Sura započinje poticanjem znatiželje da se posluša govor o Sudnjem danu i onom što će se događati u njemu.
Otkriva da će tada ljudi biti podijeljeni u dva tabora: jedan koji u tom danu neće vidjeti nikakve počasti i koji će ući u vatru užarenu i drugi koji će taj dan dočekati radosni i naići na milost i zadovoljstvo pripremljene za njih. Potom iznosi jasne dokaze Allahove moći o ponovnom proživljenju koji se nalaze u onom što oni gledaju svojim očima i čime se koriste u životu. Nakon navođenja tih dokaza Poslaniku se izriče naredba da ljude opominje i podsjeća na to, budući da to i jeste njegov prioritetni zadatak prema njima. Sura jasno naznačava da Vjerovjesnik nema nikakve vlasti nad ljudima pa da ih prisili na vjerovanje, već da će Allah onoga od njih koji se okrene i uznevjeruje nakon tog podsjećanja sankcionirati za grijeh koji čini i kazniti ga patnjom golemom kada se, nakon smrti, vrati Njemu, jer će se svi Njemu vratiti i svi pred Njim račun polagati.
هَلْ أَتَاكَ حَدِيثُ الْغَاشِيَةِ (1) وُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ خَاشِعَةٌ (2) عَامِلَةٌ نَاصِبَةٌ (3) تَصْلَى نَارًا حَامِيَةً (4) تُسْقَى مِنْ عَيْنٍ آنِيَةٍ (5) لَيْسَ لَهُمْ طَعَامٌ إِلَّا مِنْ ضَرِيعٍ (6) لَا يُسْمِنُ وَلَا يُغْنِي مِنْ جُوعٍ (7) وُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ نَاعِمَةٌ (8) لِسَعْيِهَا رَاضِيَةٌ (9) فِي جَنَّةٍ عَالِيَةٍ (10) لَا تَسْمَعُ فِيهَا لَاغِيَةً (11) فِيهَا عَيْنٌ جَارِيَةٌ (12) فِيهَا سُرُرٌ مَرْفُوعَةٌ (13) وَأَكْوَابٌ مَوْضُوعَةٌ (14) وَنَمَارِقُ مَصْفُوفَةٌ (15) وَزَرَابِيُّ مَبْثُوثَةٌ (16)
I ovdje je, kao i na početku prethodne sure, govor upućen Allahovom Poslaniku, odnosno njegovim sljedbenicima. Ovdje se govori o prizorima sa budućeg svijeta, kada ljudi budu proživljeni i suočeni sa novim realnostima, pa se veli: Allahov Poslaniče, je li doprla do tebe vijest o Sudnjem danu u čijim strahotama će se ljudi naći? Lica nevjernika će tog dana biti potištena i zbog teške patnje potpuno iscrpljena; pržit će ih užarena džehennemska vatra, a pit će vodu sa ključalog vrela. Oni neće imati druge hrane osim darī'a – to je nešto poput bodljikavog bilja, od kojeg onaj koji ga jede ne može snagu dobiti niti glad otkloniti. Istaknuti mufessir Fahruddin er-Razi pojašnjava da je spominjanje ove vrste džehennemskog pića i hrane zapravo metonimija za potpunu bespomoćnost i poniženje onih koji su skončali u Džehennemu, Allah da nas sačuvaǃ Nasuprot njih, u ajetima se iznosi prizor iskrenih vjernika: njihova lica će biti blistava i radosna, zadovoljna s onim što su uradili u životu na prolaznom svijetu. Ti čestiti vjernici će biti stanovnici uzvišenog Dženneta, u kojem neće slušati isprazan govor. U Džennetu će biti izvor (ili izvori ako se uzme u obzir da imenica 'ajnun ovdje označava vrstu) čije vode bujaju. Potom se u kratkim ali vrlo upečatljivim ajetima iznose opisi džennetskih ljepota, pa se spominju: skupocjeni divani, pehari koji su na dohvat ruke postavljeni, jastuci lijepo poredani, ćilimi rašireni i prostri, a sve navedeno ima za cilj približavanje značenja i slikovito opisivanje džennetskih blagodati.
أَفَلَا يَنْظُرُونَ إِلَى الْإِبِلِ كَيْفَ خُلِقَتْ (17) وَإِلَى السَّمَاءِ كَيْفَ رُفِعَتْ (18) وَإِلَى الْجِبَالِ كَيْفَ نُصِبَتْ (19) وَإِلَى الْأَرْضِ كَيْفَ سُطِحَتْ (20) فَذَكِّرْ إِنَّمَا أَنْتَ مُذَكِّرٌ (21) لَسْتَ عَلَيْهِمْ بِمُصَيْطِرٍ (22) إِلَّا مَنْ تَوَلَّى وَكَفَرَ (23) فَيُعَذِّبُهُ اللَّهُ الْعَذَابَ الْأَكْبَرَ (24) إِنَّ إِلَيْنَا إِيَابَهُمْ (25) ثُمَّ إِنَّ عَلَيْنَا حِسَابَهُمْ (26)
17-20. Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i nebo – kako je uzdignuto, i planine – kako su postavljene, i Zemlju – kako je prostrta?! Ti poučavaj – tvoje je da poučavaš, ti vlast nad njima nemaš! A onoga koji glavu okreće i neće da vjeruje, njega će Allah najvećom mukom mučiti.
Nama će se oni zaista vratiti i pred Nama će, doista, račun polagati!
U ovom drugom dijelu sure iznose se neki dokazi Allahove moći putem ukazivanja na određene aspekte Njegovog mudrog i savršenog stvaranja, pa se poručuje: Zašto nevjernici i svi oni koji sumnjaju u proživljenje ne pogledaju kamile, kako su one lijepo i skladno stvorene, upravo onako kako je potrebno za njihov život u teškim pustinjskim uvjetima!? Zašto ne pogledaju nebo, kako je uzdignuto to krasno prostranstvo!? Zašto ne pogledaju planine, kako su postavljene i usađene, da pričvrste Zemlju da miruje!? Zašto ne pogledaju Zemlju kako je rasprostrta i lijepo uređena!? Allahov Poslaniče, ti savjetuj i opominji, tvoje je samo da opominješ, ti ih ne možeš prinuditi, tj. one koji poriču ti ne možeš natjerati da vjeruju. A onoga ko odbija pouku i savjetovanje, ustrajavajući u svome nevjerovanju, Allah će žestoko kazniti u Džehennemu. Nama će se oni sigurno vratiti, tj. poslije smrti oni će se Nama vratiti, i onda će, uistinu, pred Nama račun polagati. Dakle, cilj usmjeravanja pažnje na neke aspekte Allahovog stvaranja je ukazivanje na Allahovu moć koju ništa ne ograničava. Onaj Koji je sve to tako mudro i savršeno stvorio, On je kadar da ponovo oživi ljude, a uloga Poslanika je samo da savjetuje i opominje, on nikoga ne može natjerati da vjeruje. Ibn Kesir u svome Tefsiru kaže da se ovim ajetima skreće pažnja beduinu da u onome što ga okružuje – devi koju jaše, nebu koje je iznad njega, brdu koje je pred njim i zemlji koja je ispod njega – potraži dokaze o veličini Stvotitelja, Koji je jedini dostojan da Mu se robuje i ibadet čini. Naravno, uvažavajući historijski kontekst ovo tumačenje je tačno, ali treba imati u vidu da je Kur'an posljednja Objava Allaha Uzvišenog ljudskome rodu i da su njegove poruke univerzalne. To znači da ono na što se skreće pažnja Poslanikovim savremenicima ima svoju relevantnost i u kasnijim naraštajima. O aspketima Allahovog mudrog stvaranja ljudi trebaju uvijek razmišljati, u svim generacijama. Stoga ne iznenađuje da je M. Asad, koji je živio u 20. vijeku, ove ajete preveo i protumačio kao da su objavljeni ljudima našeg vremena. U tom pogledu, on piše: "Što se tiče imenice ibil, ona u pravilu označava 'deve': generička množina koja nema jedninu.
Ali, treba se sjetiti da ona isto tako označava 'oblake koji nose kišnu vodu' (vidjeti Lisānu-l-'Areb, El-Kāmūs, Tādžu-l-'arūs) – značenje koje ima prednost u ovom kontekstu. Ako bi se ta riječ koristila u smislu 'deve', pozivanje na njih u gornjem ajetu bilo bi primarno – ako ne i isključivo – upućeno Vjerovjesnikovim savremenicima, kojima je deva uvijek bila objekt divljenja zbog njene izražene izdržljivosti, zbog mnogih njezinih upotreba (jahanje, nošenje tereta, korištenje mlijeka, mesa i fine kostrijeti) i njezine neophodnosti ljudima koji žive usred pustinje. Ali upravo zato što bi pozivanje na 'deve' ograničilo njegovo značenje na ljude nekog posebnog okoliša i posebnog vremena, ono ovdje treba biti odbačeno, jer kur'anski poziv da se pažljivo posmatraju čuda svemira koga je Bog stvorio bez iznimke su upućeni ljudima svih vremena i svih okoliša. Zato, postoje svi razlozi za pretpostavku da se imenica ibil ovdje odnosi na 'oblake bremenite vodom', tim više što je jedna takva aluzija na čudesan, ciklični proces isparavanja vode, uzdizanja pare prema nebu, njezinu kondenzaciju, i, konačno, njezino padanje na zemlju bez sumnje više u skladu sa sljedećim spominjanjem (u ajetima 18-20) neba, brda i zemlje, nego što bi bilo pozivanje na 'deve', koliko god divne i spomena vrijedne ove životinje mogu biti." (Poruka Kur'ana, str. 972) Naravno, ove riječi rahmetli Muhammeda Asada ne treba ni u kom slučaju razumijevati na način da raniji mufessiri nisu pravilno razumjeli i protumačili Kur'an. On samo želi skrenuti pažnju na to da su poruke Kur'ana časnog univerzalne i da će svaka generacija muslimana biti u prilici da otkriva neka nova značenja i sadržaje na koje ukazuje kur'anski tekst.
Piše: dr. hfz. Safvet Halilović
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba