Muslim | 8

Komentar hafiza Kenana Musića: Iman je polazište, islam je manifestacija polazišta u insanu, a ihsan je najveće dobročinstvo, robovati Allahu kao da Ga vidimo. Kada podignemo svoje ruke u namazu i izgovorimo tekbir tada smo svjesni da nas Allah u tom trenutku vidi. Ovaj hadis predstavlja osnovu u razumjevanju islama u njegovoj punini. Iman, islam i ihsan trebamo pravilno razumjevati i moliti Allaha da u svim aspektima svoga života budemo vjernici (mu'mini), muslimani i muhsini – dobročinitelji, da sve što činimo bude uz uvjerenje da nas Gospodar vidi. Ovaj hadis kao i prvi prenosi Omer, r.a. Postao je velikan iz razloga što je prošao školu koju mi želimo proći čitajući hadise Resulullaha, s.a.v.s. On je odgojen u njegovoj, s.a.v.s., školi, a svojim ponašanjem je to pokazivao. Kao vladar je izražavao brigu i za životinje, pa je smatrao da će biti pitan pred Allahom Uzvišenim ako se nešto i njima desi u njegovoj državi. Suština drugog hadisa kojeg spominje imam Nevevi je da preispitujemo sebe u odnosu na sve sadržaje islama. Insan treba gledati koliko ima namaza kod njega, zekata, posta… Melek smrti kada priđe insanu, ako je postio tokom života, osjetit će taj miris. Tragovi mjesta na kojima smo sedždu činili će biti svijetli. Pojedini velikani su ovaj hadis znali tumačiti po nekoliko godina, a da prisutnima to nikada nije dosadilo, na način da se protumači svaki aspekt hadisa, do najsitnijeg detalja.

Resulullah, s.a.v.s., je upitan o tome šta je islam, pa im je odgovorio da je to uspostavljanje, a ne klanjanje namaza. Postoje ljudi koji će cijeli život klanjati namaz, a nikada nisu namaz uspostavili. Neki su klanjali tri ili četiri godine, zatim ih Allah Uzvišeni uzeo Sebi, a namaz su u to vrijeme uspostavljali. Klanjati namaz znači stati pred Gospodara, a namaz uspostaviti znači obezbijediti ambijent u kojem se klanja. Pomoći džamije, pomoći ukućanima da stanu na namaz, kao i da naši prijatelji stanu na namaz. Jedan velikan kada je završio sa pisanjem knjige rekao je: ”Dugo je ovaj jezik priželjkivao da govori o Allahu kojeg toliko voli.” Zato je bitan govor o namazu, govor o vezi između ljudi i Gospodara. Uspostavljanje znači pozvati ljude da osjete slast, kako je rekao jedan velikan: ”Zaista na dunjaluku ima džennet, ko ne uđe u taj džennet, neće ući u džennet na ahiretu. To je džennet spoznaje Allaha Uzvišenog.” Kada spoznamo da srce koje je u našim grudima On održava – tada osjećamo slast. Kada zalogaj stavimo u usta, da li se mi brinemo kako će taj zalogaj dati snagu našem tijelu!? Nikako, niko od nas to nije u stanju, već Allah to održava. Zbog toga je pomanjkanje edeba Allahu, dž.š., ne dati namaz onako kako On to od nas traži, a to je uspostavljanje namaza. Na nama je da pozovemo ljude na namaz, mnogo će biti onih koji će ljude udaljavati od namaza i od slasti blizine Gospodaru, a na nama je da ih tome približimo. Kada spominjemo iman, on ima svoje sadržaje. Od malih nogu djeca još u mektebima uče imanske šarte, da vjerujemo u Allaha, Njegove meleke, knjige, Sudnji dan i određenje. Ove su se istine duboko urezale u naša bića. Kada spominjemo prvi imanski šart, oni koji uspostavljaju namaz svojim ponašanjem su pokazali ne samo da vjeruju u Allaha, već i da vjeruju Allahu. To je manifestacija ljudskog povjerenja Allahu. Znamo da nas taj put koji On traži od nas vodi sreći. Znamo da će nam to povjerenje dati sidro, i kada bude najuzburkanije more, ostat ćemo postojani. Dio hadisa u kojem se spominje ihsan jeste da robujemo Allahu kao da ga vidimo, jer ako mi Njega ne vidimo, On nas vidi. Na ovome su ponikle prve generacije muslimana kada su učili svoju djecu, govorili bi im da ih Allah vidi, čuje i da im je On svjedok. Za ovaj osjećaj se insan bori, da mu je draže da ga Gospodar vidi nego bilo ko od stvorenja. On se bori da mu je drago imati svijest o Allahu Uzvišenom i kada je u tmini noći, kada daje sadaku svojom desnom rukom, tako da lijeva ne zna. Vjernicima je dovoljno što ih Allah vidi. Današnja bolest je da uradimo nešto i želimo da nas neko drugi vidi osim Allaha, dž.š. Iskreni Allahovi robovi su se više stidjeli svojih dobrih dijela, nego što se mi stidimo svojih loših dijela. Kada bi učinili nešto dobro, stid ih je da se o tome govori, jer ovlada strah da li je Allah Uzvišeni to primio ili ne.