Tālūt

Ime Tālūt (طَالُوت) u Kur'anu se spominja na dva mjesta, u dva ajeta: I reče im vjerovjesnik njihov: "Zaista vam je Allah poslao Taluta za vladara". Oni rekoše: "Kako da bude njemu vlast nad nama data? Pa mi smo preči od njega da vladamo, a nije mu dat ni obilan imetak?" On reče: "Zaista je Allah njega odabrao nad vama i obdario ga velikim znanjem i snagom tjelesnom. Allah daje vlast kome On hoće. Allah je Sveobuhvatni, Sveznajući" (Bekara, 247).

Nakon Musaa, a.s., Izraelćani su tražili od svog vjerovjesnika – koga Kur’an ne imenuje, a u komentarima Kur’ana identificira se kao Ešmevīl ili Šemvīl; bibl. Samuel) – da im Svevišnji Bog imenuje kralja uz koga bi se borili na Njegovome putu. Nakon što im je njihov vjerovjesnik sopćio da im je Svevišnji Bog poslao Tālūta, oni su bili iznenađeni, posebno zbog toga što je on bio vodonoša ili štavljač kože, i nije imao kraljevski pedigre. No, kako se navodi u ajetu, Svevišnji mu je podario znanje – kaže se da je poznavao ratne vještine - i tjelesnu snagu. Uz to, bio je veoma visok, i po tome je vjerovatno i dobio ime Tālūt.

Znak od Boga, dž.š.

Tālūt je imao i znak od Boga, dž.š.: I reče im vjerovjesnik njihov: "Znak njegove vlasti je da će vam doći kovčeg (tābūt). U njemu je smiraj (sekīne) od Gospodara vašeg i ostatak onoga što ostavi porodica Musaova i porodica Harunova; nosit će ga meleci. Zaista vam je u tome znak, ako ste vjernici!" (Bekara, 248)

Ovaj ajet je izazvao mnoga tumačenja i mnogo toga se navodi u klasičnim komentarima Kur’ana čija autentičnost nije provjerena. Naprimjer, prema nekim tefsirima, kovčeg (tābūt) Musa, a.s., ostavio je kod Jušu'a, a ovaj ga odnio u pustinju, a onda je Allah, dž.š., poslao meleke koji su ga odnijeli u Tālūtovu kuću. Što se tiče pojma sekīne (smiraja), o tome u tefsirima nalazimo npr. da  je to koplje na kojem je glava i lice poput ljudskog lica ili leđen od zlata u kojem se peru srca vjerovjesnika. Od Ibn Abbāsa se prenosi da je rekao: ''To je štap Musaa i komadići pločica''. Neki su kazali da su u kovčegu bile ploče Tevrata kao i zlatna urna koja je držala manu. Dakle, u kovčegu su navjerovatnije bile pohranjene ploče Tevrata, urna i Musaov, a.s., štap, koji je bio jedno od velikih Božijih čuda. Sve tri ove stvari su bile pohranjene zarad podsjećanja budućih genracija na Božije blagodati prema sinovima Israilovim tokom njihovog lutanja pustinjom.

Provjera discipline

Pa kada iziđe Talut s vojskom, reče: "Zaista će vas Allah staviti na kušnju jednom rijekom; onaj ko se napije iz nje, nije moj, a onaj ko se ne napije, on je moj, izuzev ako zahvati gutljaj šakom". Pa se napiše iz nje, osim malo njih. A kada je prijeđoše, on i oni koji su s njim vjerovali rekoše: ''Mi danas nismo u stanju boriti se s Džalutom i vojskom njegovom'' (Bekara, 249).

Prije nego što su se sukobili s neprijateljem (Džālūtom, Golijatom), Tālūt je iskušao svoje vojnike pokraj jedne rijeke. Komentari Kur'ana vele da je to bila rijeka Jordan, no može se raditi i o drugoj rijeci u toj regiji. Također, ističu da je bilo osamdeset hiljada onih koji su se napili iz nje, osim njih tri stotine, što je, zanimljivo, jednako broju ashaba na Bedru.

Tālūt je bio je svjestan da je u vojsci ostalo malo moralne discipline i suzdržanosti. Stoga se odlučio na ovaj korak kako bi razlikovao dostojne od bezvrijednih. Od onih koji nisu mogli izdržati žeđ, čak ni na kratko, nije se moglo očekivati da ostanu nepokolebljivi u obračunu s neprijateljem (Filistejcima) koji ih je već jedanput porazio.

Tālūt u Bibliji

Tālūt se u Bibliji imenuje kao Saul. Imao je 30 godina i ''među izraelskim narodom nije bilo muškarca ljepšeg od njega; od ramena prema gore bio je viši od svih ljudi'' (1. Samuelova 9:​​2). Izašao je u potragu za izgubljenim magarcima svog oca. Tokom ove potrage prošao je kroz Samuelovu kuću i Bog je obavijestio Samuela da je to osoba koja je izabrana da upravlja narodom Izraela. Samuel je kasnije sazvao izraelski narod i proglasio Saula njihovim kraljem (1. Samuelova 10:17). I tada su se plemena Izraela ujedinila u izraelski narod (usp. Tauber, Ilustrovani leksikon judaizma, 155).

Autor: Almir Fatić

Keywords & Tags

Contact Us