Tirmizi
HADIS
Tirmizi, također, navodi i da je Temim rekao:
Ovim su ajetom svi oslobođeni sumnje, osim mene i Adija ibn Beddaa..." Njih dvojica su, naime, bili kršćani, pa su često išli u Šam. Jednom je tamo došao i poglavica plemena Sehm, koji je uza se imao i jedan srebrni vrč, koji je namjeravao prodati vladaru. Taj vrč bio je i najvredniji dio njegove trgovačke robe, pa kad se razbolio, taj vrč je oporukom ostavio njima dvojici zatraživši od njih, da, zauzvrat, ostatak njegove ostavštine dostave njegovoj porodici. Kada je umro", kaže Temim, mi smo uzeli predmetni vrč i prodali ga za hiljadu dirhema i taj iznos podijelili na dva dijela. Kad smo došli kod njegovih, predali smo im ono što smo imali kod sebe. Kako im nije bilo vrča, upitali su nas za nj, i mi smo im kazali da nije ostavio ništa više od onoga što smo im mi predali. Kad sam pak primio islam, to me je počelo proganjati, te sam otišao kod njegovih i ispričao im kako je bilo, te im isplatio pet stotina dirhema. Rekao sam im da i kod moga druga imaju isto toliko i oni su s njime otišli kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., i on je od njih zatražio jasan dokaz. Kako ga oni nisu imali, on im je rekao da od njega zatraže da se zakune nekom velikom zakletvom iz vjere kojoj je pripadao, i on se zakleo. Tada je Uzvišeni Allah objavio: 'O vjernici, kad vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica pravednih...' pa do riječi: '...i da se ne plaše da će njihove zakletve drugim zakletvama biti pobijene!' (El-Maida, 106-108). Tada su ustali Amr ibn el-As i još jedan čovjek i zakleli se, i ja sam od Adija uzeo pet stotina dirhema!" (Predanje bilježi Tirmizi.)
ARAPSKI
وله أيضًا: أنَّ تميمًا قال: برئ الناسُ من هذه الآية غيري وغير عديٍّ بن بداءٍ، وكانا نصرانيين يختلفان إلى الشامِ قبلَ الإسلام، وقدم عليها مولى لبني سهمٍ، ومعهُ جامٌ من فضةٍ يريدُ به الملكَ وهو أعظمُ تجارتهِ، فمرض فأوصى به إليهما وأمرهما أن يُبلغا ما ترك أهلهً، فلمَّا مات أخذنا الجام فبعناه بألفِ درهمٍ، ثم اقتسمناهُ أنا وعديّ، فلمَّا قدمنا إلى أهلهِ دفعنا لهم ما كان معنا ففقدوا الجام، فسألونا فقلنا: ما ترك غير هذا، فلمَّا أسلمتُ تأثمتُ من ذلك، فأتيتُ أهلهُ فأخبرتُهم الخبر، أديتُ إليهم خمسمائة درهمٍ، وأخبرتُهم أنَّ عند صاحبي مثلهُا، فأتَوا بهِ النبيَّ صلى الله عليه وسلم فسألهمْ البينةَ، فلم يجدُوا، فأمرهم أن يستحلفُوهُ بما يعظمُ على أهلِ دينهِ، فحلفَ، فأنزل الله تعالى: {يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا شَهَادَةُ بَيْنِكُمْ} إلى قوله {بَعْدَ أَيْمَانِهِمْ} [المائدة] فقامَ عمرو بنُ العاصِ ورجلٌ آخرُ فحلفا، فنزعتُ الخمسَ مائةَ درهمٍ من عديّ. وقال الترمذي: ليس إسنادهُ بصحيحٍ." الترمذي