Muslim | 38

Avedeni Muhammedov, a.s., hadis ukazuje na temeljni islamski iskaz o vjeri koji se ne da adekvatno prenijeti u naš jezik, a čiju je sveobuhvatnu vrijednost Nevevi pokušao izraziti riječima: “Ako ne budete vjerovali nećete biti sigurni”, dok se s Ibni Kesirom to doslovnije prevodi ovako: “Ako ne budete vjerovali (ako se ne budete držali Allahovih uputa) izgubit ćete se.” Korijen riječi amene ima više značenja: primjerice pouzdavati se, povjeriti se, pokoravati se, potčiniti se itd. Vjera je otuda, jezikom hadisa kazano, potčinjavanje Allahovoj volji, određenije, pouzdano življenje i bivovanje na tlu Njegove istine.

Veći broj muslimanskih intelektualaca će u posljednjih nekoliko desetljeća, identificirajući se sa shemama i značenjima vjere koja su diktirana od strane savremenih zapadnih intelektualaca, navedeni iskaz o vjeri prenijeti u jezik filozofije i od tada će dobiti posve drugačiju formulaciju: Nećete vjerovati ako ne budete razumjeli. Nedvojbeno je da se u ovakvoj formulaciji odrazio proces intelektualiziranja vjere; odnosno, namjesto da navedeni iskaz izrazi potčinjavanje i bivanje na pouzdanom tlu Allahove, dž.š., istine, vjera se ovdje dovodi u vezu sa razumijevanjem, te se tako prebacuje na plan koji joj apsolutno nije primjeren.

Nema sumnje da su i objašnjenje i razumijevanje podjednako neophodni za “pozitivna” izučavanja povijesnoga iskustva, izučavanja koje nije kadro prihvatiti ništa što prevazilazi granice ovoga svijeta. Otuda, nepovjerenje pozitivizma – pretežnoga pravca zapadne misli – spram svega onoga što stoji s onu stranu ustanovljene granice. Pa i pored toga ne možemo kazati da s ova dva gnoseološka postupka ne možemo recipirati neke segmente ostvarene vjerske prakse, ali ne i suštinu vjere koja nadilazi svako moguće prostorno i vremensko posredovanje. Moramo naglasiti kako je nužno priznati iskustvo istine hadisa koje ne samo da se ne može filozofski legitimirati nego ga treba promatrati van svih mogućih pozitivističkih karakterizacija. Otuda se transponovanjem vjerskoga sadržaja na plan filozofije i pozitivnih znanosti otvaraju veoma složena pitanja.

Riječ iman u hadisu ima bogatije značenje od naše riječi pobožnost. Ona prije svega označava pokoravanje Allahu i izvršavanje Njegovih zapovijedi; zapravo ona sintetizira sveukupnost odnosa prema Bogu i svijetu. Obuhvatajući u sebi bogobojaznost, zahvalnost i valjanu, na objavi, utvrđenu praksu, ona traži izvršavanje svih vjerskih dužnosti.

Šta se, zapravo, podrazumijeva pod vjerom u Boga? Tu se, zacijelo, radi o vlastitome opredjeljenju. Konzekventno tome, to znači da je načinjen izbor između raznolikih mogućnosti. Ono što je Poslanik morao učiniti u osvit povijesti islama, to se mora iznova i svagda činiti u svakoj pojedinačnoj vjerskoj praksi. Kao što je onda donesena odluka protiv paganskoga panteona bogova, tako i naš vjerski iskaz naprosto znači proces opredjeljenja koje, u krajnjoj konzekvenciji, podrazumijeva čišćenje i temeljitu preobrazbu. Jedino je tako moguće, u ovome prolaznome životu, održati vjeru u Allaha, dž.š., onako kako je nagovještava hadis.

U hadisu se očituje da se čovjek potvrđuje praksom, a ne samo verbalnim izjavljivanjem vjere u Boga. Bezbroj je hadisa koji preferiraju valjanu vjersku praksu u odnosu na verbalno proklamiranje vjere.

Treba istaći da ovo naizgled precjenjivanje djela na račun vjere ima na umu čisto spekulativni pristanak bez održavanja vjerskih obaveza u svakodnevnome

Životu. Stoga, Muhammed, a.s., u svojim hadisima ne ulazi u neku širu polemiku; on naprosto podstrekava vjernike da se drže zapovijedi i žive skladno Božijoj volji. Jednako tako, u njegovim hadisima jezik vjere će dobiti svoju univerzalnu karakterizaciju; on je nepromjenljiv i vječito aktuelan. On će takođe u nekim hadisima emfatično izjaviti da se Ibrahim, a.s., pred Bogom potvrdio i dokazao djelima, jer je za ljubav Allahu bio spreman žrtvovati svojega sina Ismaila.

Poslanik, otuda, insistira na vrijednosti i potrebi djela. Istinska vjera se jednako sastoji iu dobročinstvu prema roditeljima, kao i u čuvanju i sprečavanju grijeha, ili dobrosusjedskim vezama. Međutim, jedna istina, koja se provlači kroz mnoge hadise, daje im određenu povezanost i zajedničko važenje. A to je da vjernik svoje svakodnevno ponašanje mora dovoditi u vezu sa svojim vjerskim osvjedočenjem. Vjernik mora biti kadar da govori istinu, da se kontrolira u govoru, izbjegava neplodne rasprave,  te da predano sluša vječnu poruku Šeri’ata. S druge strane, ako neko za sebe misli da je pobožan, a pri tome ne čisti svojega jezika, znak je da sebi umišlja. Istinska vjera se dokazuje služenjem onome što je čovjeku naređeno i izbjegavanju svega onoga, što se na bilo koji način očituje kao supstrat prvotne i izvorne hermeneutike Kur’ana (Sunnet). Na ovoj razini se očituje sveukupna vrijednost i važenje Poslanikova Sunneta i korpusa njegovih hadisa, o čemu smo već više puta govorili.

U hadisu se vjernici pozivaju na striktno slijeđenje objavljene riječi kako ju je objavio i protumačio Poslanik, da ne bi zalutali od prave istine. Ne smiju se zavaravati niti, pak, prepuštati klonulosti, 56 konstantno se moraju opirati grijehu. Kratko rečeno, svagda i posvuda moraju sačuvati vjeru u dvodimenzionalnom smislu: bezuslovno prihvatati Allahove upute i besprijekorno im se pokoravati. Objava islama mora postati stvarnom i pozitivnom praksom, jer bi u protivnome islam bio nedopustivo sveden na njegovu jednu dimenziju. Hadiskim jezikom kazano, vjera ne znači, samo, prihvatanje određenih vjerskih istina. To je naprosto čin kojim se čovjek pokorava Bogu i time Ga prihvaća izvorom objave i sveukupnoga života. Otuda, vjera ne može biti umni pristanak, kako se to obično misli, nego osobno predanje Bogu.

S ovog stanovišta posve je urgentna neka vrsta kritičke refleksije o vjeri, s ciljem da se, iz njenih izvornih sadržaja, odstrani ono što se tokom vremena naslagalo kao, navodni, sastavni dio vjere a što, u osnovi, čini odraz samo povijesnih situacija. Oni koji ne vjeruju sadržaj Poslanikova hadisa promatraju s nakanom da bi u njemu otkrili nešto što se ne slaže sa rezultatima modernih znanosti. Nažalost, vjernici se nad tim tobožnjim”greškama” u hadisu zbunjuju i nastoje po svaku cijenu da ga odbrane. S druge strane, neki stvarno misle kako bi bilo nužno istinu

Hadisa dovesti u najužu vezu sa rezultatima raznolikih znanstvenih otkrića. Na ovaj način hadis postaje biti predmetom raspri i apologija, namjesto da bude uputa i plodotvorna snaga života.

Muhammedov, a.s., govor o vjeri i Bogu nesumnjivo je snažno probudio protuslov filozofskome i povijesnome bogu, koji je bitno produkt razumske spekulacije. On nam otkriva i u sebi čuva Allahovu vječnu istinu, koju niko nema pravo revidirati niti subjektivirati u ime bilo koje filozofije ili podanašnjenja.

I u nekim djelima napisanim na našem jeziku, u kojima se temeljna pitanja poslanstva i sunneta ovlašno tretiraju, ovakvi zahtjevi su pomalo prisutni. Unatoč tome što je u svojim studijama o islamu ustvrdio da se islam u zapadnoj literaturi, uglavnom, prezentira u jednostranim i kratkim signaturama, koje, van svake sumnje, nisu kadre izraziti složena očitovanja i njegove osebujne aspekte N. Smailagić će, govoreći o Poslanikui njegovoj praksi, zapasti u neku vrstu profetološkoga naturalizma.

S druge pak strane, ima i takvih koji u svojim raspravama o Poslaniku i njegovu sunnetu, zapadaju u neku vrstu profetološkoga misticizma. Rezultat svega ovoga je, metodološki, pogrešno svođenje cjelovitoga poslaničkoga iskustva na samo jednu njegovu dimenziju. No, to je rezultat onoga traganja i nesmirenosti koja karakterizira modernog, znanstveno isprofiliranog i angažiranog intelektualca.

Moramo naglasiti da je poslaničku praksu moguće shvatiti samo onda ukoliko se promatra sa stanovišta njenoga najautentičnijega smisla. Drugim riječima, sa stanovišta odakle se može obuhvatiti u svoj širini. Samo je vjernik kadar da i vjernicima a i nevjernicima objasni šta se pod tom širinom i dubinom podrazumijevaišta ona obuhvata.

Prema tome, citirani hadis vjerniku postavlja definitivan zahtjev i on se ne može nakon što je Bog preko Poslanika objavio svoju riječ, zamijeniti nekom prosvjetiteljskom epohom duha u kojoj bi se izvorne istine islama legitimirale isključivo povijesnim kriterijima.

Hadis pretpostavlja gradnju vlastitoga svijeta, izraz toga je i navlastito specifična ne samo duhovna nego i jezička vokacija hadisa. Ovdje se ne kanimo baviti jezičkom analizom hadiskoga sadržaja, niti pak njegovim povijesnim i sociološkim kontekstom, već naprosto želimo ustvrditi da Muhammedov, a.s., jezik, budući je izraz cjelovite poslaničke ličnosti, obuhvata puninu života. Takav jezik, ukoliko želi bili plodotvoran i vječito važeći, ne trpi nikakve adaptacije niti transformacije, jer u sebi nosi obilježje izvorne vjerske prakse i vjerskoga govora. Dakle, problem shvatanja poruka hadisa prevazilazi nivo razumijevanja riječi i jezika, preciznije, problem nije u tumačenju hadisa, kako se to obično misli, koliko u slabijem ili intenzivnijem slijeđenju određenih poruka s kojima tek otvaramo mogućnost valjanoga posvjedočenja vjere u Boga.

Raskid sa Poslanikovom praksom, koji se u dobroj mjeri događa već dugi niz godina, označio je utemeljenje i prihvatanje jedne novije povijesne prakse i jezika.

Radi se zacijelo o raskidu sa autentičnom Muhammedovom, a.s., praksom koja, kur’anskim jezikom kazano, čini izvorno tumačenje i življenje objave i koja nadilazi svaki slučajni i fragmentarni odnos sparam povijesti. Raskid sa vjerskom tradicijom islama, upućuje na zaključak da su se muslimani olahko odrekli nečega što čini osnovu njihova opstanka. Jednako tako raskid sa Poslanikovom praksom, koja se poništava i čini predmetom mnogih kritičkih propitivanja, bitno znači oživljavanje i usvajanje nove tradicije čiji se izvori nalaze u nekoj islamu, vremenski i povijesno, neprimjerenoj duhovnosti. Otuda, vjernik, kako nam to i hadis govori, koji nije duboko ukorijenjen u Muhammedovoj, a.s., praksi, postoji i živi kao čovjek bez vlastita oslonca i kao takav nije u mogućnosti da sebe dovede do krajnjega životnoga ispunjenja.

Stoga je posve očito da se Poslanikov hadis, u posljednjih nekoliko godina, u praksi naših muslimana pa i muslimana širom svijeta, pokazuje izvorom koji sve više fermentira pomake ka onoj punini života koju u sebi obuhvata. Sva današnja kretanja u vjerskome životu muslimana poticaj su, dakako, ponovnog aktueliziranja Muhammedova, a.s., hadisa. Radi se zapravo ne o bukvalnome vraćanju nego o posredovanju našeg povijesnoga trenutka kroz izvornu i čistu tradiciju. Čini se da nam se, u posljednje vrijeme, pred nama sve više očituje prelaz sa akademskoga i zatvorenoga gledanja na vjeru na njeno izvorno kur’ansko i sunnetsko odredenje. Pa ipak, ovaj prelaz psihološki nimalo nije lahak. Odveć sekulariziranim vjernicima biće naporno i teško napustiti svoje predodžbe, pučku vjersku praksu, pa i bezbroj predrasuda u tom smislu. Treba naglasiti da nisu rijetki i takvi koji su, već sada, duboko svjesni onoga što su izgubili i propustili zamjenjivanjem izvorne islamske predaje modernim zahtjevima masovnih potrošačkih duhovnih i kulturnih standarda. No, kako je duši postalo odveć tijesno potreba za izvornim i nepodijeljenim životom čini se sve utemeljenijom. Na sreću, takvu potrebu iskazuje veliki broj muslimana koji su veoma skoro živjeli u uvjetima rata i strahovitih ratnih razaranja. Stvorene su sasvim solidne pretpostavke za jedan obuhvatniji i ozbiljniji duhovni i kulturni preporod. Tu priliku bosanskohercegovački muslimani ni po koju cijenu ne smiju propustiti, jer bi u protivnome bili odgovorni generacijama koje tek dolaze.

Komentar: Adnan Silajdžić, "40 hadisa s koemntarom"