Buharija | 5101

HADIS

Pričao nam je Hakem b. Nafi, njemu Šuajb, prenoseći od Zuhrija, on od Urve b. Zubejra, ovaj od Zejnebe, kćerke Ebu-Selemine, a ona od Umm-Habibe, kćerke Ebu-Sufjanove, (da je kazivala):

"Jedne sam prilike rekla: Allahov Poslaniče, oženi se mojom sestrom, kćerkom Ebu-Sufjanovom! – Zar bi ti to voljela?, upita me on. Da, rekoh, ti svakako nisi samo moj, a meni najdraži ko bi sa mnom mogao dijeliti dobro jest moja sestra. – To mi nije dopušteno, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem Ali mi čujemo da se hoćeš oženiti kčerkom Ebu-Seleminom?, rekoh mu. Kćerkom Umm-Seleme?!, upita on. Da, odgovorih. Tada on reče: I da ona nije odrasla u mojoj kući, opet mi ne bi bila dopuštena, jer je ona kćerka moga brata po mlijeku. Mene i Ebu-Selemu zadojila je Suvejba, zato mi nemojte nuditi svoje kćeri niti svoje sestre!"

Urva veli: "Suvejba je bila štićenica Ebu-Leheba; on ju je oslobodio, te je zadojila Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem A kada je Ebu-Leheb umro, neko od njegove porodice vidio ga je u snu u veoma teškom stanju, pa ga je upitao: Šta si tamo zatekao? – Ja nisam našao nikakvo dobro poslije vas, osim što dobijem vode u ovom (tj. žljebić na palcu ili između palca i kažiprsta znači nešto neznatno malo zato što sam oslobodio Suvejbu, odgovori mu Ebu-Leheb." (Buhārī, Kitāb an-nikāḥ, br. 5101, Muslim, Kitāb ar-riḍaʽ, br. 1449 (15), En-Nesāī, Kitāb an-nikāḥ, br. 3284 i Ibn Māja, Kitāb an-nikāḥ, br. 1939)

ARAPSKI

حَدَّثَنَا الْحَكَمُ بْنُ نَافِعٍ، أَخْبَرَنَا شُعَيْبٌ، عَنِ الزُّهْرِيِّ، قَالَ أَخْبَرَنِي عُرْوَةُ بْنُ الزُّبَيْرِ، أَنَّ زَيْنَبَ ابْنَةَ أَبِي سَلَمَةَ، أَخْبَرَتْهُ أَنَّ أُمَّ حَبِيبَةَ بِنْتَ أَبِي سُفْيَانَ أَخْبَرَتْهَا أَنَّهَا، قَالَتْ يَا رَسُولَ اللَّهِ انْكِحْ أُخْتِي بِنْتَ أَبِي سُفْيَانَ فَقَالَ " أَوَتُحِبِّينَ ذَلِكَ ". فَقُلْتُ نَعَمْ، لَسْتُ لَكَ بِمُخْلِيَةٍ، وَأَحَبُّ مَنْ شَارَكَنِي فِي خَيْرٍ أُخْتِي. فَقَالَ النَّبِيُّ صلى الله عليه وسلم " إِنَّ ذَلِكَ لاَ يَحِلُّ لِي ". قُلْتُ فَإِنَّا نُحَدَّثُ أَنَّكَ تُرِيدُ أَنْ تَنْكِحَ بِنْتَ أَبِي سَلَمَةَ. قَالَ " بِنْتَ أُمِّ سَلَمَةَ ". قُلْتُ نَعَمْ. فَقَالَ " لَوْ أَنَّهَا لَمْ تَكُنْ رَبِيبَتِي فِي حَجْرِي مَا حَلَّتْ لِي إِنَّهَا لاَبْنَةُ أَخِي مِنَ الرَّضَاعَةِ، أَرْضَعَتْنِي وَأَبَا سَلَمَةَ ثُوَيْبَةُ فَلاَ تَعْرِضْنَ عَلَىَّ بَنَاتِكُنَّ وَلاَ أَخَوَاتِكُنَّ ". قَالَ عُرْوَةُ وَثُوَيْبَةُ مَوْلاَةٌ لأَبِي لَهَبٍ كَانَ أَبُو لَهَبٍ أَعْتَقَهَا فَأَرْضَعَتِ النَّبِيَّ صلى الله عليه وسلم فَلَمَّا مَاتَ أَبُو لَهَبٍ أُرِيَهُ بَعْضُ أَهْلِهِ بِشَرِّ حِيبَةٍ قَالَ لَهُ مَاذَا لَقِيتَ قَالَ أَبُو لَهَبٍ لَمْ أَلْقَ بَعْدَكُمْ غَيْرَ أَنِّي سُقِيتُ فِي هَذِهِ بِعَتَاقَتِي ثُوَيْبَةَ.