Nevevi | 31

Dužni smo raditi i zarađivati za svoj život, ali nikada nam najveća briga ne treba biti opskrba, već to da ona bude halal. Briga za opskrbu i ravnodušnost prema njenom halalu je zanemarivajenje Uzvišenog Stvoritelja. Ništa od stvorenog nije vrijedno čovjekovom poklanjanju pažnje u pretjeranoj mjeri. Ko robuje Allahu, dž.š., na primjeren način koristi ono što mu On daje.

Ljudi vole osobe koji poštuju ono što je njihovo i ne napadaju na tuđe, bio to imetak ili nešto nematerijalno. Prenosi se da je jedne prilike, brat Haruna Er-Rešida, sjeo na njegovo prijestolje, nakon čega su ga stražari istukli rekavši mu: “Kako ćeš ti sjesti tamo gdje sjedi halifa?” Nakon toga, Harun ga ugleda kako plače i upita šta se desilo. “Stražari su me istukli,” – odgovorio je. “Kaznit ću ih,” – reče halifa. “Nemoj ih kazniti. Ne plačem ja zato što su me istukli, plačem, jer sam žalostan zbog tebe. Samo jedan trenutak sam sjeo na taj prijestol i kaznili su me. Šta li tebe čeka, ti si već dvadeset godina prvi čovjek i najodgovorniji kod muslimana.”

O tome koliko je značajno odstraniti pohlepu za dunjalukom vidimo u kur’anskom ajetu kada Uzvišeni Gospodar kaže:

“Vi dajete prednost životu na ovome svijetu, a Ahiret vam je bolji i vječan je.”[4]

Trudimo se na dunjaluku, ali neka cilj truda budu plodovi na Ahiretu. Centralna priča u Kur'anu opisuje Karuna:

“Izašao je pred svoje sunarodnike, sav ukrašen. Oni koji žele samo dunjaluk, rekoše: ‘Da je nama ono što je dato Karunu, njemu je Allah dao golemu sreću.’ Oni kojima je Allah dao znanje rekoše: “Teško vama, nemojte gledati na dunjalučka dobra. Onome ko vjeruje i dobra djela čini, bolja je Allahova nagrada.’ Dali smo da zemlja proguta njega i njegovu kuću. Oni koji su priželjkivali njegovo bogatstvo rekoše: “Kao da nam Allah ovo daje, da vidimo da je on taj koji opskrbljuje.”[5]

Uzvišeni Gospodar nas uči, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., nas tim vrijednostima odgaja, da prolazno koristimo, a za vječno se vezujemo. Resulullah, s.a.v.s., je rekao:

“Da je ovaj dunjaluk kod Allaha težak koliko krilo mušice, nevjernik na njemu ne bi popio ni gutljaj vode.”[6]

Ulema nas uči da nije odsustvo pohlepe zabraniti sebi ono što je dozvoljeno, niti je to rasipanje imetkom kojim te Allah, dž.š., opskrbio smatrajući ga nebitnim. Istinsko odsustvo pohlepe je da ono što ti je On dao držiš u ruci, a ne u srcu. Jedan velikan je rekao: “Imam dva imetka, pored njih se ne bojim siromaštva.”  Upitali su ga kakav je to imetak. “Imam povjerenje u svoga Gospodara, to je moj najbolji imetak. Drugi je da nisam pohlepan za onim što je drugim ljudima dao.”

Resulullah, s.a.v.s., nas uči da vjerniku treba biti svjedno da li ga hvale ili kude, sve dok je na istini. Alija, r.a., je rekao:

 “Onaj ko nije pohlepan za dunjalukom, lahka mu budu životna iskušenja.”

Osoba koja nema pri sebi svojstvo pohlepe, dunjaluk ispravno percipira. Naš osnovni zadatak je da se bavimo onim čime nas Allah, dž.š., obavezuje. Naša obaveza je da poranimo i tražimo opskrbu, a Allah, dž.š., nam garantuje da će nam ona ući u život.

Kada Allah, dž.š., zavoli nekoga, udalji od njega neka dunjalučka dobra kako bi ga zaštitio, jer će ga to dobro pokvariti. Učimo dovu: “Gospodaru, udalji od mene ono od dunjaluka što će me pokvariti.”Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Šta ja imam sa dunjalukom? Primjer mene i dunjaluka je kao primjer čovjeka koji se odmorio u hladu nekog drveta, a zatim krenuo dalje.”[7]

Prenosi se da će Uzvišeni Gospodar pitati stanovnike vatre: “Koliko dugo ste boravili na dunjaluku.” Gospodaru naš, čini nam se da je bio dan ili dio dana. Propali onda, zašto niste iskoristili to vrijeme da se meni približite. Potom će isto upitati stanovnike Dženneta, a odgovorit će na isti način, a On će reći: ‘Blago vama, vi ste znali iskoristiti ono što sam vam dao’.”[8]

Jedan od razloga, zašto ljudi zavide jedni drugima je nezadovoljstvo Božijim određenjem. Onaj ko nije pohlepan za imetkom drugih, prije svega vjeruje u to da je Allah, dž.š., Onaj koji sve određuje i Onaj koji određuje šta će kome ući u život. Kome je Allah, dž.š., dao vlast, neka se sjeti hadisa Resulullaha, s.a.v.s:

“Vlast je odgovornost, a na Ahiretu je poniženje i kajanje, osim onome ko je nje dostojan.”[9]

U predajama se navodi da će Allah, dž.š., na Sudnjem danu kazati da Mu donesu dunjaluk, odvoje sve ono što je urađeno radi Njega, a ostalo bace u džehennem. U hadisima Resullaha, s.a.v.s., se spominje:

“Čast vjernika je da u tmini noći stane pred Allaha, a njegovo dostojanstvo je neovisnost od ljudi.“[10]

Za insane koji traži od ljudi, a nije u potrebi Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: “Na Sudnjem danu, bit će proživljeni bez mesa na licu.”[11]

Ulema nas uči da ljudi zavide jedni drugima na dobru zbog dunjalučke tjeskobe. Kod Allaha, dž.š., ima dovoljno prostora za sva učinjena dobra djela, ali ako neko time nastoji steći popularnost, dunjaluk mu je tijesan. Ne biti pohlepan za onim što je kod ljudi nije samo osobina koju trebamo tražiti za sebe, već je to ono što trebamo tražiti u ljudima koje puštamo u svoj život.

Uzvišeni Gospodar u Kur'anu kaže da će stanovnici vatre reći:

“Nemamo mi zagovornika, niti imamo iskrenog prijatelja.” [12]

Hasan El-Basri za ovaj ajet kaže: “To je razlog zašto tražimo čestite ljude u životu. Ući će stanovnici Dženneta u Džennet i stanovnici Vatre u Vatru, pa će oni koji su bili čestiti upitati za svoga prijetelja koji je u Vatri i Allah će ga izvesti iz nje i pridružiti njima u Džennetu.”

Molimo Allaha, dž.š., da ne budemo od onih koji su pohlepni za dunjalukom. Gospodaru, počasti nas da nam dunjaluk bude u rukama, a sačuvaj nas toga da nam bude u našim srcima. Čuvaj nas i naše porodice i podari nam od dunjalučkog dobra ono što će biti dobro za nas na oba svijeta, Amin!