Ebu Davud | 2051

HADIS

Amr ibn Šuajb prenosi:

Od svoga oca, a on od svoga oca, da je bio čovjek po imenu Mersed ibn Ebu Mersed, koji je prebacivao zarobljenike iz Meke u Medinu. U Meki je bila prostitutka po imenu Anak, njegova prijateljica. On je obećao jednom mekanskom zarobljeniku da će ga prebaciti, pa reče: 'Išao sam po mjesečini dok nisam došao u zaklon jednog od mekanskih zidova, pa je stigla i Anak, i vidje moju sjenu pored zida. Kad mi je prišla, prepozna me, pa me upita: 'Mersed?' Rekoh: 'Mersed.' Reče mi: 'Dobro došao. Dođi i provedi noć kod nas!' Rekoh: 'Anak, Allah je zabranio blud!' Onda ona povika: 'O vi pod šatorima, ovaj čovjek prebacuje vaše zarobljenike!' Reče: 'Slijedila su me osmerica, a ja krenuh prema El-Handemi i dođoh do pećine i uđoh, a oni dođoše i stadoše mi iznad glave, pa počeše urinirati, i njihov urin mi po glavi padaše, ali me Allah sakri od njih. Oni se vratiše, a vratih se i ja mome čovjeku i ponesoh ga, a bio je težak, pa dođoh do Izhira i skidoh mu okove. Nastavio sam ga nositi, a sve me je više iscrpljavao, tako da stigosmo u Medinu. Otišao sam Vjerovjesniku, s.a.v.s., i pitao: 'Božiji Poslaniče, da li da se oženim Anak?' On se sustegao od odgovora, dok nije objavljeno: 'Bludnik se ne treba ženiti osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba biti poželjna osim bludniku ili mnogobošcu...' (En-Nur, 3) Proučio mi je ove ajete i rekao mi: 'Nemoj se ženiti njome!'" (Hadis bilježe autori Sunena: Ebu Davud, 2051, Tirmizi, 3177, i Nesai, 6/66.)

ARAPSKI

عمرو بنُ شعيبٍ، عن أبيهِ عن جدِّه: كانَ رجلٌ يقالُ لهُ (مرثدُ) بنُ أبي مرثدَ، وكانَ رجل يحملُ الأسرىَ من مكةَ حتىَّ يأتي بهمُ المدينةَ، وكانت امرأة بغى بمكةَ يقالُ لها عناقُ، وكانت صديقةً لهُ، وأنهُ كانَ وعدَ رجلاً من أسارى مكةَ يحملُه، قال: فجئتُ حتى انتهيتُ إلى ظلِ حائطِ من حوائطِ مكةَ في ليلةٍ مقمرةٍ، فجاءتْ عناقُ، فأبصرتْ سوادَ ظليِّ بجنبِ الحائطِ، فلمَّا انتهت إلي عرفتني، فقالت: مرثدُ؟ قلتُ: مرثدُ، فقالت: مرحبًا وأهلاً، هلمَّ فبت عندنا الليلةَ قلتُ: يا عناقُ، حرمَ اللهُ الزنَا، قالت: يا أهلَ الخيام هذا الرجلُ يحملُ أسراكُم، قال: فتبعني ثمانيةٌ، وسلكتُ الخندمةَ، فانتهيتُ إلى غارٍ أو كهفٍ، فدخلتُ فجاءُوا حتى قامُوا على رأسي، فبالُوا، فظلَّ بولهم على رأسي، وأعماهُم اللهُ عني، ثم رجعوا ورجعتُ إلى صاحبي، فحملتُهُ وكانَ رجلاً ثقيلاً، حتى انتهيتُ إلى الإِذخر ففككتُ عنهُ أكبُلهُ، فجعلتُ أحملهُ ويعييني، حتى قدمتُ المدينة، فأتيتُ النبيَّ صلى الله عليه وسلم، فقلتُ يا رسولَ اللهِ: أنكحُ عناقًا؟ فأمسكَ حتى نزلت {الزَّانِي لا يَنْكِحُ إِلَّا زَانِيَةً أَوْ مُشْرِكَةً وَالزَّانِيَةُ لا يَنْكِحُهَا إِلَّا زَانٍ أَوْ مُشْرِك} [النور: 3] فقرأها علىّ، وقال: "فلا تنكحها". أبو داود، والترمذي، والنسائي. وقال: حسن غريب