Ibn Kemāl

Čuveni šejhul-islam Osmanskog carstva i jedan od najplodnijih spisatelja osmanske intelektualne povijesti, Šemsud-Din Ahmed b. Sulejman b. Kemal-paša, poznatiji kao Ibn Kemal, rođen je u Tokatu, Turskoj. Potječući iz porodice dvorskih službenika, Ibn Kemal je uvijek bio blizak središtu političke moći. No, nakon što je uvidio ogromno uvažavanje znamenitog učenjaka Mulla Lutfija, posvetio se proučavanju tradicionalnih islamskih nauka u relativno mladom dobu. Nakon što je obnašao pozicije rukovodioca raznih medresa u različitim dijelovima Osmanskog carstva, bio je postavljen za šejhul-islama 1526. godine, na poziciju koju je držao do svoje smrti 1534. godine.

Kao plodonosan spisatelj, Ibn Kemal je napisao oko 200 djela na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Njegova djela uključuju komentare Kurana, rasprave o hadisu, islamsko pravo, filozofiju i teologiju (kelam), logiku, sufizam, etiku, povijest, nekoliko knjiga o arapskoj i perzijskoj gramatici, književnost i omanji divan poezije. Njegova povijest Osmanskog carstva pod naslovom Tevarih-iAl-iOsman (Povijest Osmanove porodice) je i dan-danas jedan od važnih izvora osmanske povijesti. Iako su mnoge njegove rasprave objavljene, daleko smo od toga da imamo potpuno izdanje Ibn Kemalovih djela.

Ibn Kemalova filozofska djela i otvoreno divljenje idejama Ibn Arebija su bili izvor nadahnuća i kontroverze za kasnija pokoljenja osmanskih mislilaca. Posebno u poređenju sa svojim nasljednikom šejhul-islamom Ebussud-efendijom, koji je bio poznat po svojemu suprotstavljanju Ibn Arebiju i drugim ekberijanskim stremljenjima, Ibn Kemal izgleda usko povezan s metafizičkim sufizmom. U svojstvu vrhovnog religijskog autoriteta i pravnika Osmanskog carstva, Ibn Kemal se nije ustručavao izdati religijski ukaz (fetvu) da odbrani Ibn Arebija kao "najvećeg učitelja" (šejhul-ekber) od onih koji su se podrugivali Ibn Arebiju nazivajući ga "najnevjernijim šejhom" (šejhul-ekfer).

Među njegovim filozofskim djelima, Hašija (glosa) na Tehafut osmanskog učenjaka Hodža-zadea (Hodžazadeh) Muslihud-Dina Mustafe je važno djelo u dugoj tradiciji rasprave posredstvom Tehafut u islamskom mišljenju. El-Gazalijev poznati napad na el-Farabija i Ibn Sinaa u njegovome djelu Tehafutul-felasifeh (Nepovezanost filozof) naveo je Ibn Rušda da napiše opovrgnuće nazvano Tehafutut-tehafut (Nepovezanost nepovezanosti). U petnaestom vijeku, osmanski sultan Mehmed Osvajač oživio je ovu raspravu angažirajući perzijskog učenjaka Alaud-Dina Tusija i turskog učenjaka Hodža-zadea da napišu dva nastavka djel el-Gazalija i Ibn Rušda. Ibn Kemal je nastavio ovu tradiciju pišući svoje Glose na Hodža-zadeov Tehafut te braneći time el-Gazalija od Ibn Rušda. Ibn Kemalova Glosa otkriva njegovo duboko poznavanje glavnih tema tradicionalne islamske filozofije te svjedoči o njegovu interesovanju u filozofskim i teološkim problemima. Ibn Kemal je također napisao odvojene rasprave o filozofiji. U svojoj poslanici Risala fi zijadet el-vudžud alel-mahijje (Rasprava o povećanju egzistencije ponad esencije), on brani prvenstvo btka nad esencijom, slažući se sa školom Ibn Arebija, s jedne, i nagovještavajući Mulla Sadraovu odbranu prvenstva btka u sedamnaestom stoljeću, s druge strane. U Risala fi bejan el-akl (Rasprava o objašnjenju intelekta), Ibn Kemal daje sažetak filozofskih gledišta o intelektu i njegovim vrstama. Njegova druga filozofska djela uključuju Risala fi tahkik mana el-lejs vel-lejs (Rasprava o istraživanju značenja egzistencije i neegzistencije), Risala fil-vadžibmudžibbiz-zat (Rasprava o Nužnom Biću Koje egzistira po Svojoj Bti) i Takdimul-ille alel-malul (Prvenstvo uzroka nad posljedicom).

U polju filozofskog kelama, Ibn Kemal je napisao brojna djela s ešarijske tačke gledišta. Svoju poslanicu Risala fi fadilet en-nebi alasairel-enbija (Rasprava o odličnosti Vjerovjesnika (Muhammeda) nad svim drugim vjerovjesnicima) je napisao kao odgovor na poznati slučaj s Mulla Kabizom. Mulla Kabiz, sunijski osmanski musliman, izazvao je jednu kontroverzu tvrdeći da je Isa iznad Muhammeda (a.s.). Na zahtjev osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog, Ibn Kemal je napisao spomenutu raspravu u kojoj je odbacio Mulla Kabizove tvrdnje (Leaman, 2015, 198–199).