Nevevi | 11

udri ljudi kažu da lažov mora imati dobro pamćenje kako bi zapamtio laž, a onaj koji govori istinu, on nema potrebe da pamti šta je rekao, jer govori onako kako jeste. On u svojim prsima nema laži i obmane prema ljudima. Ovaj hadis je posebno značajan zbog toga što živimo u vremenu kada je puno sumnjivih stvari.

Jedan od velikana je rekao: “Najlakše je biti pobožan! Kada posumnjaš u nešto, nemoj to uraditi.” Čim se u čovjeku javlja sumnja, da li je nešto dobro ili nije, to treba ostaviti. Prenosi se da je čovjek kojem je otac radio kod vladara, nakon njegove smrti odbio uzeti nasljedstvo. Upitan je zašto je to uradio, a on je odgovorio: “Ne znam kako je stečeno, to treba biti vakuf muslimanima.”

Bilježi se da su plemeniti ashabi ostavljali četrdeset halala iz straha da ne upadnu u jedan haram. Hedija je dozvoljena, ali većina ashaba je odbijala poklone od vladara, gledajući na kontekst davanja te hedije.

Jednog sirijskog učenjaka su jednom prilikom odveli u zatvor na ispitivanje. Tada je rekao: “Ja inače sa sobom nosim ćefin,  znajte da ću uvijek govoriti samo ono što je istina.”Pitali su ga zbog čega ljudi govore lijepo o pokvarenom vladaru, a on je odgovorio: “Znajte da će vas oni koji sada hvale, sutra kuditi. Ja hoću da vas popravljam, hoću da govorim istinu.”

Ono što nas Resulullah, s.a.v.s., uči u ovom hadisu za sebe veže i određene fikhske propise: 

”Ono što je sigurno, ne može se otkloniti sumnjom.”

Važno je utemeljiti svoj život na onome što sigurno znamo. Ljudi kažu da vjeruju u Allaha, dž.š., u Njegovo postojanje i Jednoću, a obavljanjem naših dužnosti, namaza, pokazujemo da Mu vjerujemo.
Čitav ljudski život je borba između vjerovanja Allahu i vjerovanja šejtanu.

Prenosi se da su od jednog alima ljudi tražili da im održi predavanje o stanjima srca i čišćenju duše. Započeo je sa “knjigom o kupoprodaji”, a na pitanje prisutnih zašto kupoprodaja, ako je govor o čišćenju srca, odgovorio je: “Možete li se hraniti haramom, a da vam srce bude čisto? Možete li uzimati od ljudi ono što vam ne pripada, a da vam duša bude čista?”

Prvo što moramo naučiti je šta je halal, a šta haram. Tek kada to spoznamo, možemo krenuti prema onome što je dobro za nas na ovome i spas na budućem svijetu. Osnova je da ne činimo kada smo sami ono što nas je stid činiti pred ljudima. Gospodara Uzvišenog se zastidimo kao što se stidimo nekog čestitog čovjeka među nama. 

Velikani su na sumnjive stvari gledali očima onoga ko je oprezan, a to je jedan od razloga što im je Allah, dž.š., dao bereket u znanju. Prenosi se da je imam Malik, jedne prilike, idući na sabah-namaz uzeo granu iz ograde svoga komšije, a potom je vraćajući se sa namaza taj isti štap vratio na to mjesto. Njegov učenik koji je to sve posmatrao, upitao je: “Zašto si to vratio, taj čovjek ti ne bi zamjerio? Zna da si to uzeo kako bi se zaštitio.” Imam mu na to reče: “Zamisli da svako po jedan štap uzme. Šta bi od ograde ostalo? Znam da će mi on halaliti i vraćam na mjesto odakle sam uzeo.”
Drugog velikana su upitali: “Zbog čega ne jedeš sa svojom majkom iz iste posude, nego čekaš da ona završi, pa onda ti jedeš?” Odgovorio je: “Ostavi ono što ti je sumnjivo. Strah me da moja ruka ne uzme ono što je njeno oko zaželjelo.”

Pobožnost se ogleda u mnogo stvari, posebno kroz pitanje halala i harama. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: ”Čuvaj se onoga što je Allah dž.š zabranio i bit ćeš najpobožniji čovjek.”

Bilježi se da je imam Ebu Hanife imao običaj ljudima posuđivati novac. Jedne prilike, sa učenicima je bio u bašći, oni su sjeli u hladu, a imam na suncu. Upitali su ga, zašto  neće  da sjedne u hlad, jer je to bašća njihovog prijatelja. Odgovorio je: “Posudio sam mu novac, pa neću da sjedenje u hladu njegovog drveta bude zbog toga što sam mu dao novac.” Kada čovjek oplemeni svoj razum, očisti svoj srce i kada mu Gospodar pomogne da mu duša bude plemenita, onda on pomaže ljudima u čestitosti.

Resulullah, s.a.v.s., je imao običaj poljubiti Hasana, r.a., i reći: “Ovaj moj sin je prvak. Allah, dž.š., će preko njega pomiriti dvije velike skupine muslimana." Nakon smrti Alije, r.a., Hasan je prepustio vlast i odbio ratovati sa Muavijinom vojskom, samo kako bi sačuvao krv muslimana. Po ovome činu ta godina nazvana je “godina džemata.”

Komentar: hafiz Kenan Musić