Nevevi | 5

Ovo je osnova u razumjevanju vjere. Vjera je slijeđenje Resulullaha, s.a.v.s. Među najveće grijehe koje čovjek može učiniti ubraja se govor o Allahu, dž.š., iz domena onoga što ne poznajemo. Spominje se u vjerodostojnim predajama da čovjek koji je kazao da Uzvišeni Allah neće oprostiti određenom čovjeku, Allah, dž.š., mu je zbog tih riječi poništio njegova djela, a onom griješniku oprostio. On je govorio o Gospodaru ono što ne zna. Ovaj hadis trebamo razumjevati na taj način. Ako unesemo u vjeru ono što joj ne pripada, na koga onda lažemo!? Na Allaha, dž.š. i Resulullaha, s.a.v.s., jer kažemo da je radio ono što nije radio.

Druga dimenzija ovog hadisa je smjernica Resulullaha, s.a.v.s., u kojoj kaže da nešto nije u skladu sa vjerom, Kur'anom i sunnetom. Djelo da bi bilo primljeno mora biti u skladu sa izvorima naše vjere. 

Jedan od čestitih Allahovih robova je upitan zbog čega ima velik položaj kod Gospodara. On im je odgovorio da je jednom hodao ulicom i vidio papir na kojem je ispisano Allahovo ime, zatim je uzeo i namirisao, jer su ljudi to gazili. Te večeri je usnio da zbog mirisanja Allahovog imena će biti namirisan spomen na njega. Sve ono što ima utemeljenje u Kur'anu i sunnetu spada u prihvatljive novitete i kao takvo može imati nagradu kod Uzvišenog Gospodara. Posebno trebamo biti oprezni na novotarije u vjerovanju. Kada prve generacije govore o novotarijama, uglavnom se misli na te novotarije. U to vrijeme su pojedini negirali vječnost dženneta i džehennema. Na taj način rušili su princip vjerovanja, jer oni traju vječno. Vjernici ulaze u džennet zbog odluke da dokle god traje njihov život, oni će biti pokorni, a dobit će vječnost u džennetu jer su tako i namjeravali. Isti je slučaj sa vatrom, da nas Allah, dž.š., toga zaštiti.

Nekada se citriraju predaje prvih generacija muslimana koji vrlo žestoko osuđuju novotare, za djelo koje je možda po mišljenju jednog dijela učenjaka dobro, a po drugom nije. Glavnina predaja iz ovog vremena se odnosi na novotare u vjerovanju. Među prvim novotarijama u vjerovanju, ono što je i kod nas nažalost poznato je negiranje Božijeg određenja. Onaj ko smatra da sam insan radi bez Božijeg određenja je novotar. Također, može biti novotar i u djelovanju. Jedne prilike je čovjek odbio da uđe u džamiju govoreći da ga je stid Allaha Uzvišenoog da kroči u unutrašnjost. To je novotarija. Dok je Resulullah, s.a.v.s., držao hutbu jedan je stao na sunce iz poštovanja prema njemu, neće da se skloni, da jede niti pije. Resulullah, s.a.v.s., mu je rekao da se skloni od sunca. Ovo je također novotarija u djelu.

Jedna od čestih novotarija u džamijama jeste pretjerano ukrašavanje. Kada bi neko ostavio veliku sumu novca za džamiju, nemamo pravo kupiti niti jednu levhu od toga, već to utrošiti kako bi se napravio funkcionalan objekat, kako bi imali lijepu abdesthanu, dobar mekteb, ozvučenje, grijanje i sl. Pogledajmo u kakvoj je džamiji Resulullah, s.a.v.s., odgajao ljude i kakvi su oni bili. Danas imamo džamije u svijetu koje koštaju blizu deset miliona i gdje se ljudi natječu ko će je više uljepšati. U jednoj od džamija ljudi klanjaju, a ispod njih je more. To je rasipanje onoga što je Allah, dž.š., dao i predstavlja novotariju.

Novotarija može biti i u međuljudskim odnosima i ovaj hadis se velikim dijelom odnosi na to. Prenosi se da je mladić u vrijeme Resulullaha, s.a.v.s., učinio blud, a njegov otac je ponudio deve čovjeku s čijom ženom je on blud učinio. Na taj način su ”poravnali” račune. Kada je Resulullah, s.a.v.s., to saznao, naredio je da se vrate deve čovjeku, a nad mladićem da se izvrši šerijatska kazna. Ovakvih zamki se treba čuvati. Kada kažemo da je nešto od vjere, a nemamo argumenta, tada lažemo na Gospodara. Isto tako možemo lagati na Resulullaha, s.a.v.s., tako da je neophodno biti oprezan.

Život je dinamičan i sve ono što postoji od pisanja i čitanja knjige, učenja Kur'ana u nekim prilikama trebamo smatrati novitetom kojeg stavljamo na vagu Kur'ana i Sunneta. Onaj koji traži argument je osoba koja traži istinu i u tome nema ništa loše. Život od nas traži da dajemo odgovore, a najbolji primjer tome je Kur'an. Kada je trebalo kompilirati Kur'an, jedni druge su pitali kako će učiniti nešto što Resulullah, s.a.v.s., nije uradio. Pošto je Kur'an bio u grudima hafiza kompletan kazali su: ”Tako nam Allaha, to je dobro (hajr).” To je bio interes muslimana, kao što ima još mnogo primjera. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: ”Ko uvede neku lijepu praksu, ima nagradu za to djelo i nagradu za svakog pojedinca koji to bude praktikovao, a nagrada se neće umaniti onima koji to budu radili. A ko u islam uvede lošu praksu (novotariju) ima će kaznu i kaznu za svakoga ko to bude praktikovao tako da se njima neće umanjiti kazna.” (Muslim, 1017)

U jednoj našoj džamiji ljudi prilikom dolaska nose namirnice koje dijele ljudima koji su u potrebi. Resulullah, s.a.v.s., to nije radio, ali ima svoje utemeljenje u izvorima vjere. 

U vjerodostojnim predajama se spominje da meleki uče svako jutro dovu za one koji udjeljuju da im Gospodar poveća imetak i za one koji škrtare da im Allah uništi imetak. Suprotno tome, čovjek se jedne prilike pretplatio na kanale koji su nemoralni. Preselio je ubrzo, da bi nekoliko godina nakon smrti, dok je mejjit u kaburu i dalje dolazila pretplata. Da nas Uzvišeni Allah toga sačuva.

Razmišljajmo o onome što nam je Resulullah, s.a.v.s., dao, a to je saznanje da je vjera dinamična. Tražit će se od nas da djecu u vrtićima poučavamo Kur'anu, ne možda na način kako su radili ashabi sa svojom djecom, ali to mora biti utemeljeno na izvorima vjere.

Ovaj hadis prenosi Aiša, r.a. Razmišljajmo o tome šta znače ljudske sudbine i njihovi životi. Vidjeli smo ljude koji su živjeli čestito i tako preselili, vidjeli smo ljude koji su bili daleko od Allaha, dž.š., pa su se vratili Gospodaru pred preseljenje. Aiša, r.a., je radi Allaha, dž.š., podnijela najteže što se insanu može desiti, a to je atak na ljudsku čast. To se jako često dešava, ogovarajući će neko kazati da lažemo, a krivo mu je prenešeno, bez postojanja hrabrosti da se ljudima kaže istina u lice. Aiša, r.a., je ”majka vjernika”, jer je hanuma Resulullaha, s.a.v.s., i tretiramo je kao što tretiramo vlastitu majku. Bila je čestita i trpila je teške stvari. Jako je pogodilo kada su je potvorili, jer kada se čovjeku udari na obraz, kao da mu se udari na bit postojanja. Ulema nas uči da se dova mazluma (onoga kome je učinjena nepavda) ne odbija, te da je ne trošimo na zalima već na sebe. Gospodar Uzvišeni će svakako sa nasilnikom iz Pravednosti Svoje poravnati račune.

Gospodar je u Kur'anu spomenuo Aišu, r.a., i njenu čestitost. Ebu Ejjub, r.a., je razgovarao sa svojom suprugom o Aiši i potvori na nju. 

Džahilijjet nije samo period prije Resulullaha, s.a.v.s., već prožima svako vrijeme. Onaj trenutak kada nismo svjesni Gospodara, da naše tijelo samo koristimo kao emanet i sa njim smijemo činiti samo ono što nam naređuje Onaj koji nam je to tijelo dao. Ako nešto loše učinimo svojim tijelima, ne krivimo druge, već sebe. Mnogi čestiti ljudi nakon što su slušali o Aiši, r.a., su poželjeli da svom ženskom djetetu daju ime Aiša iz poštovanja prema majci vjernika. Jedne prilike je ona upitala Resulullaha, s.a.v.s., kao svog muža da li je voli, a on odgovara potvrdno. Nakon toga ona postavlja Resulullahu, s.a.v.s., pitanje koliko je voli, a imao je jedan čvor u ruci koji nije mogao da odriješi, pa joj je kazao da je voli koliko je jak taj čvor. Nikada više nije upitala koliko je voli, već je upitala u kakvom je stanju čvor, a on bi joj odgovarao da je čvor onakav kakav je i bio. Jedne prilike je rekao da mu je od svih dragih ljudi najdraža Aiša, r.a. Razgovarajmo sa dragim insanima i sa onim ljudima čija srca želite zadržati sa sobom. U suprotnom ćemo ih izgubiti. Ako naši bližnji budu željni nas, njihova srca će neko drugi uzeti i veoma lahko s njima manipulisati.

Kada je govorila o novotarijama rekla je: ”Prva novotarija koja se pojavila nakon Resulullaha jeste da su ljudi jeli dok se ne najedu.” Za vijeme Resulullaha, s.a.v.s., se jelo da bi se živjelo, a danas se živi da bi se jelo. Aiša, r.a., je stalno razmišljala o Kur'anu, do te mjere je prigrlila islam, pa upitala Resulullaha: ”O Božiji Poslaniče, ti kažeš da će onaj koji bude polagao račun biti kažnjen, a zar nije Gospodar rekao: ”Zaista će oni polagati lahak račun.” ( El-Inšikak, 8.)

Od novotarija našeg vremena jeste da se miješamo između Allaha i Njegovih robova. Ako insan ne daje neko pravo Allahu, dž.š., to je između njega i Gospodara, koliko god on to činio. Namaz je stub vjere, ali je on između Allaha i Njegovog roba. Bilježi se u predajama da su ljudi klanjali po šezdeset godina, a Allah, dž.š., im niti jedan namaz nije primio. Postavljamo sebe na poziciju sudije i određujemo vrijednost stvari. Možda će Gospodar Uzvišeni čovjeku koji nije klanjao, ali je imao nešto dobrih djela pokloniti sve namaze, jer je to između njega i Allaha. Problem nastaje kada se miješamo u taj odnos.

Jedne prilike je Omer upitao: ”Gdje je taj i taj, sin tog i tog? Odgovorili su: Promijenio se kako ne treba i počeo piti alkohol.” Kada je čuo za to, Omer, r.a., kao lider države i muslimana u njoj, zatražio je jedan papir na kojem ispisuje kur'anske ajete: ”Allah je Onaj koji grijeh oprašta, prima pokajanje i Onaj koji žestoko kažnjava.”  (El-Gafir, 3.)

Komentar: Kenan Musić