Ugovor o prodaji u hadisu: pravo Republike Srbije i Bosne i Hercegovine

The paper are the similarities of the sales contract in the hadith, the law of the Republic of Serbia and Bosnia and Herzegovina. To a large extent is represented opinion that the sharia has been completely different from the European continental law, and the law of the Republic of Serbia and Bosnia and Herzegovina. The contract of sale, as well as a contract that is most common in legal transactions, for the most part standardized Hadith. Hadith can not be regarded as legal regulation given that has a religious character, but the correct interpretation of finding legal norms which regulating legal relations, in this case the contract of sale. In addition to the regulations, relating directly on contract for the sale indicates the provisions relating to competition law, abuse of dominant position, considering that against Competition treatment can lead to the nullity of the contract of sale. In the end, it concludes that a contract of sale has a large number of similarities in the hadith, the law of the Republic of Serbia and Bosnia and Herzegovina, which are specifically related to the characteristics of the sales contract, the principle of consciousness and fairness, prohibited object the contract of sale, determination object of the contract of sale, inadmissible condition, immediate acceptance of the offer, review things, liability for material defects, rights of the buyer in the event of defects in fact, the passing of risk, surrender the fruits of sale object, the prohibition of abuse of dominant position, the right of pre-emption and sales with installment payments price.

Key words: contract of sale, Hadith, law of the Republic of Serbia, law Bosnia and Herzegovina, obligations.

Ugovor o prodaji je pravni posao koji se najčešće koristi u praksi. Svakodnevno se vrše kupovine i prodaje raznih stvari, počev od predmeta koji su potrebni za domaćinstvo pa do predmeta koji se koriste u poslovne svrhe, i pri svakoj kupovini ili prodaji predmeta zaključuje se ugovor o prodaji. Iako se prilikom vršenja navedenih radnji ne posmatra uvijek sa aspekta pravnih posljedica, prilikom svakog zaključenja ugovora o prodaji se vežu pravne posljedice kao i prilikom zaključenja pismenog ugovora o prodaji. Globalizacija nalaže harmonizaciju svih pravnih normi u cilju lakšeg pravnog prometa između država, a posebno je značajno područje ugovora o prodaji. Postoje također i razmišljanja da je nemoguće ostvariti harmonizaciju. U radu se ukazuje na sličnost normiranja ugovora o prodaji u hadisu, pravu Republike Srbije i Bosne i Hercegovine, s tim da postoje i druge sličnosti između ugovora o prodaji u šerijatskom pravu i pravu Republike Srbije i Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da je hadis samo jedan od izvora šerijatskog prava.

Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo vlasništva na prodatoj stvari i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cijenu u novcu i preuzme stvar.[1] Za nastanak ugovora o prodaji ne traži se ispunjenje određene forme niti predaja predmeta ugovora.[2] Ugovor o prodaji je konsenzualan, jer se smatra zaključenim u trenutku postizanja saglasnosti o bitnim elementima ugovora, predmet i cijena, dok za nastanak ugovora nije potrebna predaja predmeta, već se predajom predmeta izvršava ugovor.[3] Karakteristike su i da je neformalan, dvostrano obvezan i kauzalan.

U hadisu se navodi: ,,...Bili smo s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, na jednom putu i ja sam bio na jogunastom Omerovom mužjaku deve. On me je savladao i prolazio pored naroda. Omer bi ga spriječio i vratio. Zatim je opet prošao naprijed i Omer ga je odbio i vratio. Potom je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Omeru: 'Prodaj mi ga!' 'Tvoj je Allahov Poslaniče' - rekao je on. 'Prodaj mi ga!' - ponovio je (Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem). I on ga je prodao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'On je tvoj, o Abdullahu b. Omere, i radi s njim šta hoćeš.'”[4]

Iz navedenog hadisa zaključujemo da je Muhammed, a.s., raspolagao sa stvari prije nego što je stvar predata kupcu i prije nego što je prodavac isplatio cijenu, što ukazuje da je ugovor o prodaji zaključen nakon što je postignuta saglasnost o zaključenju ugovora o prodaji. U hadisu se ne navodi kolika je cijena, ali je jasno da je ugovorena s obzirom na to da Muhammed, a.s., nije pristao da dobije kao poklon mužjaka deve jer je insistirao na prodaji. Neformalnost se ogleda u tome da između ugovornih strana nije bilo nikakve forme za zaključivanje ugovora. Karakteristika da je dvostrano obvezan vidi se u tome što Muhammed, a.s., treba da isplati cijenu, dok Omer treba da preda stvar koju je, zatim, Muhammed, a.s., poklonio Abdullahu b. Omeru. Također je ugovor o prodaji kauzalan s obzirom na to da je cilj kupca bio da dobije mužjaka deve, dok je cilj prodavca da dobije novac u visini cijene.

Načelo savjesnosti i poštenja je jedno od osnovnih načela u Zakonu o obligacionim odnosima Republike Srbije[5] i Bosne i Hercegovine[6] (u daljem tekstu: ZOO)[7]. Odredbama ZOO-a ovo načelo se ne određuje niti pojmovno niti sadržajno, pa je na sudu zadaća da pojam i sadržaj načela konkretizira u svakom pojedinom slučaju.[8]

Po svom porijeklu, to je načelo u osnovi moralno pravilo o savjesnom i poštenom koje u pravu znači branu tendencijama zlouporabe prava, korekciju krutosti pojedinih normi, izvor nekih dopunskih obaveza za učesnike obligacionih odnosa, ukratko, omogućuje moralizaciju i humanizaciju obligacionih odnosa.[9] Riječ je, dakle, o pravnom standardu.[10] Dužnost je učesnika obligacionih odnosa da se u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa pridržavaju načela savjesnosti i poštenja[11].

S obzirom na to da ova odredba određuje dužnost njezinim adresatima sadržavajući izričaj su dužni, ona je prisilne pravne prirode pa je po prirodi stvari povredu te dužnosti pravnički dopušteno i stoga moguće utužiti pred nadležnim sudom[12].

Poštovanje načela savjesnosti i poštenja znači postupati s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvještavati o stanju ugovora i polagati račune, uvažavati interese obiju strana u pogledu tumačenja ugovora, razvijati saradnju i pružanje zaštite prema trećima, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obligacionog odnosa i spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza i očekivanje takvog ponašanja pri zasnivanju, ispunjenju i ostvarivanju prava suugovaratelja i sl.[13]

U hadisu je propisano: ,,Allah se smilovao čovjeku koji je blag kada prodaje i (ili) kupuje, i(ili) kada naplaćuje (potraživanje).”[14] Iz ovog hadisa nam proizlazi postupanje koje je identično načelu savjesnosti i poštenja, sa terminologijom koja se koristi u hadisima. ZOO ne predviđa izričito navedeno načelo kod ugovora o prodaji, s obzirom na to da je jedno od osnovih načela obligacionog prava, dok je u hadisu izričito navedeno. Na ovaj način se želi dodatno ukazati da potrebu ,,blagosti” kod zaključivanja ugovora o prodaji, odnosno imati u vidu sve navedene elemente načela savjesnosti i poštenja. Razlika je što nije propisana kao dužnost, kogentna norma kao u ZOO, već u vidu preporuke, ali ukazivanje da se ,,Allah smiluje” treba potaći ugovorne strane da pravilno postupaju. Međutim treba imati u vidu da često kršenje ovog načela dovodi i do povrede odredaba ZOO ili drugih zakona, te nastupaju pravne posljedice za stranku[15]. Etička razmatranja ugovora o prodaji trebaju osigurati da se stranke ponašaju na pošten i transparentan način, čime se sprečava da bilo koja strana pretrpi štetu kao posljedicu ugovornog odnosa.[16]

Opće je pravilo u ZOO da stvar o kojoj je ugovor mora biti u prometu, te je ništavan ugovor o prodaji stvari koja je van prometa,[17] a također ugovor o prodaji nema pravno djejstvo ako je u času njegovog zaključenja stvar u vezi s kojom je ugovor bila propala.[18] Predmet ugovora mogu biti pokretne i nepokretne stvari, stvari određene po rodu i individualno određene stvari, potrošne i nepotrošne, zamjenjive i nezamjenjive.[19]

Navedeno se jasno primjenjuje i u šerijatskom pravu, ali pored navedenog hadis propisuje šta je dodatno zabranjeno kao predmet ugovora. Tako su zabranjena opojna pića[20], pas i tetoviranje[21], slike i kipovi[22], svinje[23] i krepane životinje.[24] Međutim slike mogu biti izuzetno dopuštene ukoliko se slika mrtva priroda.[25]

U pogledu psa postoje različita mišljenja, ali smatramo da je pas dopušten ukoliko je lovački, ovčarski, ako bi čuvao kuću ili eventualno donio drugu korist za kupca. Pored navedenog zabranjen predmet su i druge stvari koje nisu dopuštene za upotrebu muslimanima, kao naprimjer krv ili strv. Međutim, ukoliko bi određeni predmet bio zabranjen, a može se pojedini dio iskoristiti, a taj dio koji može biti koristan za upotrebu, onda nije zabranjen predmet ugovora, naprimjer koža od krepane ovce,[26] ali ovo se ne može odnositi na svinju. Pod dijelom koji se može koristiti ne smatra se loj krepane životinje.[27] Međutim Omer bin el-Hattab[28] je dopustio prodaju opojnih sredstava i svinja među ahl al-dhimmah ili al-dhimmiyyun (slobodno nemuslimansko stanovništvo koje žive u islamskim zemljama koje u zamjenu za plaćanje glavarine ili tolerancijskog poreza (al-jizyah), uživa zaštitu i sigurnost te su izuzeti od služenja vojnog roka), jer se za te robe smatralo da su njihovo vlasništvo.[29]

U hadisu je zabranjena i prodaja buduće stvari[30], dok ZOO dozvoljava da predmet ugovora bude buduća stvar.[31] Po tradicionalnom tumačenju ovi poslovi su zabranjeni da bi se spriječila špekulacija ili izbjegli nesporazumi ugovornih strana.[32]

Predmet ugovorne obaveze mora biti određen, odnosno odrediv[33]. Predmet ugovorne obaveze je određen ako je individualno određena obaveza.[34] Obaveza je individualno određena kada se u času zaključenja ugovora (in obligation) tačno zna šta će dužnik biti u obavezi da daje, čini, ne čini ili trpi u času ispunjenja ugovora (in solution).[35] Dakle, bez obzira na to šta je sadržaj dužnikove činidbe to mora biti ugovorom precizirano u času sklapanja ugovora.[36] Predmet obaveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećem licu da ga odredi.[37]

U hadisu se navodi: ,,Kada prodaješ, izmjeri, a kada kupuješ, neka ti se izmjeri!”[38] Navedeni hadis ukazuje da se zahtijeva da predmet ugovora bude određen, odnosno da se izmjeri roba i samim time odvoji predmet obaveze od ostalog predmeta čime postaje jasno određeno šta je predmet obaveze i prodavac tačno zna šta treba dati u cilju izvršavanja ugovora.

Ništav je ugovor u kome je postavljen odložni ili raskidni uvjet protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.[39] Odložni uvjet odlaže učinak pravnog posla do vremena dok se uvjet ne ispuni ili ne izjalovi[40], dok je raskidni uvjet takav uvjet čijim nastupanjem prestaju učinci pravnog posla[41].

U hadisu se navodi da je Aiša, majka pravovjernih, htjela kupiti robinju i osloboditi je, pa su njeni gospodari rekli: ,,Prodat ćemo ti je samo da starateljstvo nad njom bude naše.” Ona je to spomenula Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on je rekao: ,,Neka te to ne ometa! Skrbništvo pripada samo onome ko je roba oslobodio.”[42], odnosno ,,...a, šta je ljudima da postavljaju uslove kojih nema u Allahovoj Knjizi. Uslov koga nema u Allahovoj Knjizi je beskoristan (bespravan), pa makar se uslovljavalo stotinu puta. Allahova je odluka preča, a Allahov uslov je jači. Patronat pripada samo onome ko je roba oslobodio.”[43] Iz ovih hadisa vidimo da je kao i u ZOO zabranjeno postavljati uvjete za zaključenje ugovora o prodaji koji su u suprotnosti sa prinudnim propisima, javnim poretkom ili dobrim običajima, ali ukoliko nisu u suprotnosti sa navedenim, onda je ugovor o prodaji pravno valjan. U navedenim slučajevima radi se o postavljanju odložnog uvjeta s obzirom na to da je za zaključenje ugovora potrebna saglasnost da i dalje skrbništvo, odnosno patronat pripada prodavcu, te je ovaj uvjet ništavan bez obzira koliko se uvjetovao.

Ponuda učinjena prisutnom licu smatra se odbijenom ako nije prihvaćena bez odlaganja, izuzev ako iz okolnosti proizlazi da ponuđenom pripada izvjestan rok za razmišljanje[44]. Po svojoj pravnoj prirodi ponuda je jednostrani građansko pravni posao; nastaje izjavom samo jednog subjekta i stvara obavezu samo za njega.[45] Ponuda je značajna s obzirom da bez ponuda nema ni ugovora, jer je za zaključenje ugovora potrebna ponuda i prihvatanje ponude.[46] Obaveza ponudioca se sastoji u tome da se unutar perioda označenog u ponudi ili, ako toga nema, u dispozitivnom propisu ostane pri ponudi.[47]

U hadisu je propisano: ,,Kupoprodavci imaju pravo izbora (da prihvate ili ne prihvate kupoprodaju) dok se nisu rastavili, ili je rekao, sve dok se ne rastave, pa ako su bili iskreni i međusobno sve razjasnili, bit će obojici napredak (bereket) u njihovoj kupoprodaji, a ako su što jedan drugom ukrali i slagali, umanjit će im se napedak (bereket) u njihovoj kupoprodaji.”[48] [49] Ponuda u ZOO odnosi se na zaključenje svih ugovora, dok se ponuda u hadisu odnosi na prodaju. Naime, ukoliko su ugovorne strane neposredno prisutne mogu se izjasniti da li žele ili ne žele zaključiti ugovor jer imaju u vidu sve potrebne elemente za utvrđivanje opravdanosti zaključenja ugovora, ali ZOO predviđa da se ne smatra da je ponuda odbijena ukoliko je ponuđenom potreban neki rok za razmišljanje što bi mogao biti slučaj ako su za stvar potrebna svojstva za naročitu upotrebu za koju je kupac nabavlja, te je potrebno da izvrši određene provjere. Iako su skoro identične navedene odredbe, razlika se može ogledati u određenom kraćem vremenskom razmaka kada se ugovorne strane nakon ponude ne rastave. Naime, po ZOO ukoliko ponuđeni bez odlaganje ne prihvati, dok se po hadisu ponuda neće smatrati odbijenom sve dok se ne rastanu, tek nakon što se ugovarači rastanu, onda se smatra da je ponuda odbijena. Ukoliko se odmah nakon učinjene ponude rastanu, onda je isti vremenski trenutak za oba pravna sistema. U hadisu je također propisano: ,,Kupoprodavci imaju pravo izbora (prihvatiti ili odbiti kupoprodajni ugovor) dok se nisu rastavili, ili dok jedan od njih ne kaže svome drugu (sugovorniku): ,,Odaberi (odluči se).” A možda je rekao: ,,Ili dok je trgovina u statusu prava izbora.”[50] Dakle, ne postoji tačan hadis šta je tačno Muhammed a.s., s tim da su u ova dva perioda različita. U prvom slučaju se od druge strane zahtijeva odmah da se izjasni o ponudi za zaključenje ugovora, dok se u drugom slučaju druga strana može odlučiti za zaključenje ugovora sve dok druga strana ne odustane od ponude ili povodom istog predmeta zaključi sa drugim ugovor o prodaji, kada trgovina prestaje da bude u statusu izbora. Smatramo da ponuđač može od druge strane zahtijevati da se odmah izjasni, a također može ostaviti mogućnost naknadnog izjašnjavanja nakon što se rastanu. Iz navedenih hadisa u pogledu ugovora o prodaji možemo zaključiti da primarno važi da kupoprodavci imaju pravo izbora (da prihvate ili ne prihvate kupoprodaju) dok se nisu rastavili, odnosno sve dok se ne rastave, ali da autonomija volja ugovornih strana ostavlja mogućnost da se od druge strane odmah zahtijeva da se izjasni ili da se ostavi naknadi rok za izjašnjenje.

Kupac je dužan da primljenu stvar na uobičajeni način pregleda ili je da na pregled, čim je to prema redovnom toku stvari moguće, i da o vidljivim nedostacima obavijesti prodavca u roku od osam dana, a kod ugovora u privredi bez odlaganja, inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada.[51] Iako je prije svega u interesu kupca da dobije stvar sa potrebnim karakteristikama, pregled stvari propisan je kao dužnost kupca u cilju onemogućavanja isticanja postojanja nedostataka nakon dužeg proteka vremena, te su propisani i kratki rokovi za obavještavanje prodavca.[52] Pregled robe radi provjere postojanja ili nepostojanja materijalnih nedostataka predstavlja sistem faktičkih i pravnih radnji, zajedno sa njihovim modalitetima, koje treba preduzeti da bi se došlo do relativno sigurnog i pravno relevantnog stava o tome da li isporučena roba po svojim osobinama odgovara onome što je predviđeno ugovorom.[53]

U hadisu se navodi: ,,Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je opip i bacanje robe (da bi stranke obavezao na kupoprodaju).” [54] [55] Nesai u svom Sunenu navodi da je Ebu Hurejra kazao: ,,Kupoprodaja opipom je da čovjek čovjeku kaže: 'Zamjenjujem svoju haljinu za tvoju', a nijedan od njih nije vidio haljinu drugog nego ju je samo opipao u mraku ili u omotu.”[56] Bacanje i izlaganje robe je da svaka od kupoprodajnih stranaka iznese pred drugu svoju haljinu, a nijedna od njih nije prethodno pregledala ponuđenu haljinu druge stranke. Događa se da kupoprodajne stranke jedna drugoj kažu: ,,Prodat ću ti traženi predmet, ali kad ti ga iznesem i stavim pred tebe, nemaš pravo odustati od kupovine.”[57] Hadis zahtijeva da se izvrši pregled robe, baš kao ZOO, pa zabranjuje praksu zaključenja ugovora bez prethodnog pregleda roba bez obzira na prethodni dogovor ugovornih strana. Iako su obligacioni odnosi u velikoj mjeri u pogledu svih elemenata prepušteni ugovornim stranama, u ovom slučaju u cilju zaštite pravne sigurnosti i ostvarivanja kauze zaključenja ugovora ograničava se sloboda ugovoranja za prodavca i kupca. Ukoliko bi i kupac pristao da prodavac proda robu na način da ponudi prodaju traženog predmeta, ali kad ga iznese i stavi pred kupca, nema pravo odustati od kupovine, takav ugovor bi bio ništavan. Razlika se ogleda u pogledu vremena pregleda stvari jer ZOO ne predviđa pregled stvari prije zaključenja ugovora kao hadis, već tek nakon izvršene predaje stvari.

Odgovornost ili jamstvo za materijalne (i pravne) nedostatke ispunjenja, odgovornost je dužnika kada je njegova činidba, bez obzira radi li se o činidbi davanja, činjenja, trpljenja ili propuštanja, opterećena takvim nedostacima da druga strana ne može, u potpunosti ili djelomično, ostvariti svrhu radi koje je ugovor zaključen[58]. Prodavac ne odgovara za materijalne nedostatke ako stvar nema potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu ili za promet i ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito ili prećutno ugovorene, odnosno propisane, ukoliko su u času zaključenja ugovora bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati,[59] ali, prodavac odgovara i za nedostatke koje je kupac mogao lahko opaziti, ako je izjavio da stvar nema nikakve nedostatke ili da stvar ima određena svojstva ili odlike.[60] Prodavac neće odgovarati za neznatan materijalni nedostatak.[61]

U hadisu je propisano: ,,Nijednom čovjeku nije dopušteno da proda robu znajući da ona ima neku mahanu (bolest), a da kupca o njoj ne obavijesti.”[62] Poređenjem navedenih propisa, zaključujemo da je odgovornost prodavca na osnovu hadisa veća jer ne smije da proda robu ukoliko zna da ona ima materijalni nedostatak i uvijek postoji odgovornost prodavca, dok na osnovu odredaba ZOO prodavac neće odgovarati ako je prodavcu bilo poznato da stvar ima nedostatke koje je kupac mogao lahko opaziti ukoliko prodavac dodatno nije izjavio da stvar nema nikakve nedostatke ili da stvar ima određena svojstva ili odlike. Međutim, takođe i ZOO propisuje da kupac ne gubi pravo da se pozove na neki nedostatak i kad nije izvršio svoju obavezu da stvar pregleda bez odlaganja, ili obavezu da u određenom roku obavijesti prodavca o postojanju nedostatka, kao i kad se nedostatak pokazao tek po proteku šest mjeseci od predaje stvari, ako je taj nedostatak bio poznat prodavcu ili mu nije mogao ostati nepoznat[63], čime se povećava odgovornost za prodavca, odnosno znanje o postojanju nedostatka utječe na mogućnost da se kupac pozove na nedostatak i nakon proteka prekluzivnog roka od šest mjeseci. Kupac je u obavezi da dokaže da je prodavac znao za postojanje nedostatka, ako ne dokaže ili nema saznanje da je prodavac znao za nedostatak te takav ugovor može proizvoditi pravno djejstvo, kako na osnovu hadisa tako i na osnovu ZOO. Zbog navedenog, u hadisu se navodi: ,,Odabire tri puta (tri dana), pa ako su bili iskreni (prenosi Hakim) i sve objasnili jedan drugome, bit će blagoslovljena njihova trgovina, a ako su lagali jedan drugom i sakrili mahane, možda zarade nešto, ali će im blagoslov u njihovom trgovanju zaista nedostajati.”[64]

Kupac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavca o nedostatku može: 1) zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostatka (ispunjenje ugovora); 2) zahtijevati sniženje cijene i 3) izjaviti da raskida ugovor[65], a u svakom od ovih slučajeva kupac ima pravo i na naknadu štete.[66] Ono što je specifičnost ZOO jeste konstituisanje ove mogućnosti kupca i kao prava i kao uvjeta za raskid ugovora.[67] Tri su osnova za ovakvo rješenje: insistiranje na načelu pacta sunt servanda, preferiranje principa realnog ispunjenja ugovora i uvažavanje potrebe za unifikacijom domaćeg i međunarodnog prava.[68]

U hadisu se navodi: ,,...ne zadržavajte mlijeko u ovci, jer onaj ko je kupi ima pravo, nakon što je pomuze, izabrati ono što mu je bolje od ovo dvoje: ako je s njom zadovoljan, da je zadrži, a ako mu se ne svidi, da je vrati (prodavcu) i jedan sa' datula.”[69] Smatramo da se ovaj način postupanja primjenjuje na sve predmete ugovora, odnosno ne samo na životinje. Sličnost sa ZOO ogleda se u mogućnosti raskida ugovora o prodaji u slučaju da stvar ima nedostatke. Međutim razlika se ogleda što ZOO obavezuje kupca da prije izjavljivanja raskida ugovora zahtijeva od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostatka (ispunjenje ugovora) i zahtijeva sniženje cijene. Kada postoji kakva zapreka povratku predmeta kupoprodaje, prodavac ga ne može uzeti natrag, nego mora pristati na smanjenje cijene.[70] Dok u ZOO smanjenje cijene ima prioritet hadis smanjenje cijene stavlja u zavisnosti od mogućnosti vraćanja stvari. Također sličnost sa ZOO jeste pravo na naknadu štete. U navedenom hadisu muženje ovce stavlja u odnos sa jedan sa'[71] datula, odnosno kupac je dužan dati prodavcu za muženje što ukazuje da je obaveza kupca da nadoknadi štetu prodavcu, za razliku od ZOO, gdje je obrnuta situacija. S obzirom na to da se odmah kupcu ostavlja mogućnost raskida ugovora, onda je obavezan da prodavcu naknadi štetu zbog upotrebe stvari. Ukoliko kupac ne bude imao koristi, odnosno ako prodavac ne bude imao štete ne postoji obaveza da kupac bilo šta kupcu naknadi.

Do predaje stvari kupcu rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari snosi prodavac, a sa predajom stvari rizik prelazi na kupca.[72]

U hadisu se navodi: ,,Sve što u momentu sklapanja ugovora (kleptanja ruku) bude živo i sjedinjeno (nepromijenjenog stanja) kasniji nedostatak je na štetu kupca.”[73] Iz navedenog hadisa mogli bi zaključiti da rizik u momentu zaključenja prelazi na kupca bez obzira što je stvar kod prodavca. Međutim kada predmet kupoprodaje propadne kod prodavca prije primitka po kupcu, štetu snosi prodavac, a kada predmet kupoprodaje propadne, pošto ga je kupac primio, štetu snosi kupac[74], odnosno i hadis kao ZOO prelazak rizika veže za predaju stvari kupcu. Dakle, opće je pravilo da rizik slijedi isporuku stvari, a ne prijenos vlasništva.[75] U situaciji u kojoj predmet ugovora propadne prije isporuke, šerijatsko pravo razlikuje tri različita slučaja.[76] Prvo, u slučaju da je šteta nastala zbog više sile ili djelovanjem prodavca, prodaja će se smatrati poništenom, a time i prodavac snosi odgovornost. Drugo, u slučaju gdje predmet ugovora propada zbog nekog kvara od kupca, ugovor ostaje na snazi i kupac snosi odgovornost, a time je dužan platiti ugovorenu cijenu. Treće, u slučaj da je predmet uništen od strane treće osobe, odgovornost pada na treće osobe, te kupac ima mogućnost da raskine ugovor ili ne raskine.

Plodovi su proizvodi i prinosi koji neposredno ili posredno nastaju od neke stvari ili prava.[77] Plodovi i druge koristi od stvari pripadaju kupcu od dana kad je prodavac bio dužan da mu ih preda.[78]

U hadisu se navodi: ,,Ko proda palmu koja je već očišćena, njen plod pripada prodavcu, osim ako ga kupac ne uslovi za sebe.”[79], također se navodi ,,Koji je god čovjek oprašio palmu, a zatim njeno stablo prodao, plod te palme pripada onom ko je obavio oprašivanje, osim ako ga kupac nije uvjetovao za sebe.”[80] Primarno postoji razlika između hadisa i ZOO, s obzirom na to da ukoliko u ugovoru o prodaji ne postoje posebne odredbe plodovi u šerijatskom pravu pripadaju prodavcu ukoliko se radi o navedenim predmetima ugovora o prodaji, ali ukoliko nije bilo rada prodavca smatramo da pripadaju kupcu kao po ZOO, s tim da po ZOO plodovi pripadaju kupcu bez obzira na vrstu predmeta ugovora, i to od dana kada je prodavac bio dužan da kupcu preda stvar. Međutim prilikom zaključenja ugovora o prodaji hadis ostavlja mogućnost da ugovorne strane na drugi način urede pripadnost plodova, odnosno da plodovi pripadaju kupcu. Pod plodovima koje daje stvar podrazumijevamo prirodne kao što je, naprimjer, voće, i civilne kao što je, naprimjer, zakupnina. Smatramo da se ovaj hadis odnosi samo na prirodne plodove u slučaju kada je prodavac već poduzeo određene radnje u cilju nastajanja ploda, jer se izričito navodi oprašivanje palme, dok u svim sljedećim berbama plodovi pripadaju kupcu. Tumačeći ovaj hadis u pogledu civilnih plodova, smatramo da će prodavac imati pravo na plodove samo ako je poduzeo ključne radnje bez kojih druga strana ne bi zaključila ugovor, te da plodovi pripadaju samo za mjesec u kojem je ugovor zaključen. Naprimjer, ukoliko je prodavac u ulozi zakupodavca zaključio ugovor sa zakupoprimcem koji se odnosi na poslovni objekat koji je posebno prilagođen za potrebe zlatare, sa posebnim zidovima i alarmima, te su upravo ove karakteristike navele zakupoprimca da zaključi ugovor. U slučaju kada plodovi nisu neposredno vezani za predmet ugovora o prodaji, već samo posredno, odnosno ukoliko plodovi nisu cilj ugovora, u tom slučaju plodovi pripadaju kupcu bez obzira na radnje poduzete od strane prodavca.

Kod ugovora o prodaji bitan je osnov nastanka ugovora, odnosno šta je prethodilo zaključenju ugovora, jer može doći do ništavosti ugovora o prodaji. Naime ukoliko zaključenju ugovora prethodi povreda prava konkurencije, kao u slučaju zloupotrebe dominantnog položaja kada se ograničava proizvodnja, tržište ili tehnički razvoj[81], odnosno kada se ograničava proizvodnja, tržište ili tehnički razvoj na štetu potrošača[82].

U hadisu se navodi: ,,Vidio sam one koji su kupovali hranu nasumice (đuture) da su bili udarani još u doba Allahovog poslanika, a.s., kada je prodaju prije nego što je sklone u svoja prebivališta (i preuzmu u vlasništvo).” [83] [84] Ovim hadisom se ukazuje da je zabranjeno svjesno kupovanje hrane, ali bez određenog izbora već samo da se ograniči tržište, kako bi došlo do smanjenja ponude te nakon toga da se odmah prodaje hrana. Posebno treba imati u vidu oskudnost hrane i značaj za postojanje veće ponude u vrijeme Muhammeda, a.s. Pod udarani misli se na muhtesiba, koji je bio odgovoran za kontrolu poštovanja propisa u poslovanju i trgovini i imao ovlasti da u slučaju kršenja udari lice koje ne poštuje propise u poslovanju i trgovini. Dakle, u hadisu se također ukazuje na značaj poštovanja prava konkurencije kako bi naknadno zaključeni ugovor bio pravno valjan, odnosno propisano je ponašanje protivno pravu konkurencije koje postoji u pravu RS i BiH. Pored navedenog u hadisu nalazimo: ,,Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da stanovnik grada preprodaje (što) od stanovnika pustinje; da jedni druge namamljuju da bi podigli cijenu artikla...”[85], koji želi ukazati na zabranu ograničavanja tržišta, u ovom slučaju samo na grad cijeneći da je položaj stanovnika u gradu povoljniji za prodaju, posebno u vrijeme nastajanja hadisa.

Također hadis propisuje: ,,Neće se (neka se) pri kupoprodaji niko od vas nadmetati u trgovanju drugog i nemojte presretati robu dok se ona ne ,spusti na tržnicu.”[86] [87] Malik smatra da se ovim hadisom žele zaštititi ekonomski interesi prodavača na pijaci više nego interes proizvođača.[88] Šafija je izjavio: ,,Griješi ko presreće trgovca van grada. Takav prodavalac ima pravo izbora kada stigne na tržnicu i vidi stvarnu cijenu svoga u putu prodanog artikla.” [89] Zavisno iz kojeg ugla posmatramo, možemo zaključiti čiji se interesi više štite, ali je nesporno da se štite interesi proizvođača, prodavca na pijaci, ali i potrošača. Interes proizvođača, jer kada ima uvida na tržište onda može formirati cijenu, cijeneći uloženi input u proizvodnju robu sa cijenama koje postoje na tržištu. Ukoliko sve navedeno ima u vidu, može odrediti cijenu na osnovu koje će ostvariti zaradu dok u slučaju presretanja nema u vidu sve navedene parametre te može prodati robu za puno nižu cijenu. Interes prodavaca na tržištu se štiti na način što bi presretači mogli da robu kupe po nižoj cijeni na štetu proizvođača i ponude je na tržištu po nižim cijenama od trenutnih cijena na tržištu. U pogledu interesa potrošača isti se štiti na način da bi proizvođač na tržištu ponudio robu po nižoj cijeni nego presretači, jer trebaju i oni da ostvare profit. Također, ukoliko bi proizvođači prodavali po nižim cijenama, utjecalo bi na destimulaciju proizvođača da i dalje proizvode robu istog kvaliteta, te bi potrošači mogli da dobiju robu lošijeg kvaliteta, što je svakako na štetu potrošača jer se mora imati u vidu kumulativno cijena i kvalitet.

Pravo preče kupivine podrazumijeva da se ugovornom odredbom o pravu preče kupovine obavezuje kupac da izvijesti prodavca o namjeravanoj prodaji stvari određenom licu, kao i o uvjetima te prodaje, i da mu ponudi da on stvar kupi za istu cijenu.[90] Pored navedenog ugovornog prava preče kupovine, postoji i zakonsko pravo preče kupovine. Ovo pravo postoji kada je za određena lica ustanovljeno zakonom[91], s tim da trajanje zakonskog prava preče kupovine nije ograničeno[92]. Zakonsko pravo preče kupovine propisano je kod suvlasništva jer suvlasnik nepokretnosti koji namjerava da proda svoj suvlasnički dio dužan je da ga prethodno ponudi na prodaju ostalim suvlasnicima.[93] Suvlasnik može svoj dio prodati, pokloniti, razmijeniti, može na svom dijelu konstituisati sva stvarna prava koja ne zadiru u stvar i na alikvontnom dijelu plodova koji proistječu iz stvari[94], ali prilikom prodaje drugi suvlasnici imaju pravo preče kupovine.

U hadisu se navodi: ,,Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uspostavio je pravo preče kupnje u svakoj imovini koja nije podijeljena, a kada se uspostave granice i putevi je podijele, nema prava preče kupnje.”[95] [96] Dakle, hadis propisuje pravo preče kupovine u slučaju postojanja prava suvlasništva bez obzira na kojoj nepokretnoj imovini, što je identično kao u RS i FBiH, dok u Republici srpskoj ne postoji na svakoj nepokretnoj imovini već samo na kojoj zakon propisuje pravo suvlasnika na pravo preče kupovine, a propisano je u slučaju postojanja etažnog vlasništva i prodaje porodične kuće. Ukoliko suvlasnici odluče da izvrše diobu i formiraju nove nekretnine prestaje pravo suvlasništva, a time i pravo preče kupovine, odnosno nakon uspostave granica. U hadisu se navodi da pravo preče kupovine ima u svakoj imovini koja nije podijeljena, pod koje bi se moglo smatrati pored nepokretnih i pokretne stvari, ali s obzirom na to da se dalje navodi uspostavljanje granica i podjele putem puteva, smatramo da se odnosi samo na nepokretne stvari. Svakako da nema smetnje da ugovorne strane ugovore pravo preče kupovine na bilo kojoj vrsti stvari, ali se tada radi o ugovornom pravu preče kupovine.

Ugovorom o prodaji pokretne stvari sa obročnim otplatama cijene obavezuje se prodavac da preda

kupcu određenu pokretnu stvar prije nego što mu cijena bude potpuno isplaćena, a kupac se obavezuje da isplati njenu cijenu u obrocima, u određenim vremenskim razmacima[97]. Ovaj ugovor se često naziva i prodajom na kredit[98]. Ugovor o prodaji sa obročnim otplatama cijene mora biti sastavljen u pismenoj formi.[99] Ova ustanova se razvila iz potrebe seljaka za kreditom u cilju nabavke oruđa imajući istovremeno prednosti nad kupovinom na poček (pošto su interesi prodavca bili potpuno zaštićeni). [100] Iz tih razloga iz osmanskog zakonodavstva je preuzeta ova institucija u srpsko građansko pravo (čl. 669. SGZ), iako odredbe koje ga regulišu nisu potpuno precizne, stoga što se redaktori nisu koristili kodifikacijom Šerijata već onim što se očuvalo u narodnom građanskopravnom sjećanju.[101]

U hadisu je propisano: ,,Meleki su primili (susreli) dušu jednog čovjeka od naroda koji je bio prije vas i upitali: 'Da li si uradio kakvo dobro?' – 'Naređivao sam svojim momcima da daju robu na priček i da otpišu dug (oprost) čak i bogatom.' I oni su - rekao je Muhammed, a.s., snizili njemu odgovornost.”[102] Navedenim se hadisom podstiče, čak i preporučuje, da se prodaja obavlja na način da se kupcu ostavlja rok za isplatu. Iako se izričito ne vidi da se radi o obročnim otplatama, možemo zaključiti da je to jedan od način plaćanja jer se nastoji što više olakšati kupcu, te pored isplate cjelokupne cijene nakon određenog perioda poželjnija je isplata cijena u obrocima. Argument za ovo mišljenje je i davanje robe na priček i oprost čak i bogatom. Predmet kao i ZOO može biti samo pokretna stvar jer se navodi predaja ,,robe”. Identično je i da se kod ovog ugovora odstupa od istovremene predaje predmeta ugovora i isplate cijene, jer se predmet ugovora odmah predaje dok se cijena naknadno isplaćuje. Ugovor mora biti u pismenoj formi, cijeneći da se kod ugovora kod kojih se odmah izvršava ugovor preporučuje pismena forma, dok je kod ove vrste ugovora u cilju izbjegavanja nesporazuma ugovornih strana pismena forma obavezna.

U radu su ukazane sličnosti normiranja ugovora o prodaji u hadisu, pravu Republike Srbije i Bosne i Hercegovine. Ugovor o prodaji u oba pravna sistema je konsezualan, neformalan, dvostrano obvezan i kauzalan i jedno od osnovnih načela je načelo savjesnosti i poštenja. Kod predmeta ugovora hadis dodatno zabranjuje opojna pića, psa, tetoviranje, slike, kipove, svinje i uginule životinje, dok isti mora biti odrediv. Prilikom zaključenja ugovora zabranjeno je zaključivati ugovore o prodaji koji su u suprotnosti sa prinudnim propisima, javnim poretkom ili dobrim običajima, dok je valjan ugovor pod uvjetom koji nije u suprotnosti sa navedenim. U cilju zaključenja ugovora o prodaji neophodno je poslati ponudu, a smatra se odbijenom po ZOO ukoliko ponuđeni bez odlaganje ne prihvati, dok po hadisu ponuda se neće smatrati odbijenom sve dok se ne rastanu, što ukazuje na sličnost vremenskog perioda, ali razlika je što je potrebno duže vrijeme u hadisu da bi se smatralo da je ponuda odbijena, osim ukoliko se ponudilac i ponuđeni odmah rastanu. U hadisu i ZOO predviđen je pregled stvari kao obaveza kupca, ali ZOO ne predviđa pregled stvari prije zaključenja ugovora kao hadis, već tek nakon izvršene predaje stvari. Materijalne nedostatke normira hadis i ZOO, ali sa razlikom da je odgovornost prodavca veća po hadisu jer ne smije da proda robu ukoliko zna da ona ima materijalni nedostatak. U slučaju postojanja nedostataka na stvari sličnost je da je prema hadisu i ZOO propisan raskid ugovora. Rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari snosi prodavac, a sa predajom stvari rizik prelazi na kupca. Plodovi predmeta kupoprodaje pripadaju kupcu od dana predaje stvari, s tim da u određenim slučajevima hadis predviđa da pripadaju prodavcu. Iako pravo konkurencije veći značaj dobija krajem 20. vijeka, hadis ukazuje na potrebu nepostupanja protivno pravu konkurencije, s tim da se oblik konkurencije zabranjen hadisom može smatrati zloupotrebom dominantnog položaja. Pravo preče kupovine normirano je u oba pravna sistema. Prodaja sa obročnim otplatama cijene predstavlja poseban oblik ugovora o prodaji, koji sadrži hadis i ZOO. Dakle, postoje brojne sličnosti ugovora o prodaji u hadisu i ZOO, što dalje

1. Choudhury, Nafay 2011. Obligations in the Contract of Sale: Islamic Law and Common Law Perspective. http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=1950251

[2] Bikić, Abedin. 2005. Obligaciono pravo-posebni dio. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, str. 8.

[4] Hadis 2105 Buharijeva zbirka hadisa 2. 2008. Sarajevo: Visoki saudijski komitet za pomoć BiH ( u radu se koristi ova zbirka hadisa)

[5] Službeni list SFRJ, broj 29/78, 39/85, 45/89 - odluka USJ i 57/89, Službeni list SRJ, broj 31/93 i Službeni

[6] Službeni list SFRJ, broj 29/78, 39/85, 45/89 - odluka USJ i 57/89, Službeni list RBiH, broj 2/92, 13/93 i 13/94 u FBiH, odnosno Službeni list SFRJ, broj 29/78, 39/85, 45/89 - odluka USJ i 57/89, Službeni glasnik RS, broj 17/93 i 3/96 (u BiH su obligacioni odnosi u nadležnosti entiteta)

[7] ZOO je identičan u Republici Srbiji i entitetima Bosne i Hercegovine, te će se u radu koristiti samo skraćenica ZOO.

[8] Baretić, Marko 2003. Načelo savjesnosti i poštenja u obveznom pravu. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, god. 24, br. 1, str. 578 u: Horak, Hana et. al. 2011. Uvod u trgovačko pravo. Zagred: HDK i partneri j.t.d, str. 80.

[9] Klarić, Petar; Vedriš, Martin. 2009. Građansko pravo. Dvanaesto neizmijenjeno izdanje. Zagreb: Narodne novine, str. 380.

[12] Mirosavljević, Tomislav 2004. Povrede načela savjesnosti i poštenja u obveznom odnosu i njihova utuživost. Pravnik, god. 38, br. 79, str. 100.

[13] Gorenc, Vilim. 1998. Zakon o obveznim odnosima s komentarom. Zagreb: RRiF Plus, u: ibid, str. 102.

[15] Naprimjer, ako je ovjera potpisa na ugovoru o prometu nepokretnosti izostala zbog nesavesnog postupanja jedne ugovorne strane, onda ona nema pravo da traži od druge ugovorne strane restituciju onog što je dala u izvršenju navedenog ugovora (Odluka Vrhovnog suda Vojvodine, broj: Rev. 374/82, od 18. 6. 1982. godine, u: Tajić, Haso, Vladimir, M. Simović. 2005.. Zakon o obligacionim odnosima - četvrt vijeka sudske prakse - izbor sudskih odluka 1980. do 2005., knjiga prva. Sarajevo: Privredna štampa, str. 29.

[19] Bikić, Abedin. 2005. Obligaciono pravo - posebni dio., op.cit., str. 12.

[29] Alwi Haji Hassa, Abdullah. 2007. Sales and Contracts in Early Islamic Commercial Law. Selangor: The Other Press Sdn Bhd, str. 30.

[32] Karčić, Fikret. 2011. Studije o Šerijatskom pravu i institucijama. Drugo dopunjeno izdanje. Sarajevo: El-Kalem, str. 112.

[34] Sarapa, Đorđ 2009. Određenost i odredivost ugovorne obaveze kod obligacionih ugovora. Branič - časopis Advokatske komore Srbije, god. 122, br. 2, str. 112.

[40] Klarić, Petar; Vedriš, Martin, 2009. Građansko pravo. Dvanaesto neizmijenjeno izdanje. op. cit., str. 115.

[45] Trifković, Miloš; Milić, Simić; Trivun, Veljko. 2004. Poslovno pravo - ugovori, vrijednosni papiri i pravo konkurencije. Sarajevo: Ekonomski fakultet u Sarajevu, str. 24.

[46] Vidi: Ryan, Daniel. 2005. Essential Principles of Contract and Sales Law in the Northern Pacific. Lincoln: iUniverse, str. 3. part I

[47] Trifković, Miloš; Milić, Simić; Trivun, Veljko. 2004. Poslovno pravo - ugovori, vrijednosni papiri i pravo konkurencije. op. cit., str. 25.

[53] Trifković, Miloš; Milić, Simić; Trivun,Veljko. 2004. Poslovno pravo - ugovori, vrijednosni papiri i pravo konkurencije. op. cit., str. 64.

[58] Petrić, Silvija 2006. Odgovornost za materijalne nedostatke stvari prema novom Zakonu o obveznim odnosima. Zbornik Pravnog fakultea Sveučilišta u Rijeci, god. 27, br. 1, str. 88.

[67] Trifković, Miloš; Milić, Simić; Trivun,Veljko, 2004. Poslovno pravo - ugovori, vrijednosni papiri i pravo konkurencije. op. cit., str. 99.

[75] Choudhury, Nafay, 2011. Obligations in the Contract of Sale: Islamic Law and Common Law Perspective. op. cit., str. 16.

[76] Zuhayli, Wahbah, 1984. Al-Fiqh al Islami was adillatuh. Damascus: Dar al Fikr, str. 57 u: ibid, str. 16.

[77] Klarić, Petar; Vedriš, Martin, 2009. Građansko pravo. Dvanaesto neizmijenjeno izdanje, op. cit., str. 85.

[81] Član 16, stav 2, tačka 2 Zakona o zaštiti konkurencije, Službeni glasnik RS, broj 51/09 i 95/13

[82] Član 10, stav 2, tačka b) Zakona o konkurenciji Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH, broj 48/05, 76/07 i 80/09

[93] Član 5, stav 1 Zakona o prometu nepokretnosti Republike Srbije, Službeni glasnik RS, broj 93/14; Član 27, stav 2 Zakona o stvarnim pravima FBiH, Službene novine FBiH, broj 66/13 i 100/13; Član 27, stav 2 i član 90 Zakona o stvarnim pravima RS, Službeni glasnik RS broj 124/08, 58/09 i 95/11

[94] Vidi: Babić, Ilija et. al. 2013. Komentar Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Privredna štampa, str. 229.

[98] Bikić, Abedin, 2005. Obligaciono pravo - posebni dio. op. cit., str. 42.

[100] Karčić, Fikret, 2011., Studije o Šerijatskom pravu i institucijama. Drugo dopunjeno izdanje. op. cit., str. 161.

[101] K. H. Terzijev, ,,Prodaja iz čl. 669 Srpskog građanskog zakonika (tragovi turskog zakonodavstva u Srpskom građanskom zakoniku)”, Arhiv, 1931., str. 34-39. u: ibid, str. 161.

Keywords & Tags

Islam, sunnet, hadis, iman, islamska predavanja, islamska civilizacija, islamska kultura, propisi, rukja, ehlu sunnet, salavat, idžtihad, predavanja, Allah, Poslanik, poslanik Muhammed, predaja, enciklopedija hadisa, Buharija, Muslim, Ebu Davud, Ibn Madže, Tirmizi, Darekutni, Nesai, Taberani, Malik, Bezzar, Darimi, Nevevi, Kenan Musić, Šefik Kurdić, Bejheki, muharrem, rebiul evel, rođenje poslanika, hazreti, sahih, hasen, daif, lanac prenosilaca, Ebu Hurejre, kurtubi, hanefijski, mezheb, šafijski, malik, hanbel, mehr, nafaka, farz kifaje, fatima, fetva, fikh, hafiz, halifa, Ebu bekr, Alija, Omer, Ibn Hadžer, hatib, hidžab, hilafet, hudejbija, uhud, hendek, ibadet, ibadije, iblis, ibn Tejmijje, akaid, akida, ahlak, moral, povijest islama, sira, kiraet, tedžvid, dove, mevlud, sedmina, tabut, haram, halal, menhedž, sufije, selefizam, hajz, nifas, istihaza, žena islam, hurije, bedr, bejat, kaba, bejtul mal, abasije, emevije, adl, arefat, mikat, ihram, umra, asgab, džebrail, mikail, munkir, nekir, israfil, sudnji dan, predznaci, daija, vaz, dawa, derviš, mekasid, matudiri, ešarije, medina, mekka, mekasid, mešhur, nesh, metn, ravija, rivajet, mihrab, muhadis, muhkem, murted, mustahredž, mutezile, tabiin, tahavija, taberi, taklid, džihad, talak, razvod, belag, teologija, tesavvuf, tespih, tevhid, kijas, masleha, Ibrahim, Isa, Musa, Tevrat, Indžil, džini, šejtan, iddet,idžaz, temettu, ilham, ilm, kelam, šiije, ismailije, sunije, ehlu, istigfar, tevba, itikaf, kefaret, objava, jasin, ašura, hadisi kudsijj, gajb, kafir, sijase, zamahšeri, adabi, mubarek, islamizam, hatma, Kur'an, tefsir prevod, sura, ajet, harf, tefsir, prevod Kur'ana, Besim Korkut, Ibn Kesir, komentar Kur'ana, tumačenje Kur'ana, Enes Karić, Endelusi, Ibn Džuzejj, vrte tefsira, racionalni tefsir, tradicionalni tefsir, sufijski tefsir, amme džuz, transkripcija, ilmihal, abdest, tejemum, gusul, džunub, namaz, farz, sastavni dijelovi namaza, uvjeti za namaz, sahibi uzur, džemat, mujezin, ezan, ikamet, teravija, teravih, noćni namaz, sabah, podne, ikindija, akšam, jacija, rekat, sedžda, selam, početni tekbir, bajram, kurban bajram, ramazan, napaštanje, fidja, post, iftar, sehur, imsak, sadekatu fitr, vitre, zekat, nijjet, nafile, hutba, hadž, kurban, akika, dženaza, imanski šarti, šehadet, muslimani, kunut dova, zikr, zuhd, nefs, nikah, islamske nauke, Gazali, rječnik, pojmovnik, naklanjavanje, sehvi sedžda, feraiz, nasljedno pravo, sekte, grijeh, grijesi, sadaka, bereket, šerijat, šerijatsko, mubah, mustehab, mukabela, lejletul bedr, lejletul kadr, hidžr, miradž, Allahova imena, Allahova svojstva, ahiret, azab, kabur, mizan, hifz, mesela, Ibn Abbas, vakuf, kader, mushaf, Ebu Hanife, Rumi, iskušenje, Bog, Božije, dunjaluk, skraćivanje namaza, spajanje namaza, kijam, prvi uvjet, kibla, vaktija, din, džennet, džehenem, sifat, Rahman, vadžib, edeb, hadiske predaje, oprost grijeha, Preporod, Glasnik, Novi muallim, vazovi, Sulejman Bugari, Kenan Musić, Ammar bašić, Izet Čamdžić, islamski video, audio predavanja, mekam, tevhid, hikaje, šerijatski brak, šerijatsko vjenčanje

Ugovor o prodaji u hadisu: pravo Republike Srbije i Bosne i Hercegovine

[75] Choudhury, Nafay, 2011. Obligations in the Contract of Sale: Islamic Law and Common Law Perspective. op. cit., str. 16.

Keywords & Tags

Contact Us

Uputstvo

O Platformi