Buharija | 3389
HADIS
PRIČAO NAM JE Jahja ibn Bukejr, njemu Lejs prenoseći od Ukajla, a on od Ibn Šihaba koji je izjavio da mu je saopćio Urve, da je on pitao Aišu, radijallahu anha, suprugu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem:
Šta misliš o riječima Uzvišenog: I kad bi poslanici gotovo nadu gubili i pomišljali da će ih lašcima proglasiti, ili (to znači) da su (od Gospodara) krivo obaviješteni?"
– Naprotiv – reče ona – njihov narod je njih u laž utjerivao.
– Tako mi Allaha – rekoh – oni su bili uvjereni da ih njihov narod u laž utjeruje, i to nije bila sumnja!
– O, Urviću – reče ona – oni su bili uvjereni u to!
– Možda to onda znači: krivo obaviješteni – rekoh, a ona će na to:
Bože sačuvaj, nisu poslanici tako pomislili o svom Gospodaru."
– Što se tiče ovog ajeta – reče ona – (oni koji sumnjaju) sljedbenici su poslanika, koji su vjerovali u svoga Gospodara i potvrđivali (poslanika), ali su im bila dugotrajna iskušenja, i pomoć im je dugo odgađana, sve dok (poslanici) nisu izgubili nadu u pogledu onih od njihova naroda koji su ih u laž utjerivali, i pomislili da će ih njihovi sljedbenici utjerati u laž, a onda im je došla Allahova pomoć. Ebu Abdullah (Buhari) kaže: Istejesu je (oblik) iftealu od (glagola) jeistu: izgubiti nadu. Menhu, to jest: od Jusufa". La tejesu imn revhillahi: Ne gubite nadu u Božiju milost, označava nadu.
ARAPSKI
حَدَّثَنَا يَحْيَى بْنُ بُكَيْرٍ، حَدَّثَنَا اللَّيْثُ، عَنْ عُقَيْلٍ، عَنِ ابْنِ شِهَابٍ، قَالَ أَخْبَرَنِي عُرْوَةُ، أَنَّهُ سَأَلَ عَائِشَةَ ـ رضى الله عنها ـ زَوْجَ النَّبِيِّ صلى الله عليه وسلم أَرَأَيْتِ قَوْلَهُ {حَتَّى إِذَا اسْتَيْأَسَ الرُّسُلُ وَظَنُّوا أَنَّهُمْ قَدْ كُذِّبُوا} أَوْ كُذِبُوا. قَالَتْ بَلْ كَذَّبَهُمْ قَوْمُهُمْ. فَقُلْتُ وَاللَّهِ لَقَدِ اسْتَيْقَنُوا أَنَّ قَوْمَهُمْ كَذَّبُوهُمْ وَمَا هُوَ بِالظَّنِّ. فَقَالَتْ يَا عُرَيَّةُ، لَقَدِ اسْتَيْقَنُوا بِذَلِكَ. قُلْتُ فَلَعَلَّهَا أَوْ كُذِبُوا. قَالَتْ مَعَاذَ اللَّهِ، لَمْ تَكُنِ الرُّسُلُ تَظُنُّ ذَلِكَ بِرَبِّهَا وَأَمَّا هَذِهِ الآيَةُ قَالَتْ هُمْ أَتْبَاعُ الرُّسُلِ الَّذِينَ آمَنُوا بِرَبِّهِمْ وَصَدَّقُوهُمْ، وَطَالَ عَلَيْهِمُ الْبَلاَءُ، وَاسْتَأْخَرَ عَنْهُمُ النَّصْرُ حَتَّى إِذَا اسْتَيْأَسَتْ مِمَّنْ كَذَّبَهُمْ مِنْ قَوْمِهِمْ، وَظَنُّوا أَنَّ أَتْبَاعَهُمْ كَذَّبُوهُمْ جَاءَهُمْ نَصْرُ اللَّهِ. قَالَ أَبُو عَبْدِ اللَّهِ {اسْتَيْأَسُوا} افْتَعَلُوا مِنْ يَئِسْتُ. {مِنْهُ} مِنْ يُوسُفَ. {لاَ تَيْأَسُوا مِنْ رَوْحِ اللَّهِ} مَعْنَاهُ الرَّجَاءُ.