Mendub
Preporuka (nedb) leksički znači poziv na važnu stvar, a preporučeno djelo (mendub) ono na što se poziva. Mendubom se naziva djelo koje je preporučeno, ali ne i strogo naređeno. Prema Zejdanu (1994) to je djelo čije izvršenje zahtijeva Zakonodavac (Allah) ali ne u formi imperativa, tako da izvršilac djela ima pohvalu i nagradu, dok onaj koji ga ne uradi nema ni pokudu ni kaznu, ali je moguće da osoba zbog izostavljanja nekih vrsta menduba bude izložena kritici ili osudi. Npr. mendub je osnivanje vakufa ili domova za djecu bez staranja, davanje sadake. Gazali i neki drugi autori navode kako mendub neki nazivaju i sunnetom, mustehabom, a koriste se i izrazi: tetavvu'un, ihsan, fadila. Kamali (2017) objašnjava kako šafije nisu kalsificirali mendub, već ako je Muhammed, a. s. radio neko djelo često nazivaju sunnetom, a ako je uradio jedanput-dvaput onda mustehabom, dok je dobrovoljno djelo bez slijeđenja nekog presedana tetavvu'un. Malikijska percepcija sunneta i mustehaba, kojeg nazivaju i regaibom, je slična šafijskoj. Hanefije koriste i termine kao ta'ah, kurban i ihsan kao sinonime mendubu. Eš-Šatibi navodi kako mendub u općem smislu služi kao ispomoć vadžibu ili kao uvod ili kao podsjetnik na njega.
Menduba ima više vrsta s obzirom na jačinu zahtjeva:
U najvišu kategoriju spada djelo u kojem je Poslanik, s.a.v.s., ustrajavao i nije ga izostavljao osim u rijetkim prilikama, npr: klanjanje dva rekata sabahskog sunneta prije farza. Ovaj mendub se naziva pritvrđeni sunnet (sunneti muekkede). Onaj ko ga izostavlja zaslužuje pokudu, ali se ne kažnjava. Stupanje u brak u normalnim okolnostima osobi sposobnoj za to, ezan, itd. Iza ove kategorije dolazi nepritvrđeni sunnet (sunneti gajri muekkeda). To je ono djelo koje Poslanik, s.a.v.s., nije uvijek obavljao, npr. klanjanje četiri rekata podnevskog sunneta prije farza, dobrovoljna sadaka od strane imućnog...
Potom slijedi kategorija fadileta, edeba i sunneti zevaida, kao npr. oponašanje Poslanika, s.a.v.s., u njegovim uobičajenim postupcima koje je činio kao čovjek, poput kulture jedenja, pijenja i spavanja. Povođenje za Poslanikom, a.s., u ovim stvarima je pohvalno (mustehab) i ono ukazuje na vezanost sljedbenika za njega. No, ko izostavi ne zaslužuje prijekor niti osudu, budući da te stvari nisu bitni dio vjere niti ibadeta, već spadaju u običaje.
IZVORI
Zejdan, A. (1994). El Vedžiz fi usulil-fikh. Beirut;
Handžić, M. (1999). Izabrana djela: Studije iz šerijatskog prava. Sarajevo,: Ogledalo;
Ebu Zehre, M. (1958). Usul el-fikh. Kairo: Darul-fikr;
Kamali, M. H. (2017). Principi islamske jurisprudencije. Sarajevo: Centar za napredne studije;
Ez-Zuhajli, Vehbe (1986). Usulul-fiqhil-islamijj. Darul-fikr.