Mekruh
Mekruh je riječ iz arapskog jezika koja u lingvističkom smislu znači: ukoren, prezren, nevoljen, nesviđan, omražen. U vjerskom smislu, mekruh znači: radnje koje se smatraju vjerski ukorenim, neomiljenim, ružnim, lošim, ali nisu strogo zabranjene, kao što su: razvod braka, prekomjerno trošenje, trošenje vode prilikom uzimanja abdesta.
Pokuđeno djelo u islamskom pravu shodno klasifikaciji zadužujuće pravne norme – hukm teklifij. To je djelo koje je bolje izostaviti nego učiniti. Mekruh je niži nivo zabrane, a hanefijski pravnici prave razliku u pokuđenim stvarima pa su nastale dvije vrste: mekruh tenzihen i mekruh tahrimen. Kod hanefija naredba se odnosi na tri presude: farz, vadžib i mendub, a i zabrana na tri: haram, mekruh-i tahrimen i mekruh-i tenzihen. Kod ostalih pravnih škola mekruh ima samo jednu pravnu kategoriju i definira se kao ono što Allah, dž.š. traži da se ne čini – neobaveznom zabranom.
Mekruh je ono djelo koje je bolje izostaviti nego učiniti, ili djelo čije izostavljanje Zakonodavac zahtijeva, ali ne u formi imperativa kao kada sama formulacija ukazuje na pokuđenost, ili kada formulacija ukazuje na zabranjenost, ali postoji neka indikacija koja spušta tu zabranjenost na nivo pokuđenosti.
Zejdan (1994) navodi da većina pravnika smatra kako počinitelj pokuđenog djela (mekruha) zaslužuje prijekor, dok onaj ko ga izostavlja zaslužuje pohvalu i nagradu ako je to učinio u ime Boga. Kamali (2017) definira mekruh kao zahtjev od Allaha/Zakonodavca kojim se od mukellefa (obveznika djela – vidjeti pojam mukellef) traži da nešto ne čini, ali ne u formi stroge zabrane. Mekruh se javlja u kur'anskom tekstu: Sve što je ružno, Gospodaru tvome je mrsko (mekruha) El-Isra, 38. u Kur'anu se mekruhom naziva i stalno zapitkivanje, izdvajanje u sadaku onoga što malo vrijedi (El-Bekare, 267). U hadisima Muhammed, a.s. odvraća muslimane od klanjanja u sredini dana (zenitu), smatra pokuđenim beskoristan govor, beskorisno trošenje imovine, a često se navodi i predaja da je Allahu najmrže dozvoljeno djelo razvod braka.
IZVORI
Ibrahimi, N. (2017). Fjalor enciklopedik islam (str. 342). Skoplje: Logos-A
Ebu Zehre, M. (1958). Usul el-fikh. Kairo: Darul-fikr.
Kamali, M. H. (2017). Principi islamske jurisprudencije. Sarajevo: Centar za napredne studije;
Zejdan, A. (1994). El Vedžiz fi usulil-fikh. Beirut;
Sušić, M. (2005). Fikhu-l-ibadat. Sarajevo: El-Kalem;
Ez-Zuhajli, Vehbe (1986). Usulul-fiqhil-islamijj. Darul-fikr.