kurana slušajući učenje Kuran i prateći ga u mushafu koja se posebno praktikuje u mjesecu ramazanu. Kako se navodi, ova tradicija izvedena je iz tradicije Poslanikovog, a.s., učenja Kurana pred Džibrilom, a.s., u vrijeme mjeseca ramazana. Mukabela u svom primarnom obliku podrazumijevala je učenje hatme Kurana od strane hafiza u vrijeme ramazana prije sabah-namaza, podne-namaza ili ikindije-namaza čije su učenje slušali prisutni prateći njihovo učenje u mushafu i ponavljajući za hafizom. Upravo zbog toga, mukabela u ovom smislu izvedena iz značenja riječi uspoređivanje dvije stvari ili sravnjivanje jedne stvari s drugom. Dakle, mukabelom se uspoređivalo učenje Kurana od strane hafiza sa tekstom Kurana u mushafu.

Vremenom, običaj učenja mukabele od strane hafiza evoluirao je te su mukabelu počeli učiti i drugi učači koji pravilno uče Kuran, a naziv je prihvaćen i za druge oblike praćenja učenja Kurana koji nije vezan za neposredan susret sa učačem Kurana. U Turskoj se ovaj običaj ne veže za džamiju, te zbog toga pojam mukabele u turskom jeziku označava ramazansku tradiciju završavanja hatme Kurana prateći u mushafu učenje hafiza koji Kuran uče u džamijama, mesdžidima ili kućama. No, uobičajeno je da u većim džamijama u Turskoj mukabelu uče muškarci. Prema Peteru McMurrayu ramazansku mukabelu u Turskoj uče dva učača dok ostali slušaju, uče s njima i/li prate njihovo učenje u Kuranu. Žene prate učenje mukabele u lokalnim džamijama koje se organiziraju u formi kursa Kurana, u manjim mesdžidima ili u određenim kućama gdje mukabelu uči imam ili žena hodža dok ostali prate njihovo učenje. Pojedine žene prate učenje Kurana na internetu, radiju ili na televiziji a takvo praćenje naziva se mukabelom.

Osim Turske, tradicija učenja mukabele prakticira se i u Makedoniji gdje je nakon kratkog prekida devedesetih godina do prije jednu deceniju učenje mukabele ponovo uspostavljeno. Također, ona se prakticira i na području Sandžaka.

IZVORI

Ljevaković-Subašić, Sumeja (2023). "Ženske hafiske mukabele u Sarajevu: stoljetna tradicija" Takvim. El-Kalem, Sarajevo.

Muftić, T. (2004). Arapsko-bosanski rječnik. Sarajevo, El-Kalem, str. 1164.

Duranović, Elvir, “Stoljetni kontinuitet forme vjerskih obreda u Gazi Husrev-begovoj džamiji - ugaoni kamen nastanka i očuvanja važnih segmenata islamske tradicije Bošnjaka”, u: Aladin Husić (ur.), Uloga i značaj Gazi Husrev-bega u historiji Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2022, str. 168-185.

Hadžibajrić, Fejzullah F., “Uz desetogodišnjicu jedne mukabele u Sarajevu”, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, god. 27, 1964, str. 168-172.