Đozo Husein

Husein Đozo, Goražde 1912 – Sarajevo 1982, alim aktivističkih pogleda i zagovornik obnove islamske misli na načelu idžtihada, najutjecajnija je ličnost u vjerskom životu bosanskih muslimana šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Bio je profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi i na Islamskom teološkom fakultetu, predsjednik Udruženja ilmijje i urednik Takvima, pokretač lista Preporod i kreator programa i aktivnosti na unapređenju obrazovnih ustanova Islamske zajednice. U godinama školovanja na Šerijatskosudačkoj školi u Sarajevu i El-Azharu u Kairu upoznao se i identificirao s reformističkim djelovanjem Džemaludina Čauševića i s idejama islamskog reformizma Muhameda Abduhua, Rešida Ridaa, Mustafe Meragije i Mahmuda Šeltuta.

Identifikacija je za njega imala jedinstven intelektualni i egzistencijalni značaj i odredila je njegovu misao i djelovanje, njegov kritički odnos prema tradiciji i zastupnicima vjerskog tradicionalizma te romantičarsko odnošenje prema povijesti i nosiocima povijesnih promjena. Zagovarao je obnovu islamskog mišljenja i izlazak islamskog života iz okvira tradicionalističkog muslimanskog poimanja i prakticiranja vjere. Pretpostavke obnove utvrđivao je u razračunu s pasivizirajućim formalizmima te oslobađanju od pogrešnih shvatanja i raznovrsnih zabluda što su se uvukli u islam na jednoj strani i u "otvaranju vrata idžtihada" i "novoj razradi islamskih koncepcija" na drugoj. Kao predsjednik Udruženja ilmijje zaslužan je za dinamiziranje njezinih aktivnosti i pokretanje tribine u Carevoj džamiji u Sarajevu, koja je krajem šezdesetih godina okupila studentsku omladinu i jedan broj bošnjačkih intelektualaca te pomogla pokretanju novina Preporod. Kao interpretator vladajućih pogleda i stavova u Islamskoj zajednici imao je ključnu ulogu u kreiranju institucionalnih osnova i programskih ciljeva Islamskog teološkog fakulteta. Posebno je značajan njegov doprinos pozitivnoj ulozi Islamske zajednice u procesima nacionalnog priznanja bosanskih muslimana.

Procesi su imali političku formu i svjetovni intelektualni sadržaj a odvijali su se u znaku isključivanja historijskog imena Bošnjaci i korištenja prilagođenog vjerskog naziva Muslimani. Stoga su pred vođstvo Islamske zajednice istovremeno postavljali dva protuslovna zahtjeva: jedan se odnosio na obavezu očuvanja izvornog vjerskog sadržaja imena musliman, a drugi na potrebu pozitivnog odnosa prema osiguravanju ravnopravnog položaja bosanskih muslimana u državnoj zajednici južnoslavenskih naroda. U tekstovima i javnim nastupima Đozo je odlučno odbijao suprotstavljanje značenja malog "m" i velikog "M", vjerskog i nacionalnog identiteta, i propagirao njihovu povezanost i uzajamno upotpunjavanje. Bio je središnja ličnost među pokretačima i nosiocima obnove islamske misli i oporavljanja ustanova Islamske zajednice nakon njihova pasiviziranja i društvenog ograničavanja u prvim desetljećima druge Jugoslavije. Njegovo pisano djelo i neposredno djelovanje u institucijama Islamske zajednice šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća trajno je obilježje i neprolazna baština tog vremena – bilo je to doba preporoda u islamskom životu Bošnjaka.