Muslim

Rekao je Ebu el-Abbas u El-Mefhemu: - Ovaj hadis ukazuje na veličinu koristi u traženju oprosta i mnogobrojnost blagodati od Allaha Uzvišenog, širinu Njegove milosti, blagosti i plemenitosti. Ovo traženje oprosta mora biti postojano u srcu, a zatim potvrđeno jezikom, kako bi time pokidao ustrajavanje u grijehu i kako bi došlo do pokajanja i grižnje savjesti. Tome u prilog je i hadis: Najbolji među vama je svaki iskušenik koji se mnogo kaje, tj. onaj koji često zapadne u grijeh i često traži pokajanje, pa svaki put kada pogriješi učini pokajanje.

To se ne odnosi na onoga koji jezikom ište oprost od Allaha, a srcem je čvrsto vezan za taj grijeh. Takav njegov istigfar iziskuje novi istifgar.

A u hadisu Ibn ‘Abasa, r.a., kojeg bilježi Ibn Ebi ed-Dun’ja, s lancem prenosilaca do Allahovog poslanika, s.a.v.s., stoji: Onaj ko učini pokajanje za grijeh sličan je onome ko nema grijeha. A onaj koji traži oprost za grijeh u čijem je činjenju uporan, sličan je onome ko se izruguje svome Gospodaru! Međutim, vjerovatno je da se njegove riječi: onaj koji traži oprosta pripisuju ashabu, tj. nisu prenesene od Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Ibn Bettal je o ovome hadisu rekao: - Onaj ko je ustrajan u griješenju je u Allahovoj Volji: ako hoće, kaznit će ga; a ako hoće, oprostit će mu, dajući prevagu njegovom dobrom djelu s kojim je došao. To dobro djelo je njegovo čvrsto vjerovanje da ima Gospodara, Stvaratelja, Koji će ga kazniti i Koji će mu oprostiti. Čovjekovo traženje oprosta od Njega je potvrda za to. Dokaz su riječi Uzvišenog: Ko uradi dobro djelo, bit će deseterostruko nagrađen (sura El-En’am, 160). Nema većeg dobrog djela od tevhida!

Na tvrdnju da traženje oprosta od Gospodara predstavlja pokajanje-tevbu, odgovorit ćemo: Istigfar ne predstavlja ništa više od traženja oprosta, a traže ga i ustrajni u grijehu i pokajnik. U hadisu nema dokaza da se griješnik pokajao od onog za što je tražio oprosta, zbog toga što pokajanje predstavlja: ostavljanje grijeha, čvrstu odluku da se griješnik ne vraća griješenju i prestajanje s griješenjem, a samo traženje oprosta to ne podrazumijeva.

Rekao je Es-Subki u djelu El-Halebijjat: - Istigfar je traženje oprosta jezikom, srcem, ili obome. Prvo je korisno, jer je bolje od šutnje i zbog toga što se navikava na dobro. Drugo je jako korisno, dok je treće najpotpunije. Međutim, nijedno od to troje ne poništava grijeh, sve dok se ne učini pokajanje/tevba za njega. Stoga, ustrajnost griješnika u traženju oprosta ne podrazumijeva i učinjenu tevbu.... Zatim je dalje kazao: - Već sam naveo da je značenje traženja oprosta/istigfara različito od značenja pokajanja/tevbe, shodno formi teksta. Kod većine ljudi, međutim, prevladava stav da tekst Allahu oprosti mi! (أستغفر الله-) ima značenje pokajanja/tevbe. Sljedstveno tome, ko to radi, čvrsto vjerujući u to što radi, onda nema sumnje da on čini pokajanje/tevbu.

Zatim je rekao: - Naveli su neki da pokajanje nije potpuno bez traženja oprosta, shodno riječima Uzvišenog: I tražite oprost od Gospodara svoga, i onda Mu se pokajte! (sura Hud, 90) Općepoznato je da to nije uslov pokajanja. Neki od njih su rekli: - Dovoljno je da u pokajanju postoji grižnja savjesti zbog počinjenog grijeha i ona uzrokuje prestanak griješenja i čvrstu odluku da se griješnik više neće vraćati grijehu. A i jedno i drugo proizlaze iz kajanja. Prestanak griješenja i čvrsta odluka o nevraćanju grijehu nisu proizveli pokajanje/tevbu, nego je to grižnja savjesti.

U tom kontekstu dolazi hadis: Grižnja savjesti (nedm) je tevba-pokajanje! Ovaj hadis je hasen i prenosi se od Ibn Mes’uda, a bilježi ga Ibn Madždže, čiju vjerodostojnost je potvrdio El-Hakim.

Bilježi ga Ibn Hibban, prenoseći od Enesa b. Malika, a ujedno je i potvrdio njegovu vjerodostojnost, skraćeno, iz poglavlja Pobjeda. Sve navedeno je preuzeto od El-Kastalanija. A Allah najbolje zna!

Rekao je En-Nevevi, Allah Uzvišeni mu se smilovao, na početku Knjige o pokajanju: - Oni se slažu oko toga da pokajanje od svih grijeha mora uslijediti odmah nakon njihova činjenja. Ta obaveza se kod pripadnika Ehlu es-sunneta cijeni po Šeri’atu, dok kod mu’tezila po razumu.

Allah je nije obavezan prihvatiti, po logici stvari, ako se ispune svi uvjeti potrebni za nju, kod Ehlu es-sunneta, ali je prima iz Svoje plemenitosti i blagodati. Njeno primanje znamo na osnovu Šeri’ata i idžma’a.

A ako se griješnik pokaje iskrenom tevbom, ispunjavajući sve uvjete potrebne za to, a onda ponovi grijeh, piše mu se samo taj drugi grijeh i njegovo pokajanje nije obezvrijeđeno. Ovo je stav Ehlu es-sunneta. Ma koliko se tevba ponavljala i ma koliko se griješilo, ona je ispravna. A Allah najbolje zna.

- komentar imama El-Kastalanija