Talut i Džalut 2.

Talut je vojsku poveo kroz bezvodni kraj, pa su trpeći žeđ putovali neko vrijeme. On je bio upoznat da je u pitanju kušnja od dragoga Allaha, pa je na vrijeme upozorio svoje vojnike da, kada stignu do rijeke nipošto ne trebaju piti osim samo malo, tek koliko mogu šakom da zahvate.

Međutim, kad su stigli do rijeke većina vojske nije ga poslušala, već su se obimno napili vode i pali su na Allahovoj kušnji čime su automatski izgubili snagu i volju za boj. Tako se desilo da je samo mali broj vojnika (Davud, a.s., je  među njima) sa Talutom prešao rijeku i krenuo u susret neprijatelju, a većina ih je, kako nam predanja kažu, ostala na drugoj strani i povukla se nazad. 
Iako su oni mudžahidi koji su nastavili pohod svi redom bili iskreni vjernici, čvrsti i nepokolebljivi, ipak im je pogled na njihovu sada malobrojnu vojsku unosio nemir u srca. Znali su da je mnogobožačka vojska izuzetno jaka i brojna i to ih je plašilo. Naročito su se plašili Džaluta, neprijateljskog junaka neuobičajeno velike snage. Niko se nije usuđivao izaći na megdan, a ako bi neko i smogao hrabrosti, bio bi brzo ubijen. Sve je to uticalo na rastući strah u srcima Talutovih vojnika. To primijetiše Davud i još neki mudžahidi jake i čvrste vjere, pa su svoje uznemirene drugove ohrabrivali podsjećajući ih koliko su puta znatno slabije vojske vjernika uz pomoć dragoga Allaha pobjeđivali mnogo jače neprijatelje. Evo kako Kur’an iznosi ovo kazivanje:
I kad Talut vojsku izvede reče: “Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje nije moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je.” I oni se, osim malo njih, napiše iz nje. I kad je pređoše, on i oni koji su s njim vjerovali povikaše: “Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!” Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allaha izići rekoše: “Koliko su puta malobrojne vojske, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne vojske!”/kem min fietin kaliletin galebet fieten kesireten bi iznil-Lahi/ A Allah je na strani izdržljivih. (2:249)

Talut je znao da je disciplina onih koji su mu potčinjeni slaba, pokušao je  sa iskušenjema odvojiti slabe od jakih, pouzdane od nepouzdanih. Ovdje je jasno da oni koji ni kratko ne mogu pretrpjet žeđ nisu vrijedni povjerenja.
Iskustvo Talutovo nas podsjeća na nekoliko momenata. Prvo, na prvom iskušenju (pijenje vode) mnogi su poklekli. Drugo, strah od Džaluta je iskoristio šejtan u svojim spletkama. Mala grupica osta i pobjedi neprijatelja. Da su svi sa početka ovog kazivanja učestvovali u borbi ( da nije bilo ovog kaljenja postepenog) vjerovatno ne bi došla ni pobjeda. Još jedan momenat vrlo važan. Prisutnost dove kod ove male grupice omogućilo pobjedu. 
Uskoro su se susreli sa neprijateljskom vojskom koja je svojom brojnošću i snagom zaista izgledala strašnom. Džalut istupi naprijed i stade između dvije vojske vičući iz sveg glasa razne pogrde Israilu i pozivajući njihove junake na megdan. No, taj je div bio do te mjere strašnoga izgleda da niko od njih nije mogao sakupiti dovoljno hrabrosti da istupi i suprostavi mu se. Isfrustriran kralj Talut je čak i obećao ruku svoje kćeri Mikale onome od mudžahida koji izađe na megdan i ubije Džaluta, ali se i dalje niko nije usuđivao javiti.
Ta mučna situacija potrajala je sve dok Davud nošen snagom iskrene, nije istupio naprijed ispred redova mudžahida Benu Israila i prihvatio Džalutov izazov.

Davud iako  skladno građen, ipak fizički bijaše mnogo slabiji od ogromnoga Džaluta. Džalutovi suborci su grohotom smijali se, očekujući brzo i lahko smaknuće njihova neprijatelja, dok su borci Israila strijepili za svoga druga.
Ali, Davud nije imao ni malo straha. On bi osnažen svojom dubokom i iskrenom vjerom u dragoga Allaha i osjećao je kako je Gospodar svih svjetova uz njega. Čak se prenosi i to da je, ranije prilikom putovanja, čuo kako ga dozivaju tri kamena da ih pokupi i da ih kasnije upotrebi u borbi protiv Džaluta, kako je, prema tim predanjima, i učinio. Bilo kako bilo, Davud se odlučio da protiv Džaluta upotrijebi oružje sa kojim bijaše izuzetno vješt i precizan, praćku. Krenuo je smireno u susret gorostasu s Allahovim imenom u srcu i na usnama. I Džalut je, naoružan svojim ogromnim mačem, krenuo na njega. Tada je Davud, uz tekbir, svojom praćkom snažno bacio kamen. Taj kamen bijaše bačen snagom mnogo jačom od ljudske, pa je, pogodivši ga u glavu, Džaluta prosto pokosio. To je bila prava mu’džiza (čudo) kojim je Allah pomogao Svoga miljenika i odabranika. Zahvala Allahu se zaorila iz grudi mudžahida, a mnogobošci su sa bijesom u srcima krenuli u juriš. Benu Israil su upućivali dove Allahu da ih pomogne, učini izdržljivim i ojača im korake protiv Njegovih i njihovih neprijatelja. Uzvišeni Allah je ispunio dove Svojih robova i tako su oni nanijeli težak i potpun poraz mnogobošcima. Kur’an ovako iznosi taj događaj:
I kad nastupiše prema Džalutu i vojsci njegovoj, oni zamoliše: “Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!” I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, ali Allah je dobar svim svjetovima. (2:250,251) 

Ova mala grupica ljudi izvojeva pobjedu  jer su crpili svoju snagu iz nepokolebljive vjere i čvrste uvjerenosti da će Allah pomoći strpljive. Ona mala grupica ljudi, nepokolebljivi, koji su ostali takvi nakon svih spomenutih iskušenja, odlučiše postati ili šehidi ili gazije. Ugledavši Džalutovu vojsku koja je svima ulijevala strah, umjesto da se uplaše i pobjegnu, oni još čvršće zbiše svoje redove, učiniše sljedeću dovu: Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!”/Rabbena efrig ‘alejna sabren ve sebbit akdamena vensurna ale-l kavmi-l kafirin/. Nakon razmatranja moguće vojne strategije, oni uputiše vapaj svome Gospodaru da ih ispuni hrabrošću, da ne dozvoli da im noge zadrhte i da skliznu sa Allahovog puta. Oni su uvjereni da samo tako nemoćni vjernici dobivaju pobjedu s nevjerničkom zajednicom.
Davud, mali i nepoznati čovjek pobjeđuje gorostasa Džaluta. Eto kako Allah suzbija ljude jedne drugima. Dakle, ni jedan narod ne može neograničeno vladati nad drugim. Vlast konstantno kruži i prelazi u ruke drugih. To je način dokazivanja dostojanstvenosti nošenja emaneta vlasti. Čim  nastane tiranstvo i dikatatura vlast biva oduzeta. I tako Allah suzbija jedne drugim. Ustvari, velika je Allahova milost što je On učinio  vlast prolaznom za svaki narod. To nije stalna kategorija ili ekskluzivno pravo koje vječno traje.  Da je tako, zemlja bi bila trajno ispunjena diktaturom i korupcijom. U gornjem ajet-i kerimu suzbijanje može značiti i mogućnost ljudi da se brane jedni od drugih. A to  može biti aluzija na sposobnost ljudi  da se brane od agresije i tlačenja  ( pogl. Kur’an, 22:40)
Kada se Talut trijumfalno vratio u zemlju Benu Israila dočekala ga je velika radost naroda. Zaista su imali razloga da se raduju jer su se osvetili mnogobošcima za sva ranija poniženja i od njih povratili ono što su im oni bili oduzeli. Naročita slava je pratila Davuda, čija se pobjeda nad Džalutom nadaleko pročula. Kralj Talut je ispunio dato obećanje i vjenčao Davuda svojom kćeri Mikalom, pa je on, kao Talutov zet, dobio visok položaj na njegovom dvoru, a uz to bijaše i veoma omiljen među narodom kao izuzetno pobožan, mudar i čestit mladić.
Davud mudar kakav jeste, nije dozvolio da ga uspjeh ikoliko opije. Bez imalo dvoumljenja znao je da je njegova pobjeda nad Džalutom samo ono što mu je dragi Allah podario i da zahvala, slavljenje i veličanje samo dragome Allahu i pripadaju. On je, kako smo ranije i naveli, još od najranijega djetinjstva živio u Allahovoj blizini i znao je da ga On, hvaljen neka je, ne bez razloga, obasipa Svojom posebnom pažnjom, bereketom i milošću. Uzvišeni Allah, najvjerovatnije nakon smrti Samuela, alejhisselam, odabrao je Davuda za Svoga vjerovjesnika i poslanika Israilu, te mu započeo objavljivati Zebur. 
... i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio ... (2:251)
Nama, istina, nije poznato kad je Davud, alejhisselam, dobio emanet vjerovjesništva i poslanstva od dragog Allaha, ali zbog toga što je u naprijed navedenim ajetima njegovo dobivanje vjerovjesništva spomenuto nakon njegove pobjede nad Džalutom, vjerujemo da se to desilo nakon bitke protiv Džalutove vojske i nakon Samuelove, alejhisselam, smrti, a dragi Allah najbolje zna. Ajeti nam dalje govore i to da je Davud, alejhisselam, od dragog Allaha pored emaneta vjerovjesništva dobio i emanet vlasti, pa je on, Allahovom voljom, trebao da naslijedi Taluta na dužnosti kralja Benu Israila.
Na kraju, iz iskustva ovih ličnosti koje su spomenute u Kur’anu saznajemo:
- Suprostavljanje vojsci pobjedničkih manira i rezultata podrazumjeva otkrivanje skrivene snage u vlastitim redovima;
- Skrivena snaga kristalizira se u kušnjama, iskušenje iza iskušenja trijebi sjeme svakakve slabosti u vlastitim redovima;
- Nisu presudni brojevi već vjera, odlučnost i Allahov blagoslov;
- Neprijateljska veličina i sila su beznačajni u usporedbi s istinitošću i opreznim planiranjem;
- Kad je Allah sa nama, neprijateljevo oružje može postati poluga za njihovo vlastito uništenje;
- Snaga karaktera nadvladava sve opasnosti i ulijeva hrabrost;
- Čista vjera donosi Allahovu nagradu i pomoć ( primjer Davudove mudrosti, moći i drugih darova);
- Svaka poteškoća nosi olakšanje ali je neophodno pokazati stamenost u vrijeme ovog podnošenja;
- Uspjeh je u strpljivosti i postojanosti. Put do vrha počinje iz dna doline. Naravno, za strpljive;
- Vjerniku koji spozna i shvati istinu u njenoj punini, ne mogu razni profiti i interesi sputati noge, niti strah može da mu onemogući hod, niti ga strasti mogu vezati za ovaj svijet. On jednostavno sve to prevazilazi poput ptice koja je raširila krila i poletjela.

Autor: Rifat Šahinović

Keywords & Tags

Contact Us