Nevevi | 12

Jedan od velikana hadiske nauke, Ibn Salah je rekao: “Dovoljna su ti četiri hadisa da brodiš životom: Prvi je: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti”, drugi: “Od ljepote čovjekova islama je da ostavi ono što ga se ne tiče”, treći: “Nemoj se srditi” i četvrti: “Vjernik je onaj koji drugome želi ono što i sebi.”

Ovaj hadis Resulullaha, s.a.v.s., je smijernica koje se trebamo držati. Često upadamo u situaciju pretjeranog govora. Ulema kaže:

“Onaj ko bude smatrao da mu je govor djelo, nastojati će da što manje govori.”

Dokle god ne shvatimo da su naše riječi djela, puno ćemo govoriti. Svaka riječ je jedno djelo za koje će nas Allah, dž.š., pitati. Ebu Hurjerje, r.a., prenosi preko pet hiljada hadisa Resulullaha, s.a.v.s. Kada je upitan kako je zapamtio toliko hadisa, odgovorio je: “Muhadžiri i Ensarije su bili zaokupljeni imetcima, a ja sam bio speman gladovati, samo da budem uz Poslanika.”

Bavljenje stvarima koje nas se ne tiču, upadamo u zamku da se ne bavimo našim obavezama. Radimo ono što nam nije prioritet. Jedan od alima je na pitanje šta radi, odgovorio: “Čuvam psa.” Oni koji su pitali znali su da nema psa, pa upitaše kakvog psa čuva. On na to reče: “Ljudski nefs, je poput psa. Tu životinju držim pod kontrolom, jer ne želim uraditi ono što će razveseliti šejtana, a razljutiti Rahmana.”

Dunjalučka i ahiretska dobra ostvaruju se kroz fokusiranje na ciljeve. Prenosi se da je Sulejman, a.s.,  sreo mrava, koji se zaputio u Mekku, pa mu je rekao: “Ti tako mali, ni za sto života nećeš stići u Mekku.”  Mrav je na to odgovorio: “Sulejmane, onaj koji krene negdje, ili će stići ili će preseliti na putu do toga mjesta.”

Resulullah, s.a.v.s., je rekao:

“Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su mirni drugi muslimani.”[3]

Ulema nas uči da se postizanje cilja u ostavljanju onoga što se ne tiče, odvija kroz proces izgrađivanja svijesti da nam je Allah, dž.š., blizu. Taj proces podrazumjeva da se stidimo Allaha, dž.š., onoliko koliko smo svjesni da nas On vidi i čuje kada govorimo i radimo.

Ljudi će završiti u džennetu ili džehenemu, zbog onoga što posiju svojim jezicima. Jedan od plemenitih ashaba, upitao je Poslanika, s.a.v.s.: “Božiji poslaniče, zar će nas Allah kazniti zbog onoga što govorimo?” Poslanik je odgovorio: “Zar će ljude išta drugo, licima bacati u  Džehennem, osim onoga što su jezicima svojim požnjeli.”[4]

               Najopasnija oštrica koju je Allah, dž.š., dao čovjek je govor. U jednoj predaji se navodi da je šejtan toliko nagovarao muža i ženu, sve dok nisu rekli jedno drugome ono što je bilo razlog razvoda. Tada Iblis, l.a., šejtanu kaže: “Ti si zjenica moga oka, kada si ga tako naveo da ne kontroliše svoj jezik.”

Kako se ne bi bavili onime što nas se ne tiče, ulema nas uči da svoje vrijeme podjelimo na četvero: prvo – imajmo trenutke kada dozivamo Allaha, dž.š., drugo – imajmo trenutke kada sami sa sobom svodimo račune, treće – razmišljaj, ne troši vrijeme uzalud i četvrto – sve što ti je Allah, dž.š., dozvolio, radi!

Prenosi se da je jedan velikan kada bi čuo da ga neko ogovara, toj osobi slao poklon. Na pitanje zašto to radi, odgovorio je: “Od sunneta Resulullaha je da se na hediju uzvrati hedijom. Vi ste mene ogovarali i poklonili mi svoja dobra djela.”

Resulullah, s.a.v.s., u jednom hadisu kaže:

“Sidite se Allaha istinskim stidom.” Ashabi rekoše: “Božiji poslaniče mi se stidimo istinskim stidom.” Poslanik potom nastavi: “Nije to što vi mislite, onaj ko se Allaha istinski stidi, čuva glavu i ono što se u njoj vrti, stomak i ono što je u njega stavio i stalno se sjeća smrti i iskušenja.”[5]

Ulema ima tri pravila vezana za dvanaesti hadis i to sljedeća: “Onaj ko se stalno okreće, neće stići. Biti svjestan ovog hadisa, znači ne okretati se, jer time skraćujemo mogućnost dostizanja cilja, drugo: da bi smo nečemu rekli “ne” u nama treba biti veće “da”, koje će se ogledati u svijesti o Allahu, dž.š., i želji da Mu se približimo, treće: lahko je biti zauzet, a teško je biti produktivan. Da bi čovjek probdio dunjalukom, mora imati ciljeve koje želi postići. Ako se bavi stvarima koje ga se ne tiču, uvijek će biti zauzet.”

Prenosi se da je u Damasku nekom čovjeku cijeli grad klanjao dženazu iz razloga što ga nikada niko nije čuo da je nekoga ogovorio, niti je dopuštao da se u njegovom prisustvu neko ogovara.

Kao problem čovjeka koji se bavi onime što ga se ne tiče, ulema navodi dvije stvari: ako se bavi onime što ga se ne tiče, uskraćena mu je iskrenost u djelima, a drugo, to je pokazatelj da ga je Allah, dž.š., prepustio samome sebi. Prenoseći priče drugih, prolazi mu život i na kraju Melek smrti ga zatiče u takvome stanju.

Na pitanje kako je postigao tu veličinu Hasan el-Basri je odgovorio: “Postigao sam to kroz četvero: Spoznao sam da moju nafaku neće pojesti niko drugi i srce mi se smirilo. Spoznao sam da ono čime me Allah duži niko drugi neće uraditi, pa sam se zabavio time. Spoznao sam da me smrt svaki dan traži, pa sam se čitav život spremao za to. Spoznao sam da me u svakom trenutku života Allah vidi, pa me stid da me Allah vidi u nepokornosti Njemu.”

Molimo Allaha dž.š da ostavimo sve ono što nas od Njega udaljava i da nas sačuva svakoga zla i počasti svakim dobrom.

Komentar: hafiz Kenan Musić