Hadis: Ko dođe sa dobrim djelom, njemu pripada deset istih...

Komentar hadisa Ko namjerava učiniti dobro djelo

Iz En-Nevevijevog komentara Muslimovog Sahiha, 1. džuz,u glosi El-Kastalanija, str. 491

En-Nevevi, Allah mu se smilovao, komentirao je riječi: Kada namjerava Moj rob učiniti loše djelo, ne pišite mu ga sve dok ga ne uradi; u drugom hadisu o dobrim djelima: do sedam stotina puta; a u drugoj predaji o lošim djelima: Zaista ga je on ostavio Mene radi. El-Mazuri, Allah mu se smilovao, rekao je: „Stav Kadija Ebu Bekra b. Et-Tajjiba je da onaj koji se odluči na griješenje svojim srcem i privikne se na njega, griješi i u svom vjerovanju i u svojoj namjeri.“

Smisao koji se nalazi u ovim i njima sličnim hadisima odnosi se na osobu koja nije navikla na postupke griješenja i koja ih je prošla s razmišljanjem i zaključkom da ih ne ponavlja. To se naziva nakanom, a postoji razlika između nakane i odluke. Ovo je stanovište Kadija Ebu Bekra, Allah mu se smilovao. Sa njim se ne slažu mnogi od šerijatskih pravnika i muhadisa, koji uzimaju vanjsko značenje hadisa.

Rekao je El-Kadi ‘Ijad, Allah mu se smilovao: „Većina iz prve generacije muslimana i učenjaka u šeri’atu i muhadisa su na stanovištu Kadija Ebu Bekra, zbog hadisa koji govore o kažnjavanju zbog srčanih radnji. No, oni kažu: „Ova odluka se sigurno piše kao loše djelo, ali ona nije ono loše djelo koje je on naumio, jer ga nije uradio, a njegovo odustajanje od nauma je odustajanje koje nije iz straha od Allaha Uzvišenog i bez povratka (tevbe) Njemu. Samo ustrajavanje i odluka predstavljaju grijeh, pa se i piše kao grijeh. Ako izvrši tu odluku, piše mu se drugi grijeh, a ako odustane od nje, iz straha od Allaha Uzvišenog, piše se kao dobro djelo. Tako stoji u hadisu, u kojem On kaže: Pa, zaista ju je on napustio Mene radi, tj. pa se natjerao da je napusti zbog straha od Allaha Uzvišenog i trudom protiv svoje duše, sklone zlu, a suprotstavljanje svojim prohtjevima je dobro djelo. Kada je u pitanju nakana koja se ne piše, to su greške na koje on nije navikao i nije se čvrsto vezao za njih, niti namjerom niti odlukom.’“

Spominju neki mutekellimuni (islamski teolozi) razliku u motivu za odustajanje od izvršenja nakane: ne iz straha od Allaha Uzvišenog, nego iz straha od ljudi. Pitanje je da li se to odustajanje piše kao dobro djelo? Oni kažu: „Ne, jer je podsticaj za odustajanje stid, a to je slab stav koji se ne uzima zaozbiljno.“ En-Nevevi kaže: „Ovo je posljednji Kadijev govor koji je očito ispravan i dovoljan.“

Ima tekstova koji ukazuju na prijekor čvrste odluke srca. Od toga su riječi Uzvišenog: One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu (sura En-Nur, 19) i riječi Uzvišenog: Klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. (sura El-Hudžurat, 12) Još mnogi ajeti govore o ovoj temi. I šeri’atski tekstovi i idžma (jednoglasje ummeta) ukazuju na zabranu zavisti, poniženja muslimana i namjere da im se učini nešto ružno, kao i druga djela srca i njegove odluke. A Allah najbolje zna!

En-Nevevi kaže: „Značenje riječi: Uljepša svoju pokornost prema Allahu jeste u tome da se čovjek iskreno preda islamu, a ne onako kako to čine munafici (licemjeri).“

O rečenici: A od Allaha će stradati samo prokletnik, rekao je El-Kadi ‘Ijad, Allah mu se smilovao: „Milost Allaha Uzvišenog je spuštena na Njegove robove i On ih je njome počastio. On je učinio loše djelo dobrim, ako ga oni nisu učinili, a, ako jesu, onda ga On pribilježi kao jedno loše djelo. Učinio je dobro djelo, kada ga oni nisu ni učinili, dobrim, a ukoliko jesu, pribilježi ga On kao deset dobrih djela do sedam stotina puta takvih. Stoga, kome se uskrati ova blagodat i povećaju mu se loša djela sve dok ne ponište dobra, iako su loša samo pojedinačna a dobra uvećana, taj je bijednik prokletnik, jer ne namjerava da učini dobro djelo, niti se susteže od loših, sve dok se ona ne povećaju i dodaju njegovim lošim djelima. Rekao je imam Ebu Dže‘afer et-Tahavi, Allah mu se smilovao: ‘U ovim hadisima se nalazi dokaz za to da čuvari plemeniti pisari zapisuju djela srca i njegovu namjeru, tj. njegovu čvrstu odluku, za razliku od onog koji kaže: Oni zapisuju samo učinjena djela. A Allah najbolje zna!’“

Riječi do sedam stotina puta i još više potvrđuju ispravnosti stava, prihvaćenog od islamskih učenjaka, da se umnožavanje ne zaustavlja na sedam stotina puta. Stoga je izjava Ebu el-Hasana el-Maverdija da uvećanje nagrade za dobra djela ne dostiže sedam stotina puta pogrešna po ovom hadisu.

Zatim En-Nevevi, Allah mu se smilovao, kaže: „U hadisima je pojašnjenje onoga s čime je Allah počastio ovaj umet, On mu povećao ugled. Tu je i pojašnjenje razloga što je Allah olakšao breme koje su nosili drugi narodi, a to su belaji i iskušenja. Tu je i pojašnjenje istrajne pokornosti šeri’atskim propisima od strane ashaba, r.a.“

Rekao je Ebu Ishak ez-Zedžadž: „Ovo je dova koja se nalazi na kraju sure El-Bekare, u riječima Uzvišenog: Gospodaru naš, ne kazni nas, ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje! (sura El-Bekare, 286) Nju je Allah poslao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i vjernicima i učinio je sastavnim dijelom Svoje Knjige, da bi ona postala dovom onih koji će doći  poslije Vjerovjesnika, s.a.v.s., i ashaba, r.a. Tu dovu bi trebalo naučiti napamet i često ponavljati. Na to ukazuje sljedeći hadis: Zaista će Allah oprostiti mome Ummetu ono što oni u dušama svojim pomisle, a to ne izgovore ili ne urade (iz En-Nevevijevog komentara).“ 

El-Kastalanijev komentar, 9.džuz, str.280 i dalje

Prenosi se od Ibn ‘Abbasa, r.a., a on od Vjerovjesnika, s.a.v.s., ono što je on prenio od svoga Gospodara, dž.š., tj. ono što mu je spušteno bez posrednika, ili posredstvom meleka, što je vjerovatnije. Muhammed, s.a.v.s., rekao je: Zaista je Allah propisao dobra i loša djela, tj. odredio ih je Svojim znanjem i odredio je nagradu za njih u skladu s onim o čemu je obaviješten Vjerovjesnik, s.a.v.s., ili je naredio čuvarima da ih ubilježe. Zatim je to pojasnio, tj. pojasnio je ono što je ukratko rečeno, i objasnio kakva nagrada pripada za svako od njih: pa ko namjerava uraditi dobro djelo, a u Ahmedovom Sunenu stoji dodatak čiju vjerodostojnost je potvrdio Ibn Hibban: pa ko nanijeti da učini dobro djelo, a Allah zna da je on svoju namjeru učinio iz srca i da on teži za njim, pa ako ga ne uradi, Allah ga upiše, tj. Allah mu ga odredi  ili naredi melekima čuvarima, plemenitim pisarima da ga oni upišu njemu kod Njega Uzvišenog, kao potpuno dobro djelo, da se ne pomisli da će biti upisano kao krnjavo, jer je nastalo samo na temelju namjere, bez njegova izvršenja. I nema uvećanja nagrade za njega, jer je ono određeno za dobro djelo koje se izvrši. Kaže Uzvišeni Allah: Ko uradi dobro djelo bit će desetorostruko nagrađen. Riječ جاء بها (donijeti ga, doći s nečim) znači da se spojena lična zamjenica ه odnosi na djelo, a što je عنده “kod Njega” je izgovoreno iz počasti.

A može biti da Allah upisuje samo namjeru, makar se čovjek ne odlučio na djelo, kao povećanje blagodati.

A kaže se: „Dobra djela se pišu samim time što se ima volja da se ona urade, jer je dobra volja uzrok djelu i jer dobra volja jeste dobro djelo, a ono je plod srca.“

Dio rečenice pa ga ne uradi predstavlja efekat sticanja dobrog djela samim nečinjenjem, svejedno da li je ono bilo zbog toga što je čovjek bio spriječen ili nije. A  može biti da se veličina dobrog djela mjeri s tim o kakvom se razlogu, koji je spriječio njegovo činjenje, radi: ako je razlog bio izvanjski, a odluka osobe koja je namjeravala uraditi dobro djelo čvsta, onda je ona veličanstvena i dragocjena. A ako je razlog kod onoga koji namjerava, onda ima manju vrijednost. Ako je namjera nečinjenja dobrog djela bila očita, onda je sasvim jasno da mu se neće pisati namjeravano djelo, naročito ako je čovjek odlučio učiniti suprotno, kao onda kada ima namjeru da udijeli milostinju od jednog dirhema, a potroši ga u grijehu. A ako ga on namjerava učiniti  tj. dobro djelo pa ga zatim i uradi, upiše mu ga Uzvišeni Allah kod Sebe, čuvajući ga za njegovog vlasnika, kako bi ga počastio sa deset takvih, a to je najmanje u poređenju s onim što mu je On obećao do sedam stotina puta i još više, shodno ispravnosti i iskrenosti namjere, skrušenosti srca i njegove posvećenosti. A ko namjerava da učini loše djelo, pa ga ne uradi, strahujući od Allaha Uzvišenog, kao što stoji u hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, upiše mu ga Allah kod Sebe kao da je uradio jedno dobro djelo u potpunosti, bez smanjenja ili povećanja vrijednosti tog djela. El-Kadi el-Bakilani i drugi smatraju da je onaj ko čvrsto odluči svim srcem da griješi i ko je sklon griješenju počinio grijeh samom odlukom. A navedeni hadis o oprostu onome ko namjerava učiniti loše djelo pa ga ne učini, odnosi se na misao koja padne na srce ali se u njemu ne zadržava. Kaže El-Maverdi: „Ovom njegovom stavu se protivi većina šeri’atskih pravnika, muhadisa i islamskih teologa, a prenosi se i kao Eš-Šafi’in stav, Allah mu se smilovao, čiji je dokaz hadis kojeg navodi Muslim, a prenosi Ebu Hurejre: Ja ću oprostiti njemu namjeravano djelo ako ga on ne uradi, gdje je očito da se djelo koje se ovdje navodi ono koje se čini organom kojim se i namjerilo.“ Suprotno od njega, El-Kadi ‘Ijad iznosi da je većina selefa na stanovištu Ibn el-Bakilanija, jer su jedinstveni po pitanju kažnjavanja za srčane radnje, pa kažu: „Sama namjera da se počini loše djelo se piše kao loše djelo, ali ne ono loše djelo koje je on namjeravao učiniti kao onaj ko naredi da se počini grijeh, pa nakon toga grijeh ne bude počinjen, on je pogriješio samim time što je naredio grijeh, a ne zbog grijeha koji nije počinjen. Šeri’atski propisi o važenju čvrstih djela srca već postoje, shodno riječima Uzvišenog: One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu (sura En-Nur, 19).

Jednom riječju, većina učenjaka se slaže da se čvrsta odluka broji i kažnjava. No, razilaze se u pitanju načina njegovog kažnjavanja. Jedni kažu: „Za nju će on biti kažnjen na ovom svijetu, kaznom kao što je nesreća, tuga ili bol.“ Drugi kažu: „Za nju će biti kažnjen na Onom svijetu, ali onako kako je ona zapisana, a ne prema kazni koja je predviđena za namjeravano djelo.“ Izdvajaju se oni koji kažu da će se kažnjavati za namjeru, ako se ona desila u haremu Meke, makar i ne postojala čvrsta odluka, shodno riječima Uzvišenog: I onome ko u njemu bilo kakvo nasilje učini dat ćemo da patnju nesnosnu iskusi (sura El-Hadždž, 25). To je zbog toga što harem zahtijeva da se čvrsto vjeruje u njegovu svetost, pa ko namjerava griješiti u njemu oskrnavljuje njegovu svetost. Zato je griješenje u Kabi veće u odnosu na griješenje na drugom mjestu. Ko namjerava počiniti grijeh, omalovažavajući svetinju, čini veliki grijeh, dok onaj ko namjerava griješiti prema Allahu, omalovažavajući Ga, nevjernik je. Oprost pripada onome ko namjerava učiniti loše djelo, ali se užasava i primisli da omalovaži svetinje. A ako on namjerava da je izvrši, tj. učini loše djelo, pa je i izvrši, upiše mu je Allah, tj. onome ko ju je izvršio, kao jedno loše djelo, tj. bez povećavanja. Kod Muslima se nalazi hadis kojeg prenosi Ebu Zerr: Pa će i njegova nagrada biti ista, ili će mu On oprostiti, dok u hadisu kojeg prenosi Ibn ‘Abbas, a koji se također nalazi kod Muslima, stoji: Ili će On preći preko toga, tj. preći će On preko toga zbog Svoje dobrote, zbog čovjekovog pokajanja, zbog toga što je tražio oprost, ili je učinio dobro djelo koje je poništilo loše, shodno riječima Uzvišenog: Dobra djela zaista poništavaju hrđava (sura El-Hud, 114), kao i u riječima: Ako se budete klonili velikih grijehova, onih koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših i uvest ćemo vas u divno mjesto. (sura En-Nisa, 31)

Neki učenjaci iz ovoga izuzimaju griješenje u haremu Meke, zbog njene svetosti, kao što je spomenuto za namjeru činjenja grijeha. Većina je stava da hadis važi za sva vremena, tj. da se urađeno loše djelo piše kao jedno loše djelo, bez uvećanja njegove vrijednosti, ali je razlika u veličini povećanja usklađena s vremenom, mjestom ili nečim trećim. Hadis u sebi sadrži veliku blagodat, s kojom je Uzvišeni Allah počastio Muhammedov ummet, odredivši da se počinjena dobra djela roba povećavaju, a loša ne. Ta počast se ogleda i u tome što je On odredio da se za dobro djelo, za koje je postojala namjera da se uradi, piše jedno potpuno dobro djelo, iako nije učinjeno, a da se loša djela ne pišu, sve dok se ne počine. A da nije te blagodati, skoro niko ne bi ušao u Džennet, zbog toga što su ljudi skloniji činjenju loših djela u odnosu na dobra djela. A Allah najbolje zna!