Muslim

Riječi zapisao je u Svoju Knjigu znače da je naredio peru-kalemu da zapiše u Njegovu Knjigu, a njegove riječi: obavezujući Sam Sebe predstavljaju pojašanjenje riječi: zapisao je. U predaji stoji: On je zapisao -هو يكتب. To je rečenica koja izražava stanje. U dijelu rečenice: a to se nalazi riječ وضع ima tri načina čitanja: 1. s fethom (ﹷ) na vavu (و) i sukunom (ﹿ) na dadu (ض) u značenju: postavljena, 2. s fethom (ﹷ) i na vavu (و) i na dadu (ض), kada predstavlja glagol u prošlom vremenu u kojem je sadržan činilac radnje/fa’il فاعل i 3. u nushi koja je prihvaćena s kesrom (ﹻ) na dadu (ض) i sa nunacijom, kada ima, također, značenje: postavljena. Riječi kod Sebe znače da se znanje o tome nalazi kod Njega nad Aršom, tj. zapisano i skriveno od stvorenja, podignuto izvan dometa spoznaje. Allah Uzvišeni je daleko od toga da bude ograničen prostorom, a zapisivanje nije zbog toga da bi Mu trebalo zbog mogućnosti zaborava. Allah Uzvišeni je daleko iznad toga.

U knjizi Početak stvaranja stoji iznad Arša, čime se skreće pažnja na uzvišenost Allahovog emra i Njegovog određenja/kadera, jer se El-Levhul-mahfuz اللوح المحفوظ nalazi ispod Arša, a Knjiga koja sadrži ovu odredbu/hukm iznad Arša. Moguće je da je tajna u tome da je ono što se nalazi ispoda Arša svijet uzroka i posljedica, pa El-Levhul-mahfuz  اللوح المحفوظ obuhvata detaljno stvari vezane za taj svijet. U Njegovim riječima: Zaista će Moja milost nadvladati Moju srdžbu! riječ الغضب- znači: srdžba; ono što ona podrazumijeva, i vezuje se za patnju/azab prema onome na koga je spuštena, jer i prethodno dolaženje i savladavanje imaju značenje vezanosti. To znači da uzročnik milosti prethodi uzročniku srdžbe, jer se milost podrazumijeva od Njegovog Svetog Bića/Zata. Srdžba zahtijeva da joj prethodi djelo počinjeno od strane roba. El-Kastalani je u Knjizi o početku stvaranja naveo dodatak, koji slijedi:

Et-Turbešti smatra da se u tome što milost ide ispred nalazi pojašnjenje da je udio stvorenja u njoj veći od njihovog udjela u srdžbi, i da im se ona daje bez zasluge, dok se srdžba daje samo po zasluzi. Zar ne vidiš kako Allahova milost/rahmet okružuje čovjeka sa svih strana: dok je on u utrobi svoje majke, zatim kada postane dojenče, zatim kada bude odbijen od dojenja i kada postane mladićem, bez prethodnog činjenja ičega od djela pokornosti. Neće ga sustići srdžba, izuzev ukoliko prethodno ne počini grijehe koji je uzrokuju.

U El-Mesabihu je rekao da riječ الغضب (srdžba) znači: namjeru da se kazni, dok milost predstavlja namjeru da se nagradi. Navedena svojstva ne mogu se opisati nadvladavanjem, nego je to došlo u formi alegorije.

Nema zapreke da se milost i srdžba uzimaju kao atributi/sifati Allahovog djelovanja, a ne Njegovog Svetog Bića/Zata. U tom slučaju je milost nagrada i dobročinstvo, a srdžba kazna i osveta. Na taj način može biti nadvladavanja: zaista je Moja milost učestalija od Moje srdžbe!

Rekao je Et-Tibi: „To je identično Njegovim, dž.š., riječima: Gospodar vaš je sam Sebi propisao da bude milostiv (sura El-En’am, 54), tj. dao obećanje da će im se smilovati. A Allah najbolje zna!

- komentar imama El-Kastalanija