U radu se tumači, metodom ajet po ajet, sura El-Bejjine, 98. sura u Kur'anu. Ima osam ajeta. Prema jednim učenjacima objavljena je u Mekki a prema drugima u Medini. Glavna tema ove sure jeste iskrenost - ihlas u obožavanju Svevišnjeg Gospodara, koja predstavlja suštinu vjerovanja. Ključne riječi: tefsir, ehlu-l-Kitab, iskrenost, Jasni dokaz
El-Bejjine je devedest osma sura u kur'anskom rasporedu, ima osam ajeta. Pored ovog naziva sura El-Bejjine u komentarima Kur'ana oslovljava se i ovim imenima: Lem jekun, El-Berijje i Ehlu-l-Kitāb. Riječ el-bejjine spominje se na dva mjesta u ovoj suri pa je po njoj i nazvana. Nazvana je Lem jekun jer ovim riječima otpočinje. Izraz el-berijje spominje se, također, dva puta u ovoj suri i nigdje više u kur'anskome tekstu. I, na koncu, nazvana je Ehlu-l-Kitāb jer se ova sintagma spominje u prvom njezinom ajetu.
Prema većini učenjaka, objavljena je u Mekki. Od Ibn Abbāsa se prenosi da je El-Bejjine medinska sura - zbunjujuće je što se od njega istovremeno prenosi i mišljenje da je mekanska. Od hazreti Aiše prenosi se da je ona mekanska sura. Kkasniji komentatori Kur'ana izjašnjavat će se različito o mjestu objavljivanja ove sure: el-Fejrūzābādī npr. navodi da je ona mekanska (Besā’ir zevi-t-temjīz, el-Medžlisu-l-e'alā li š-šu’ūni-l-islāmijje, Kairo, 2005,1/533); Ibn Džuzejj da je medinska (Olakšani komentar Kur'ana, Libris, Sarajevo, 2014, 6/414), dok Ibn Atijje kaže: „El-Bejjine je, prema mišljenju većine učenjaka, mekanska sura, dok Ibnu-z-Zubejr i Atā' b. Jesār kažu da je ona medinska, ali je prvo mišljenje raširenije.“ (el-Muharreru l-vedžīz, Dāru-l-kutubi-l-'ilmijje, Beirut, 2001, 5/507). Bilo kako bilo, po samom sadržaju sure teško je otčitati da li je objavljena u Mekki ili u Medini. Neki kažu da je medinska zato što su njoj spominju ehlu-l-Kitāb.
O vrijednosti sure El-Bejjine prenosi se vjerodostojan hadis u kome se kaže da je Allahov Posalanik, a.s., rekao Ubejju b. Ka'bu: „Allah mi je naredio da ti učim: Lem jekunillezīne keferū...“ Ubejj je pitao: „Je li to Allah spomenuo moje ime tebi?!“ Poslanik, a.s., je odgovorio da jeste, pa je Ubejj tada zaplakao (Buhārī, Muslim, Tirmizī i Nesā'ī). [1]
U mushafskom rasporedu, sura El-Bejjine dolazi nakon sura El-Kadr i El-'Alek. Ovdje uočavamo očiglednu značenjsku povezanost: sura El-'Alek govori o prvoj Objavi, sura El-Kadr o vremenu kada se to dogodilo, dok sura El-Bejjine pojašnjava zašto je potrebno poslati poslanika zajedno s Knjigom (Mevdūdī, https://www.englishtafsir.com/Quran/98/index.html - 11.06.2020).
Ovaj prvi ajet sure El-Bejjine, zajedno s njezinim drugim, trećim pa i četvrtim ajetom, izazvali su „izvjesne teškoće klasičnim mufessirima zbog participa munfekkīn koji se javlja u prvom ajetu“. [2] I to je karakteristika kur'anskog stila izražavanja: neki ajeti su jednostavni i shvatljivi, drugi su teški za razumijevanje i generacijama muče mufessire. Pored riječi munfekkīn značenje ovog ajeta obremenjeno je pojmovima ellezīnekeferū, ehlu-l-Kitāb, el-mušrikīn, el-bejjineh, ali i partikulama min i hattā.
Pa krenimo redom, prvo riječ munfekkīn: glagol infekke znači b. (od) razdvojen; razvezan, raskopčan; odvrnut, odvijen; b. oslobođen, pušten (rob); b. razjedinjen, b. rastavljen, rasklopljen, razmontiran, b. iščašen, prestati. [3] Infekke-l-azm znači da se kost iščašila iz zgloba. Mufessiri su se ovdje suočili s pitanjem od čega su se to oni - ehlu-l-Kitāb i el-mušrikīn odvojili - munfekkīn, tj. šta su to prestali raditi?
Rāzī u svome tefsiru kaže da je to „poznato - odvojili su se od nevjerništva (kufra) u kojem su bili“. [4] Asad pojašnjava da se općenito pretpostavlja da munfekkīn „u kombinaciji sa frazom lem jekun na početku ovog ajeta, označava 'oni nisu (ili 'nisu mogli') napustiti, 'odvojiti se od' – tj. vjerovatno, od svojih pogrešnih vjerovanja – dok im nije došao dokaz Istine' u osobi vjerovjesnika Muhammeda i u objavi Kur'ana; implicirajući da oni, nakon što je došao dokaz, nisu napustili ta lažna vjerovanja“ (993).
U klasičnim komentarima Kur'ana riječ munfekkīn uglavnom je protumačena na četiri načina: 1. nisu se bili odvojili od svog nevjerništva i mnogoboštva, sve dok im ti [Muhammede] nisi došao, kako bi bio uspostavljen dokaz protiv njih; 2. nisu bili odvojeni od spoznaje vjerovjesništva Muhammeda, a.s., sve dok ga Allah, dž.š., nije poslao; 3. nisu bili odvojeni od Allahovog pogleda i Njegove moći sve dok im Allah nije poslao poslanika uspostavljajući time nad njima Jasan dokaz (Ibn Atijje); 4. nisu bili odvojeni od dunjaluka (tj. nisu iščezli) sve dok im Allah nije poslao Muhammeda, a.s., pa je na taj način protiv njih iznesen dokaz. [5]
El-lezīne keferū su oni koji skrivaju Istinu, što implicira da im je ona poznata, ali je skrivaju. U terminološkom smislu, unutar islamskog svjetopogleda, oni se označavaju pojmom 'nevjernika'. Ovo nevjerništvo - kufr ima svoje različite nivoe, naime, neko može 'vjerovati' u Allaha ali ga ne smatrati jedinim Bogom, već Mu pridruživati druge misleći da su oni posrednici do Njega; neko može priznati Allaha, ali se i dalje dvoumiti recimo oko Njegovih Knjiga i poslanika; neko može priznati jednog određenog poslanika, a druge ne priznati itd. Hoće se reći da su postojale i postoje različite vrste kufra, a Kur'an ovdje izdvaja dvije grupe: ehlu-l-Kitāb i el-mušrikīn.
Ukoliko se partikula min ovdje koristi u značenju partitativnosti - teb'īd, onda to znači da nisu svi ehlu-l-Kitāb i el-mušrikīn bili nevjernici - 'nevjernici iz ehlu-l-Kitāb i el-mušrikīn'; ukoliko se, pak, koristi u značenju eksplikativnosti - bejān, onda se misli na 'nevjernike između ehlu-l-Kitāb i el-mušrikīn'. Ovdje je u pitanju, kaže Rāzī, značenje eksplikativnosti (32/40). Shodno ovome, ajet govori o onima iz reda ehlu-l-Kitāb i el-mušrikīn koji svoje nevjerništvo ne bi napustili ni kad bi im došao Jasni dokaz, odn., prema drugom mišljenju, o onima koji su napustili svoj kufr, tj. riječ je o skupini koja se nikada ne bi odvojila od kufra da im nije došao Jasni dokaz.
Naime, da biste promijenili ljude u njihovom pogledu na svijet, njihovu tradiciju i uvriježena vjerovanja i mišljenja, potrebno vam je nešto moćno, jako i snažno. To nešto moćno jedino je u stanju da im oduzme ono što im je bila tradicija generacijama.
„Povijesne činjenice govore da se islam veoma brzo širio u kršćanskim područjima... Kako su kršćani ulazili u islam tako su ulazili i medžusije, budisti i mnogi drugi mnogobošci. Kako se to moglo desiti? To je utjecaj Kur'an-i kerima.“'. [6] Taj utjecaj Kur'ana je bio je toliko moćan da je ljude ili narode odvojio od vlastite tradicije na način da joj se nikada više ne povrate! Podsjećamo da se u suri El-Kadr kaže da je Kur'an objavljen u Noći moći, a u ovoj suri vidimo da je on svojom moći mnoge narode ili ljude odvojio od starog načina života.
Ehlu-l-Kitāb su 'ljudi Knjige' i podrazumijeva sve one koji su posjedovali bilo koju objavljenu Knjigu, a prije svega jevreje i kršćane. Za razliku od njih, el-mušrikīn - mušrici, mnogobošci, politeisti; od širk – politeizam; u komentarim Kur'ana često identificirani kao 'abedetu l-evsān: obožavatelji kipova, idolopoklonici nisu slijedili nijednog poslanika niti su vjerovali u bio koju Knjigu. Kao što vidimo, postoji razlika između ove dvije skupine u njihovom stepenu kufra, ali su ovdje spomenute zajedno. Interesantno je da Kur'ana, iako širk 'ljudi Knjige' spominje na nekoliko mjesta, [7] nigdje ih ne naziva mušrikūn. Spominju se kao ehlu-l-Kitāb ili el-lezīne ūtu-l-Kitāb - oni koji su dobili Knjigu, kojima je data Knjiga, ili, pak, kao jevreji - jehūd i kršćani - nesārā. Odgovor počiva u tome što su oni vjerovali u princip Božije jednote, ali su ga, prema kur'anskom tekstu, oskrnavili, tj. počinili širk. Dakle, ova distinkcija između ove dvije skupine nije samo formalne naravi, ona ima i svoje zakonodavne - šerijatske implikacije.
El-Bejjine je jasni, nepobitni, kategorički dokaz ili razdvajanje dvije stvari. U komentarima Kur'ana identificiran kao poslanik Muhammed, a.s. [8] Da bi neko mogao biti „Jasni dokaz“ on sam mora biti, u ličnom i društvenom životu, neko ko je primjer drugima. Muhammeda, a.s., je to bio i prije i poslije svog Poslanstva.
Spomenimo još i značenje partikule hatta (حتي), čije osnovno značenje podrazumijeva „dosezanje određene tačke u prostoru i vremenu“ - intihā'u-l-gāje, što bi onda ovdje značenjski iziskivalo da su se oni i odvojili od kufra kada im je došao Jasni dokaz, ali četvrti ajet ove sure obznanjuje da se njihov kufr intenzivirao!
Muhammed, a.s., nije sam sebe postavio kao „Jasni dokaz“; on je poslan - resūl od Svevišnjeg Allaha da „čita čiste Suhufe“. To se sugerira činjenicom da nije rečeno Resūlullāh već Resūl minellāh. Leksički, riječ suhuf - pl. od sahīfe označava pisane stranice; u Kur'anu se ova riječ koristi da označi Knjige koje su objavljivanje Božijim poslanicima. [9] Te Knjige su, dakako, lišene svake neistine, sumnje i nečistoće - što je značenje riječi mutahhere. Ovdje sada dolazimo do zaključka o dva „Jasna dokaza“ ili o Jasnom dokazu u dva dijela: Poslanik i Njegova Poruka. Ovim se značenjski intenzivira riječi el-bejjine: riječ je o nepobitnom dokazu koji ne može biti osporen.
Prvo - poslanik mora biti oličenje ili primjer onoga u šta poziva. I, dosta, čitav život Muhammeda, a.s., svjedoči o toj zadivljujućoj usklađenosti „teorije i prakse“, što je od suštinske važnosti, ali što itekako nedostaje današnjim muslimanima. Naime, ako je Kur'an savršena knjiga i Jasni dokaz - a jeste to oboje - zašto onda muslimani po njoj ne žive i ne primjenjuju njezine propise u potpunosti?!
Riječ kutub - pl. od kitāb, obično se razumijeva u smislu knjigā, ali može značiti i propise - ahkām. Zapravo, češće se koristi u ovom drugom značenju. U ajetu o obaveznom postu dva puta se ponavlja kutibe:يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِنْ قَبْلِكُمْO, vi koji vjerujete, propisuje vam se posta kao što je bio propisan i onima prije vas (El-Bekare, 183) - u značenju propisuje (vam se), a ne napisano (vam je). Mi u našem svakodnevnom govoru imamo običaj reći npr. „ponašam se po knjizi“, a, ustvari, mislimo na neki zakon ili na određeno pravilo. Ovdje se misli na to da u čistim kur'anskim sahifama postoje propisi, [10] naravno ne samo oni već i druge mudrosti, ali se ovdje ističu propisi i to ne bez razloga, ajeti koji slijedi to će pokazati. Ovi propisi opisani su kao kajjimeh; ova riječ derivira se iz riječi kajjim koja ukazuje na nešto što stoji ravno, uspravno ili ispravno, kao i na nešto što je skupocjeno i vrijedno. Čiste Sahife uspostavljaju ispravne propise kojima popravljaju i uspravljaju pojedince i društvo!
U prvom ajetu spomenuti su 'ljudi Knjige' i mušrici, dok se u ovom ajetu spominju samo 'ljudi Knjige', što ima svoju posebnu težinu. Većina mufessira kaže da se pod Kitābom misli na Knjigu datu 'ljudima Knjige' - jevrejima i kršćanima i, a pod el-bejjineh na Muhammeda, a.s., koji im dolazi kao Jasni dokaz, ali, događa se suprotno – oni se baš tada međusobno razilaze, dok su prije toga bili saglasni o dolasku i opisu poslanika koji će doći! [11] Paradoks je da padaju u najveće nesuglasice baš onda kada im je došao Jasni dokaz! Šta je uzrok tome i zašto su se tako ponašali? Taberī kaže: „Kada ga je [Muhammeda, a.s.,] Allah njima poslao, oni su se razišli: jedni su porekli njegovo Poslanstvo, a drugi su povjerovali u njega, a prije toga nisu se podvajali / razilazili oko toga da je on vjerovjesnik.“ Taberī ovdje misli na to su oni, jevreji i kršćani, imali opis poslanika Muhammeda, a.s., u svojim Svetim Knjigama i oko toga se nisu razilazili. Mufessir Ibn Džuzejj objašnjava: „Podvojili su se u pogledu Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, vjerovjesništva baš onda kad su saznali da je to istina. Ovdje su spomenuti samo sljedbenici Knjige (bez mnogobožaca koji su spomenuti na početku sure) jer su oni znali za dolazak Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na osnovu svojih Knjiga.“ [12]
Kada čovjek negira nešto za što sam zna da je istina, tada je njegovo negiranje vrhunac oholosti i tvrdoglavosti! Sama kur'anska sintagma ehlu-l-Kitāb implicira i to da su ti ljudi imali znanje, ali nisu po njemu postupali. Umjesto toga, u njima se, a prvenstveno kod njihove uleme, pojavila želja za dominacijom na drugima te želja za isticanjem i očuvanjem njihovog ega i povlašenog društvenog statusa. Ovo je onda dovelo do njihove međusobne zavisti i ljubomore koje se vodile daljnjim podjelama i sektašenjima. [13] Ako ovome pridodamo činjenicu iskrivljenosti Knjigā koje su posjedovali, onda dobijamo cjelovitiju sliku o snažnoj potrebi za Jasnim dokazom.
Iz ovoga ajeta i kratkog tumačenja kojeg smo dali možemo izvesti dvije snažne opće implikacije. Prva: vjersko znanje ima i funkciju osnaživanja položaja u određenom društvu - poštovanje i status u društvu, slušanje i širenje vjerskog znanja itd., ali posjedovanje znanja nije garancija od moralne iskvarenosti – kada ljudi s vjerskim znanjem promoviraju ne više Istinu, nego sebe i svoj ego! Druga: međumuslimanski sukobi na nivou pojedinaca, skupina ili grupacija često proizlaze iz oholosti i veličanja sebe, a ne Istine kao takve!
Onima kojima je data Knjige prije bilo je naređeno (u Tevratu i Indžilu): 1. da iskreno obožavaju i robuju samo Svevišnjem Allahu, 2. da klanjaju namaz, 3. da daju zekat – ali su oni to izmijenili i preinačili. [14] Jevreji su, kako navode Taberī i Rāzī, počinili širk riječima: „Uzejr je Božiji sin“, a kršćani istim riječima o Isau, a.s., i nijekanjem vjerovjesništva Muhammeda, a.s. [15] Veličina ovog ajet jeste u tome što on sažima i svo učenje Kur'ana i svrhu Poslanikovog, a.s., poslanja. Vjera je, dakle, bila uvijek jedna te ista, a forme namaza i zekata bile su različite - shodno različitim vjerozakonima - šerijatima.
Na prvom mjestu spomenuto je iskreno - ihlās obožavanje i robovanje isključivo Allahu, dž.š. Glagol 'abede na arapskom jeziku uključuje značenje obožavanja i robovanja. 'Ābid je obožavatelj a 'abd rob. U bosanskom postoji razlika između obožavanja i robovanja. Može se obožavati bez robovanja ili robovati bez obožavanja. Nadalje, rob je rob u svakom trenutku, dok se obožavatelj može biti u nekom određenom vremenskom periodu. Također, u stanju robovanja rob bespogovorno radi sve što mu naredi gospodar. Za razliku od obožavanja, u koje se uvijek ulazi dobrovoljno, u ropstvo se nikada ne ulazi dobrovoljno. I naravno, niko nikada ne želi biti rob, a rob koji je rob uvijek želi slobodu. Ovo su sve negativne konotacije povezane s pojom ropstva i robovanja, pa kako, sada, shvatiti pojama robovanja Uzvišenom Allahu. Prvo: u ropstvu ljudi drugo ljudsko biće je gospodar, a u ropstvu prema Allahu On je Gospodar; drugo: Svevišnji hvali Svoje robove u Kur'anu, što je posebno zanimljivo jer nijedan zemaljski gospodar ne izriče pohvale svojim robovima, radije ističe njihovu nezahvalnost. Očigledno je da se radi o posebnom Gospodaru – zato smo i mi posebni robovi. Riječ je o vrsti ropstva koje se rado prihvata, a svako drugo ropstvo je prisilno. U ropstvo Svevišnjem Allahu ulazi se dobrovljno i s ljubavlju, a ne s mržnjom prema Gospodaru!
Ali, šta znači biti iskren Božiji rob? Ovdje mnogi dolaze u 'problem' sa svojim Stvoriteljem: radije bi rekli da im je čisto srce, nego da Mu se pokore, a to pokoravanje jeste suština dina. Zbog nedostatka iskrenosti nastaju mnogi problemi, ustvari, neiskrenost je njihov korijen. Ukoliko je čovjek neiskren prema Svevišnjem Allahu, on tada ne može savladati sebe i postavljat će razna pitanja - npr. zašto se mora pokoriti poslaniku koji je samo čovjek ili zašto se mora činiti to i to itd.? I dan-danas, postoje ljudi koji npr. prihvataju Kur'an, ali ne i Sunnet ili Hadis. Oni time, zapravo, odvajaju el-bejjine – koji se sastoji, kako smo vidjeli, od dva dijela: Poslanika i Kur'ana.
Iskrene vjernike - muhlisīne Kur'an ovdje opisuje riječju hunefā' - pl. od hanīf. [16] U osnovi riječ hanīf znači el-mejl - naginjanje, naklonost, inkliniranje. Lingvisti kažu da se iskazom tehannefe ile l-islām označava onaj ko naginje, inklinira predanosti - islamu. Ibrahima, a.s., Kur'an opisuje kao hanīfa, tj. kao nekoga ko je imao naklonost ili posvećenost Allahu, dž.š., i ništa ga od toga nije moglo odvratiti (v. npr. u Āli ʻImrān, 67; En-Nisā', 125; En-Nahl, 120). Ibn Abbās je rekao da su hunefā' oni koji slijede Ibrahimovu, a.s., vjeru, a veli se da je hanīf onaj ko je obrezan i ko je obavio hadž (Se'id ibn Džubejr). [17]
Ajet se završava riječima وَذَٰلِكَ دِينُ الْقَيِّمَةِi to je dīnu l-kajjimeh, tj. ispravna vjera. Neki komentatori sintagmu dīnu-l-kajjimeh čitaju kao dīnu-l-milleti-l-kajjimeh - vjera ispravne zajednice, dok je neki razumijevaju u superlativu: najistinitija i najispravnija vjera. [18]
Ajet započinje s iskrenošću u obožavanju i robovanju Svevišenjem Gospodaru - unutrašnje svojstvo, a završava namazom i zekatom - izvanjskim svojstvima. Čitav dīn prožet je jednim i drugim svojstvima. Ukoliko se ljude iznutra očiste, to će se manifestirati i na njihovu spoljašnost.
Sura ponovo govori o onima s kojima je započela: ehlu-l-Kitāb i mušrikīn, koji se nikada ne bi odvojili od kufra da im nije došao el-bejjine. Ovaj ajet obavještava da će oni, bilo iz reda ehlu-l-Kitāb ili mušrikīn, koji i nakon toga ostanu u svom kufru, zaista završiti u džehnemskoj vatri - nār Džehennem. Huld je permanentni boravka na istom mjestu. El-Berrijjeh je nastalo od bere'e – stvoriti, uspostaviti nešto, tako da se ovom riječju označava sva kreacija. Ibn Kutejbe kaže da el-berijjje znači el-halk - stvaranje, stvorenja, kreacija. Otuda: Bere'ellāhu-l-halk - Allah je stvorio stvorenja, pošto je On El-Bāri'. [19] Nazvani su „najgorom kreacijom“ zato što im je došao nepobitni dokaz, dokaz koji se ne može osporiti, a oni opet ostali u svom kufru.
S druge strane, oni koji vjeruju i čine dobra djela – oni su, zaista, najbolja kreacija. Kad ajet započinje česticom inne (إِنَّ) on se obraća onima koji imaju neke sumnje ili nedoumice, tj. nesigurni su i stoga im je potrebno pružiti sigurnost. Ovim se stavlja do znanje da će se to zaista dogoditi. Prvo se spominje vjerovanje - unutrašnjost, a potom dobra djela - spoljašnost, kao što u petom ajetu imamo slijed: ihlās-namaz-zekat.
Džezā'uhum 'inde Rabbihim džennātu 'adnin tedžrī min tahtihe-l-enhāru hālidīne fīhā. Radijellāhu 'anhum ve redū 'anh. Zālike li men hašije Rabbeh (جَزَاؤُهُمْ عِندَ رَبِّهِمْ جَنَّاتُ عَدْنٍ تَجْرِي مِن تَحْتِهَا الْأَنْهَارُ خَالِدِينَ فِيهَا أَبَدًا ۖ رَّضِيَ اللَّـهُ عَنْهُمْ وَرَضُوا عَنْهُ ۚ ذَٰلِكَ لِمَنْ خَشِيَ رَبَّهُ)
Džennet se u Kur'anu često opisuje poput zelenih bašči podno kojih teku rijeke. Na ovome svijetu u najljepša mjesta za odmor ubrajaju se kuće ili vile s bazenima ili na morskoj obali. Na odmor idemo na mjesto koje ima puno vode i zelenila. Ljudi su na ovom svijetu jednostavno opčinjeni kućama, vodom, vrtovima, zelenilom. Ta čovjekova iskonska želja za ljepotom bit će u potpunosti ostvarena i realizirana u Džennetu, u kojem će vječno boraviti - hālidīne fīhā ebeden, i to u džennetima 'Adna, što je središnji dio Dženneta.
Zanimljivo je da se ovdje za opisivanje vječnosti Dženneta koristi riječ ebeden (أَبَدًا: vječnost, zauvijekost, nepropadivost), dok se, ranije u ovoj suri, za opisivanje Džehenenma koristi riječ huld. Isto ovo nalazimo i u suri Et-Tegābun, 9-10. Na osnovu ovoga neki učenjaci su kazali da će džehenemska vatra, na koncu, zgasnuti, jer se u ova dva ajeta za Džehennem ne koristi riječ ebeden (أَبَدًا). Ipak, ovo je vrlo usamljeno mišljenje jer većina učenjaka ističe da se ebeden koristi i za Džehennem (v. El-Ahzāb, 64-65). Objašnjenje koje su dali je otprilike sljedeće: nekada Kur'an daje više detalja o Džehennemu nego o Džennetu, a nekada, pak, daje više detalja o Džennetu nego o Džehennemu; kada daje podjednako detalja i o jednom i o drugom, koristi ebeden za oboje, a kada o jednom donosi više informacija, kao što je to ovdje slučaj, jer je dato više detalja o stanovnicima Dženneta, onda se samo za to jedno koristi ebeden.[20]
Ovo je samo prvi dar, drugi je još veći: Allahovo zadovoljstvo - radijellāhu 'anhum, Gospodar će biti zadovoljan Svojim robovima, ali će i svaki rob biti zadovoljan svojim Gospodarom - ve redū 'anh. Glagol radije znači biti zadovoljan s nekim tako da nemate nikakvih pritužbi na njega. Kada vjernici dobiju ovaj veći dar, zaboravit će tada na dženetske kuće, vrtove i vode. Druge želje mimo te neće imati.
Glagol hašije (خشي) označava strah od nekoga ko je veći od tebe. Misli se na istinski strah od Allaha, dž.š., na ovome svijetu u tajnosti i javnosti, izvršavanjem Njegovih naredbi i ostavljanjem Njegovih zabrana. Istinski strah od Allaha, dž.š., čini da se ljudi odvoje od starog načina života.
Autor: Almir Fatić
Glasnik, 2021
[1] Al-Qurṭubī, al-Ğāmiʻ li aḥkām al-Qur’ān, Dār al-ḥadīṯ, 1996, 20/138; Ibn Kaṯīr, Tafsīr al-Qur’ān al-ʻaẓīm, Ğamʻiyya iḥyā’ al-turāṯ al-islāmī, Kuwayt, 1996, 4/694; al-Fayrūzābadī, Baṣā’ir ḏawī al-tamyīz fī laṭā’if al-Kitāb al-ʻazīz, al-Maǧlis al-aʻlā li al-šu’ūn al-islāmiyya, Cairo, 2005, 1/533-534.
[2] Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, El-Kalem, Sarajevo, 2004, 93.
[3] Teufik Muftić, Arapsko-bosanskirječnik, El-Kalem, Sarajevo, 1997,1135.
[4] Tafsīr al-Faẖr al-Rāzī, Dār al-fikr, Beirut, 1981, 32/38.
[5] Ibn al-Ǧawzī, Zād al-masīr fī ‘ilm al-tafsīr, Dār al-fikr, Beirut, 2009, 8/174; Ibn ʻAṭiyya, al-Muḥarrar al-waǧīz fī tafsīr Kitāb al-ʻazīz, Dār al-kutub al-‘ilmiyya, Beirut, 2001, 5/507; Ibn Ǧuzayy, al-Tashīl li ‘ulūm al-Tanzīl, Dār al-kitāb al-‘arabī, Beirut, 1973, 4/211.- Ibn al-Ǧawzīsmatra da je prvo mišljenje najispravnije, dok Ibn Ǧuzayy smatra da je četvrto mišljenje najočiglednije - al-aẓhar.
[6] Muhammed el-Gazali, Tematski tefsir kur’anskih sura, Obzorja, Sarajevo, 2003, 731.
[7] V. Al-Māʼida, 17, 73; Al-Tawba, 30.
[8] Al-Ṭabarī, Ğāmi’ al-bayān ʻan ta’wīl āy al-Qur’ān, Dār al-salām, Cairo, 2007, 10/8762; Ibn al-Ǧawzī, Zād al-masīr, 8/174; al-Bayḍāwī, Anwār al-Tanzīl wa asrār al-ta’wīl, Dār al-rušd, Beirut, 2000, 3/556; al-Šawkānī, Fatḥ al-Qadīr, Dār al-maʻrifa, Beirut, 2007, 1643.
[9] V. Al-Aʻlā, 18-19.
[10] Tafsīr al-Faẖr al-Rāzī, 32/42; al-Qurṭubī, al-Ğāmiʻ li aḥkām al-Qur’ān, 20/142; al-Šawkānī, Fatḥ al-Qadīr, 1643.
[11] Al-Ṭabarī, Ğāmi’ al-bayān ʻan ta’wīl āy al-Qur’ān, Dār al-salām, Cairo, 2007, 10/8726; al-Māwardī, al-Nukat wa al-ʻuyūn, Dār al-kutub al-ʻilmiyya, Beirut, 2012, 6/316; al-Qurṭubī, al-Ğāmiʻ li aḥkām al-Qur’ān, 20/142.
[12] Olakšani komentar Kur'ana, prev. N. Ćeman, Libris, Sarajevo, 2014, 6/416.
[13] O čemu Kur'an govori npr.: u Al-Baqare, 213, 253; Āli ʻImrān, 19; Al-Māʼida, 44-50; Yūnus, 93.
[14] Al-Zamaẖšarī, Tafsīr al-Kaššāf, Dār al-maʻrifa, Beirut, 2005, 1215; al-Bayḍāwī, Anwār al-Tanzīl, 3/557; al-Ṣābūnī, Ṣafwa al-tafāsīr, Dār al-Qurʼān al-karīm, Beirut, 1981, 3/588.
[15] Al-Ṭabarī, Ğāmi’ al-bayān, 10/8726; Tafsīr al-Faẖr al-Rāzī, 32/39-40.
[16] Riječ ḥunafāʼ u Kur’anu se navodi samo na dva mjesta: al-Ḥağğ, 31 i al-Bayyina, 5, dok se riječ ḥanīf navodi na deset mjesta (v. ʻAbd al-Bāqī, al-Mu’ǧam al-mufahras li alfāẓ al-Qur’ān al-karīm, Dār al-hadīṯ, Cairo, 1996, 270).
[17] Šire v. u: al-Rāzī, Tafsīr al-Faẖr al-Rāzī,32/46-47;al-Qurṭubī, al-Ğāmiʻ li aḥkām al-Qur’ān, 20/142; al-Šawkānī, Fatḥ al-Qadīr, 1643.
[18] V.: al-Zamaẖšarī, Tafsīr al-Kaššāf, 1215; al-Bayḍāwī, Anwār al-Tanzīl, 3/557; Ibn al-Ǧawzī, Zād al-masīr, 8/175.
[19] Al-Ṭabarī, Ğāmi’ al-bayān, 10/8727; Ibn al-Ǧawzī, Zād al-masīr, 8/175; al-Qurṭubī, al-Ğāmiʻ li aḥkām al-Qur’ān, 20/142
[20] https://tafseerstudy.wordpress.com/2014/11/18/98-al-bayyinah/ (9.06.2020.)
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba