Na sekularnost se gleda(lo) kao na jednu prihvaćenu vrijednost ili kao pozitivan proces koji osigurava mnogolike susrete različitih ljudi, njihovih različitih potreba i aspiracija.
U obradi ove teme ne možemo ići tako daleko, u one već davne vremenske epohe tanzimāta, ili sveopćih reformi koje je Osmanska država (ili, kolokvijalno: Turska) provodila krajem XVIII i tokom XIX stoljeća na planu društva, obrazovanja, prosvjete, državnih institucija, vojske itd.
Naime, u Osmanskoj državi tanzīmatskog perioda za muslimane, pravoslavce, katolike i jevreje osnivanje npr. škola ruždija značilo je, umnogome, susret sa sekularnošću. Ruždije su bile prilika svima da se iskorači iz statusa milleta i da se uče i oni školski predmeti koji nisu bili primarno obilježeni učenjima bilo koje religije.
O ovome sada nećemo govoriti, samo napominjemo da postoje temeljita istraživanja o tanzīmātima, pa i istraživanja urađena po zapadnim metodologijama i od zapadnih autora, koja govore da su strujanja sekularnosti zahvatila Osmansku državu već krajem XVIII i tokom prve polovine XIX stoljeća.
II.
Oslovimo li pobliže 1878. godinu i dolazak Austro-Ugarske imperije u Bosnu i Hercegovinu, posve je jasno da je za bosanskohercegovačke muslimane susret sa sekularnošću postao neminovnost, zapravo nešto nalik sudbini s kojom se nije moglo puno pogađati.
Na izvanjskoj ravni posmatrano, sve od 1882. godine, i osnivanja Islamske zajednice kakvu je tada, strukturalno, manje ili više oblikovala Austro-Ugarska imperija, pa do vremena Prvog svjetskog rata, među bosanskohercegovačkim muslimanima dominirala su pitanja izravno podstaknuta kako vjerskim razlozima tako i sve intenzivnijim susretima sa sekularnošću. Od velikog broja tih pitanja ovdje izdvajamo sljedeća: Kakvu školu imati? Kakvu odjeću nositi? Kakvu kapu na glavu stavljati? Smije li musliman nositi šešir? Da li žena muslimanka može otkriti svoje lice i odbaciti feredžu i zar? Da li imati savremene škole? Da li žensku djecu slati u savremene škole? Smije li muslimanka biti društveno angažirana? Smiju li se muslimani iseljavati u Tursku i da li se to može tumačiti hidžrom ili hidžretom? Šta sa starim muslimanskim mezarjima u Bosni i da li se mogu iskorištavati za stanogradnju, parkove, puteve? Kako urediti sistem vakufa? Da li je bankovna kamata isto što i ar-ribā o kojoj Kur'an govori, i smije li musliman poslovati preko banke? Da li su hilafet i halifa ukinuti zastalno i trebaju li muslimani imati halifu? I tako dalje.
Ova i druga slična pitanja pobuđena su prije svega u izravnim susretima sa sekularnošću (ili, uvjetno, u epohi i vremenima reduciranja vjere i religije na njihove duhovne i vjerske dimenzije). Ova pitanja su se pojavila dolaskom Austro-Ugarske imperije i, kasnije, iako u manjoj mjeri sa dolaskom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno sa Kraljevinom Jugoslavijom. Koliko je nama poznato, svi muslimanski narodi Balkana (Bošnjaci, Albanci, Pomaci, Torbeži), bolje kazati velika većina njihovih istaknutih islamskih intelektualaca, pretežno su se bavili ovim naprijed nabrojanim pitanjima. S druge strane, intelektualci kršćanskih naroda na Balkanu (Hrvati, Srbi, Slovenci, Makedonci...) bavili su se pretežno pitanjima države, političkih partija, pitanjima jezika, nacije, nacionalnih institucija, itd. (O ovome raspravljamo u našoj knjizi “Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini u XX stoljeću“.
III.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini (pod tim nazivom mislimo na onaj njezin zvanični i službeni dio) opredijelila se za kohabitaciju sa sekularnošću. Napose to važi za njezine središnje institucije u Sarajevu, kao i njezine institucije diljem Bosne i Hercegovine. Razumljivo je da su potrage za načinima kohabitacije sa sekularnošću ponekada bile proturječne, pa i bolne. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, odnosno bosanskohercegovački muslimani koji su joj pripadali, pokazivali su - u usporedbi sa katolicima, pravoslavnima i Jevrejima – najsnažniji intenzitet konzervativnih otpora spram Austro-Ugarske imperije.
Mnogi razlozi tim otporima mogu se protumačiti i posve psihološki. U dolasku Austro-Ugarske imperije konzervativni muslimanski krugovi vidjeli su ne samo promjenu vladajućeg gospodara, već i promjenu civilizacije, kulture i načina života općenito.
I, doista, oni muslimani koji nisu mogli prenebregnuti taj psihološki prag odlučili su se za “seobu u Tursku“. Tadašnje Austro-Ugarske statistike bilježe da se iselilo preko stotinu hiljada muslimana.
IV.
Ali, Islamska zajednica je sa svoje strane uporno htjela da amortizira susret sa sekularnošću. Naime, na vanjske znakove ili izraze sekularnosti Islamska zajednica je odgovorila pozitivno, prije svega kroz svoje promoviranje mnogolikih reformskih programa.
Tako je Islamska zajednica i sama podupirala usvajanje “svjetovnih pisama“ ćirilice i latinice, pokretala je moderne novine i časopise, reformirala je i modernizirala svoje škole ili medrese, podsticala je osnivanje sekularnih kulturnih društava (npr. Gajret i Narodnu uzdanicu), zatim sekularnih čitaonica i klubova itd. Već u prvim decenijama XX stoljeća Islamska zajednica je blagonaklono gledala na prosvjetiteljske i reformatorske listove i časopise koje su osnovali i uređivali sekularni muslimanski intelektualci. Ti su časopisi i listovi izlazili na posve sekularnim konceptima, vjera je, da tako kažemo, “bila u trećem planu“, a veličala se Evropa, evropsko tumačenje islama, nauka, progres, potom nacija, tadašnje evropske ideologije itd.
Rekli bismo da je ova rāna odluka, bolje kazati rāno opredjeljenje o kohabitiranju Islamske zajednice sa sekularnošću i sekularnim vlastima i državama, koje su dolazile i prolazile, sve od kraja XIX stoljeća ostalo na snazi, štaviše to opredjeljenje je profilirano i afirmirano na različite načine. Ne postoji niti jedan dokument, proglas ili rezolucija donijeti od zvaničnih instanci Islamske zajednice u BiH gdje se traži prilagodba svjetovne ili sekularne države u skladu sa vjerskim uzusima. K tome, upravo je Islamska zajednica poznata kao ona vjerska zajednica koja je već više od stotinu godina bila itekako otvorena spram jedne kohabitacione saradnje sa državama u kojima je (ili pod kojima je) živjela.
V.
Ako ovo dosad rečeno oslovljava vanjske aspekte kohabitacije Islamske zajednice i sekularnosti, potrebno je ukazati i na unutarnje aspekte ove kohabitacije. Ovim dolazimo do najvažnijeg pitanja, naime načina tumačenja islama u krilu Islamske zajednice, u njezinim institucijama, obrazovnim ustanovama, forumima, njezinim medijima.
Itekako je važna činjenica da je Islamska zajednica, sve od svoga osnivanja 1882. godine, pravila osmišljene kontinuirane iskorake prema sekularnosti i na ovom unutarnjem planu. Time je izbjegavala trvenja i sukobe. Naime, islam je kao religija sve više tumačen kao vjera u Boga, kao moralni i ćudoredni polog, kao jedno kulturno i civilizacijsko naslijeđe. Dakle, u tumačenju islama težište se pomjerilo na islam kao vjeru i njezino afirmiranje. Rijetki su slučajevi da je u zvaničnim glasilima Islamske zajednice islam tumačen integralistički, još rjeđe kao “državna ideologija“. Nesumnjivo je da je Islamska zajednica ovim htjela, na svoj način i sa svoje strane, potvrditi i afirmirati opredjeljenje za mirna i plodotvorna kohabitiranja sa autoritetom države i svjetovnog društva. Ostaje da se izučava da li su same države sa svoje strane pravile, zauzvrat, dobrohotne iskorake prema Islamskoj zajednici.
Štaviše, ima perioda kad je od same Islamske zajednice religija islam ili vjera islam tumačen na “društveno poželjan način“. Da bi udovoljili zahtjevima nekonfliktnog tumačenja islama neki su autori, koji su djelovali iz Islamske zajednice, unijeli koncepte i koncepcije “usklađivanja islama i socijalizma“, “islama i nauke“, itd.
U svemu ovome vidimo mnogolike korake koje je Islamska zajednica sa svojim institucijama učinila prema sekularnosti, sve to u dobroj namjeri. Naime, na sekularnost se gleda(lo) kao na jednu prihvaćenu vrijednost ili kao pozitivan proces koji osigurava mnogolike susrete različitih ljudi, njihovih različitih potreba i aspiracija.
Posve na kraju napominjemo da je potrebno provesti jedno temeljito istraživanje o naporima koje je Islamska zajednica uložila da bi kohabitirala sa sekularnošću. Ali, jednako tako je potrebno provesti i istraživanja (neka od njih su već marljivo urađena) kako su se same države od 1882. godine do danas odnosile prema samoj Islamskoj zajednici.
(...)
Autor: Enes Karić
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba