U ovom radu je, na temelju višegodišnjeg istraživanja, predstavljen vakuf u prigradskom bihaćkom džematu Hatinac. Ovaj bogati vakuf je svojevremeno posjedovao preko 180 dunuma zemlje, 10 kuća, pilanu, kafanu i poslovnu zgradu. Gotovo ništa od spomenutog danas nije vakuf. Predstavljen je i rijetko viđen berat o imenovanju imama spomenute džamije iz 18. stoljeća koja je prethodne godine obilježila tri stoljeća svoga postojanja.
Ključne riječi: Vakuf džamija Hotinac - Hatinac, berat, proračuni vakufa, nacionalizacija, eksproprijacija.
U istraživanju su korišteni dokumenti iz privatne arhive Sadik-ef. Ribića i Arhiva USK. S obzirom da se radi o nesređenoj arhivskoj građi, a radi lakše klasifikacije, za nju su u podnožnim napomenama korištene kratice ASR i AUSK.
Porijeklo i naziv Hatinca
Ne zna se tačno kako je ovo mjesto dobilo naziv. U dokumentima se spominje kao Hotinac ili Harman-Hatinac. U Hatincu su bili harmani sa slamom i sijenom stanovnika Bihaća koji su u 17. stoljeću živjeli u samom gradu. Međutim, zbog tjeskobe i prenaseljenosti bili su primorani napustiti grad i graditi kuće na harmanima. Tako se razvio Hatinac iz bihaćkog tvrđavskog naselja.[1] Džamija je prošle godine obilježila tristotu obljetnicu. Naime, na natpisu iznad ulaznih vrata Hatinačke džamije je upisana 1126. hidžretska /1714. godina, što govori da je 2014. godine obilježila tri stoljeća svoga postojanja. U jednom starom beratu[2] o imenovanju hadži Omera za imama časne džamije se navodi da su je sagradili i obnovili hadži Ibrahim i hadži Ahmed, u mahali po imenu Hutinice,[3] koja je jedna od bihaćkih mahala, a Bihać je na području kadiluku Kamengrad. Dokument je ispisan u Islambolu,[4] u drugoj dekadi mjeseca ševvala, godinu, nažalost, nije moguće dešifrirati.[5]
S obzirom da je na beratu utisnuta tugra[6] osmanskog sultana Abdulhamid-hana (I), sina Ahmeda (III), koji je vladao od 1773. do 1789, odnosno od 1187. do 1203. hidžretske godine, vidljivo je da potječe iz 18. stoljeća.
Pod imenom Hotinac se spominje u Statistici mjesta i stanovništva iz 1879. godine.[7] Džemat Hatinac je u vlastitom vakufu nekada posjedovao 181.202 m² zemlje upisane u 103 gruntovne čestice, od čega se danas u gruntovnici vodi svega 14.980 m² u svojstvu vakufa, dok 162.884 m² nemaju taj status, a 3.338 m² su upisani kao društvena svojina. Ukupno 10 kućišta sa kućama i dvorištima te jedna poslovna zgrada su bile u vlasništvu vakufa ovoga džemata, i to: kućište sa dvorištem i kućom br. 52 površine 153 m², br. 3 sa 300 m², 78 sa 430 m², 33 sa 195 m² te 43 sa 860 m². U sklopu kućišta sa kućom i dvorištem broj 92, površine 322 m² je bila uvakufljena i pilana. Vakifi ovoga hajrata su Šarganović Ibrahim-ef, Jusuf i Huse sa 21/24 udjela. Isti vakifi su uvakufili i 1/3 kuće sa kućištem i dvorištem broj 29 površine 390 m² te kuću br. 30 sa 360 m², također u omjeru 1/3.
Može se zaključiti da su ovi vakifi uvakufili svu svoju imovinu kojoj su bili u zajedničkom vlasništvu. Također je uvakufljena 1/6 kućišta sa kućom i dvorištem broj 35 u površini od 48 m², te br. 68 površine 340 m², i to 7/10 Hasana Četića i 35/96 Sare Bećirspahić, kao i kućište sa dvorištem bez broja, u površini od 97 m². Na toj parceli koja se u gruntovnom ulošku vodi pod brojem 26, broj parcele 312/328 je bila sagrađena poslovna zgrada. Danas niti jedna od ovih kuća nije u vlasništvu vakufa navedenog džemata. Iz Proračuna vakufa u Bosni i Hercegovini za 1889. godinu vidljivo je da su ukupni troškovi Hotinac džamije iznosili 270 forinti, i to: plata imama 174, mujezina 66, mutevelije 15, te rasvjeta džamije 14 forinti. Murabehat (dobit) od glavnice (u iznosu od 2.700 forinti) te godine je iznosila 270 forinti, odnosno 10 %. Mutevelija ovog vakufa je bio Mehmed-ef. Rekanović.[8] Prihodi vakuf džamije Hatinac su 1912. godine iznosili 843 krune, a rashodi 738, od čega 84 na ime uprave, 450 za vjerske službenike, 130 na ime popravki te 40 za vjerske svečanosti.[9] U Proračunima vakufa Bosne i Hercegovine za 1913. godinu vidi se da je vakuf u Hatincu imao ukupne prihode od 871 krunu, rashod u iznosu od 788 te višak od 83 krune. Tu spadaju: plata imamu 400, mujezinu 90, muteveliji 84, rasvjeta džamije 40, popravak i bijeljenje džamije 20, popravak sibjan-mekteba i imamske kuće 100, mukata vakufu džamije Mujage Hadžića 20, murabeha (dobit) od glavnice 603, zakup od njive 30, zakupoprimac Šaban-ef. Mahmutović, kirija od kafane koju je iznajmio Mehmed Lonić 144 krune, te porez u iznosu od 14 kruna.[10]
Iz Zapisnika sastavljenog kod Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bihaću 11. 2. 1913. godine vidljivo je da su se Osman-ef. i Ahmet-ef. Lonić iz Hatinca složili da se greblje kod Lonića kuća, upisano u gruntovnici pod brojem 140, katastarska čestica broj 312/307, kao njihovo vlasništvo uknjiži na vakuf džamije Hatinac.[11] Te 1913. godine dužnost imama i sibjan-muallima u džematu Hatinac je obavljao Šaban-ef. Mahmutović.[12] Navedene godine Muhamed Bulić, Muharem Kadić i Ale Smajić, svi iz Hatinca, obavijestili su Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Bihaću da je imamska kuća trošna, grede gnjile i da imam u njoj više ne može stanovati. Mole ovo Povjerenstvo da hitno pomogne u sanaciji objekta.[13] Godine 1937. pokrenuta je inicijativa za gradnju kuće na zemljištu Husni-ef. Lonića,[14] džematskog imama iz Hatinca koji je to zemljište uvakufio u korist medrese. Riječ je o parcelama na gruntovnim ulošcima broj 361, k.č. 31/36 te broj 355, k.č.31/72, za koje je Kotarski šerijatski sud odredio uknjižbu prava vlasništva u korist Niže okružne medrese u Bihaću.[15]
Izgradnja ovog objekta bi po proračunu koštala oko 40.000 dinara, a prihodi od kirije bi se koristili u svrhu izgradnje „koristonosne“ zgrade za izdržavanje Bihaćke medrese.[16] Vakufska direkcija u Sarajevu je odobrila ovu gradnju 28. marta 1938. godine.[17] U tom smislu, Direkcija je, na traženje Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bihaću dala saglasnost za korištenje kamena od porušene džamije Mehmed-paše Bišćevića u Bihaću za izgradnju gore spomenute kuće.[18] Izvršni odbor za gradnju zgrade za izdržavanje medrese u Bihaću je 6. novembra 1938. obavijestio Sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Bihaću da je vakufska kuća u Hatincu završena. Prizemlje je, po odluci ovoga Odbora, iznajmljeno Ragibu Kazaferoviću, muderrisu,[19] uz mjesečnu kiriju od 300 dinara, a potkrovlje Sadik-ef. Ribiću, tadašnjem upravitelju medrese, uz mjesečnu kiriju od 250 dinara. Objekat je ovim činom predat u vlasništvo vakufa medrese a gradnja je ukupno koštala 55.334,50 dinara.[20] Niža medresa u Bihaću je obavijestila Sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo da je pristojba za zemljište na kojem je sagrađena ova vakufska kuća uplaćena u iznosu od 125 dinara te da su se stekli uvjeti da se prevede u vlasništvo vakufa.[21] Međutim, navedene parcele nisu uknjižene na vakuf s obzirom da su nasljednici umrlog Husni-ef. Lonića godinama izbjegavali da plate dio pristojbe za svoje nasljedne dijelove. Korespondencija traje gotovo pet godina. Zadnji takav dopis Vakufskog ravnateljstva u Sarajevu je zabilježen 11. aprila 1942. godine pod brojem 123/41 u vrijeme vladavine takozvane NDH te odgovor Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u kojem se napominje da nasljednici nisu još uplatili svoj dio pristojbe za navedeno zemljište.[22] Gore spomenuta kuća je tokom bombardiranja 1944. godine gotovo potpuno uništena. S obzirom da je tada vojska odvozila materijal oštećenih objekata, Uprava medrese je u dogovoru sa Ali-ef. Beganovićem, članom Vakufsko-mearifskog saborskog odbora u Sarajevu i predsjednikom Povjerenstva u Bihaću, prodala cjelokupnu građu za iznos od 500.000 kuna. Novac je deponovan kod Vakufske direkcije u korist medrese.[23] Bilježi se i uvakufljenje nekretnina Murata i Hate Pečenković 16.12.1941. godine, i to: njiva „Šarićka“ površine 1.050 m² i Omeragićka od 960 m².[24] I danas se ove parcele vode na vakufu. Nakon Drugog svjetskog rata oduzeto je nekoliko parcela u vlasništvu vakufa džemata Hatinac. Za iste je određena naknada koja nije ni izbliza kompenzirala stvarnu vrijednost ovoga zemljišta.
Tako je građevinsko zemljište u z.k. izvodu broj 286 KO Hatinac, k.č. broj 192/2 u površini od 2.086 m², ranije vlasništvo vakuf džamije džemata Hatinac, nacionalizirano i dodijeljeno na korištenje Tekstilnom kombinatu „Kombiteks” u svrhu izgradnje predionice.[25] Naknada u iznosu od 82.720 dinara je isplaćena u junu 1964. godine.[26]
Također je izvršena nacionalizacija zemljišta na istom z.k. izvodu, k.č. broj 192/3, u površini od 647 m² za koje je također naknada kasnila.[27] Vakufu džamije džemata Hatinac je oduzeto još 500 m² za koje je određena naknada u visini od 75.000 dinara.[28] Na osnovu evidencije u katastru, vakuf džamije Hatinac danas posjeduje zemljište u ukupnoj površini od 7.601 m², džamiju i džematsku kuću. Od nekadašnjih deset vakufskih kuća, poslovne zgrade, pilane i kafane nema ni traga. Sve je tako grubo uništeno voljom političkih sistema koji su se smjenjivali u posljednjih trinaest decenija. Međutim, nedvojbeno je tu bilo i našeg vlastitog nemara.
Autor: Suad Mahmutović
Glasnik, 9-10, 2015. godine
[1] Milan Karanović, „Pounje u Bosanskoj krajini“, prilog knjizi dr. Jovana Cvijića, Naselja i poreklo stanovništva, knjiga 20, Srpski etnografski zbornik, Zadruga štamparskih radnika „Rodoljub“, Beograd, 1925. godina, strana 560.
[2] Berat, Muzej RS-a, Banja Luka
[3]Danas naseljeno mjesto Hatinac u Bihaću.
[4]Islambol - „grad pun islama“, jedan od ranijih naziva za Istanbul.
[5] Što se tiče godine, samo je vidljiv broj 9, jer u tom dijelu nedostaje dio dokumenta, ali na osnovu Sultanove tugre, da se zaključiti da ovaj berat datira iz 18. stoljeća.
[6]Dokumenti upućivani u ime sultana ovjeravani su posebnim amblemom zvanim tugra. Tugra je, prije svega, osmanski turski zvanični monogram i grafički amblem. Posebno svečanim izgledom odlikuju se sultanski monogrami ispisivani na beratima (berat – ukaz, sultanski dekret o imenovanju, dodjeli položaja i sl.). Tekst tugre je ugrađen u raskošan i iluminiran ukras. Kompozicija elegantno oblikovanih arapskih slova sliva se u jedinstven oblik i čini tugru koja u svom tekstu nosi ime sultana koji vlada, riječ bin, sin, ime njegova oca sa titulom han i izraz „uvijek pobjedonosan“ - muzaffer daima. (Medžida Selmanović, „Berat kao diplomatička vrsta u turskoj arhivistici“, Prilozi za orijentalnu filologiju, br. 35/1985, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1986, str. 169-209).
[7]Ortshafts und Bevolkerungs - Statistik von Bosnien und Herzegovina/Štatistika mjesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, KuK Regierungsdruckerei-C ikr, Vladina tiskarna, Sarajevo 1880. godina, strana 47.
[8] Proračun vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1889, sastavljen po Zemaljskom vakufskom povjerenstvu u Sarajevu, strana 735.
[9] Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1912, Islamska dionička štamparija Sarajevo
[10] Proračuni vakufa Bosne i Hercegovine za 1913. godinu, Štamparija „Naroda“, Sarajevo, 1913, strana 23.
[11] Navedeni imami insistiraju da se u to greblje ukopava kabila (pleme) Lonića kako je to „odvajkada“ bilo, naročito njihove dvije kuće. Ovaj Zapisnik je protokolisan pod brojem 163. ASR
[12] Uredovna opomena broj 538 od 17.6.1913. u kojoj navedeni imam traži svjedodžbu u svrhu opraštanja od vojničke dužnosti. ASR
[13] Zapisnik sastavljen kod Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bihaću 27.5.1913. pod brojem 475. ASR
[14] Husni-ef. Lonić je s porodicom boravio u Turskoj, a po povratku je tražio da ga postave za imama Pašine džamije u Bihaću. Zapisnik od 29.2.1913. ASR
[15] Zaključak Kotarskog šerijatskog suda u Bihaću broj Z, 212/43 od 16. 8. 1943. AUSK
[16] Zapisnik sa sjednice Izvršnog odbora za gradnju „koristonosne“ zgrade za izdržavanje medrese u Bihaću održane 29. oktobra 1937. godine. U potpisu se nalaze Sadik-ef. Ribić, sekretar i zapisničar, te Smail Jusufhodžić, predsjednik. ASR
[17] Dopis Vakufske direkcije u Sarajevu broj 2777/38 sa gornjim datumom. ASR
[18] Dopis Vakufske direkcije u Sarajevu broj 6707/38 od 2. aprila 1938. godine. ASR
[19] Kazaferović Ragib je rođen 1884. godine u Varešu. Bio je muderris Bihaćke medrese. (Rješenje Ulema-medžlisa broj 5879/38, Iskaz vjerskih službenika na području Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bihaću od 16. jula 1942.) Kasnije je po vlastitoj molbi premješten za muderrisa Svirac-medrese u Gradačcu. Ujedno je određen i za vaiza Glavne džamije i sejjar vaiza u srezu Gradačac. (Rješenje Ulema-medžlisa u Sarajevu broj 2464/45 od 9. 12. 1945. godine) ASR
[20] Dopis Izvršnog odbora za gradnju zgrade za izdržavanje medrese u Bihaću, broj 16/38 od 6. novembra 1938. ASR
[21] Obavijest Niže okružne medrese u Bihaću Sreskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu broj 368/38 od 20. marta 1939. ASR
[22] Obavijest Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bihaću broj 89/42 od 22.4.1942. godine upućen Vakufskom ravnateljstvu u Sarajevu. ASR
[23] Dopis Niže okružne medrese u Bihaću broj 1/46 od 8.1.1946. ASR
[24] Uredovna bilješka u kojoj je evidentiran darovni ugovor broj OV 199/ 41 od 16.12.1941. godine. Radi se o parcelama uknjiženim u gruntovnom izvodu broj 404, i to k.č. br. 454 i 462. AUSK
[25]Rješenje Narodnog odbora Općine Bihać broj 04-138/1-60/1 od 27.5.1961. AUSK
[26] Dopis Komisiji za vjerska pitanja SO Bihać, bez broja, od 17.2.1965. AUSK
[27] Dopisi Povjerenstva IVZ broj 231/2 od 1.11.1962. i broj 231-3- 1962 od 25.4.1964. Ovdje se koristi zvanični naziv Odbor IVZ Bihać. AUSK
[28] Dopis Imovinsko-pravne službe SO Bihać upućen Komisiji za vjerska pitanja SO Bihać od 17.2.1965. bez broja protokola. AUSK
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba