Muslim
HADIS
Prenosi Jahja b. Ja'mer:
Prvi ko je govorio o kaderu (da ne postoji određenje) u Basri bio je Ma'bed el-Džuheni. Ja i Humejd b. Abdurrahman el-Himjeri krenuli smo na hadž ili na umru, pa smo rekli: 'Kad bi sreli nekoga od Poslanikovih ashaba da ga upitamo o tome šta ovi govore o kaderu. Sreli smo Abdullaha b. Omera kako ulazi u džamiju, pa smo ga ja i moj drug opkolili, jedan s desne, drugi s lijeve strane. Pomislio sam da će mi moj drug prepustiti da govorim, pa sam rekao: 'O Ebu Abdurrahmane, među nama pojavili su se ljudi koji uče Kur'an i tragaju za znanjem.' Spomenuo je nešto o njima, rekavši da tvrde da nema određenja i da se sve događa bez prethodne odredbe. Na to je on rekao: 'Kada susretneš te, izvijesti ih da nemam ništa s njima niti oni sa mnom. Tako mi Onoga Kiime se zaklinje sin Omerov, kad bi neko od njih imao zlata koliki je Uhud pa ga podijelio, Allah ga od njega ne bi primio dok ne povjeruje u kader (određenje).' Potom je rekao: 'Pričao mi je moj otac Omer b. Hattab, rekavši: 'Dok smo (jednog dana) sjedili kod Allahovog Poslanika, pojavio se neki čovjek jako bijele odjeće, jako crne kose, na njemu se nije vidio trag putovanja, niti ga je znao iko od nas. Sjeo je kod Poslanika, naslonivši koljena na njegova i stavio ruke na stegna i rekao: 'O Muhammede, izvijesti me o islamu.' 'Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i hodočastiš Kuću ako si u stanju.' 'Istinu si rekao.' Začudili smo mu se, pita ga i potvrđuje da je istinu rekao! 'Izvijesti me o imanu.' 'To je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u određenje, i dobro i loše.' 'Istinu si rekao. Izvijesti me o ihsanu (istinskom dobročinstvu).' 'To je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš; jer i ako ti Njega ne vidiš, On vidi tebe!' 'Izvijesti me o Času.' 'Upitani o njemu ne zna više od onoga ko pita.' 'Izvijesti me o njegovim predznacima.' 'Da robinja rodi svoju gospodaricu i da vidiš gole i bose čuvare ovaca kako se nadmeću u gradnji visokih građevina.' Potom je otišao. Sačekao je neko vrijeme, a zatim je rekao: 'O Omere, znaš li ko je onaj ko pita?' Rekoh: 'Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.' On reče: 'On je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.''" (Muslim i autori Sunena, Ebu Davud, Tirmizi i Nesai.)
ARAPSKI
يَحْيَى بْنِ يَعْمَرَ كَانَ أَوَّلَ مَنْ قَالَ فِي الْقَدَرِ بِالْبَصْرَةِ مَعْبَدٌ الْجُهَنِيُّ فَانْطَلَقْتُ أَنَا وَحُمَيْدُ بْنُ عَبْدِ الرَّحْمَنِ الْحِمْيَرِيُّ حَاجَّيْنِ أَوْ مُعْتَمِرَيْنِ فَقُلْنَا: لَوْ لَقِينَا أَحَدًا مِنْ أَصْحَابِ النبي صلى الله عليه وسلم فَسَأَلْنَاهُ عَمَّا يَقُولُ هَؤُلَاءِ فِي الْقَدَرِ (فَوُفِّقَ) لَنَا عَبْدُ اللَّهِ بْنُ عُمَرَ دَاخِلًا الْمَسْجِدَ فَاكْتَنَفْتُهُ أَنَا وَصَاحِبِي أَحَدُنَا عَنْ يَمِينِهِ وَالْآخَرُ عَنْ شِمَالِهِ، فَظَنَنْتُ أَنَّ صَاحِبِي سَيَكِلُ الْكَلَامَ إِلَيَّ، فَقُلْتُ: أَبَا عَبْدِ الرَّحْمَنِ إِنَّهُ قَدْ ظَهَرَ قِبَلَنَا أنَاسٌ يَقْرَءُونَ الْقُرْآنَ، وَيَتَقَفَّرُونَ الْعِلْمَ وَذَكَرَ مِنْ شَأْنِهِمْ وَأَنَّهُمْ يَزْعُمُونَ أَنْ لَا قَدَرَ وَأَنَّ الْأَمْرَ أُنُفٌ، فقَالَ: إِذَا لَقِيتَ أُولَئِكَ فَأَخْبِرْهُمْ أَنِّي بَرِيءٌ مِنْهُمْ، وهم برَاءُ مِنِّي وَالَّذِي يَحْلِفُ بِهِ عَبْدُ اللَّهِ بْنُ عُمَرَ: لَوْ أَنَّ لِأَحَدِهِمْ مِثْلَ أُحُدٍ ذَهَبًا فَأَنْفَقَهُ مَا قَبِلَ اللَّهُ مِنْهُ حَتَّى يُؤْمِنَ بِالْقَدَرِ، ثُمَّ قَالَ: حَدَّثَنِي أَبِي عُمَرُ بْنُ الْخَطَّابِ – قَالَ: بَيْنَمَا نَحْنُ جلوس عِنْدَ رَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم (ذَاتَ يَوْمٍ)إِذْ طَلَعَ رَجُلٌ شَدِيدُ بَيَاضِ الثِّيَابِ شَدِيدُ سَوَادِ الشَّعَرِ لَا يُرَى عَلَيْهِ أَثَرُ السَّفَرِ وَلَا يَعْرِفُهُ مِنَّا أَحَدٌ حَتَّى جَلَسَ إِلَى النَّبِيِّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ، فَأَسْنَدَ رُكْبَتَيْهِ إِلَى رُكْبَتَيْهِ، وَوَضَعَ كَفَّيْهِ عَلَى فَخِذَيْهِ، وَقَالَ: يَا مُحَمَّدُ أَخْبِرْنِي عَنِ الْإِسْلَامِ، قَالَ صلى الله عليه وسلمَ: "الْإِسْلَامُ أَنْ تَشْهَدَ أَنْ لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ، وَأَنَّ مُحَمَّدًا رَسُولُ اللَّهِ وَتُقِيمَ الصَّلَاةَ، وَتُؤْتِيَ الزَّكَاةَ، وَتَصُومَ رَمَضَانَ، وَتَحُجَّ الْبَيْتَ إِنِ اسْتَطَعْتَ إِلَيْهِ سَبِيلًا". قَالَ: صَدَقْتَ. فَعَجِبْنَا لَهُ، يَسْأَلُهُ وَيُصَدِّقُهُ! قَالَ: فَأَخْبِرْنِي عَنِ الْإِيمَانِ. قَالَ: "أَنْ تُؤْمِنَ بِاللَّهِ، وَمَلَائِكَتِهِ، وَكُتُبِهِ، وَرُسُلِهِ، وَالْيَوْمِ الْآخِرِ، وَتُؤْمِنَ بِالْقَدَرِ خَيْرِهِ وَشَرِّهِ". قَالَ: صَدَقْتَ. قَالَ: فَأَخْبِرْنِي عَنِ الْإِحْسَانِ. قَالَ: "أَنْ تَعْبُدَ اللَّهَ كَأَنَّكَ تَرَاهُ فَإِنْ لَمْ تَكُنْ تَرَاهُ (فإنك)يَرَاكَ". قَالَ: فَأَخْبِرْنِي عَنِ السَّاعَةِ. قَالَ: "مَا الْمَسْئُولُ عَنْهَا بِأَعْلَمَ مِنَ السَّائِلِ". قَالَ: فَأَخْبِرْنِي عَنْ أَمَارَتِهَا. قَالَ: "أَنْ تَلِدَ الْأَمَةُ رَبَّتَهَا، وَأَنْ تَرَى الْحُفَاةَ الْعُرَاةَ رِعَاءَ الشَّاءِ يَتَطَاوَلُونَ فِي الْبُنْيَانِ". قَالَ: ثُمَّ انْطَلَقَ فَلَبِث مَلِيًّا ثُمَّ، قَالَ: "يَا عُمَرُ، أَتَدْرِي مَنِ السَّائِلُ"؟ قُلْتُ: اللَّهُ وَرَسُولُهُ أَعْلَمُ. قَالَ: "فَإِنَّهُ جِبْرِيلُ أَتَاكُمْ يُعَلِّمُكُمْ دِينَكُمْ" لمسلم وأصحاب السنن رواه مسلم ، وأبو داوود ، ورواه الترمذي ورواه النسائي .
S ovim hadisom Muslim započinje svoju zbirku hadisa. Na samome početku hadisa govori se o Kada-u i kaderu, zatim se redaju islamski i imanski šarti, i predznaci smaka svijeta. Kako smo ova pitanja manje ili više obrađivali u komentarima drugih hadisa, ovaj put ćemo svoju pažnju zadržati na pitanju sadržaja vjere odnosno značenju riječi imani islam, oko kojih su klasični hadiski komentatori ispisali i najveći dio svojih komentara. Otpočinjući svoj glasoviti komentar na Muslimovo poglavlje o vjeri (Kitabu-l-imani), poznati komentator njegovog Sahiha en-Nevevi će ustvrditi da su se među muslimanskim teolozima vrlo rano počele voditi rasprave oko naravi i sadržaja vjere. Zapravo oni su se vrlo rano počeli pitati da li u vjeru spadaju čovjekova dobra djela, odnosno da li su ona sastavni dio vjerovanja ili ne?
Pregledavši jedan broj teoloških djela koja se bave tom problematikom, ustanovili smo da su se prema klasičnim muslimanskim učenjacima, tri osnovna elementa stekla u činu čovjekove vjere; to su: unutarnje uvjerenje (tasdik), verbalno svjedočenje (ikrar bi-l-lisani) i djela (“amel). Svaki od pomenutih elemenata bio je različito korišten u smislu stvarnoga određenja unutar pojedinih teoloških škola. Zbog toga ih je nužno dovesti u vezu sa njihovim temeljnim idejama i zahtjevima.
(...)
Na kraju kažimo ukratko da je kompetentno mišljenje islamskih učenjaka da se vjera ne može isključivo svesti samo na unutarnji pristanak ili verbalno svjedočenje. To je zapravo samo prvi stupanj savršene vjere, koja se na ovome svijetu može postići. A to onda znači da samom spoznajom Boga čovjek ne stiče status Vjernika, sve dotle dok svoje osvjedočenje ne izrazi riječima i ne potvrdi svakodnevnom praksom. Samo takav način ostavlja dobre dojmove i pozitivan utjecaj, te usmjerava čovjeka u pravcu njegova vjersko-moralnoga upotpunjenja.
Pored toga poznati komentatori hadisa, primjerice Ibn Bettal i Ibn Salah, u kontekstu tematskoga hadisa raspravljali su i pitanje povećavanja odnosno smanjivanja vjerovanja. Oni za svoje polazište uzimaju Buhariju koji, otpočinjući svoje poglavlje o vjeri, ustvrđuje da je vjera podložna povećavanju odnosno smanjivanju. Svoju tvrdnju glasoviti muhaddis zasniva na mnogobrojnim kur’anskim ajetima koji o tome direktno govore. Ovdje ćemo navesti samo neke od njih. Primjerice: On uliva smirenost u srca vjernika, da bi još više povećali vjerovanje koje već imaju (48,4). Ili recimo ovaj ajet: Mi smo čuvarima vatre meleke postavili i odredili broj njihov kao iskušenje onima koji ne vjeruju… i da se onima koji vjeruju vjerovanje poveća (74,31) Pored toga Buharija navodi svjedočanstva mnogobrojnih ashaba koji izrijekom tvrde da se vjera sastoji od unutarnjega pristanka, verbalnog svjedočenja i djela, i da se kao takva povećava i smanjuje, zavisno od stupnja izvršavanja odnosno neizvršavanja propisanih obaveza. Tu se spominju primjerice Sufjan es-Sevri, Malik b. Enes, Ibn Mes’ud, Mudžahid i drugi. Slično Buhariji i Ibn Madže je u svoju zbirku uvrstio određene hadise, koje prenosi Ibn Abbas i Ebu Derda’, a u kojima se takođe iznosi identično gledanje.
Na kraju ćemo navesti mišljenje Nevevija koji u vezi sa postavljenim pitanjem zaključuje da je stav ehlisunijskih učenjaka, kako onih ranijih tako i onih kasnijih, da se čovjekova vjera sastoji od unutarnjega pristanka (tasdik), usmenoga svjedočenja (ikrar) i izvršavanja dobrih djela (amel). Takva vjera je hijerarhizirana, tj. Ona je podložna povećavanju odnosno smanjivanju. Ona svoje polazište ima u šehadetu: priznanju Božije jedinosti (ehad) i jedinstva (vahid) a njen najniži stupanj je recimo uklanjanje prepreke sa puta. Dakle širok je raspon unutar kojega vjera može da varira, odnosno da se povećava ili smanjuje, zavisno od toga na kojemu smo stupnju podlaganja Allahovim, dž.š., naredbama i zabranama. Zapravo, savršeniju vjeru, koju Bog ulijeva prema zasluzi u naša srca postižemo zavisno od stupnja naše predanosti i poslušnosti (istislam i inkijad) prema Bogu, koji je izvorište naše vjere i naše sigurnosti. Najbolji mogući način da se postigne što je moguće veći stupanj pobožnosti i poslušnosti je življenje prema standardima Poslanikova Sunneta, u kojemu se ogleda punina njegove ljubavi i dobrote.
Komentar: Adnan Silajdžić