Tuga i patnja

Emocije određuju kvalitet našeg života. Smisao emocije je u tome da nas adaptira, prilagodi na realnost koju živimo, njen zadatak je da pripremi jedinku za odgovarajuću akciju.

Emocije su srž našeg života kao i elementarna gradivna jedinica koja život čini pogodnim za življenje. Emocije su temeljno bitne za funkcionalnost, regeneraciju naše snage i preživljavanje. Kroz život svako od nas pravi svoju jedinstvenu slagalicu i sliku emocionalnih okidača. To znači da mi ne postajemo emocionalni uvijek oko svega i svačega, ne nalazimo se uvijek u neprekidnom lancu emocija i ne reagujemo svi jednako na događaje i situacije. I ne bismo trebali postajati emocionalni oko svega i svačega, a naročito u kratkom vremenskom periodu izmjenjivati oprečne emocije. Neki ljudi su mnogo emotivniji od drugih, ali čak i najemotivniji ljudi imaju periode kada ne osjećaju nikakvu emociju. Naprimjer, neki okidači su nam zajednički kao što smo mogli vidjeti u prethodnom tekstu, primjera radi, svako osjeti strah kada se stolica na kojoj sjedi iznenada slomi, neki ljudi se plaše letjeti u avionu, dok drugi bez problema mogu i živjeti u njemu. Ali trebamo znati i to da je emocija proces koji je pod utjecajem lične prošlosti. Kada doživimo emociju, mi smo tačno programirani za preciznu reakciju koja odgovara doživljenoj emociji. To se manifestira u zauzimanju odgovarajućeg položaja tijela, odgovarajućim izrazom lica. Te reakcije su u službi našeg preživljavanja i interakcije s okolinom.

Zašto postajemo emotivni?

Najćešće smo emotivni kada procjenimo da se dešava ili priprema nešto što utiče na naš život i dobrobit, pozitivno ili negativno. Koja je onda razlika između emocija i raspoloženja? Svi ih imamo i jedne i druge, uključuju osjećanja i jedno i drugo, ali se razlikuju. Najvažnija i najočiglednija razlika je ta što emocije traju mnogo kraće. Raspoloženja mogu da traju satima, danima, pa i sedmicama. Dok emocije prođu kao vrtlog za nekoliko minuta ili čak sekundi. Emocije mogu biti inicijatori raspoloženja koje onda kao takvo, začeto od emocije, traje određeno vrijeme. Ali može da bude i suprotno, da raspoloženje aktivira određenu emociju. Naprimjer, kada smo razdražljivi mi detektujemo signale iz okoline i na svojevrstan način tražimo priliku da se razljutimo. I to je razlika između emocija i raspoloženja. Kada emocija započne i kada toga postanemo svjesni, tada obično možemo identificirati i ukazati na događaj koji je bio uzrok emocije. Mnogo rjeđe precizno znamo zašto smo u nekom raspoloženju. Možemo naprimjer da se probudimo u određenom raspoloženju, a da baš i ne možemo precizno odrediti zašto. Tuga ni po čemu nije pogrešno osjećanje. Svi psiholozi se slažu da je tuga bazična emocija u spektru urođenih emocija s kojima se rodimo, a koje su dio nas i prije nego udahnemo prvi put. Tuga nam služi za prilagođavanje neizbježnoj situaciji.

Šta se dešava kada smo tužni?

Mnoge vrste gubitaka mogu biti okidači tuge. Odbacivanje od strane prijatelja, partnera, ljubavnika, gubitak samopoštovanja zbog neuspjeha na poslu, smrt, gubitak pohvale, neuspjeh na ispitu, gubitak zdravlja, gubitak posla, gubitak nekog dijela tijela ili funkcije, neki nesretan slučaj ili čak gubitak dragog predmeta. Kada već znamo da je tuga bazično osjećanje i da je sasvim normalno i korisno, pa i neophodno osjetiti tugu, trebamo se upoznati s vlastitim emocijama, prihvatiti ih i razumjeti njihove faze. Zbog čega?

Zato što su emocije kao tuneli kroz koje moramo proći. Moramo sebi dozvoliti da ih osjetimo i prođemo kroz te tunele, da bismo izašli van na svjetlost. Ukoliko ne dozvoljavamo sebi da osjetimo vlastite emocije, ostajemo zaglavljeni u mraku.

Naučno je višestruko dokazano kako se teške emocije kao što je tuga, nakupljaju, talože i čahure u našem tijelu, te se manifestiraju kao fizička oboljenja ili kao inicijacija patoloških promjena u organizmu koje su okidači za razvijanje bolesti. Stoga, neophodno je razumjeti šta se dešava kada smo tužni, kada patimo, šta trebamo da uradimo povodom toga.

Tuga spada u dugotrajne emocije. I trebamo znati da ta emocija ima dvije odvojene strane. Tugu i patnju. Tokom perioda patnje postoji izvjesna doza protesta, pobune i reakcije. Tugu karakteriše predaja, pomirenost sa situacijom, neka vrsta osjećaja beznađa. Nakon perioda patnje, obično nastupa period tužne pomirenosti tokom koje se čovjek može osjećati na neki način bespomoćno, nakon toga može da se javi nastojanje za vraćanjem izgubljenog. Kada su emocije blage ili čak srednjeg intenziteta, traju svega nekoliko sekundi ili nekoliko minuta prije nego prestane da se osjeća bilo kakva emocija ili počne osjećati posve nova emocija. Čak i u trenucima duboke žalosti, postoje trenuci kada može da se osjeti neka druge emocija. Ožalošćena osoba može da osjeti ljutnju na život, osobu koja je otišla, sebe ili Boga i sudbinu. Ljutnja može da bude na određeni način mehanizam odbrane od patnje, zamjena za to osjećanje patnje i lijek. U trenucima intenzivne usamljenosti tuga može da se vrati.

Tuga i patnja jako mogu da doprinesu zacjeljivanju gubitka, koliko god to paradoksalno zvučalo. Jer trpljenje zbog gubitka trajalo bi neuporedivo duže bez ova dva osjećaja kroz koja se prolazi. Druga bitna funkcija tuge i patnje je obogaćivanje nečijeg iskustva o tome koliko je taj gubitak bio značajan. I treća funkcija ove dvije emocije jeste da dozvoli čovjeku da obnovi svoje izvore energije i očuva je.

Kako proći kroz tugu?

Danas je vrlo uobičajeno da ljudi uzimaju lijekove kako bi ublažili patnju i tugu, bol koji osjećaju i da priguše žalost. I zapravo, nema zamjerke na upotrebu lijekova protiv depresije i emocionalnih poremećaja, ukoliko se savjesno kontroliraju od strane stručnjaka i u koliko se sprovode drugi vidovi rehabilitacijskog procesa vezanih za emocionalne poremećaje, jer medikamenti nikada nisu dovoljni. Oni su tu da podstaknu naše biološke procese, lučenje određenih supstanci u našem mozgu i organizmu, te su lijekovi zapravo inicijalna kapisla koja je saputnik u ozdravljenju i oporavku. O tome smo govorili ranije. Međutim, tema ovog teksta je sirova emocija tuge i patnje, koja nije patološka i s njom se upoznajemo da bismo mogli sebi pomoći i kako ne bi prešla granice i otputovala u patologiju. U tom svjetlu, kroz emocije treba proći svjesno, prihvatiti ih i dozvoliti sebi da ih doživimo, a ne bježati od njih. Veliki broj naučnika se slaže da nije najkorisnije za nekoga ko osjeća patnju ili tugu, uzimati lijekove tokom perioda normalnih gubitaka koje doživljavamo i koji su sastavni dijelovi svačijeg života. Ako se čovjeku da dovoljno lijekova on neće izgledati kao da pati, a to će imati svoju lošu stranu. Tuga i patnja se manifestuju u izrazu lica, u glasu i držanju i na taj način šalju signale okolini, pozivaju bližnje na empatiju. Ta podrška ima iscjeliteljsku moć. Stručnjaci za mentalno zdravlje smatraju da osoba koja ne dozvoljava sebi da prođe kroz bazične emocije, potiskuje ih i bježi od njih ili ih u normalnim fazama guši lijekovima, izlaže sebe opasnosti od kasnijih ozbiljnijih psihijatrijskih poremećaja. Kada se jednom proživi emocija u svojoj punoći i intenzitetu, te se na taj način razumije i shvati njen uzrok i uloga u našem životu, emocionalna iskustva na određeni način pomjere prag za doživljavanje te emocije. To konkretno znači da kada se ponovo osjeti ta emocija u velikom intenzitetu, čovjek će biti otporniji, spremniji i manja je opasnost da će razviti patologiju. Također, na kraju treba reći i to kako ne želi svako da bude izložen očima javnosti u toku doživljavanja tuge i patnje. Neki ljudi žele da se povuku, budu sami. I to je sasvim uredu. U prihvatljivom vremenskom okviru.

Piše: Emina Kučuk, psiholog

PREPOROD

Keywords & Tags

Contact Us