Tirmizi
HADIS
Prenosi se od Muslima b. el-Jesara el-Džuhenija da je Omer b. el-Hattab, r.a., bio pitan jednom prilikom o značenju ajeta: I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: Zar Ja nisam Gospodar vaš?" - oni su odgovorili: Jesi, mi svjedočimo!" - i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: Mi o ovome nismo ništa znali." (sura El-Earaf, 172) Omer b. el-Hattab, r.a., rekao je tada:
Čuo sam da je Allahov Poslanik, kada je bio upitan o ovome, kazao: - Zaista je Allah najprije stvorio Adema, zatim ga pomilovao po leđima Svojom desnicom i izveo iz leđa potomstvo, te rekao: - Ove sam stvorio za Džennet i oni će činiti djela stanovnika Dženneta. Zatim je protrljao po njegovim leđima i izvadio iz njih potomstvo, te rekao: - Ove sam stvorio za vatru i djelo stanovnika vatre će oni činiti. Neko od prisutnih upita: - Allahov Poslaniče, čemu onda trud? - Allahov poslanik, s.a.v.s., odgovori: - Zaista, kada je Allah stvorio roba za Džennet, odredio mu je da čini djelo stanovnika Dženneta, sve dok ne umre, radeći to, pa će ga uvesti u Džennet. A kada je stvorio roba za vatru, odredio mu je da radi djelo stanovnika vatre, sve dok ne umre redeći to, pa će ga Allah uvesti u vatru.
ARAPSKI
عن مسلم بن يسار الجهنىّ أنَّ عُمَر بن الخَطَّاب –رضى الله عنه– سُئِلَ عن هذه الآية: ("و إذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِنْ بَنِى آدَمَ مِنْ ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَ أَشْهَدَهُمْ عَلَى أَنْفُسِهِمْ: "أَ لَسْتُ بِرَبِّكُمْ؟!"، قَالُوا: "بَلَى، شَهِدْنَا!"، أَنْ تَقُولُوا يَوْمَ القِيَامَةِ: "إنَّا كُنَّا عَنْ هَذَا غَافِلِينَ.")– قَالَ عُمَرُ بْنُ الخَطَّابُ –رضى الله عنه–: "سَمِعْتُ رسولَ اللهِ –صلى الله عليه و سلم– يُسْئَلُ عَنْهَا، فقال رسولُ اللهِ –صلى الله عليه و سلم: ﴿"إنَّ اللهَ خَلَقَ آدَمَ، ثُمَّ مَسَحَ ظَهْرَهُ بِيَمِينِهِ، فَاسْتَخْرَجَ مِنْهُ ذُرِّيَّةً، فَقَالَ: "خَلَقْتُ هَؤُلاءِ لِلجَنَّةِ، وَ بِعَمَلِ أَهْلِ الجَنَّةِ يَعْمَلُونَ."، ثُمَّ مَسَحَ ظَهْرَهُ فَاسْتَخْرَجَ مِنْهُ ذُرِّيَّةً، فَقَالَ: "هَؤُلاءِ خَلَقْتُ لِلنَّارِ، وَ بِعَمَلِ أَهْلِ النَّارِ يَعْمَلُونَ."﴾، فقَالَ رَجُلٌ: "يَا رسولَ اللهِ، فَفِيمَ العَمَلُ؟"، قال: فَقَالَ رسولُ اللهِ –صلى الله عليه و سلم–:﴿"إنَّ اللهَ إذَا خَلَقَ العَبْدَ لِلجَنَّةِ اسْتَعْمَلَهُ بِعَمَلِ أَهْلِ الجَنَّةِ حَتَّى يَمُوتَ عَلَى عَمَلٍ مِنْ أَعْمَالِ أَهْلِ الجَنَّةِ، فَيُدْخِلَهُ الجَنَّةَ. وَ إِذَا خَلَقَ العَبْدَ لِلنَّارِ اسْتَعْمَلَهُ بِعَمَلِ أَهْلِ النَّارِ حَتَّى يَمُوتَ عَلَى عَمَلٍ مِنْ أَعْمَالِ أَهْلِ النَّارِ فَيُدْخِلَهُ اللهُ النَّارَ."﴾
Kazao je Ebi ‘Isa et-Tirmizi, Allah mu se smilovao: „Ovaj hadis je hasen, a Meslem b. el-Jesar nije slušao od Omera b. el-Hattaba, r.a., a neki navode u ovom lancu između Meslema b. el-Jesara i Omera b. el-Hattaba nepoznatog čovjeka. Rekao bih: Možda je on zbog toga hasen ligajrihi. A Allah najbolje zna.“
Također, navodi ga Et-Tirmizi na kraju svoje knjige Tefsir, u poglavlju bez naslova, 2. džuz, 241. str:
﴿٩٧﴾ عن أبى هريرة –رضى الله عنه– قال: "قال رسولُ اللهِ –صلى الله عليه و سلم–:﴿"لَمَّا خَلَقَ اللهُ آدَمَ وَ نَفَخَ فِيهِ الرُّوحَ، عَطِسَ فَقَالَ: "الحَمْدُ ِللهِ!"، فَحَمِدَ اللهَ بِإِذْنِهِ، فَقَالَ لَهُ رَبُّهُ: "رَحِمَكَ اللهُ، يَا آدَمَ! اذْهَبْ إلَى هَؤُلاءِ المَلائِكَةِ إلَى مَلإٍ مِنْهُمْ جُلُوسٍ، فَقُلْ: "السَّلامُ عَلَيْكُمْ."، قَالُوا: "وَ عَلَيْكَ السَّلامُ وَ رَحْمَةُ اللهِ!"، ثُمَّ رَجَعَ إلَى رَبِّهِ فَقَالَ: "إنَّ هَذَا تَحِيَّتُكَ وَ تَحِيَّةُ بَنِيكَ بَيْنَهُمْ."، فَقَالَ اللهُ لَهُ– و يَدَاهُ مَقْبُوضَتَانِ–: "اخْتَرْ أَيَّهُمَا شِئْتَ؟"، قَالَ: "اخْتَرْتُ يَمِينَ، رَبِّى." –و كِلْتَا يَدَىْ رَبِّى يَمِينٌ مُبَارَكَةٌ– ثُمَّ بَسَطَهَا فَإذَا فِيهَا آدَمُ وَ ذُرِّيٍّتُهُ، فَقَالَ: "أَىْ رَبِّ، مَا هَؤُلاءِ؟"، فَقَالَ: "هَؤُلاءِ ذُرِّيَّتُكَ."، فَإذَا كُلُّ إنْسّانٍ مَكْتُوبٌ عُمْرُهُ بَيْنَ عَيْنَيْهِ فإذَا فِيهِمْ رَجُلٌ أَضْوَءُهُمْ –أَوْ مِنْ أَضْوَئِهِمْ–، قَالَ: "يَا رَبِّ، مَنْ هَذَا؟"، قَالَ: "هَذَا ابْنُكَ دَاوُدُ، قَدْ كَتَبْتُ لَهُ عُمْرَ أَرْبَعِينَ سَنَةً."، قَالَ: "يَا رَبِّ، زِدْهُ فِى عُمْرِهِ."، قَالَ: "ذَاكَ الَّذِى كَتَبْتُ لَهُ."، قَالَ: "أَىْ رَبِّ، فَإِنِّى قَدْ جَعَلْتُ لَهُ مِنْ عُمْرِى سِتِّينَ سَنَةً."، قَالَ: "أَنْتَ وَ ذَاكَ."، ثُمَّ أَسْكَنَهُ الجَنَّةَ مَا شَاءَ اللهُ، ثُمَّ أُهْبِطُ مِنْهَا فَكَانَ آدَمُ يَعُدُّ لِنَفْسِهِ، قَالَ: "فَأَتَاهُ مَلَكُ المَوْتِ، فَقَالَ لَهُ آدَمُ: "قَدْ عَجَّلْتَ، قَدْ كُتِبَ لِى أَلْفُ سَنَةٍ!"، قَالَ: "بَلَى، وَ لَكِنَّكَ جَعَلْتَ لابْنَكَ دَاوُدَ سِتِّينَ سَنَةً."، فَجَحَدَ، فَجَحَدَتْ ذُرِّيَّتُهُ، وَ نَسِىَ فَنَسِيَتْ ذُرِّيَّتُهُ."– قال: "فَمِنْ يَوْمَئِذْ أُمِرَ بِالكِتَابِ وَ الشُّهُودِ."﴾
Rekao je Et-Tirmizi da je ovaj hadis hasen garib.
Komentar Et-Tirmizijevih predaja hadisa o Ademu, a.s.
O izjavi: Nakon što je Allah stvorio Adema, potrao je njegova leđa... među učenjacima postoje dva mišljenja. U prvoj grupi su neki učenjaci koji to tumače na doslovan način: potiranje ima značenje koje je dostojno Uzvišenog, kao Njegove riječi: Budi! I ono biva. Moguće je i da je On naredio nekim od Svojih meleka, zaduženih za duše Ademovih potomaka, da zahvate iz njegovih leđa i izvedu iz njih duše potomaka. To navodi El-’Alame Ebu es-Su’ud, kada tumači riječi Uzvišenog: I kada je Gospodar Tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo (sura El-E’araf, 172). On kaže: „Ovaj govor se uzima u doslovnom značenju, kao što se prenosi od Ibn ‘Abbasa, r.a., da je Allah, kada je stvorio Adema, a.s., potrao ga po leđima... (zatim je naveo hadis koji je ovdje naveden)“. On dalje kaže: „Nije smisao u Njegovom doslovnom izvođenju svih onih koji su došli poslije Adema, a.s., pojedinačno. Smisao je u tome da je On iz njegovih (Ademovih) leđa izveo samo one koji su bili njegovi direktni potomci, dok je iz njihovih leđa izveo njihove direktne potomke, i sve tako do kraja, onako kao što upućuju riječi Uzvišenog: I kada je Gospodar Tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo (sura El-E’araf, 172).“ Zatim navodi dalje El-’Alame Ebu es-Su’ud, Allah mu se smilovao: „Pošto je namjera da se ukaže na kičmu Adema, a.s., a hadisima se želi ukazati na dvije grupe ljudi, općenito, dok je veza samo usputna, onda se izvođenje svih potomaka veže za njega. Sam navedeni ajet je objavljen da bi se nevjernicima, koji su živjeli u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., moglo oponirati i dokazati im se da se širk ne može pravdati uvjerenjima predaka. Tako je trebalo i da se rađanje pridoda kičmama njihovih predaka, bez govorenja o direktnim potomcima Adema, a.s., i njihova izvođenja iz njegove kičme. To što nije pojašnjeno uzimanje zavjeta u hadisu od h. Omera, ne znači da ona nije ni postojala i da nije bila uzeta. Uzimanje zavjeta protiv njih dolazi kako bi se njima oduzela mogućnost isticanja neznanja kao izgovora, kao što to potvrđuju riječi Uzvišenog: I to zato da na Sudnjem danu ne reknete: „Mi o ovome nismo ništa znali!“ (sura El-E’araf, 173). To neće biti dokaz protiv njih, jer to nije bio poticaj da bi im se obraćalo na dunjaluku, jer nema nijednog pojedinca koji navodi tu obavezu koja je uzeta protiv njih.
Smatram da je to neprihvatljivo, jer riječi Uzvišenog da ne reknete nisu oznaka uzroka ili svrhe Njegovim riječima i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe, niti se to temelji na tome zbog njihovih riječi: Jesi, mi svjedočimo! i to zato da na Sudnjem danu ne reknete, što zahtijeva da se i uzimanje svjedočanja i samo svjedočenje vezuje, svako od njih dvoje, za njih same, pa će oni s tim biti ušutkani. To je oznaka za način ili stanje skrivenog glagola na kojeg se govor proteže. Značenje je: odredili smo to što smo odredili: bit će spomenut zavjet i vaše podsjećanje na njega, kojeg smo vam Mi pojasnili u onom što smo poslali putem Svog poslanika, ne želeći da kažete: Mi o ovome nismo ništa znali! ili da ne kažete: Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili, ili da ne biste, nevjernici, na Danju sudnjem rekli: „Zaista, mi o ovome nismo nikakava znanja imali!“ - tj. o ovom zavjetu[1], i: „Niko nas nije s tim upoznao do Dana sudnjeg, a da jeste, mi bismo radili u skladu s tim. Ovako se čita na prihvaćenom kira’etu: أن تقولوا...- (da kažete); a u slučaju njegovog kira’eta sa ja’om (ى) أن يقولوا...- (da oni kažu) taj govor predstavlja oznaku za uzrok ili svrhu glagola stvari koja se podrazumijeva, a koja se vezuje za prilog za vrijeme (اذ) u Njegovim riječima: I kad je Gospodar tvoj... pa je značenje: Spomeni im zavjet kojeg su oni uzeli protiv sebe još prije, da ne bi izgovor tražili na Sudnjem danu da o njemu nisu ništa znali, ili za slijeđenje svojih predaka u višeboštvu a ostavljanju tevhida (iz Ebu Su’udovog komentara uz neka skraćenja).
Drugo mišljenje donosimo. Kazao je El-’Alame Ebu es-Su’ud, Allah mu se smilovao, prije toga o značenju navedenog ajeta: „On predstavlja Allahovo stvaranje ljudi u praiskonskoj prirodi, predodređene za prihvatanje dokaza koji su u kosmosu i u njima samima, a čiju bit predstavljaju tevhid i islam, kao što potvrđuje Poslanik, s.a.v.s.: Svako novorođenče se rodi u fitretu[2], i kao što kaže Uzvišeni: Vjeri djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio,ne treba da se mijenja Allahova vjera (sura Er-Rum, 30). To znači: Ne mijenjajte Allahovo stvorenje koje je On stvorio u ispravnom fitretu.“
Zatim on, Allah mu se smilovao, dalje navodi: „Ovo navođenje je oblikovano u formi poređenja, izvedenog iz Njegove aluzije na ljudsku mogućnost spoznaje robovanja Njemu, nakon što im je ona omogućena pomoću razuma i vida, koje im je On usadio u njihovu prirodu, i pomoću objave očitih dokaza u kosmosu i u njima samima, kao i pomoću sposobnosti da ih u potpunosti razumiju i njihove stvarne izloženosti njima. Ova forma poređenja se izjednačava s formom Allahove naredbe kojom ih On opterećava, te njihove užurbanosti da to izvrše, bez zastajkivanja i bez potrebe da se tu nalazi prihvatanje i svjedočenje, pitanje i odgovor, kao što stoji u riječima Uzvišenog: Pa njemu i Zemlji rekao: „Pojavite se milom ili silom!“- „Pojavljujemo se drage volje!“- odgovorili su (sura El-Fussilet, 11).
Tvrdim da je ostatak hadisa u skladu s riječima Uzvišenog: Mi smo za Džehennem mnoge džinove i ljude stvorili; oni pamet imaju, a njima ne shvataju, oni oči imaju, a njima ne vide, oni uši imaju, a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su, zaista, nemarni (sura El-E’araf, 179).“
Kaže El-’Alame Ebu es-Su’ud, Allah Uzvišeni mu se smilovao, tumačeći predmetni ajet, da je Allah stvorio neke ljude da uđu u Džehennem ne zbog ranije njihove predodređenosti i bez njihova udjela u toj odredbi, nego zbog znanja Uzvišenog da oni neće nikada promijeniti svoj izbor i okrenuti se istini, da će ustrajati u griješenju bez sustezanja i da ih dokazi i uputa neće odvratiti od toga puta. Shodno rečenom, zaključuje se da ih je On stvorio ograničenima po prirodi, kao što stoji u riječima Uzvišenog: Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju (sura Ez-Zarijat, 56). U rečenici: Oni pamet imaju, a njima ne shvaćaju riječ قلوب (srce, razum, um) upotrijebljena je bez određenog člana. To je zbog dvosmislenosti i prevrtljivosti toga ljudskog organa, kojemu nije zajamčeno protivljenje ostatku ljudskog tijela i odričući ljudskom tijelu savršenost, ali ne zbog praiskonske prirode, nego zbog razloga njihovog odbijanja da njemu daju prvenstvo u dosezanju istine. Ova njegova odlika je krajnje pretjerivanje u osornosti i tada od njega ne može nikako doći do razumijevanja, zbog čega ono kao da nije podesno da čovjeku da razboritost. (preuzeto iz tefsira od El-’Alame Ebu es-Su’uda, Allah mu se smilovao)
Zbog toga je razumijevanje onoga što je navedeno u Et-Tirmizijevim hadisima sljedeće: Allah je Taj Koji je potrao leđa Ademova i iz njih izveo njegovo potomstvo. Allah Uzvišeni je već unaprijed odredio nekima od njih da će ući u Džennet, određujući im podesna djela kao uzrok toga njihova ulaska, a nekima je već unaprijed odredio ulazak u Džehennem, jer će sva djela koja urade biti uzrokom njihovog ulaska u Džehennem. Oni će biti uvedeni u njega bez predodređenost njihovih djela kao loših, nego će to u potpunosti ovisiti od njihova izbora djelovanja, kao što kaže Uzvišeni: I reci: „Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje! (sura El-Kehf, 29). A Allah najbolje zna!
Gospodaru naš, mi Te ponizno molimo i dovu Ti činimo da nam pomogneš da činimo dobra djela sve dok ne zaslužimo Tvoju blagonaklonost i dok Ti s nama ne budeš zadovoljan! I neka Ti je hvala, Gospodaru svjetova. Amin!
[1] Prema vjerodostojnoj Tradiciji islama, cjelokupan ljudski rod, nakon što je Adem, a.s., stvoren a prije konačnog uvođenja u egzistenciju u kojoj danas živimo na dunjaluku, dao je Allahu ''Zavjet Vjere'' (misak, 'ahd). Na taj ''Zavjet'' se odnosi i Kur'anski ajet: ''I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: 'Zar Ja nisam Gospodar vaš?', oni su odgovorili: 'Jesi, mi svjedočimo', i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: 'Mi o ovome nismo ništa znali.''' (sura El-E'araf, 172.). Oko mjesta gdje se odigralo davanje tog ''Zavjeta'' nema jedinstvenog stava među islamskim učenjacima. Prema Ibn ‘Abbasu, r.a., to se zbilo u dolini ''Nu'man'', kraj Arefata. Neki kažu da se to odigralo na ostrvu Cejlon (Šri Lanka) a to je mjesto gdje je spušten Adem, a.s., iz Dženneta. El-Kelbi veli da se davanje tog ''Zavjeta'' desilo negdje na putu između Mekke i Ta'ifa dok Alija, r.a., kaže da se ''Zavjet'' zbio još u Džennetu. (op.prev.)
[2] Od Ebu Hurejre r.a. prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Svako novorođenče rađa se sa fitrom, a njegovi ga roditelji učine jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom. Kao kada stoka nosi svoje potomstvo čitavo, bude li kada sakato?!" Fitra predstavlja samu srž tevhida- vjerovanja da Uzvišeni Allah postoji i da je Jedan Jedini, koju je Allah dž.š. usadio u prirodu svakog čovjeka još u vremenu Ezela, dok naše duše još uvijek nisu dobile tijela i rodile se na ovome svijetu. Naše duše znale su samo za tevhid, nikakvo drugo vjerovanje. U tom kontekstu neki gornji hadis prevode: “Svako novorođenče se rađa u islamu” iz razloga što je tevhid srž islama. Za fitru Ibn Adžiba, u svome komentaru Kur’ana veli: “Fitra je ustvari spoznaja da je samo dragi Allah gospodar, Jedini Stvoritelj. Svako od nas, svaki čovjek, ima ovu spoznaju usađenu u svoju dušu. No, kod nekoga je prašina od zaborava na Ezel i od nepokornosti dragome Bogu manja, pa mu do srca dopire jače svjetlo fitreta. Kod drugoga, taj talog od prašine je deblji, pa je i svjetlo fitreta slabije.” (Ibn Adžiba, Bahrul-medid fi tefsiril-Kur'anil-medžid) (op.prev.)