Buharija | 29

Vjerski pluralizam je jedan od “znakova” našega vremena, koji konotira moderno vrijeme, i unutar kojega stoji suvremena teološka misao. Moram odmah kazati da sam poticaj tezama koje ću u ovome komentaru iznijeti našao kako u klasičnim komentarima tako i u radovima mnogih suvremenih muslimanskih ekumeničara, osobito Muhammeda ‘Abdullaha (inače člana centralnog organa “Islamskog svjetskog kongresa”) u kojima su ne samo naznačene, nego  šire objašnjene njegove smjernice.[1]

Razgovor sa pripadnicima ehlu-l-kitaba (jevrejima i kršćanima) za muslimane nije uslovljen problemima suvremeno-ga sekularno-pluralistički strukturiranoga društva, pred čijim izazovima stoji moderni čovjek. Zahtjev za takvim dijalogom izveden je iz same naravi islama, jer je to temeljni nalog koji je muslimanima posredovan Božijom riječju, objavljenom u Kur’anu. Drugim riječima, kao što je bitni dio judeo-kršćanske ekonomije spasenja usmjeren u pravcu “naviještanja i prenošenja Radosne vijesti Božije”, (Mt 28,19-20), svjedočenje i prenošenje vjere u Jednoga Boga svim ljudima svijeta bitna je dimenzija islama.[2]

Za fundamentalno polazište uzet ćemo ovaj kur’anski ajet: Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo.” (3,64).

Prema mišljenju gotovo svih komentatora i hermeneutičara Kur’ana, spomenuti tekst Kur’ana jevreje i kršćane ne oslovljava kao pripadnike religije (institutio vitae), niti pak kao predstavnike zaokruženog teološko-filozofskog sustava mišljenja; naprotiv on ih oslovljava posjednicima jedne jedinstvene Božije poruke, koja ima jedinstveni transcendentni vrutak, u kojoj su položeni temelji jedinstvene povijesti objavljivanja Riječi Božije (sunnetullah).[3]

Sada nam se postavlja pitanje oko koje to jedinstvene riječi (kelimetin sevain) Kur’an poziva na okupljanje? To je riječ “Svjedočim da je Bog Jedan”. Ovdje nije teško uočiti da Objava poziva na okupljanje oko Jednoga Boga ali prije svakog slova o Bogu, prije svake spoznajec Bogu i prije svakog mišljenja o Bogu. Dakle, prije svake teologije, prije svake teodiceje i prije svake filozofije. Jer prije svakoga mišljenja o Bogu stoji prva i najveća zapovijed: Klanjajte se Meni, to je pravi put (36,61).

No, pratioci dijaloške scene, kao krupnu zapreku mogućega suživota muslimana, jevreja i kršćana, vide u činjenici što islam sebe smatra univerzalnom vjerom, a konzekventno tome i nosiocem univerzalne poruke. Razmotrimo razložnost takvih objekcija. U Kur’anu stoji: i kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovorili: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjemu danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali!” (7,172).

Ovi ajeti naznačavaju bitnu zadaću pripadnika islama u povijesti. Prva se sastoji u bezuvjetnome predanju Jednome Bogu. Bogu koji nije ni apstraktan, niti neodređen, niti bezimen. Već Bogu koji je bitno određen kategorijom relacije i odnosa. Stoga se odmah, u nastavku ajeta, metafizička tvrdnja da nema boga osim Boga, preobražava u neku vrstu sjećanja i svjedočenja. Muslimani su dužni kao mu’mini stalno podsjećati, kako to i predmetni hadis naglašava, da postoji Jedan Bog koji se od samih početaka objavljuje ljudima preko vjerovjesnika. Dakle Allah, dž.š., je Gospodar svih ljudi.

Islam stoga nije po svojoj naravi intolerantna religija. Kao izrazito poslanička vjera islam se ne može odreći

Svojega osnovnoga principa da je Allah, dž.š., univerzalno Bog svih ljudi: O ljudi stvorili smo vas od jednoga čovjeka i jedne žene. (40, 13) Ili: Recite: “Mi vjerujemo u Allaha i ono što nam se objavljuje, i što je objavljeno Ibrahimu, Ismailu, Ishaku, Ja’kubu i potomcima njihovim i ono što je dato Musau i ‘Isau i ono što je dato poslanicima od njihova Gospodara. Mi ne pravimo razlike izmedu njih i mi se Njemu predajemo.“ i ako oni budu vjerovali onako kao što ste vi vjerovali, tada su na pravome putu. Ako oni okrenu leđa, oni se onda suprotstavljaju. Bog ti je dovoljna zaštita protiv njih. On sve čuje i sve zna. (2, 136-7)

Kada se to ima u vidu postaje nam jasno zašto Kur’an upozorava muslimane da se “ne prepiru sa kitabijama, osim na najljepši način (ve la tudžadilu ehlel-kitabi illa billeti hije ahsen). To znači da muslimani treba da stalno svjedoče da svi ljudi svijeta imaju jednoga Gospodara. Prototip takvoga dijaloga je sami Poslanik, koji u ranome periodu islama i stvaranja islamske zajednice, nije gledao jevreje i kršćane kao osobe iza kojih stoji Niceja ili Kalcedon, eklisija (Crkva) ili Hram u kojemu su položene ploče, nego ljude kojima su dolazili Allahovi poslanici. Zbog toga Muhammed, a.s., na tragu onoga kur’anskoga upozorenja, jevreje i kršćane koji su se okretali protiv njega, nije nikada grdio, nego im je govorio: Budite svjedoci da smo se mi predali

Jednome Bogu! Zanimljivo je da Alfred Guillaume u svojoj knjizi The Tradition of Islam ovaj hadis koristi kao krunski dokaz široke tolerancije muslimana spram jevreja i kršćana. Ovakav stav prema kitabijama održavat će se i kasnije kroza cijelu povijest islama. Otuda nalazimo da je Akhtal, kršćanin, bio oficijelni dvorski pjesnik, dok su Ivan Damaščanin (John Damascus) i njegov otac zauzimali

Istaknuta mjesta u državnim savjetima (saborima) halifata. Da su odnosi između muslimana i kršćana bili, primjerice u vremenu Umajada, izvanredni uvjerava nas i činjenica da su se kršćani neometano kretali sa izvješenim krstom na vratu ispoljavajući, uz to, i svoja osjećanja u bogomoljama njihovih muslimanskih prijatelja.[4]

Islamsko vjerovanje u Jednoga Boga u osnovi podrazumijeva i zajedništvo svih ljudi svijeta. Jer kada jedan musliman posvjedočava da nema boga osim Allaha, dž.š., (la ilahe illallah), tada on sebe a i sve druge ljude podsjeća da postoji samo jedan Bog. On time samo nastavlja izvršavati zadaću svih Božijih poslanika.

Prema islamu svi poslanici su naviještali jednu jedinstvenu Objavu, zapravo, svi su imali zadaću da pred ljudima svjedoče da je Bog jedan. Islam svim ljudima svijeta objavljuje univerzalnu poruku (ve ma erselnake illa rahmeten lil ‘alemin). Stoga Kur’an dolazi da samo podsjeti na jedinstvenu božansku poruku koju su poslanici uredno dostavljali ljudima. Baš zbog toga će svaki narod i biti prozvan svojom knjigom na Sudnjemu danu, a svaki poslanik će biti svjedok svojega naroda. A oni, stoji u Kur’anu, muslimani, Jevreji i kršćani i sabejci ko god u njima bude vjerovao u Allaha i Sudnji dan i činio dobra djela – oni će primiti svoju platu od svoga Gospodara.” (2, 62). S tim u vezi Kur’an dalje u suri El-Maide (72), naglašava da jevrejski put spasenja leži u ispunjavanju Tevrata, kršćanski u ispunjavanju Indžila, a muslimanski u ispunjavanju Kur’ana: Reci: “O narode Knjige! Vi nemate ništa (nikakve vjere) dok ne budete postupali po Tevratu, Indžilu, i onome što vam je od vašega Gospodara objavljeno.”

Kur’an, dakle, potrebu za dijalogom stavlja na razinu strožije obaveze. Taj princip muslimani moraju slijediti i brižno provoditi, uključivši tu sve raspoložive snage, kako to Kur’an kaže u suri El-‘Isra 36, i sluh i vid i razum. Radi se napokon o dijalogu jednih i drugih s Bogom. Takav dijalog odnosno suživot nije moguć u horizontalnoj već u vertikalnoj liniji u jedinstvu s Bogom iu vjernosti Bogu.

S druge strane zahtjev za dijalogom sa kitabijama ima svoje kulturološke i civilizacijske razloge. U našemu stoljeću došlo je do jedne snažne ekspanzije muslimanskih naroda u zemlje zapadnoevropskog civilizacijskoga prostora, koji je bitno kršćanski. Nema više one uobičajene podjele, kako to kaže Hišam Džait, na Istok i Zapad. Postoje suvremeni ljudi koji stoje pred suvremenim problemima na šta suvremena teološka misao mora računati.[5] Ukoliko suvremena teološka misao želi da ima jedan naravni i dinamički razvoj, ona u dijalogu mora računati na sve aspekte suvremenoga življenja. U zadnjih nekoliko godina međureligijski dijalog u Evropi je imao svoju progresivnu liniju.[6]

Došli smo do pitanja kako tematski hadis razumijevati iz naše suvremene povijesne zbilje? U Bosni se izvršio stravični genocid nad pripadnicima islama. Iza politike genocida i urbicida nažalost stoje i nosioci hrišćanskoga morala. To je jedna radikalno nova činjenica koja pripadnike islama sada stavlja u posve drugačiji odnos Spram pripadnika Knjige. Da li je takav dijalog moguć pod kojim uvjetima? Najmanje dva uvjeta je nužno is puniti: prvo da se Pravoslavna crkva decidirano ograd od počinjenoga genocida i urbicida nad muslimanima drugo da svi koji ulaze u dijalog shvate da temeljni sadr. Žaj dijaloga treba da bude jedinstvena riječ Božija (kelimetin sevain) na čije okupljanje, kako smo to već ustvrdili, Kur’an poziva pripadnike Knjige, i s druge strane, čovjek kao najsavršeniji nosilac vjere u Boga i najsavršenije Božije stvorenje. Pripadnici Knjige moraju znati da islamska Objava poziva na okupljanje oko Jednoga Boga, ali prije svakoga slova, prije svake spoznaje, prije svakoga govora i što je najvažnije prije svake nacionalne historije naročito one do krajnosti predrasudama opterećene.

I sve dok ekumensko mišljenje ne bude polazilo od ovakvih premisa, za mene osobno, a mislim i za pripadnike Kur’ana u cjelini dijalog sa ehlu-l-kitabom niti ima smisla niti je moguć. Zbog toga muslimani, od sada pa u buduće, moraju znati ono s čime drugi ulaze u dijalog i prema tome se sasvim realno i dinamički odrediti. i tu nam Poslanik mora biti najbolji primjer. Jer dijalog sa jevrejima i kršćanima nije gradio samo na mrtvim kategorijama tolerancije i snošljivosti, već u iskustvu stvarnih odnosa prema spomenutim narodima. Njegova politička i diplomatska korespondencija nas u to uvjerava.[7]

To što se na tako malome prostoru nigdje na bijelome svijetune susreću znamenja velikih svjetskih religija kao kod nas u Sarajevu odnosno cijeloj Bosni i Hercegovini za muslimane, nakon svih strahota koje su preživjeli u proteklim godinama, skoro da više ne znači ništa. Za njih je to sada samo jedna potrošena kulturna činjenica kojoj svakako valja vratiti njeno istinsko dostojanstvo, ukoliko se u ovim prostorima više ikako računa na mogući suživot.

Komentar: Adnan Silajdžić

[1] Usp. Njegov članak o kršćansko-islamskome ekumenizmu iz perspektive islama objavljenog u Una Saneta, br. 2, 1976., str. 163-172; usp. Nova Et Vetera Sarajevo 1979., XXIV, br. 2., str. 181-189

[2] Kur’an, 16,125; Ibn Kesir, Tefsiru-l-Kur’ani, II, str. 352.

[3] El-‘Askalani, Fethu-l-Bari, VI, str. 220.

[4] A. Guillaume, The Tradition of Islam, New York, 1980.

[5] H. Džait, Evropa i Islam, Sarajevo, 1989.

[6] O tome je posvećen cijeli broj uglednog talijanskog časopisa: Islam- Storia e civilta, br. 11, Rim,

[7] M. Hamidullah, Six…, str. 28.