Deset teških pitanja o Kurʼanu – deveto: zašto ima raj, pakao?
Svjedočenja o Raju i Paklu
Kurʼān je revelacijska knjiga koja donosi mnoga svjedočenja o Bogu, čovjeku, svijetu, životu, duhovnim svjetovima i ʼcivilizacijamaʼ (meleka/anđela, džina, sotona...), o Ovom i Onom svijetu, mineralnim, vegetativnim i animalnim svjetovima. Sve to ponuđeno je čovjeku u jednoj ʼbožanskoj perspektiviʼ ili, bolje reći, ʼbožanskim perspektivamaʼ. Čovjeku se učini da su ti kurʼānski temati dati ʼbez redaʼ, bez ʼunaprijedne razvrstanostiʼ. Ipak, to pokazuje da Kurʼān govori o Stvarnosti i stvarnostima, i pritom gotovo uvijek ima u vidu da to o čemu govori i što svjedoči, sve to uglavnom upućuje znanju, intuiciji i kontemplaciji čovjeka i čovječanstva, e da to čovjek ʼposmatraʼ, ʼrazvrstavaʼ, ʼtematiziraʼ, ʼsistematiziraʼ. I premda se čovjek ohrabruje i nagovara da o svemu kazanom u Kurʼānu razmišlja, intuira i kontemplira, Kurʼān, ipak, za sebe zadržava onu svoju Tajnu koja stoji iza njegove objave i pojave.
Stoga se Kurʼān pomalja i kao jedno testamentalno štivo, napose kad je posrijedi kazivanje o putanjama Ovoga i Onoga svijeta, pa i čovjeka. U tom pogledu, Kurʼān je i zbornik tvrdnji i obavijesti koje govore o kraju i posljednjim vremenima mnogih svjetova, bića, pojava. Uz svako stvorenje neodvojivo ide i vrijeme tog stvorenja, a samo vrijeme u sebi nosi mnoge vjesnike kraja.
Bez uzimanja uobzir kurʼānskih kazivanja o ʼkraju svijetaʼ ili ʼkraju svjetovaʼ, nemoguće je valjano razumjeti cjelinu Kurʼāna. Tu se snažno pomalja ʼvjerski diskursʼ Kurʼāna. Iza ʼkraja svjetovaʼ nahode se rasprostrti drugi svjetovi u koje čovječanstvo treba vjerovati, među njima svakako svjetovi Raja i Pakla.
O tome je svjedočanstvo Kurʼāna jednostavno: Ovaj svijet će zgasnuti jednako kao što će i svi ljudi pomrijeti i svoje proživljenje dočekati na Onom svijetu. To je poruka koja se pomalja iz mnogih kurʼānskih proglasa i obznana. Posve drugo je ono čovjekovo buntovno okretanje glave od mnogih sektora koji se u Kurʼānu i Bibliji povezuju sa vjerom i vjerovanjem. Naime, iz perspektive Ovoga svijeta, ne postoje eksperimentalni dokazi da tamo negdje, u Onostranosti, ima Pakao ili da ima Raj. Samo vjera da oni postoje kod čovjeka osigurava jamstvo o egzistenciji Pakla i Raja. Baš u toj vjeri začeli su se razlozi pa su mnoge teologije uvele u svoje dogme ʼvjerovanje u Budući svijetʼ.
Kad je posrijedi Kurʼān, njegove stranice nam govore da Ovaj svijet ili Ove svjetove nije moguće razumjeti bez bogato saopćene ʼeshatologijeʼ (uḫrawiyyāt - أُخْرَوِيَّات) Kurʼāna. Ovaj svijet ili Ovi svjetovi svoju punu svrhovitost (asbāb) imaju u Onom ili Budućem svijetu ili svjetovima. Iako tu svrhovitost čovjek može proučavati, posvjedočiti, osporavati – čovjek nije njezin stvoritelj, već je on, iz svoje pozicije stvorenja, uronjen u tu svrhovitost kao kaplja mora u moru. Sve to, naravno, uz jednu važnu razliku: Ne znamo da li je kaplja u moru svjesna svoga pojedinačnog položaja, ali čovjek i čovječanstvo itekako su svjesni velikog broja iskušenja kad god pred svoje mentalne sposobnosti predmetnu razmatranja i rasuđivanja o “svojim sudbinama“ na Ovom i na Onom Svijetu. Pritom su perspektive Kurʼāna jasne: Zato što čovjek na raznolike načine već jeste, on ne smije zaboraviti da iz tih svojih mngih jeste ima zadaću da razmišlja, vjeruje, kontemplira o obavijestima o Onom svijetu, time o Raju i Paklu.
Na stranicama Kurʼāna čovjeka se više puta navodi, rekli bismo usrdno moli, da takvo što – kao što je čovjekova unaprijedna pozicioniranost i uronjenost u neizbrojiva mnoštva relacija i odnosa u svjetovima koji ga okružuju – zaumi i toga bude svjestan. Sūra Vjernici/al-Muʼminūn (23:12-17) govori o stvaranju ili o postanju čovjeka od: 1) ʼsuštine zemljeʼ (sulālah min ṭīn), koja biva uzdignuta do 2) ʼsjemene kapljeʼ (nuṭfah), a ta kaplja, našavši se ʼna sigurnom mjestuʼ (fī qarārin makīn) u materici uskoro postaje 3) zametak (ʻalaqah) koji se uzdiže do komadića mesa 4) (muḍgah), a u tom komadiću mesa pojave se 5) kosti (ʻiẓām), a te kosti, potom, bivaju zaodjevene drugim 6) tkivnim mesom (laḥm), i, potom Bog to sve 7) ʼkao jedno drugo stvorenje/biće oživiʼ (ḫalqan āḫar), to jest izvede ga kao čovjeka koji je “cjelovito biće“. Ovih sedam skalina, kroz koje se uspravlja čovjekovo postanje i bivstvovanje, imaju jedan nebeski simfonijski završetak, naime u suri 23:14. oglašava se:
فَتَبَارَكَ اللَّهُ أَحْسَنُ الْخَالِقِينَ
“Slavljen je Bog, On koji je stvoritelj najljepši!“
“So ist Gott voller Segen. Er ist der beste Schöpher (den mann sich denken kann).“[1]
“- благословен же Аллах, лучший из творцов!“[2]
“ – glory be to God, the best of creators!“[3]
Uz mnogo toga što se ovim odlomcima Kurʼāna poručuje, ono najvažnije jeste poruka o posebnosti čovjeka. Iako je Bog i drugim stvorenjima Jedan i Jedini Gospodar, u Kurʼānu je Božije stvaranje čovjeka istaknuto iznimno kao stvaranje Božijeg sagovornika, pa i kao namjesnika (ḫalīfah – خَليِفَة ) kojeg je Bog dao na Zemlji (usp. 2:30-37). Ali takav iznimni položaj čovjeka, ili čovjekovo bivstvovanje kao takvo, ima svoju cijenu. O tome Kurʼān podučava čovjeka: Postojanje Pakla i Raja jesu nagovještaji te velike cijene ljudske iznimnosti i slobode.
2.
Barzaḫ, Raj, Pakao – pitanje ćudorednosti
I ovdje treba podsjetiti da se govor, tvrdnje i svjedočenja Kurʼāna o Barzaḫu (ili međusvijetu koji razdjeljuje Ovaj od Onog svijeta; usp. 23:100; 25:53; 55:20), potom o Raju (ǧannat - جَنَّة) i Paklu (ǧahannam - جَهَنّم), ne trebaju sagledavati u vezi sa porukama mnogih kosmogonija i kosmologija, niti u vezi sa evolucijom univerzuma ili permanentnim pomaljanjima posljedica “Velikog praska“ (Big Bang) i tako dalje. Naravno, ko želi on može Kurʼān proučavati i u vezi sa tim naučnim temama, ništa od toga niti je neuobičajeno, niti zabranjeno. Ali, opći tonalitet Kurʼāna u njegovim oslovljavanjima Raja i Pakla dat je u moralnim kategorijama ili u vezi sa ćudorednim temama. Na mnogo načina Kurʼān posvjedočuje da čovjekovo činjenje na Ovom svijetu nije uzalud, na primjer:
أَفَحَسِبْتُمْ أَنَّمَا خَلَقْنَاكُمْ عَبَثًا وَأَنَّكُمْ إِلَيْنَا لَا تُرْجَعُونَ
“Zar ste mislili da smo vas Mi zaludu stvorili
i da se Nama nećete vratiti?“
“Glaubt ihr ohl, dass wir euch nur zum Scherz erschaffen hätten?
Und dass ihr nicht zu uns zurückgebracht werdet?“[4]
“Разве вы думали, что Мы создали вас забавляясь и что вы к Нам не будете возвращены?“[5]
Kad je posrijedi ozbiljnost čovjekove pojave na Ovom svijetu, mnogo je glasova u Kurʼānu koji se sabiru u sljedećem: Moralne norme postavljene pred čovječanstvo na Ovom svijetu, kao i, k tome, mirijade ćudorednih nagovora čovjeku – sve to ima svoje epiloge već na Ovom svijetu, a napose na Onom, u svjetovima Raja i Pakla. Pritom su sve te svete poruke o Ovom svijetu, kao i one o Raju i Paklu, saopćene ozbiljno. Kurʼān nedvojbeno kazuje da govor o svetom znači, prije svega, govor o moralu, to jest, postoji jedan ʼmoral svetogaʼ. Čovječanstvu se stavlja do znanja da te poruke nisu nikakva lakrdija, one nisu ʼšalni posaoʼ. Odjeljci Kurʼāna o ovim temama ne mogu se čitati bez zabrinutosti i neke vrste nelagode kod čovjeka i čovječanstva. Posebno ustrojstvo diskursa Kurʼāna o Paklu i Raju govori na način slanja mirijada poruka koje čovjeka i čovječanstvo ʼiz daleke onostranostiʼ opominju na moralne pologe stavljene pred čovjeka ovdje i sada.
Ali, upravo kao što čovjek na svoja stanja koja smo maločas spomenuli (to jest, čovjekove boravke i prebivanja u 1) ʼsuštini zemljeʼ, 2) ʼsjemenoj kapljiʼ, 3) zametku, 4) komadiću mesa, 5) kostima, 6) tkivnom mesu koje je obujmilo kosti, te, napokon, 7) u pomaljanju ʼjednog drugog stvorenja/bića) - ne treba gledati kao na neke utvare kojima se čovjeku prijeti iz njegove prošlosti, a kojih on u času svoga rođenja nije bio svjestan, tako se – barem prema propozicijama Kurʼāna – na svjetove i sektore Pakla i Raja ne treba gledati kao na utvare kojima se čovjeku prijeti budućim mukama i patnjama, niti kao na neka laskanja obećanjima o užicima i slastima u budućnosti nepreglednih eshatoloških vremena.
Naravno, teško je pitanje “Zašto uopće Pakao?“ Kao što je, jednako tako, teško i pitanje “Zašto ima Raj?“ Ali, sva ta pitanja – kao i mnoga druga u kurʼānskom pogledu na svijet – proizilaze otuda što čovjek već ima i postoji, a da nije ni pitan da li želi da postoji, da bude! I niko čovjeka ni čovječanstvo nije pitao želi li nešto čuti o temama Ovog i Onog svijeta, Raja i Pakla! I kao što su sam život i sama smrt neka vrsta tajnovite kušnje za čovjeka, jednako tako su to i dionice budućeg, eshatološkog svijeta. Uvijek je dobro prisjetiti se jedne poruke iz sūre Vlast/al-Mulk (67:2):
الَّذِي خَلَقَ الْمَوْتَ وَالْحَيَاةَ لِيَبْلُوَكُمْ أَيُّكُمْ أَحْسَنُ عَمَلًا
“Bog je Onaj koji stvara smrt i život,
e da bi vas iskušao – ko će od vas raditi dobra djela!“
“...who created death and life, that He might try you
which of you is fairest in works...“[6]
Dobro i zlo obilježavaju čovjekova djela i ona nemaju svoju okončanost i završenost tek tako, u samima sebi, već su to itekako važna područja i sektori ćudoređa i morala i na Ovom i na Onom Svijetu. Odatle teme Pakla i Raja u Kurʼānu, k tome, odatle i radi toga Pakao i Raj na Onom svijetu. To je, ukratko, aksiom eshatologije Kurʼāna. Može li se taj aksiom dokazati egzaktnim naukama i njihovim disciplinama? Ne može, naravno, baš kao što se, u krajnjemu, niti jedan moralni zahtjev svetih sektora Biblije i Kurʼāna ne može dokazati egzaktnim naukama. Naime, cjelokupna povijest čovječanstva dokaz je da se zahtjev svetih knjiga “Ne ubij!“ kršio. Ironijom kazano, kršio se sve više sa tzv. ʼrazvojemʼ egzaktnih nauka i znanja.
Ali, ne smije se zaboraviti ni druga kušnja kojoj čovjek, a ni čovječanstvo, tokom povijesti nisu odolili: Ubijanje iz ʼsvetih razlogaʼ. Na mnogo mjesta u Kurʼānu vidimo (npr. 5:27) da se ta knjiga, jednako tako, gnuša spram kršenja morala iz ʼsvetih razlogaʼ. Time se čovjeka podsjeća da se njegov život i njegova smrt odvijaju usred mnoštva paradoksa. Sred tih paradoksa potrebno je pronaći ʼPravi putʼ (aṣ-ṣirāṭu l-mustaqīm – الصِّرَاطُ الْمسْتَقيِمُ - 1:6). I samo traganje za tim putem, na neki način, znači izbjegavanje puteva koji vode prema Paklu.
Naravno, pakao opisan u Kurʼānu je strašan. Ljudi će u njega “biti dovođeni u skupinama“ (39:71), “gorivo su u Paklu ljudi i kamenje“ (2:24), ljudi će biti “prženi, ali kad god im se kože ispeku, biće zamijenjene novim kožama, /radi mučenja iznova/“ (4:56), stanovnici Pakla će biti kažnjavani “odjećom od vatre“ (22:19), na njihove glave će se “prosipati ključala voda“ (22:19), budući da su stanovnici Pakla žedni, oni će tu vodu piti, ali “njome će biti istopljeno sve što je u utrobama njihovim, a i njihove kože“ (22:20), k tome, biće udarani i mlaćeni “željeznim maljevima“ (22:21). Estetske gradacije prizora ʼružnogʼ koje su prisutne u Kurʼānu dostižu svoj vrhunac u opisu ʼhrane koju stanovnici Pakla konzumirajuʼ, kao da riječ gislīn (غِسْلِينٌ) u 69:36., koja znači ʼpomijeʼ, ima funkciju efikasnog izazivanja gađenja spram Pakla. Iako to nije sada tema, u Kurʼānu je onô ogavnô Pakla opisano riječima, i u predstavama, o onom ogavnom koje čovječanstvo preživljava već na Ovom Svijetu.
U svim čitalačkim potragama za porukama cjeline Kurʼāna, pa i tada kad su posrijedi tvrdnje Kurʼāna o Paklu i Raju, ne treba gubiti iz vida da se deskripcije Raja i Pakla na stranicama te knjige izlažu kao stvarnosti u koje – barem za Kurʼān – nema nikakve sumnje. Iako je to Onostranô, sve to je Stvarnô – to je prva razina u kurʼānskim tvrdnjama o Paklu i Raju. Druga razina vidljiva je odmah iza te prve. Naime, kod čovječanstva se želi pobuditi gnušanje spram Pakla i oduševljenje spram Raja! Ili se, pak, time želi uspostaviti moralna i ćudoredna svijest i budnost spram sektora ružnog i sektora lijepog u čovjeku i izvan njega.
Baš kao što su deskripcije Pakla uzete iz primjera Ovog Svijeta, jednako tako su na stranicama Kurʼāna i deskripcije Raja ʼposuđeneʼ iz onih lijepih, divnih, začudnih sektora Ovoga Svijeta. ʼTekući izvoriʼ (88:12) kao mjesta gdje najintenzivnije stanuje život, ʼrazgranati šumarciʼ (55:48), ʼvrtovi kroz koje teku rijekeʼ (2:25), ʼplodoviʼ flore za koje će stanovnici Raja govoriti ʼda su ih i prije kušali /na Ovom Svijetu/ʼ (2:25), ʼstanovnici Raja će jedni drugima dodavati pune čaše [vode, meda, mlijeka, vina koje ne opija]ʼ, u Raju ʼneće biti prazna govora niti griješenjaʼ (52:23), i tako dalje. Ukratko, svrha kurʼānskih opisa Raja u tome je da se kaže šta to jeste ʼistinski životʼ (al-ḥayawān – الْحَيَوَانُ – usp. 29:64). M. A. S. Abdel Haleem prevodi izraz al-ḥayawān riječima “istinski život“ – “the true life“.[7]
I kao što nas, s jedne strane, strašno ožalošćuje i poukom opominje prisustvo čovjeka i čovječanstva u Paklu, tako nam se sa stranica Kurʼāna, s druge strane, čini najimpozantnijim samo prisustvo čovjeka i čovječanstva u Raju. Mladost i ljepota čovjekova neobično su istaknute u Kurʼānu. ʼKrupnooke ljepoticeʼ (ḥūr ʻīn – حوُرٌ عِينٌ – 56:22), kao i ʼvječno mladi mladićiʼ (wildān muḫalladūn – وِلْدَانٌ مُخَلَّدوُن – 56:17), na stranicama Kurʼāna spomenuti su isključivo kao jamstvo čovjekove ljepote koja pristaje Raju, sa tom ljepotom realiziraće se rajsko druženje i ugodni razgovori. Po Kurʼānu, čovjek nije jedan puki ukras Raja ili jedna umjetnička slika na rajskim zidovima, već je, zapravo, sam čovjek i samo čovječanstvo vrla suština rajskoga življenja. /Recimo tek ukratko: U Kurʼānu nema niti jednog dokaza da su ʼkrupnooke ljepoticeʼ i ʼvječno mladi mladićiʼ spomenuti kao predmeti seksualnih jurišanja, strastvenog iživljavanja ili sodomije. Naprotiv, kurʼānska sintagma ʻuruban atrāban – عُرُبًا أَتْرَابًا – znači da su rajske supruge i supružnici dragi jedni drugima, da su rajski ʼvrsniciʼ ili ʼvrsniceʼ, to jest rajski supružnici istih ili približnih godina, itd. – usp. 56:37. Arberry sintagmu ʻuruban atrāban prevodi riječima ʼchastely amorous, like of ageʼ./[8] Pa i jela koja se u Kurʼānu spominju (npr. ʼptičije mesoʼ – laḥmu ṭayrin – لَحْمُ طَيْرٍ – u 56:21), pretežno se navode kao pobuda na estetsku gradaciju, a ne kao puko ʼzatrpavanje hranomʼ.
Cjelina Kurʼāna nas posredno opominje na sljedeće: Baš kao što ni Ovaj Svijet nije uređen prema volji čovječanstva, tako nije slučaj ni sa Onim Svijetom.
To vidimo po sljedećem: Vulkani koji kuljaju vatrenom lavom su strašni, nemoguće je da ih čovječanstvo ugasi, planinski masivi su ogromni, nemoguće je da ih čovječanstvo ukloni, i tako dalje. I baš kao što na Ovom Svijetu vulkani, visoka gorja i sva Zemlja nadilaze čovjeka, baš tako ga nadilaze i Raj i Pakao na Onom Svijetu. Kurʼān je knjiga koja svjetuje čovjeka da o tome razmišlja, da povjeruje i da sebi tako nađe spasonosno mjesto na Ovom i na Budućem Svijetu.
(...)
Autor: Enes Karić
[1] Der Koran, Űbersetzung von Rudi Paret, S. 238.
[2] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 233.
[3] The Qurʼān, A new translation by M. A. S. Abdel Haleem, p. 215.
[4] Der Koran, Neu übertragen von Hartmut Bobzin, S. 302.
[5] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 239.
[6] Arberry, Arthur John, The Koran Interpreted, II, p. 290.
[7] Abdel Haleem, M. A. S., The Qurʼān, A new translation, p. 256.
[8] Arberry, Arthur John, The Koran Interpreted, II, p. 255.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba