Izraz “ummij” u Kur’anu
Izraz ummij se u Kur’anu javlja u jednini “ummij” i množini “ummijun/ ummijin”. Oblik ummijun, tj. množina riječi ummij se u Kur’anu javlja na četiri mjesta. U suri Alu ‘Imran se javlja u dva ajeta, dok se u suri al-Bekare i al-Džumu’a javlja po jednom. U dva slučaja se izraz ummijin odnosi na neuke (Korkut, 1991; Karić, 2006) koje Kur’an adresira uz i nasuprot sljedbenika Knjige, odnosno onih kojima je Knjiga data (jevreja i kršćana): “I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: “Primite islam!” (Kur’an, al-A’raf – Bedemi, 20). I drugi ajet: “Ima sljedbenika Knjige koji će ti vratiti ako im povjeriš tovar blaga, a ima i onih koji ti neće vratiti ako im povjeriš samo jedan dinar, ako ga ne budeš stalno pratio. Tako je, jer oni govore: “Nama nije grijeh što učinimo neukima” – i o Allahu svjesno govore laži.” (Kur’an, al-A’raf – Bedemi, 75). Zanimljivo je da se samo na jednom mjestu u Kur’anu izraz ummijun odnosi na grupaciju među jevrejima. Ummijuni među jevrejima su u interpretaciji Kurana oni koji su “Allahove riječi slušali pa su ih, pošto su ih shvatili, svjesno izvrnuli.” (Kur’an, al-Bekare – Krava, 78). U posljednjem od četiri slučajeva Allah, dž.š., pojašnjava kako je Poslanik jedan od ummija kojima je poslat: “On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.” (Kur’an, al-Džumu’a, Petak, 2). Na dva mjesta u Kuranu, oba puta u suri al-Ahzab riječ ummij se javlja u obliku jednine i to opisujući jedno od svojstava Poslanika: “Onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati,...” i drugi “...i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite – da biste na Pravome putu bili!” (Kur’an, al-A’raf – Bedemi, 157-158). Izraz ummij u oba ajeta je u bosanskim prijevodima Kur’ana (Korkut, 1991; Karić, 2006) preveden kao onaj “koji ne zna ni čitati ni pisati.”
Interpretacija izraza “ummijun“
Interpretacija ovog izraza, kao i drugih riječi koji se pomaljaju u Kur’anu, započela je u najranijim periodu islama. Egzegeza ashaba i tabiina je nezaobilazna u razumijevanju, tumačenju i prevođenju Kur’ana u bilo kojem periodu, a ni slučaj s tumačenjem izraza ummij nije izuzetak. U analizi interpretacije ovoga izraza koristit ćemo se klasičnim tefsirima koji su često konsultovani kod bošnjačke uleme poput Ibn Kesirovog, al-Taberijevog te tefsirima al-Sujutije i al-Kurtubija. Uopćeno govoreći, klasični tefsiri nude dva tumačenja riječi ummijun: 1) Označava Arape. Ovdje postoje nekoliko interpretacija koje nude objašnjenje zašto su Arapi nazvani ummijuni. Prvo objašnjenje je da je to Arapi mušrici, narod nazvan ummijun jer im nije data Knjiga nasuprot jevreja i kršćana koji se zbog Objave koja im je data nazivaju sljedbenici Knjige. Drugo tumačenje se odnosi na Arape koji su uglavnom bili prepoznati kao narod koji ne umije čitati i pisati i otuda i uopćeni naziv umijuni (neuki), premda je među njima bilo i onih koji su bili vični vještinama pisanja i čitanja. Jedno od tumačenja, koje nije isuviše popularno, dovodi porijeklo izraza ummij u vezu sa Umm al-Kura, odnosna Mekkom. Naime Meka je nazivana Umm al-Kura a njezin narod ummijun, to jeste stanovnici Mekke. 2) Podrazumijeva grupaciju među jevrejima koja “ne čita” i svjesno izvrće svetu Knjigu. Primjetno je da se klasični tefsiri u svom obrazlaganju tumačenja uglavnom oslanjaju na temeljno značenje, odnosno arapsko razumijevanje riječi ummijun prije objave Kur’ana. Tako je riječ ummijun tumačena kao onaj koji ne umije čitati (Ibn Kesir, 2000). Ovom razumijevanju ide u prilog i Poslanikov hadis: “Mi smo nepismen narod: ne pišemo i ne računamo (astronomskom metodom). Mjesec je ovoliko i ovoliko”, tj. jednom 29, a jednom 30 dana” (al-Buhari, 2008, str. 88). Ovo svojstvo Arapa, kojima se opća nepismenost pripisuje, da se razumjeti analizom historijsko-kulturnih okolnosti pred objavu Kur’ana. Poznato je da su Arapi u to vrijeme znanje prenosili oralnim putem gdje je veliku ulogu imala poezija, a pisanje je velikim dijelom zanemareno, iako nije apsolutno isključeno. Ovakvo opće stanje je dovelo do generalizacije Arapa kao nepismene zajednice ljudi. Međutim, i pored ovoga hadisa, kod klasičnih mufessira prevagnulo je stanovište da se izraz ummijun, kada se pomalja uz sljedbenike Knjige, odnosi na Arape mnogobošce, tj. one kojima Knjiga nije data. Uz ovu interpretaciju, primjera radi, poznati mufessir al-Kurtubi (2006) u tumačenju ovoga izraza prenosi riječi Ibn Abbasa, poznatog ashaba koji se smatra ocem egzegeze Kur’ana, a koji je kazao kako su ummijuni svi Arapi, bilo da umiju pisati ili ne. A tako je jer im Knjiga nije data (str. 452). Nadalje, analiza tumačenja riječi ummijun u 78. ajetu sure al-Bekare, u kojem se ona odnosi na grupaciju među jevrejima, može iskristalisati značenje ovog izraza. Naime, ovdje su ummijuni opisani kao oni među jevrejima koji su Allahove riječi slušali pa su ih, pošto su ih shvatili, svjesno izvrnuli. Da se riječ ummijun odnosi na određenu grupu među jevrejima je nedvojbena činjenica među mufessirima. Međutim, postoji nekoliko tumačenja izraza ummijun koji ovdje opisuje određenu grupu jevreja. Temeljno tumačenje riječi ummijun u ovom ajetu jeste “oni koji ne umiju pisati”, tj. grupa jevreja koja ne umije pisati. Međutim, at-Taberi (2001), al-Sujuti (2003) i Ibn Kesir (2000) navode stanovište Ibn Abbasa koji je objasnio kako su ummijun grupa ljudi koja nije povjerovala u poslanike koje je Allah, dž.š., slao, niti u Knjige koje je objavljivao. Oni su svojom rukom napisali Knjigu koju su pripisali Allahu, a nazvani su ummijuni jer su poricali Božije knjige i poslanike. Ovo tumačenje je zanimljivo jer je u suprotnosti sa osnovnim značenjem riječi ummij, tj. “onoga koji ne umije pisati”, a blisko je značenju osobe koja nema Knjigu, jer je njihovo ummijstvo (izvrtanje i pripisivanje Bogu ono što nije kazao) u relaciji sa Svetom knjigom. Ovo tumačenje je, dakle, bliže tumačenju ummijuna kao naroda kojima nije data Knjiga.
Interpretacija izraza “umij“
Kao što je ranije spomenuto, izraz ummij u obliku jednine se pomalja dva puta u Kur’anu i oba puta se odnosi na jednu značajku poslanika Muhameda. Ovo svojstvo Poslanika je, po Ibn Kesiru (2000), jako značajno budući da odaje jedan od opisa Poslanika u ranijim Knjigama koje nagovještavaju Muhamedovo, a.s., poslanstvo. Po ovoj značajki, između ostalih, su sljedbenici Knjige imali prepoznati njegovu istinitost. S toga je važno razumjeti tumačenja i implikacije ovog izraza. Klasični mufessiri nisu pravili razliku u značenju riječi ummij bilo da se ona pomalja u jednini ili množini. Ukratko se objašnjava da je al-ummij Poslanik koji ne umije pisati, ali i da su druga tumačenja koja su navedena u tumačenju množine riječi ummij podjednako valjana za tumačenje jednine ovog izraza. Ono što se u tumačenju jednine izraza ummij javlja, a nije se nadavalo kao tumačenje množine ovoga izraza jeste ajet: “Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore.” (Kur’an, al-’Ankabut-Pauk, 48). Ovaj ajet nije ništa drugo doli odgovor na optužbe i pokušaj mnogobožaca da diskreditiraju Objavu koja se Muhamedu, a.s., revelira. Nema sumnje da se bespismenost Poslanika smatra dokazom njegovog poslanstva i nadnaravnosti Kur’ana. Al-nabijj al-ummij je svjedočanstvo kako je Poslanik prije Objave bio umijj – kao od majke rođen, da svoje znanje nije stekao od čovjeka već od Gospodara, te da nije imao dodira sa ranijim Knjigama. Štaviše, njegova bespismenost koju Bošnjaci često u salavatima i zikru spominju ima i mističnu implikaciju. Kako Annemarie Schimmel (1975) kaže, “samo čovjek čije srce nije bilo zamućeno spoljašnim intelektualnim dostignućima i učenjem može biti spremište za Božanski govor” (str. 218). Na drugom mjestu, analizirajući poeziju Rumija, Annemarie Schimmel (1992) se osvrće i na Rumijevu naklonjenost Poslanikovom atributu ummij. Ona ovdje napominje da je u početku izraz ummij označavao “onoga koji je poslan ummetu (narodu) koji su bili pagani”, tj. mnogobošcima (ummijunima) ali je ubrzo interpretirano kao “onaj koji ne umije čitati i pisati” jer je zbog očuvanja čistote Božanske riječi Poslanik morao biti nepismen. U nastavku zaključuje da Rumi pojmom ummij podrazumijeva da je znanje Poslanika urođeno, nije stečeno, jer on uzima svoje znanje iz Prvog Intelekt, izvora svih mudrosti. Dalje, Poslanikova nepismenost je i neoborivo svjedočanstvo da Objava nije ljudski govor, jer nepismen čovjek nije mogao dokučiti kur’anski stil. S toga se s pravom kaže da je nepismenost upotpunjuje Poslanikovo poslanstvo a ne umanjuje ga. Zbog ovoga Muslimani često Poslanika islama vežu uz njegov atribut ummij, jer tako iznova posvjedočuju istinitost Božije objave i Muhamedovo, a.s., poslanstvo. Naposljetku, važno je dodati da su orijentalisti i “islamisti” Poslaniku nalazili mnogo zamjerki u nastojanju da degradiraju naročito u moralnom smislu, ali činjenica da njegovu nepismenost nikada nisu koristili u ovim poduhvatima dokazuje da je ona ništa drugo doli upotpunjenje njegovog poslanstva i potvrda nadnaravnosti Kur’ana.
Nakon sagledavanja ponuđenih tumačenja u klasičnim tefsirima, može se zaključiti sljedeće: 1) Kur’anski termin ummij i ummijun nema jedno, univerzalno značenje. Mufessiri nude nekoliko mogućih interpretacija među kojima su najučestalija: – Oni koji ne znaju čitati i pisati, odnosno narod (ummet) koji ne zna čitati i pisati; – Stanovnici Mekke (Umm al-Kura); – Oni kojima nije data Knjiga. 2) Kur’anski kontekst ajeta ima odlučujuću ulogu u tumačenju izraza ummij/ummijun. Ovaj izraz se prema klasičnim mufessirima ima razumjeti u kontekstu ajeta u kojem se objavljuje. 3) Ponuđena alternativna tumačenja ne mijenjaju činjenicu da je Poslanik bio nepismen, što nikada nije dovedeno u pitanje, ali suštinski doprinose sagledavanju nadnaravnosti Objave i potpunosti njegove poslaničke naravi. Pored toga, ona upotpunjuju razumijevanju historijsko – kulturalnih okolnosti u kojima se Objava pomalja.
Autor: dr. Sumejja Ljevaković-Subašić
Iz teksta POSLANIKOVA NARAV U DOKAZIVANJU NADNARAVNOSTI KUR’ANA, Novi Muallim, UDK 28-31 28-254.
Izvori i literatura
Al-Buhari, Muhamed b. Ismail. (2008). Sahihu-l-Buhari: Buharijeva zbirka hadisa. (Hasan Škapur i Hasan Makić, prevod). Sarajevo: Visoki saudijski komitet za pomoć BiH. Al-Isfahani, Ragib. (n.g.). Al-Mufredatu fi garibi-l-Kur’ani. (Muhamed Sejjid Kejlani, priredio). Bejrut: Daru-l- -ma’rifah. Al-Kurtubi, Ebu Abdullah Muhamed. (2006). Al-Džami’ li ahkami al-Kurani. (Abdullah al-Turki, priredio). Bejrut: Al-Resalah publishers. Al-Sujuti, Dželaluddin. (2003). Eddurrul- mensur f i al-tafsiri bi-l-me’sur. (Abdullah al-Turki, priredio). Kairo: Dar Hidžr. Al-Taberi, Ebu Dža’fer bin Džerir. (2001). Tefsir at-Taberi: Džami’u-l-bejan fi ta’vil aj al-Kur’an. (Abdullah al-Turki, priredio). Kairo: Dar Hidžr. Kur’an s prevodom. (1991). (Besim Korkut, prevod). Medina: Hadimu-l-haremehni kralj Fahd ibn Abdulaziz. Ibn Kesir, Imadudin. (2000). Tefsirul- Kur’ani-l-’azim. (Mustafa al-Sajid Muhamed, Muhamed al-Sejjid Rešad, Muhamed Fadl al-’Adžmavi, Ali Ahmed Abdulbaki, Hasan Abas Kutb, priredili). Kairo: Muesseset Kurtuba. Ibn Manzur, Muhamed ibn Mukaram. (1883). Lisanu-l-arab. Kairo: al-Matba’ah al-Kubra al-’Amirijah. Prijevod Kur’ana. (2006). (Enes Karić, prevod). Bihać: FF Bihać. Muftić, Teufik. (2004). Arapsko-bosanski rječnik. (3. izd.). Sarajevo: El-Kalem. Schimmel, Annemarie. (1975). The Mystical Dimension of Islam. Chapell Hill: University of North Carolina Press. Schimmel, Annemarie. (1992). Rumi’s World: The Life and Works of the Greatest Sufi Poet. Boston: Shambhala Dragon Editions.
