Buharija

Pričao mi je Mahmud, njemu Ebu-Usama, a ovom Hišam, prenoseći od svoga oca, a on od Esme, kćerke Ebu-Bekrove, radijallahu anhu, da je kazivala:

"Udala sam se za Zubejra, koji nije imao ništa od imetka, niti robova, niti bilo čega drugog. Posjedovao je samo jednu devu koja je izvlačila vodu, i konja. Ja sam hranila njegovog konja, vadila vodu, šila mješine za vodu i mijesila tijesto. Nisam umjela praviti hljeb, pa su mi ga komšinice ensarijke pravile, a bile su dobronamjerne komšinice. Prenosila sam i datuline košpice na glavi sa zemlje koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dodijelio Zubejru. Ona se nalazila dvije trećine ferseha daleko od mene.
Jednog sam dana tako išla, a na mojoj glavi su se u zavežljaju nalazile datuline košpce. Susreo me je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, s grupom ensarija i, viknuvši svojoj devi: Ih, ih!, pozvao da sjednem iza njega na devu. Bilo me je stid da idem s muškarcima, a sjetila sam se i Zubejra i njegove ljubomore. On bijaše jako ljubomoran čovjek. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, shvatio je da sam se zastidjela, te je otišao. Ja sam potom došla do Zubejra i rekla mu: Sreo me je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zajedno s grupom svojih ashaba – a na mojoj su glavi bile košpice – pa je zaustavio devu kako bih i ja uzjahala. Zastidjela sam ga se i sjetila se tvoje ljubomore. – Tako mi Allaha, reče joj on, teže mi je što si nosila košpice nego da si uzjahala s njim. Nakon toga Ebu-Bekr je poslao slugu koji je umjesto mene vodio brigu o konju, i kao da me je time oslobodio ropstva."