Kao što je poznato obred kišne dove ustanovio je Allahov Poslanik, a.s. Tu praksu nastavili su njegovati ashabi, a potom i sve generacije muslimana iza njih.
Prihvatanjem islama Bošnjaci su također počeli učiti kišne dove. Obred kišne dove u Bosni i Hercegovini od prvih početaka u XV stoljeću do kraja Drugog svjetskog rata uvijek su predvodili i učili imami. Nakon Drugog svjetskog rata do 70-ih godina XX stoljeća Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini prošla je kroz najteži period u svojoj historiji. U tom periodu ukinute su medrese, osim Gazi Husrev-begove, zabranjeno je javno ispoljavanje i izvršavanje vjerskih obreda (osim dženaze), ukinuta je mektebska nastava, zabranjen je rad tekijama i oduzet je najveći dio vakufske imovine. Djelujući u izuzetno nepovoljnim okolnostima imami i ostali službenici Islamske zajednice najčešće su bili primorani napustiti Zajednicu i posao pronaći u nekoj društvenoj organizaciji. U takvoj situaciji, možda po prvi put u Evropi, pojedine učene muslimanke preuzimaju ulogu čuvara islamske tradicije i nastavljaju, umjesto imama, izvršavati obred kišne dove. U ovom radu ćemo na nekoliko primjeru iz srednje Bosne pokazati na koji način su muslimanke sačuvale tradiciju učenja kišnih dova.
Rahmetli Arza Haskić i kišna dova pored mlina u Šenkovićima, općina Novi Travnik
Šenkovići su naselje smješteno ispod brdsko-planinskog platoa Rostovo, 7,5 km jugozapadno od Novog Travnika. U izvorima se prvi put spominje u defteru iz 1568. godine. U Šenkovićima se nalazi jedna od najstarijih džamija iz osmanskog perioda na području novotravničke regije. Do kraja drugog svjetskog rata imam iz Šenkovića bi zajedno sa svojim džematlijama, za vrijeme sušnih mjeseci, organizovao odlazak na kišno doviše u Zijametu koji se nalazi s jugozapadne strane Rostova. Međutim, nakon zabrane javnog izvršavanja vjerskih obreda, kišnu dovu u Šenkovićima neko vrijeme je učila rahmetli Arza Haskić. Za mjesto učenja dove Arza je odabrala mali i neugledni mlin u blizini izvora Studenac nedaleko od Šenkovića.
Kada bi trebalo učiti dovu Arza Haskić bi sakupila maloljetnu djecu iz Šenkovića s kojom bi otišla do mlina. Potom bi djecu rasporedila na prostoru oko mlina i proučila dovu za kišu. Prema kazivanju svjedoka, prije nego što bi se Arza s djecom vratila u selo, pala bi kiša. Obred učenja kišne dove u Šenkovićima na ovakav način trajao je do smrti učene Arze Haskić. Danas se kišne dove u Šenkovićima uče u džamiji.
Učena Kupre i obred kišne dove u Sinokosu, općina Novi Travnik
Sjeverno od Šenkovića smješteno je selo Sinokos. Prema narodnom predanju, na području današnjeg Sinokosa nalazile su se livade koje su se kosile, pa je naselje po tome dobilo ime. Sinokos se u izvorima iz osmanskog perioda vodio kao mahala Šenkovića, a muslimani iz Sinokosa su zajedno sa imamom iz Šenkovića u staro doba prije Drugog svjetskog rata kišne dove učili u Zijametu. Nakon zabrane učenja dova izvan džamija koju su imami bili obavezni poštovati i zbog čega su mogli ostati bez posla, obred kišne dove u Sinokosu nastavila je izvršavati starija učena muslimanka koju današnji stanovnici Sinokosa, kao što je to uostalom i uobičajeno po bosanskim selima, znaju jedino po nadimku Kupre. Vjerovatno je rodom bila iz Kupresa.
Iznad Sinokosa se nalazilo staro muslimansko mezarje Dočić na kojem su se ranije učile kišne dove. Danas je ovaj prostor zarastao u crnogoričnu šumu i od starog mezarja nisu ostali nikakvi tragovi osim udubina u zemljištu koje, možda, ukazuju na nekadašnje grobove.
Kada bi bila velika suša Kupre bi okupila maloljetnu djecu iz Sinokosa, a zatim bi odlazili na staro mezarje iznad sela. Tu bi Kupre rasporedila djecu pored mezarova, a zatim bi zamolila Dragog Boga da im podari plodonosu kišu dok bi djeca učila amin. Smrću ove plemenite žene prestala je praksa učenja kišnih dova u Dočiću iznad Sinokosa. Kišne dove u Sinokosu u današnje vrijeme se uče petkom u džamiji nakon džuma namaza, a obredu prisustvuju samo muškarci.
Pjesma-dova na ženskom kišnom dovištu pored mezara na Grebini iznad Gornjeg Vakufa
Na Grebini, brežuljku iznad Gornjeg Vakufa, nalazi se usamljen uzglavni kameni nišan iz turskog vakta. Nišan je veoma star. Da je u mezaru ukopan ratnik, svjedoče ukrasi na nišanu. S južne strane nišan je ukrašen sabljom, a sa sjeverne sjekiricom. Prema narodnom predanju mezar na Grebini pripada vojniku iz vojske sultana Mehmeda el-Fatiha.
Za vrijeme sušnih mjeseci pored šehidskog nišana na Grebini do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća učile su se kišne dove. Prema kazivanju svjedoka, češće su na ovo kišno dovište izlazile žene nego muškarci, pa se stoga može smatrati ženskim kišnim dovištem. Žene i djeca su usput od grada do šehidskog nišana učili poluglasno tekbire. Kada se svi učesnici u obredu sakupe na Grebini, okruže šehidski nišan, a zatim jedna od starijih i učenijih muslimanki prouči kišnu dovu. Za vrijeme dove ruke bi okretale prema dolje pokazujući na taj način da dovom žele da padne kiša. Muslimanke su kišnu dovu na Grebini učile u stihu. Učesnik ovih kišnih dova, prof. dr. emeritus Emin Sofić sjeća se rimovane pjesmice-dove koja se tada učila:
„Dragi Bože smili se
Pa nam podaj rosicu
Da zalije lihicu
Da nahrani kozicu...”
Poslije dove muslimanke su se razilazile. Ako kiša ne bi pala taj dan izlazile su ponovo drugi dan sve dok kiša ne bi pala.
Ajša Peco i začuđujući obred kišne dove u Golešu, općina Travnik
Goleš je naselje smješteno ispod Komara 19 km jugozapadno od Travnika. Nakon što je komunistička vlast zabranila izvršavanje vjerskih obreda izvan džamije u Golešu je prestala praksa učenja kišnih dova na stoljetnim dovištima pored vrela: Kukota, Papinac i Barinac. Međutim, to ne znači da se kišne dove u Golešu više nisu učile. Naprotiv, tokom 60.-ih i 70.-ih godina XX stoljeća rahmetli Peco (rođ. Ganić) Ajša, učena žena iz sela, za vrijeme suše je odlazila na šehidski mezar u blizini autobuske stanice u Golešu i na tom mjestu učila kišnu dovu. U ovom mezaru ukopan je neki muslimanski mladić kojeg su Srbi iz sela potvorili da je ustaša, pa su ga partizani nedužnog ubili. S obzirom da je ubijena nevina osoba muslimani iz Goleša su mladića proglasili šehidom. Na kišnu dovu pored ovog šehidskog mezara rahmetli Ajša je vodila trudnu ženu. Kada bi došle do mezara Ajša bi učila kišnu dovu dok bi trudnica aminovala. Tokom učenja dove polijevale bi vodom šehidski nišan. Danas je pored ovog šehidskog mezara sagrađeno spomen obilježje šehidima odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992-1995. iz Goleša.
Obred kišne dove na način kako ga je rahmetli Ajša obavljala veoma je zanimljiv. Ajša Peco bila je kćerka imama što znači da je imala solidno vjersko obrazovanje. Ona je, kao i žene u Šenkovićima i Sinokosu obavljala obred kišne dove za vrijeme socijalističke zabrane tako da se nije organizovala nikakva povorka s mektebskom djecom. Međutim, iako djeca nisu bila prisutna Ajša je sa sobom vodila trudnicu koja je u svojoj utrobi nosila bezgriješno dijete moleći tako Dragog Boga da se smiluje bezgriješnom djetetu i podari kišu. Za razliku od imama u Golešu koji su kišne dove učili pored izvora vode, Ajša nije odlazila na izvor nego je dovu učila pored šehidskog nišana kao što se to činilo na većini kišnih dovišta. No, Ajša je otišla korak dalje pa je spojila praksu obilaska izvora i posjećivanja šehidskih nišana tako što je tokom učenja kišne dove polijevala vodom šehidski nišan u Golešu. U dobroj namjeri da obred bude uspješan Ajša je koristila sve karakteristične elemente kišne dove za koje je znala: dova, voda, šehidski nišan i bezgriješno dijete. Svjedoci navode da bi kiša uvijek pala kada bi Ajša učila dovu. Smrću ove dobre žene prestalo je učenje kišne dove pored šehidskog mezara u Golešu. Danas se kišna dova i u Golešu uči u džamiji petkom nakon džuma namaza.
Autor: Elvir Duranović
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba