Ebu Davud | 2549

HADIS

Abdullah ibn Džafer kaže:

Božiji Poslanik, s.a.v.s., jednom me je posadio iza sebe na jahaćoj životinji i nešto mi je rekao u povjerenju, što ja nikome neću reći. On se, kad bi htio obaviti svoju potrebu, najviše volio zakloniti za kakav pješčani brijeg ili u palmovik, pa je tada ušao u palmovik jednog ensarije, kad tamo bijaše jedna deva, pa kad je ugledala Vjerovjesnika, s.a.v.s., raznježila se i u očima su joj se pojavile suze. Božiji Poslanik, s.a.v.s., prišao joj je, potrao je po ušnim kostima, i ona se smirila. 'Ko je vlasnik ove deve?', upitao je, i došao je jedan ensarijski momak. 'To je moja deva, Božiji Poslaniče!', rekao je. 'Zar se ne bojiš Allaha za ovu životinju koju ti je dao u vlasništvo', kazao mu je on, 'požalila mi se da je izgladnjuješ i iscrpljuješ radom!'" (Predanje bilježi Ebu Davud, 2549.)

ARAPSKI

عبد الله بن جعفر: أردفني رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم خلفهَ ذاتَ يومٍ، فأسرَّ إلـى حديثًا لا أحدثً به أحدًا من الناسِ، وكانَ أحبُ ما استترَ به لحاجتهِ هدفًا أو حائشَ نخلٍ، فدخلَ حائطًا لرجلٍ من الأنصارِ فإذا فيه جملٌ، فلمَّا رأى النبيَّ صلى الله عليه وسلم حنَّ وذرفت عيناه، فأتاه صلى الله عليه وسلم فمسح ذفراهُ، فسكتَ، فقالَ: "من ربُّ هـذا الجملِ؟". فجاءَ فتـى من الأنصارِ، فقال: لي يا رسولَ اللهِ، فقالَ له: "أفلا تتقـى اللهَ في هـذِه البهيمةِ التي ملككَ اللهُ إياها؟". فإنه شكـى إلـى أنك تُجيعُه وتدئبهُ