Kur’anska kazivanja su inspirativna i poučna u razviđanjima trenutne situacije na svim razinama ljudskog bivstvovanja.
Naime, Kur’an iznosi raznovrsna iskustva naroda i pojedinaca na način da mogu poslužiti kao odlična paradigma za muslimansku zajednicu u svakom historijskom periodu. U tom smislu ilustrativan primjer je kur’ansko tretiranje Benu Israila, raznim povodima u mnogim situacijama. Na kur’anskim stranicama naići ćemo na mnoštvo situacija kroz koje prolazi ovaj narod. Komentatori Kur’ana su iznosili argumente i razloge zašto je spomenuta (u Kur’ana) određena situacija koja može biti karakteristična samo za narod kojeg se i tiče.
Kutb (r.a.) veli da uzvišeni Allah zna da će pojedinci muslimanske zajednice proći kroz iste situacije kroz koje je prolazio, naprimjer narod Benu Israil i da će, pri tome, zauzimati iste stavove po pitanju vjere. Stoga su mnogi primjeri moralnog posrnuća Benu Israila navedeni u Kur’anu kao uprizorujući primjeri. Kur’anska kazivanja su tu da nas opomenu, prizeme, da nas stalno opominju kakav čovjek treba biti. Prema tome, svaki čovjek svoju sliku i priliku može vidjeti u kur’anskom ogledalu ako želi dotaći iskonsku prirodu svog bića.
Naravno, uvijek moramo imati na umu činjenicu da je Kur’an Božija Knjiga koja služi kao smjernica za ljudski praktični život danas. Rješenja naših problematičnih situacija nalazimo (ali i tumačimo) na primjerima iskustava drugih. Dakako, svaki čovjek mora znati, htjeti i umjeti da iz tuđih iskustava izvuče pouku i naputak u vlastitom životu. Ako Kur’anu budemo prilazili na ovakav način, upoznaćemo na njegovim stranicama mnogobrojne likove koji svojim iskustvima su itekako zanimljiva danas. Naprosto, Kur’anu treba prilaziti ovoreno i sa ciljem, naš život će jedino u tom slučaju ispuniti savršenstvo, a Kur’an će biti oživotvoritelj naše usnulosti jer Kur’an jeste ‘ono što život daje’ /limā juhjīkum/ (8:249);
Vratimo se kur’anskim ličnostima iz samog naslova ovog teksta, Taluta i Džaluta. Naime, neko pleme na čijem čelu je bio Džalut napalo je Benu Israil. Nakon toga su Israilćani zatražili od svog vjerovjesnika da im odredi vladara koji će ih voditi u borbi protiv neprijatelja. O ovim događajima čitamo u suri El- Bekara (246-252).
Prva po(r)uka nadolazi nam iz iskustva jedne grupe ljudi koji su iz straha od smrti iz svoje zemlje pobjegli - a biješe ih na hiljade (ve hum ulūfun) (2:243). U Kur’anu se ne nazire ko su bili ti ljudi premda neki komentatori nude neka rješenja koja su krajnje protuslovna. Klasični komentari govore da su to ljudi koji su bježali od kuge da bi ih na kraju (u drugoj zemlji) stigla Odredba: Umrite. Od imena važnije su smjernice iskustva ove grupe ljudi: u konačnici oni su spoznali, život i smrt su Allahova određenja. Oni koji su uložili trud da bi se spasili nije im koristilo. Oprez i strah ne mogu zaštiti od Sudbine. Nadalje, strah od fizičke smrti vodi do moralne smrti narode i zajednice kao što i njihov povratak u život ili preporod ovisi o njihovom moralnom statusu kroz savladavanje straha od smrti (mūtū summe ahjāhum).
U kontekstu ovog iskustva Kur’an se obraća vjernicima bodreći ih na borbu i na ulaganje krajnjih napora na Allahovom Putu.
Ajet-i kerimi koji slijede iza opisuju nam da su Israilćani poslije Musaa, a.s., nakon što su izgubili vlast, bile opljačkane njihove svetinje, te nakon što su iskusili kaznu zbog prkošenja Allahu, dž.š., došli su svijesti, jednostavno, probudili su se: postavi nam vladara na Allahovom Putu (246). Bez obzira i na drugačije implikacije ovog njihovog zahtjeva, ipak možemo nazrijeti i određenu dozu sazrijevanja na životnom putu, ili bar, priliku ka zrelosti. Međutim, sve situacije spomenute na ovom mjestu ili negdje drugdje, a vezane za Benu Israil svjedoče o čudnoj i prevrtljivoj naravi ovog naroda koji je generalno bio na Pravom putu, ali istovremneo pokazivao visok stepen neiskrenosti u vjeri.
Tako se jednom desilo da su ponijeli Kovčeg sa sobom u bitku, ali su doživjeli težak poraz od susjednog mnogobožačkog naroda koji su čak i zaplijenili Zavjetni kovčeg. To bijaše veliki šok za čitav Benu Israil. Međutim, Benu Israil nije imao snage i pronicljivosti da razazna da su zbog slabe i neiskrene vjere doživjeli težak poraz, bili protjerani iz svojih zemalja i odvojeni od svojih porodica, te su čak izgubili i najveću svetinju, Zavjetni kovčeg. Tako oni uzrok svog stanja ne vidješe u samima sebi, u onome što bijaše u srcima njihovim, već ga površno tražiše u vlastitoj organiziranosti. Tako im se u svijesti učvrstilo uvjerenje da bi došli do veće snage ako bi imali jednoga vladara, kralja koji bi vladao nad svim plemenima Benu Israila, koji bi ih okupio, ujedinio i pod čijim vodstvom bi porazili sve svoje neprijatelje. Starješine svih plemena Israila obratiše se Allahovom vjerovjesniku Samuelu, alejhi-s-selam, sa zahtjevom da im on postavi kralja. Samuel, alejhi-s-selam, ih je pokušao upozoriti da je uzrok njihove slabosti i nesreće koja ih je pogodila u njihovoj neiskrenoj vjeri i njihovim grijesima pa im ustoličenje kralja neće riješiti probleme, ali su oni ostali uporni u svome zahtjevu. Evo kako nam Kur’an saopćava ovu situaciju: „Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih nakon Musâa svom vjerovjesniku rekli: “Postavi nam vladara da bismo se na Allahovu Putu borili!” “Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?”, reče on. “Zašto da se ne borimo na Allahovom Putu”, rekoše, “mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?” A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni“. (2:246);
Iz ovog iskustva Benu Israila izvlačimo nekoliko pouka. Ovdje se radi o masovnom entuzijazmu snažno kondeziranog uslijed gubljenja Zlatnog kovčega. Vjerovjesnik očito hoće da provjeri i iskuša ovaj kolektivni entuzijazam prije odlučujuće bitke. Katkad se mnogi prevare i razočaraju u masovne entuzijazme, posebno rukovodstvo ako stvari posmatraju samo sa vanjskog aspekta. Zapravo, i Kur’an govori da je ovaj sveopći zanos splasnuo: „...A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše (tevellev illa kalilen minhum).“ (2:246);
Propisivanje borbe je prvo iskušenje, prvi filtrirajući momenat kada će mnogi pokleknuti, osim malo njih (illa kalilen minhum). Ako pratite do kraja ovo kur’ansko kazivanje, primjetit ćete da nakon svakog slijedećeg iskustva ostaje sve manja i manja grupica ljudi.
Zanos uzavrli i vidljivi entuzijazam ne smije prestati u prvom iskušenju među članovima društva. Ova mala grupica koja nije okrenula leđa, jesu ustvari oni koji će kasnije raspravljati sa novim vladarem, Talutom. Oni će kasnije biti iskušani na drugi način.
Tada je Samuel, alejhi-s-selam, uputio dovu Allahu i bilo mu je objavljeno da će Israil zaista i dobiti kralja koji će nad njima vladati. Kako se tu našao snažni i mudri mladić po imenu Talut (Saul) iz plemena Benjamin, očekivani znaci se pojaviše baš kod njega. Osvjedočivši se u to, Samuel, alejhi-s-selam, zvanično objavi da je Talut od Allaha izabran da bude kralj Benu Israila. Ali, tada opet dođe do izražaja iskvarena vjera starješina i uglednika Benu Israila koji nikako nisu mogli prihvatiti činjenicu da nijedan od njih nije izabran, već je izabran neki mladić bez ugleda i bogatstva. Zato oni krenuše da negoduju, pa im onda Allah odasla nepobitan znak u vidu jasno vidljiva čuda. To je slijedeće poskliznuće Israilćana. Sve razloge koje oni navode protiv Taluta (nije pripadao njihovim vladarskim porodicama, nema bogatstvo /ve nahnu ehakku bi-l-mulki minhu ve lem ju’te seaten mine-l-mal) je ustvari ustajanje protiv Božije volje. Čovjek često na ovom Dunjaluku u svojoj velikoj glagoljivosti i ‘racionalnim’ argumentima ustaje protiv Božije volje. Nije bitan Talut, nisu bitni argumenti koje oni iznose, posrijedi je protivljenje Božijoj volji i odredbi. U takvu situaciju ljudi počesto zapadnu, nisu svjesni svog govora.
Samuel, alejhi-s-selam, im prenese Objavu kako će meleki donijeti Zavjetni kovčeg iz zatočeništva i na očigled sveg svijeta postaviti ga ispred Taluta što će im biti jasan znak da je on uistinu odabran za kralja Israila. Čim ih je Samuel, alejhi-s-selam, obavijestio, to se i obistinilo. Svi prisutni su mogli vidjeti meleke kako im ponovo donose Zavjetni kovčeg i postavljaju ga ispred Taluta.
„ I vjerovjesnik njihov im reče: ‘Zaista će znamenje Talutove vlasti biti to da će vam kovčeg prispjeti, koji će meleki nositi, u kome je sigurnost (fihi sekinetun) za vas od vašeg Gospodara i ostavština onog što su ostavile porodica Musaova i porodica Harunova! U tome je doista znak vama, ako ste vjernici“! (2:248)
Zavjetni kovčeg je bio opljačkan od strane neprijatelja Israilćana. A oni su smatrali kovčeg vrlo svetim. Povratak kovčega s njegovim sadržajem nošenog od meleka, predstavljao je veliko čudo koje je Israilćanima trebalo pružiti pouzdanje i sigurnost u njihovoj borbi protiv neprijatelja. U kovčegu (tabut) vele komentatori bio je primjerak ploča koje je Allah dao Musau na Turu. Riječi u navedenom ajetu ‘biti to da će vam kovčeg prispjeti’ Asad prevodi u značenju ‘to što će Vam se dati srce koje je vaš Hranitelj obasuo unutarnjim mirom’. On se pri tome oslanja na slavne komentatore, Bejdavija i Zamahšerija. Izraz ‘da ga (kovčeg) nose meleki’ Asad će kazati da je to aluzija na inspirirajuću prirodu duhovnog naslijeđa kojeg su ostavila ta dva vjerovjesnika. Ovakvo rješenje za kur’anske riječi tabut i sekinet u navedenom ajet-i kerimu Asad je ponudio iz dva razloga: sam dolazak Taluta trebao je dati spoznaju i odlučnost u njihovom životu. Sa druge strane, prevođenje riječ tabut u smislu kovčega je, po ovom komentatoru, utjecaj talmudskih legendi isprepletenih oko ‘kovčega’.
Ovako jasni i sasvim očigledni dokazi nisu omogućili Benu Israilu ništa drugo nego da prihvate Taluta za svoga prvog kralja. Tako su mu sve starješine plemena dale zavjet na vjernost i pokornost.
Nakon nekog vremena ovom narodu stiže još jedna kušnja koju su oni sami sebi donijeli (vidjeti ajet 2:246). Talut je organizirao džihad protiv mnogobožaca, vjerovatno onoga istog naroda koji ih je ranije porobio i okupio brojnu vojsku koju povede ususret neprijatelju.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba