Medžaz

Metonimija je poetska figura u kojoj se jedan pojam zamjenjuje drugim pojmom koji s onim prvim, po svom smislu, stoji u bližoj vezi, npr. "sto pušaka" (umjesto sto vojnika).[1] Ova stilska figura pripada drugoj vrsti metafore, u kojoj ne postoji veza po sličnosti, nego logička veza.[2] Primjere metonimije nalazimo u slijedećim kuranskom ajetima: فَلْيَدْعُ نَادِيَه pa neka on pozove društvo svoje[3], i: يَجْعَلُونَ أَصْابِعَهُمْ فِي آذَانِهِم مِّنَ الصَّوَاعِقِ oni, zbog gromova, stavljaju prsti u uši svoje.[4] U prvom ajetu, koji govori o onome koji brani da se molitva obavlja, stanje je zamijenjeno mjestom, a u drugom ajetu je upotrijebljena cjelina umjesto dijela i postoji veza po količini: oni stavljaju jagodice prsta, a ne cijele prste u uši svoje.[5] Profesor Latić navodi još nekoliko primjera ovog tropa u Kuranu:

وَيُنَزِّلُ لَكُم مِّنَ السَّمَاء رِزْقًا ...i spušta vam opskrbu (rizqan) s neba.[6] Uzrok je izrečen posljedicom (opskrba umjesto kiše);

إِنَّ الْأَبْرَارَ لَفِي نَعِيمٍ Čestiti će sigurno u blagostanje (neiim).[7] Ovdje je umjesto mjesta, Dženneta, upotrijebljeno stanje.[8]

Kad je riječ o alegoriji, ona predstavlja govor u kojem se pojmovi i misli iskazuju drukčije, a ne riječima koje ih izravno izražavaju, slikovit govor, slikovito objašnjenje pojma i misli.[9] Abdulkahir Džurdžani kaže: "Alegorija, kinaja, jeste situacija u kojoj govornik želi potvrditi neko značenje pa ne spominje uobičajeni izraz u jeziku za to značenje, već donosi drugi izraz koji upućuje na željeno značenje. To je kao kad kažu da je neko visok remen za mač (طويل النجاد tavil al-nadžad), a žele kazati da je visokog stasa (طويل القامة tavil al-kaamma), ili kažu mnoštvo pepela (كثير الرماد kesir al-ramad), a žele reći mnogo sela. Također, za ženu koja živi u izobilju i koju drugi služe kaže se da udobno, bezbrižno živi, doslovno spava i kad jutro poodmakne (نؤوم الضحى neuum al-duha). Naime, visokom čovjeku treba dug remen za mač; ukoliko postoji mnogo sela, bit će i mnogo pepela; a žena koja živi luksuzno i ima poslugu može da spava i do podne."[10]

Alegorije u Kuranu

Alegorije su veoma česta pojava u Kuranu i one sadrže mnoga značenja, a malo riječi. Opisujući Bogobojazne ljude, Uzvišeni kaže:

وَعِبَادُ الرَّحْمَنِ الَّذِينَ يَمْشُونَ عَلَى الْأَرْضِ هَوْنًا وَإِذَا خَاطَبَهُمُ الْجَاهِلُونَ قَالُوا سَلَامًا

A robovi Milostivoga su oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: "Mir vama!"[11]

Ovo je fizički opis njihovog hoda, tj. oni hode jednostavno, bez žurbe, razmetljivosti i oklijevanja. Kada im se obrate plahoviti i raspaljivi ljudi, oni ne obraćaju pažnju niti raspravljaju, jer rasprava odnosi dostojanstvo. Prepirka i svađa sa bestidnicima nije svojstvo razumnih. Dakle, to je vanjsko značenje spomenutog ajeta i ono je poželjno, ali je cilj da se opiše njihova Bogobojaznost, strah od Allaha i želja za oprostom. Drugo značenje je nerazdvojivo od prvog i oba su važna, ali se kontekst ovdje odnosi na drugo značenje.

Aluziju nalazimo i u slijedećim kuranskim ajetima:أَلا إِنَّ أَوْلِيَاء اللّهِ لاَ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici.[12] Citirani ajet potvrđuje da iskreni Allahovi robovi, Njegovi štićenici, ne treba da se boje niti tuguju. To je, bez sumnje, namjera teksta. Međutim, to nužno znači i da su oni bliski svome Gospodaru, da su iskreni i da su zaslužili Njegovo zadovoljstvo, a ko je blizak svome voljenom, neće ga se bojati u budućnosti, niti će tugovati za nečim iz prošlosti. Ljubav mu daje nadu u milost i oprost. Uzvišeni je u nastavku objasnio da je put ostvarenja Allahove ljubavi i zadovoljstva upravo Bogobojaznost: الَّذِينَ آمَنُواْ وَكَانُواْ يَتَّقُونَ لَهُمُ الْبُشْرَى فِي الْحَياةِ الدُّنْيَا وَفِي الآخِرَةِ Oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovome i na onome svijetu.[13]

[1] Domović, Želimir; Anić, Šime; Klaić, Nikola, nav. dj, str. 885.

[2] Latić, Džemal, nav. dj., str. 198.

[3] El-Aleq, 17.

[4] El-Beqara, 19.

[5] Latić, Džemal, nav. dj., str. 198.

[6] El-Mumin, 13.

[7] El-Infitar, 13.

[8] Latić, Džemal, nav. dj., str. 199.

[9] Domović, Želimir; Anić, Šime; Klaić, Nikola, nav. dj., str. 52.

[10] Al-Džurdžani, Abd al-Qahir: Dalail al-idžaz, izdavač: Muhammed Rešid Rida, II. izdanje, bez godine izdanja, str. 52.

[11] El-Furqan, 63.

[12] Junus, 62.

[13] Isto, 63-64.