Istishab

Jezički istishab znači "pratnja", "društvo" ili traženje društva i njegovo produživanje, dok u pravnom smislu znači produžetak nečega što je bilo propisano ili zabrana onoga što je bilo nedozvoljeno, odnosno nastavljanje status quo stanja dok ne dođe nešto što će ga promijeniti. Npr. pretpostavlja se da vlasništvo kupca i bračni status supružnika važe sve dok se eventualno ne dokažu prijenos vlasništva ili rastava braka. Kamali (2017), navodeći da su istishab priznale šafijska škola, zahirije i šiije imamije, dok ga hanefije, malikije i apologeti (mutekellimun), uključujući Ebu el-Husejna el-Basrija ne tretiraju kao nezavisan argument, objašnjava da se istishab sastoji od spekulacije (zann), tj. pretpostavljenog nastavka statusa quo, te on nije čvrst oslonac za izvođenje šerijatskih pravila, a Eš-Ševkani citirajući El-Huvarizmija smatra da je istihsab zadnji oslonac fetve. Štulanović (2004) navodi neke od principa koji se grade na istihsabu: Stvari su u osnovi iskonski dozvoljene (dok se ne nađe dokaz zabrane); Osnova kod odgovornosti je nevinost (optuženi je nevin dok se ne dokaže suprotno); Sumnja ne otklanja uvjerenost (u slučaju nestanka osobe sumnja u njegovu smrt ne mijenja njegov status da je živ).

U svojoj brošuri Tedždid usul el-fikh el-islami savremeni mislilac Hasan Turabi poziva na novi pristup ovom principu koji, prema njemu, ima potencijal da obuhvati koncept prirodne pravde i prihvaćenih društvenih običaja. Prema Kamaliju (2017) Turabi smatra da islam nije imao cilj da uspostavi novi život na Zemlji u svim njegovim aspektima i detaljima, niti da poništi i zamijeni sva društvena pravila ponašanja i običaje arapskog društva, Poslanik, a.s., nije zauzeo oponirajući stav prema svemu sa čime se susreo, nego je prihvatio mnoštvo postojećih društvenih vrijednosti te nastojao da promijeni samo one koje su bile opresivne i neprihvatljive."