Sveti Snijeg Jerusalema

A kada smo posjetili džamiju al-Aqsa na južnom kraju velike Herodove platforme, istog trenutka sam se osjetila kao kod kuće. Tu je bilo svjetla, prostora i tišine. S vana je uletjela jedna ptica: džamija se činila kao da svijet poziva da u nju uđe, umjesto zatvaranja vrata pred svijetom profanog.

Karen Armstrong je 1983. godine pristala da za Channel 4 snimi serijal Prvi kršćanin o sv. Pavlu, i za potrebe tog snimanja prvi put je putovala u Svetu zemlju. O njenom susretu sa Jerusalemom i o početku pisanja o islamu i susretu sa temom Križarskih ratova govori odlomak 7. poglavlja autobiografije Spiralne stepenice koja je 2010. godine izašla na bosanskom jeziku u izdanju sarajevske izdavačke kuće, Buybook, u prijevodu Mirnesa Kovača      

***

Godinama sam šutila o svojoj isfrustriranosti religijom, i premda je pisanje Kroz uska vrata iskupilo neke aspekte života provedenog u samostanu, još uvijek su postojali neki ostaci tog gnjeva. Mrzila sam taj bahati način na koji su se kršćanske ustanove ponašale tokom stoljeća, dižući harangu na vjernike zbog njihovih seksualnih života, govoreći im šta da vjeruju i koju vrstu kontracepcije mogu koristiti. Bila sam zaprepaštena njihovim odnosom prema ženama. Razbiješnjavao me je način na koji su polagali pravo na istinu i kako su progonili one druge koji se nisu potčinili teološkim istančanostima koje su oni ovjerili. Jedan letimičan pregled kršćanske historije sa križarskim pohodima, inkvizicijama, progonima i krvavim vjerskim ratovima koji su je činili, zasigurno je bio dostatan dokaz da je vjera, ukupno gledajući, učinila više štete nego dobra. To je ono što vam donese čvrsto uvjerenje! Godinama sam ove misli čuvala za sebe. Međutim, sada sam mogla svoj gnjev imenovati, dati mu konačnu formu i oblik. To je bilo oslobađajuće i iscjeljujuće, poput razrezivanja i istiskivanja čira. Najviše sam bila ljuta na crkvenu opsjednutost intelektualnom podobnošću. Naravno, nisam bila izložena torturi zbog svojih pogrešnih uvjerenja od strane inkvizitora niti masakrirana poput žrtava križarskih pohoda. Ali na neki svoj skromni način, propatila sam zbog ove netolerancije. Sjetila sam se scene sa Majkom Gretom: Ne, argumenti za historijsku relevantnost uskrsnuća nisu istiniti, sestro, ali molim te nemoj kazivati drugima.

         “Kako iko može vjerovati u sve te stvari?” John ili Nick bi u nevjerici zapitali, a mi bismo se pogledali jedno u drugo, iskolačenih očiju u istinskom zaprepaštenju. I doista se činilo nevjerovatnim da su ljudi u kasnom dvadesetom stoljeću još uvijek mogli prihvatiti ideju da je neko personalizirano božanstvo izvelo svijet u stanje bivanja i nadziralo ljudsku historiju, ili da je jedan mladi židovski učitelj, koji je umro u nekoj nepoznatoj provinciji Rimskog carstva, bio božanske naravi. A ako niste mogli povjerovati u ove doktrine – a ja nisam mogla – izgubili biste svoju vjeru. To je bio kraj priče, a istina je zahtjevala da to trebate kazati tako iskreno.

         Bila sam ubijeđena da nisam usamljena u svojim sumnjama: mora biti stotine – hiljade – kršćana koji su potiskivali slične strepnje, koje su utisnute u njihovim buntovnim umovima, i osjećali svo to vrijeme neki potapajući gubitak intelektualnog i ličnog integriteta. Ti ljudi mora da osakaćuju svoje umove kao što sam ja činila ograničavajući ih unutar jednog neodrživog doktrinarnog sistema. Channel 4 mi je dodijelio ulogu da ih oslobodim. Ja ću pokazati apsurdnost ovoih dogmatskih stega. Ljudi će moći slobodno hoditi i nanovo otkriti slast uma s kojeg su uklonjeni okovi, kao što sam to ja upravo sada činila. Ovo je, naravno, bilo arogantno, međutim ja sam se još uvijek osjećala lagano opijena svojom novom ponovno otkrivenom mentalnom agilnošću i željela sam da se i drugi osjećaju na ovakav način. Nisam mogla izraziti svoju sreću što mi je dodijeljen ovaj projekat. Bila je to privilegija i željela sam da širim “evanđelje” koje me je, kako sam smatrala, spasilo. Stoga, ja nisam prosto bila ponesena laskanjem, pažnjom i skupim ručkovima. Bila sam žena pred kojom je misija.

         Sv. Pavle se činio jednim veoma dobrim mjestom s kojeg se treba krenuti. Bila sam ubijeđena da se mnogim, ako ne svim, manama kršćanstva moglo dokazati porijeklo idući za ovim svadljivim apostolom. Opsjednutost crkava kompleksnim doktrinama, njihovo omalovažavanje žena i tijela, njihova netolerancija i autoritarna korupcija – za sve to se on mogao smatrati odgovornim. On je izopačio jednostavnu poruku Isusa punu ljubavi, a religija koja je nastala nakon njega nikada se u potpunosti nije oporavila. Međutim, kad sam počela čitati malo dublje, uvidjela sam da je uloga Pavla u ranom kršćanstvu bila čak i značajnija. Nenadano sam se zaplela u minsko polje  Novozavjetnog nauka, čija su me oktrića zapanila. U samostanu sam bila upoznata sa osnovama moderne biblijske kritike dok sam radila na svojoj diplomi iz teologije, međutim to je bio jedan veoma otmjen nastavni program koji je izostavio većinu stvarno izazovnog materijala. Sada, čitajući u svom stanu tokom sedmica prije polaska za Izrael, dok se June prepirala sa Channel 4-om oko mog ugovora, došla sam do nekih iznenađujućih otkrića. Jedan uznemirujuće veliki broj istaknutih učenjaka složio se u mišljenju da Isus nije imao namjeru osnivanja neke nove religije. On je propovijedao samo svojim sljedbenicima Židovima i nije bilo ništa upadljivo originalnog u vezi njegovog učenja, koje je bilo u sukladnosti sa drugim pravcima prvostoljetnog judaizma. Zasigurno Isus nikada nije tvrdio da je Bog, već je preferirao oslovljavanje “sin čovječiji”, koje je naglašavalo njegovu ljudsku prirodu. Nakon skandala oko njegovog raspeća, njegovi istraumatizirani sljedbenici su imali vizije njega ustalog iz grobnice i zaključili su da je on dugo očekivani židovski mesija koji će se za kratko vrijeme vratiti i proglasiti Kraljevstvo Božije na Zemlji. Ali, rani kršćani su sebe još uvijek smatrali jednom isključivo židovskom sektom. Sv. Pavle je bio taj, koji nikada nije poznavao historijskog Isusa, a koji je prvi promovirao vjeru ne-židovskom svijetu Rimskog carstva. Međutim, čak ni Pavle Isusa nije smatrao božanstvom u bilo kom prostom smislu tog značenja. Kada ga je nazvao “sinom Božijim” on je ovu frazu koristio u striktno židovskom značenju: Isus je bio jedno obično ljudsko biće kojemu je od strane Boga bila dodijeljena jedna posebna misija. Kao rezultat njegove pokornosti i predanosti on je uzdignut na poziciju jedinstvene prisnosti sa Bogom i data mu je titula “Gospodin” ili kyrios. Ipak (sada to shvatam) uvijek postoji jedna jasna distinkicja u Novom Zavjetu između Kyros Christosa i Boga, Oca.

         Ovo je bila iznenađujuća informacija. Ali čim sam se unijela u ove ideje evanđelja i poslanice sam čitala sa jednim novim uvidom. Sve vrste anomalija i kotradikcija u tekstu, koje se lahko poropuste kada ih čitate u dijelovima ili čujete kada budu recitovane u okviru litrugije, sada su imale smisla. Mogla sam, dakako, uvidjeti zašto ovo nije bilo uključeno u nastavni program mog dodiplomskog. To je bio dinamit. Opasno je minirao mnoge teološke pretpostavke mojih katoličkih godina. Spoznala sam da je veći dio kršćanske teologije bio ljudskih ruku djelo, ali nisam shvatala koliko su labavi bili sami njeni temelji. Sve moje izvorne ideje za ovaj televizijski serijal morale su biti preispitane. Sv. Pavle, a ne Isus,  je bio utemeljitelj kršćanstva, pa čak i on bi bio užasnut nekim teološkim zaključcima koji su kasnije izvedeni iz njegovih pisama. Sada sam otkrila da su Pavlove poslanice najraniji postojeći kršćanski dokumenti i da su evanđelja, sva napisana godinama nakon smrti samog Pavla, bila napisana od strane ljudi koji su usvojili Pavlovu verziju kršćanstva. Daleko od toga da je Pavle izopačio evanđelja, već su izgleda evanđelja svoju viziju dugovala Pavlu. Jedini Isus kojeg mi poznajemo je Isus kojeg nam je kao zavještenje ostavio Pavle. K tome, pokazalo se da nisu sve poslanice koje se pripisuju Pavlu u Novom Zavjetu ustvari napisane Pavlovom rukom. I ovo je radikalno izmijenilo moje gledište naspram samog Pavla. Neki od najmizoginijih pasaža, naprimjer, gotovo sigurno su bili napisani od strane kršćana nekih šeztdeset godina nakon Pavlove smrti. Možda on ipak nije bio neman kakvim sam ga ja zamišljala.

         John i ja smo odlučili da serijal nazovemo Prvi kršćanin. Nakon samo nekoliko sedmica izloženosti modernoj kritici Novog Zavjeta, shvatila sam da mi je potreban jedan stručni savjetnik. U ovu oblast sam bila potpuno neupućena i u svojoj revnosti da otkrijem istinu, kako sam je ja vidjela, lahko sam mogla načiniti ozbiljne greške. Nakon kraćeg raspitivanja, John je doveo Michaela Gouldera sa Univerzitata u Birminghamu, jednog šarmantnog i načitanog učenjaka koji je nedavno napustio svoje anglikansko zaređenje, budući da više nije vjerovao u Boga. Stoga je John pretpostavio da će on biti neka vrsta srodne duše, međutim Michael se brzo svrstao u red onih koji su smatrali da ja ne bih trebala pisati ove serijale. Jer, kazao je kako ja prosto ne znam dovoljno. I naravno, on je bio poprilično u pravu. Napisao je Johnu jedno dugo i iznimno preziruće pismo o meni, koje je John lakomisleno odbacio u stranu. Michael je bio veoma, veoma žestok. Budući da sam uradila svoje preliminarne nacrte scenarija, verbalno ih je poderao preko telefona: suhoparnu rečenicu po rečenicu, naivni red za redom, i neupućenu stranicu za stranicom. Ovo mi je bilo potrebno i brzo sam učila. Na poslijetku smo postali prijatelji, a jedan od najboljih trenutaka u cijelom projektu bio je kada je Michael pregledao konačnu verziju filma i pristao dopustiti da se njegovo ime pojavi uz moje na popisu imena u odjavi, govoreći da u pogledu činjenica, na svoje veliko iznenađenje, nije mogao naći niti jedne greške. Bilo je to svojevrsno vatreno krštenje, ali ja ću uvijek biti zahvalna Michaelu što mi je pokazao ne samo koliko je važno, već koliko i isplativo može biti insistiranje na potpunoj preciznosti u teološkim stvarima.

***

Joel i njegov asistent Danny su me čekali ispred imigracijske dvorane na aerodromu Ben Gurion, blizu Tel Aviva. Pozdravio me je izrazom lica u kome se vidio neki beznadežni skepticizam kojeg sam se dobro sjećala sa naših sastanaka u Londonu i čudno odteturao ispred mene prema autu gurajući moja kolica s prtljagom. Morala sam trčati da bih ga sustigla i skontala sam da drhtim. Nisam očekivala da će u Svetoj Zemlji biti toliko hladno i pitala sam se jesam li ponijela dovoljno tople odjeće.

         “Biće još hladnije u Jerusalemu,” uvjeravao me Joel dok se teško smjestio na stražnje sjedište auta i zapalio cigaretu. To je bila jedina opaska kojom mi se obratio narednih četrdeset minuta. Moji nervozni pokušaji da otpočnemo razgovor bili su ignorirani, a Joel je ostao nijem, osim povremenog povikivanja na hebrejskom dajući upute Dannyu. Danny je bio malko govorljiviji pitajući me o letu, vremenu u Londonu, te da li sam kupila šta od bescarinske robe. Nakon što smo iscrpili ove iskričave teme svi smo zašutili. Sjedila sam uznemirana, pitajući se koji je to mogući način raditi sa čovjekom koji sa mnom čak ni pričati neće. Pa sam zurila kroz prozor, pokušavajući da izgledam ravnodušno, gledajući kako pusta ravnica prerasta u brežuljke i uzvisine, koji su u mraku izgledali prijeteće. Konačno je Joel prekinuo svoju dugu šutnju i poviknuo, “Evo ga!” – a ja sam mogla spaziti ponos kojeg je pokušavao sakriti ispod svog osornog stila i ponašanja. Pogledala sam. Dolje ispod nas bila su svjetla grada. Znači ovo je Jerusalem, mjesto koje je središnji region moje unutarnje geografije još od kad sam bila malo dijete. Čekala sam da nešto osjetim, međutim blokovi zgrada, supermarketi i male novinske agencije mogle su pripadati gotovo svakom modernom gradu u južnoj Evropi. Joel je odjednom zgromio još jednu zapovjest Dannyu, koji mu je uzvratio nečim što je izgledalo kao primjedba, ali je ušutio na eksplozivnu Joelovu psovku.

         “Namjeravamo napraviti kratki obilazak prije nego što krenemo prema tvom hotelu,” obznanio je. “Nije previše kasno,” dodao je, očito zbog Dannya. “Ne možeš provesti svoju prvu noć u Jerusalemu a da ne vidiš nešto više od ovog sranja!” Rukom je pokazao kroz prozor. “Hoću da tvoja stvaralačka mašta proradi. Priuštiti ti malo “inspiracije.”” Zadnju riječ je izgovorio pod ironično izvrnutim navodnicima, ali mogla sam reći da je bio ozbiljan. Bila je to dobra ideja, a ja sam se zavalila i čekala objašnjenje, žargonsko brbljanje vodiča obilaska.

         Ništa se nije naziralo. I dalje smo se vozili u tišini koja se prekinula tek kada se Danny žestoko posvađao sa drugim vozačem na jednom od semafora, naginjući se preko mene da se na njega izdere kroz prozor, kojeg je trzavo spustio kako bi unutra ušlo malo hladnog gradskog zraka. Bilo je mnogo kočenja i vikanja. U susjednom autu su se svi pridružili svađi, a i Joel je stražnjeg sjedišta pridodao nešto svog, očigledno uvredljivog, uloga. Konačno je to drugo auto zvučno skrenulo iskazujući veliko negodovanje.

         “Kopilad!” – prezrivo je gunđao Joel. “Zatvori svoj prozor! Ovamo se ledimo!” Šmrcnuo je. “Znaš,” kazao je blažim tonom. “Mislim da pada snijeg. Karen!” – odjednom je povikao. “Sa sobom si iz Londona donijela snijeg!”

         Zagledala sam se kroz prozor. “Meni se nije činilo da pada snijeg.”

         Joel se bučno nasmijao -  to je jedina riječ za zvuk koji je ispustio. “To je sveti snijeg Jerusalema,” – prokikoto je. “Ti to ne vidiš, jednostavno vjeruješ!”

         I ja sam se nasmijala, jer je bilo zabavno, međutim moj smijeh se izgubio u Joelovoj grmljavini veselja. Naučit ću da se on uvijek dobro razdraži svojim vlastitim šalama. Atmosfera u autu se nekako olakšala i mogla sam uvidjeti da se Joel – samo zbog toga što sam uzvratila na njegovu domišljatu opasku – prema meni se ponio dosta prisnije.

         Nastavili smo se voziti kroz pretrpane ulice a onda, odjednom, skrenuli iza ugla. Ispred nas su bili, osvjetljeni ali nekako beskonačni, izvanredni zidovi Starog grada, izgrađeni, kako sam saznala iz mog pripremnog čitanja, od strane Otomanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog u šesnaestom stoljeću. Počeli smo se voziti polagano okolo periferije ograđenog grada i svako slijedeće skretanje otkrivalo je jedan novi zadivljujući pogled. Tu je bila Kula Davidova, tamo preko moderna bazilika Brda Zion, dolje ispod bila je Dolina Pakla. Na poslijetku, ovo je bila neka vrsta vraćanja kući. Imala sam neki čudan osjećaj naći se fizički prisutna na mjestu koje je toliko dugo vremena bilo dio mog unutarnjeg krajolika, jedna periferija mog vlastitog uma koji je sada zauzimao svoj vlastiti život bez predrasuda. Mogla sam osjetiti kako se moja lična geografija mijenja da bi prihvatila ovu novu realnost, a opet, također sam osjetila kako sam se nekako našla sa samom sobom i da je preda mnom otkrivanje nečega veoma važnog. Kada smo spazili i bacili pogled na zlatnu Kupolu na stijeni, nehotice sam, ali glasno uzdahnula, a dok smo se spuštali i udaljavali od zidina, okrenula sam se nazad ka Joelu da mu se zahvalim. Gledao me je i, gotovo uprkos sebi i svojoj prirodi, smijao se.

Svrha ove prve posjete bila je da pronađem način kontekstualizacije svojih neminovno apstraktnih, teoloških i historijskih ideja u jednu vizuelnu formu pogodnu za televiju. Zasad  je najvažniji zadatak bio pronaći lokacije gdje ću ja, kao voditeljica serijala, snimiti svoje “komade pred kamerom” obraćajući se direktno publici. Ove stvari moraju biti pažljivo odabrane. Svako mjesto je moralo imati očitu povezanost sa predmetom predstavljanja o kome se na tom mjestu govori, a izbor će utjecati na oblik našeg šest sati dugog snimljenog materijala. Svako jutro Danny i Joel bi došli po mene u hotel “American Colony” i otišli bismo na dnevnu turneju po Jerusalemu ili krajoliku koji ga je okruživao, posjećujući mjesta za koja je Joel mislio da bih trebala vidjeti. Tokom druge sedmice proveli smo nekoliko dana u Galileji, u sjevernom dijelu Izraela, razgledajući lokacije koje su bile povezane sa Isusovom misijom.

         Joel nije mogao voziti. Oporavljao se od alkoholizma i izgubio je svoju vozačku dozvolu. Ja bih pak sjedila na prednjem sjedištu auta sa Dannyem dok je Joel sa stražnjeg sjedišta rukovodio našim obilaskom. Međutim, usputnog i neobaveznog razgovora nije bilo. Prvo jutro dok smo se vozili ka Maslinovoj gori, načinila sam još jedan pokušaj pristojne komunikacije, cvrkućući na svoj engleski način kako bih ispunila neprijatnu šutnju. Nakon što je izdržao moje besmislene opaske – “Kako je samo lijepo svjetlo! Koliko dugo živiš u Jerusalemu, Joel… te, gdje ti živiš Danny?” – koje su trajale nekih desetak minuta, uzdišući naprasito i odgovarajući odsječeno i kratko, Joelovom strpljenju je konačno došao kraj.

         “Karen,” zarežao je. “Ako imaš nešto reći, reci to! Ako nemaš sheket!” Zadnja riječ je očigledno značila “Začepi!” Radoznalo sam pogledala  natrag u Joela, iznenađena što se uopće nisam osjećala uvrijeđenom. Joel je iskezio zube. “Sada nisi u Engleskoj!” – fraza koja će se često čuti s njegovih usana tokom narednih mjeseci. “Nema potrebe da ovdje u Izraelu budeš učtiva i uglađena dama. Mi nismo formalni ljudi. Nema nikakve svrhe govoriti ako se nema šta kazati.”

Nekako sam i ovo na čudan način doživjela oslobađajućim. Nakon godina poslušnosti i formalnosti, bilo je čudnovato mirno napustiti ove kodekse učtivosti, u najmanjem, na neko vrijeme. U potpunosti sam se zadovoljila da sjedim u autu i zurim, očarana biblijskim prizorom, bez potrebe da razmišljam o stimulirajućim temama za razgovor.

Tokom prva dva dana mog boravka vrijeme je bilo hladno. Ipak, nije sniježilo, ali je bilo oštrog vjetra i blatnjave kiše. I premda se ovo nije uklapalo u moja očekivanja suncem ispržene pustinje, u sebi sam zadržavala osjećaj kao da hodam po jednom gotovo poznatom i bliskom krajoliku. Bilo je to kao da sam zakoračila u nekakav mit. Ovdje su bila ta mjesta koja sam se mučila zamisliti tokom svih onih meditacija: Getsimanski vrt, Put suza i Ain Karim, rodno mjesto Ivana Krstitelja. Po svoj prilici je Isus hodao tim stepenicama koje su vodile do Brda Hrama. Vjerovatno je hodao upravo ovuda pored Galilejskog mora. To je bilo najbolje razgledanje koje sam ikada obavila u životu. Nisam puštala da se prizori i zvukovi Svete zemlje pored mene prosto rastoče u jednu impresivnu panoramu, već sam bila u potrazi za Isusom i Pavlom, pokušavajući svoje misli i ideje uklopiti u krajolik i u kompleksnu historiju njegovih glasovitih lokaliteta. Tokom ovog procesa ta sveta mjesta su ušla u moj um i srce na način na koji to nikada ranije nisu, kada sam ih pokušavala oživjeti u “kompoziciji mjesta” tijekom meditacije. Mogla sam shvatiti zašto se toliko mnogo ljudi osjećalo posesivno prema Svetoj zemlji. Počinjala sam osjećati da je ona i moja, isto tako.

A opet, ta zemlja je također bila jedan izazov, zbog toga što njena stvarnost nimalo nije sličila mojim pobožnim imaginacijama, niti bi je čak ni Pavle niti Isus prepoznali. Kad sam u samostanu molila Križni put  nikada ni u najmaštovitijim snovima nisam pomislila da ću jednog dana sjediti na četvrtoj postaji – gdje se Isus susreo sa svojom majkom na putu za Kalvariju – i jesti humus i pitu-hljeb. I to smo jedan dan uradili kada se Joel zaustavio kod arapskog restorana na Putu suza. Tu nam se pridružio Ahmed, jedan Palestinac koji nas je vodio do Betlehema i na Zapadnu Obalu. Kasnije tog dana sjedili smo na stropu Bazilike Rođenja Isusova, pijući arapsku kafu koju je Ahmed donio u nekoj termoski, i pušeći cigarete gledali na Trg Jaslica ispod nas. Moj religijski red je bio posvećen ranom Isusovom djetinjstvu. Betlehem je bio stalni simbol našeg duhovnog traganja: poput Mudraca sa Istoka na nama je bilo da slijedimo zvijezdu koja će nas odvesti do svetog djeteta i njegove majke. Svaki naš samostan pojedinačno bio je neka vrsta Betlehema. Ali, evo sada sam bila tu, smijala se sa Joelom i Ahmedom, od kojih nijedan nije imao ni vremena za religiju, i imala improvizirani piknik na mjestu Isusovog rođenja. To mi je pokazalo koliko daleko sam otišla od onih starih ideala, i gotovo sam mogla vidjeti tu bivšu sebe kako gleda na ovu griješnu i neprosvjećenu scenu sa zaprepaštenjem.

Slično iskustvo sam doživjela kada su me Ahmed i njegova supruga, koja je bila židovka i Izraelka, pokupili iz hotela u pet sati jednog jutra i odvezli do Jerihona. Ovo je po svoj prilici bio put kojeg je Isus opisao u primjeru Dobrog Samarićanina. Sada, sjedeći između Ahmeda i Miriam, gledajući izlazak sunca iznad pustinjskih brežuljaka, i uz Mendelssohnov koncert za violinu koji je brujio na automobilskom radio prijemniku, osjetila sam se sretnijom nego ikada u životu. Ponovno nije bilo nikakavog učtivog razgovora koji bi narušio to raspoloženje. I dok mi je u ušima pucketalo kada smo prošli nivo mora i nastavili se spuštati ka Mrtvom moru, najdubljoj kopnenoj tački na svijetu, zurila sam u izvanrednu ljepotu pustinje i osjetila se dirnutom kao što nikad prije nisam bila dirnuta bilo kojim drugim krajolikom. Svoje oči prosto nisam mogla skinuti s toga, i osjetila sam kako se unutar mene otvara neka velika tišina. Nikakvih riječi niti misli nije bilo; biti tu, jednostavno, bilo je dovoljno. Moguće je da neki ljudi ovu mirnoću nalaze u molitvi, ali ovdje nije bilo Boga i ničega nalik ekstazi koju su doživljavali sveci. Umjesto toga, jednostavno se dešavala neka vrsta privremene obustave, suspenzije osobnosti.

Kasnije smo odsjeli kod jedne beduinske familije koja je živjela u ruševinama napuštenog palestinskog izbjegličkog kampa van Jerihona. Abu Musa je meni i Miriam priredio doručak, pita-hljeba i kiselkastog mekanog putera, dok je Ahmed jahao svog konja kojeg su mu beduini čuvali u brdima. Onda smo morali požuriti kući, brzo se izvijajući kroz taj mitski put, kako bih bila spremna za početak rada sa Joelom u devet sati. Ponovno smo ušli u Jerusalem, skrenuli na jednom uglu, a onda sa naše desne strane pojavila Kupola na stijeni, sjajeći se na sunčevoj svjetlosti. Ne samo da se ona savršeno slagala sa brežuljcima i kamenjarem već je izgledala kao da okuplja sve te elemente zajedno, kompletirajući ih i dajući im svježe značenje. “Moćno!” – kratko je kazao Ahmed, i svi smo klimnuli. Upravo je to bila prava riječ.

Nisu samo moje lične okolnosti te koje su se promijenile, već se i moj religijski krajolik također transformirao. U svojim samostanskim meditacijama jedva da je ikako bilo židova u scenama koje sam tako naporno pokušavala oslikati u svom umu. Oni su bili marginalne figure, skrivene u prikrajcima na neki prilično zlokoban način. U najboljem, oni su prosto bili smetala Isusovoj superiornoj pronicljivosti: Isusu su postavljali prepredena pitanja, ali ga nisu uspijevali zbuniti; upućivali su mu glupe i neosjetljive primjedbe, koje su pokazivale koliko su neprohodni za istinske duhovne vrijednosti. Ali sada kada sam o ovim scenama razmišljala u modernom Izraelu, judaizam se sa periferije premjestio u prvi plan i imao svog smisla u životima i službama obojice, i Isusa i Pavla. Kada smo posjetili Zapadni zid, posljednji ostatak hrama kojeg je osmislio kralj Herod, i koji je bio pri kraju izgradnje u toku života Isusa, iznenađeno sam zurila u svjetinu koja se gurala da prođe naprijed i poljubi sveto kamenje. Tu su bili i ortodoksni židovi u crnim kaftanima, sa pletenim loknama i velikim krznenim šeširima, kao i muškarci i žene obučeni u svakodnevnu ležernu odjeću. Posmatrala sam mladog izraelskog vojnika kako debelim kaišom za ruku steže svoj tefilin dok se klanjao i molio ispred Zida. Judaizam nije bila istisnuta vjera kao što sam je zamišljala u svojim bljeskavim meditacijama. Imao je nekako svoj vlastiti život i dinamiku, i raznolik je poput kršćanstva. Nastavio je rasti i razvijati se na načine koje nikada nisam ni zamišljala pošto je Isus umro u ovom gradu prije nekih dvije hiljade godina.

Dok sam radila na scenarijima sve više i više sam duboko ulazila u jednu židovsku perspektivu. Sada sam bila obuzeta knjigama koje mi je preporučio Hyam Maccoby, pokušavajući zamisliti religijsku pozadinu koju su iza sebe imali Pavle i Isus. Bilo je tu prepoznatljivih elemenata i, u isto vrijeme, očevidno drugačijih. Naravno Hyam je bio upravu. Uistinu, ovo je bila religija činjenja, radije nego vjerovanja, a disciplina da se živi u skladu sa Zakonom bila je, mogla sam to uvidjeti, veoma slična našem pridržavanju Pravila u samostanu. Ili, tačnije, u oba slučaja, ideal ili uzor bio je isti. Šest stotina i trinaest zapovijedi iz Zakonika uprisutnjavalo je Boga i u najmanjim detaljima svakodnevnog života, bilo da se radi o tome da li neko objeduje, pije, kuha, radi ili vodi ljubav. Nijedna aktivnost, nijedna stvar ma koliko bila svjetovna nije bila bez religijskog potencijala. Svaka je bila ono što kršćani nazivjau sakramentom: prilika da se susretne božansko, iz trenutka u trenutak. Svaki put kada židov ispuni jednu od zapovijedi (mitzvoth), on ili ona se okreću prema Bogu, dajući time svakodnevnom životu svetu orijentaciju. Jamačno, Zakonik može izgledati ugnjetački. Pavle ga je izgleda tako doživljavao. On ga je prestao usmjeravati ka Božijoj prisutnosti, isto kao što je i meni, nakon nekog vremena, moj samostanski Zakonik izgledao zagušujuće. Međutim, Zakon je dakako mogao polučiti i veselje. Ovo se jasno vidi u Psalmima koji Zakon opisuju blistavim i oslobađajućim. Počela sam shvatati zašto su prvi Isusovi učenici bili toliko ljuti kada im je Pavle, oštroumni novajlija, kazao da je sada Bog dokinuo Zakon i kako Isus bijaše postao primarno Božije objavljenje Njega prema svijetu. Oni nisu osjetili da ih je Isus oslobodio Tore, već su Pavlovu viziju doživjeli kao neku vrstu potencijalnog lišavanja i gubitka. Borili su se za nešto što je bilo veoma dragocjeno i što je davalo značenje i vrijednost njihovim životima.

Također sam bila smetena ulogom studiranja u religijskom životu židova. Kao žena, nisam mogla posjetiti ješive - ortodoksne talmudske škole – u Jerusalemu gdje su židovi proučavali Toru i Talmud, već je Joel od ranije imao nekih snimaka ovih bučnih, živahnih sesija, koje smo namjeravali iskoristiti u našim serijalima. Gledala sam kako se muškarci, nagnuti nad uvitcima, ritmično njišu u molitvi, dok glasno izgovaraju svete riječi i strasno raspravljaju jedni s drugima. Te evanđeljske scene najednom se proliju u jedan novi život. Ti “pisari i farizeji” kojima su evangelisti oštro zamjerili, nisu prosto pokušavali uhvatiti u klopku Isusa kada su ga pitali o najvećim zapovjedima Tore, o tome šta bi Mojsije rekao o iskazivanju počasti Rimljanima, ili o poštivanju Šabata. Oni su bili poput ovih modernih židova u ješivama. Ova raspravljanja bila su jedan oblik bogoslužja. Nesumnjivo je da su rabini koji su se pridržavali Talmuda, a od kojih su neki bili Isusovi savremenici, insistirali svaki put i iznova da “kada dvojica ili trojica zajedno izučavaju Toru, Božija Prisutnost je među njima” – što su riječi koje na čudnovat način odjekuju i u jednoj od samih Isusovih izreka. Izučavanje Zakonika nije neka jalova vježba mozga. Ona židova dovodi u Božiju blizinu. Možda bi se meni to svidjelo, razmišljala sam dok sam gledala te snimke. Izučavanje na tako intenzivan način bi mi možda daleko bolje odgovaralo od igancijske meditacije.

Odjednom sam osjećala sramotu što sam odrasla u takvom jednom neznanju o judaizmu, matičnoj vjeri prethodnici kršćanstva. Što sam više čitala o judaizmu iz prvog stoljeća Isus mi je izgledao sve intenzivnije židovski. Pa čak i sv. Pavle koji je bio takav jedan buntovnik ustvari je raspravljao o jednom Novom Izraelu, o tome kako na jedan novi način biti židov u modernom svijetu njegovog vremena. Znala sam da zbog ovog projekta više nikada neću moći kršćanstvo poimat kao jednu zasebnu religiju. Moraću razviti jedan model dvostruke vizije. Sve više i više, judaizam i kršćanstvo su mi izgledali kao jedna vjerska tradicija koja je otišla u dva različita smjera.

Međutim, tu je bio i treći faktor. Svaki put kada bismo posjetili Zapadni zid, moje oči bi se podigle nagore prema zlatnoj islamskoj kupoli na mjestu koje je nekada zauzimao Herodov hram, uništen od strane Rimljana. Kupola na stijeni, rečeno mi je, bila je prva važnija građevina sagrađena u muslimanskom svijetu. Ovdje je bila još jedna vjera koja od svojih najranijih dana ponosito obznanjuje svijetu da je čvrsto ukorijenjena u judaizmu. Jedne subote Ahmed i njegova porodica su me odveli do Kupole, a ja sam zapanjeno gledala u kamen s kojeg je, po predaji, poslanik Muhammed uzdignut na nebesa. To je također bio kamen na kome je poslanik Abraham ponudio (kao žrtvu) svog sina Bogu, objasio mi je Ahmed. Još jedanput sam se osjetila posramljenom zbog svog neznanja. Ništa nisam znala – ništa uopće – ni o ovoj tradiciji. Pojma nisam imala da su muslimani štovali Abrahama. Međutim, sada mi je Ahmed rekao kako Kur'an poštuje sve velike poslanike prošlih vremena, pa čak i Isusa. A kada smo posjetili džamiju al-Aqsa na južnom kraju velike Herodove platforme, istog trenutka sam se osjetila kao kod kuće. Tu je bilo svjetla, prostora i tišine. S vana je uletjela jedna ptica: džamija se činila kao da svijet poziva da u nju uđe, umjesto zatvaranja vrata pred svijetom profanog. Posmatrala sam muslimane koji sjede na podu i uče Kur'an – izgledajući veoma slično židovima koji izučavaju Toru u ješivama,  dok njihove usne izricaju sveti jezik. Ovo je, razumjela sam, bio jedan oblik pričesti. Ponavljajući riječi koje je Bog na neki način izgovorio Muhammedu, muslimani Riječ Božiju uvode i aktueliziraju u samo svoje biće i bivstvovanje. Radeći ono što je Bog na neki način uradio, oni sebe simbolički pozicioniraju u mjesto gdje se Bog nalazi.

Moj je projekat, dakako, zahtjevao da se skoncentrišem na judaizam i kršćanstvo. Sad za sad nisam imala nikakvih planova da izučavam islam, međutim, u Jerusalemu sam shvatila da je nemoguće zanemarivati ovu treću članicu abrahamske porodice. Već prvog jutra u svitanje silovito sam bila otrgnuta iz sna uhoparajuće glasnim pozivom na molitvu, koji je granuo sa minareta pored hotela American Colony. Skočila sam  krevetu suhih usta dok mi je srce divlje lupalo. Islam se izlio u moj svijet poput vulkana kao jedna realnost koja je bila sirova, strana, šokirajuća, nametljiva i potpuno neočekivana. Ali nakon tog prvog jutra mujezin me više nikada nije probudio, iako je jutarnji poziv oglašavan i dalje tačno istim brojem decibela. Nekako sam to uspjela apsorbirati i prilagoditi se. I doista, uskoro sam naučila da volim taj čudni arapski pjev dok je odjekivao ulicama Jerusalema i ispunjavao kotline i uzvisine oko Starog grada. Poziv na molitvu bio je stalni podsjetnik da je, sviđalo se to kršćanima ili židovima, islam na svoj način također dio i njihove povijesti. Po svoj prilici ovdje se radi o jednoj tradiciji koja je otišla ne u dva, već u tri smjera.

I premda nisam izučavala islam, tokom ove prve posjete uvidjela sam da sve više i više vremena provodim u muslimanskom Jerusalemu. Moje izraelske kolege su postajali ljubazniji. Mogla sam vidjeti da je Joel sada bio manje pesimističan u pogledu moje budućnosti, ali su me još uvijek smatrali jednom uštogljenom engleskom učiteljicom i sretno su se sa mnom rastajali na kraju radnog dana. Danny bi me odvukao nazad do hotela American Colony, bučno se zaustavivši pred ulazom u hotel sa izrazom ozarenosti, očito u nestrpljenju da me se riješi i otpočne svoj vlastiti noćni život.

“Hvala ti mnogo,” rekla sam mu u prvom navratu dok sam izlazila iz auta.

“Na čemu?” Gledala sam u njega zapitano. “Zbog čega mi zahvaljuješ? Nemoj mi zahvaljivati! Ja tebe moram dovoziti, sviđalo se to meni ili ne! To mi je posao!”

“OK,” izašla sam i zalupila vrata na način za koji sam se nadala da će biti jedna umjerena imitacija izraelskog nehata i krupnim koracima ušla u hotel bez imalo osvrtanja nazad, smijući se u sebi. Stalno mi je sugerirano da ne govorim “molim” ili “hvala”. Kada sam bila na ručku sa Joelom i njegovim kolegama naučila sam da samo moram zgrabiti ono što mi treba, čak ako je to značilo i protezati se preko drugih ljudi. “Ti sada nisi u Engleskoj,” stalno mi je govorio Joel, i premda sam bila isuviše Engleskinja da iz svog vokabulara u potpunosti izostavim korištenje “molim” i “hvala vam”, bilo je prilično zabavno na neko vrijeme po strani ostaviti tu naviku poštovanja. U sebi sam osjetila nešto opuštajuće i prožimajuće. Međutim malo sam imala priliku vidjeti moje izraelske kolege u nekom društvenom smislu. Joel me je uljudno pozvao na večeru kratko nakon mog dolaska i imala sam priliku upoznati njegovu suprugu i sinčića. Međutim, nikakvih dodatnih poziva više nije bilo.

Dočim, Ahmed i njegovi palestinski prijatelji me nisu doživljavali tako dosadnom, što se jasno vidjelo. Gotovo svaku večer neko bi me iz Istočnog Jerusalem nazvao i pozvao na večeru. Bila sam toliko neupućena u vezi političke situacije da nisam vidjela ničega čudnog u tome da pređem liniju i uđem u arapske distrikte grada. Primjetila bih da bi zgrade zapadnog tipa odjednom nestale i činilo mi se kao da ulazim u neki Treći svijet. Tu nije bilo ulične rasvjete, uličnih znakova, a taksi bi se stalno zbunjivao i gubio u Beit Hanini ili Sheikh Jarrahu. Ako bi vozač bio Izraelac, postajao bi nervozan i ljut.

“Gospođo! Ovo je opasno! Ovi ljudi će vas ubiti! Dopustite da vas odvezem natrag do vašeg hotela!”

Danas bi to, naravno, bio razborit savjet, međutim 1983. godine situacija je bila manje napeta i, osjećajući se savršeno sigurna, ja bih se odbila vratiti. Uz mnogo odmahivanja glavom i gunđanja vozač bi me dovezao do jedne trgovine i odjurio kao da ga progone psi iz pakla, a palestinski trgovac iz radnje bi me uvijek pozdravio kao nekog svog davno izgubljenog prijatelja. I premda me nikada prije očima nije vidio, telefonirao bi Ahmedu ili nekom od drugih mojih domaćina, odbijajući uzeti išta za poziv, a njegova supruga bi mi iznijela čašu toplog slatkog čaja. Nekada bih pokušavala kupiti nešto iz radnje da na neki način nadoknadim za sve ovo, ali i to nije palilo. U većini slučajeva par bi mi dao robu koju sam tražila kao poklon, te sam naučila i da ne otpočinjem trgovinu. “Molimo vas!” – kazali bi, “vi ste naš gost!”. Na poslijetku moji prijatelji bi stigli, pokupili me i odveli na večeru.

Nakon jedne od ovih večeri, Ahmed i trojica njegovih prijatelja su me vozili nazad do hotela. Na radiju u automobilu je pjevala neka lagana arapska muzika, a dvojica muškaraca na stražnjem sjedištu su pili pivo iz flaša. Odjednom se muzika zaustavila, emitovano je neko obavještenje, a atmosfera u autu je postala veoma tiha. “To je Kur'an,” kazao mi je kratko Ahmed, ali sa nekim velikim iščekivanjem kao da je očekivao neko veliko zadovoljstvo. Bila sam iznenađena. Znala sam da Ahmed nije bio neki prakticirajući musliman, ustvari, činio se kao da prema religiji ima neku odbojnost. Da sam se vozila u Londonu sa nekim pivopijama sekularistima i našla se u situaciji da ćemo na radiju biti u prilici slušati neko čitanje iz Biblije, neko bi istog momenta istupio i potražio dugme za njegovo isključivanje. Ali ovdje je to bilo sasvim drugačije. Slušala sam melodičnu recitaciju dok je ispunjavala automobil. Povremeno bi neki od muškaraca nehotice izgovorio uzvik oduševljenja, a ubrzo, pošto im je mene bilo žao pokušali su i mene uključiti u to iskustvo, prevodeći mi tekst na engleski, riječi pretumbavajući jednu preko druge u pokušaju da izraze tu njegovu kompleksnost.

“Ovo je tako divno!” – nastavio je Ahmed sa vidnim uzbuđenjem.  “Volio bih kad bi ovo mogla čuti!” Onda bi pokušao neki drugi prijevod riječi, ali bi to prekinuo u razočarenju. “To je to, ali više od toga. Isuviše mnogo da bih ti to kazao!”

Nisam bila samo impresionirana, već zadivljena. Na neki način ovo Sveto pismo je još uvijek moglo dirnuti te krute pedesetogodišnje muškarce gotovo do suza, iako se nikada džamiji ni pribižili nisu, iako su na religiju gledali kao na prokletstvo Bliskog Istoka.  Bio je to još jedan dojam kojeg sam arhivirala da o njemu razmislim kasnije, kada budem imala vremena.

Ovi letimični pogledi na ostale tradicije su bili intrigantni, ali sam ja još uvijek bila uvjerena da smo Bog i ja završili. A tu je bilo i mnogo prizora bliskoistočne pobožnosti koji su nekako pothranjivali moju averziju. Kancelarije filmske kompanije bile su blizu Meah Shearim, jedne od ultra-ortodoksnih četvrti Jerusalema. Plakati na njenim ulicama, koji su cionizam izjednačavali sa Hitlerom i koji su naređivali “kćerima Izraelovim” da se pristojno oblače, u meni su stvarali odbojnost – premda je moja averzija bila umjerena u poređenju sa gnjevom kojeg su ultra-ortodoksi poticali kod Joela. Još gora situcaija je bila oko crkve Svetog Groba, najsvetijeg mjesta u kršćanskom svijetu, gdje je atmosfera bila zatrovana zajedljivom mržnjom različitih sekti. Joel mi je objasnio da je od sedamnaestog stoljeća lokalna muslimanska porodica opunomoćena od strane Otomanske vlasti da čuva ključeve crkve i otključava vrata u pažljivo propisanim intervalima, budući da su kršćani stalno jedni od drugih zaključavali mjesto, sprječavajući ulazak protivničkoj strani. Tu se situacija nije mogla ni porediti sa ozračjem molitve i duhovnosti koju sam osjetila u džamiji al-Aqsa. Prilikom moje prve posjete crkvi, pogureni koptski monah me je zgrabio za ruku dok sam zurila u mramorno zdanje koje je okruživalo Isusovu grobnicu. Učtivo odbijanje nije bilo dovoljno: bio je uporan da mi prorekne budućnost na ovom svetom mjestu, čak ako je to podrazumijevalo i da me vlastitim rukama mora odvući u grobnicu. Na posljetku mu je Danny morao opsovati i načiniti prijeteće geste nakon čega je uzmaknuo. Ne, nisam htjela imati ništa sa svim ovim.

Kako se moj boravak približavao kraju, Joel je počinjao uviđati da bismo mi doista mogli imati smisla i napraviti jedan dobar serijal. Počeli smo dobro raditi zajedno, sjedeći u malim neurednim kancelarijama, plavim od dima cigareta, pijući Coca-Colu i razrađujući nacrt. “U prvom programu serijala, možemo periodično mijenjati između Isusa i Pavla,” Joel bi predložio. “Pravimo cik-cak sa snimcima Tarsusa i Izraela. Ovdje imamo Pavlovo djetinjstvo u židovskoj dijaspori, dok – u međuvremenu – “ prebacio je na snimak sinagoge u Kapernaumu, “drugo jadno kopile propovjeda u Galileji.” Opet sam se morala nasmijati. Jesam li ikada mogla i zamisliti da ću jednog dana u ponoć sjediti u nekoj prljavoj montažnoj sobi u Jerusalemu sa nekim sekularistom, koji je pušio cigaretu za cigaretom, slušajući kako Isusa oslovljava kao jedno “jadno kopile”?

         Do vremena kada sam se trebala vratiti moje izraelske kolege su odlučili da sa mnom ipak vrijedi razgovarati, i bili su zaprepašteni kad sam morala odbiti njihove pozive na večeru ili piće jer sam već imala dogovoreno u Istočnom Jerusalemu. Neki od njih, shvatila sam, nikad nisu bili u arapskim četvrtima. Međutim stvorila se neka nova srčanost i poštovanje. Razvili smo jedan od najintenzivnijih oblika prijateljstva, koje proizilazi kao rezultat potiskivanja ega u jednom zajedničkom projektu. Otišla sam kući na mjesec dana kako bih napravila konačni nacrt scenarija, a kada sam se vratila dočekana sam sa ogromnim entuzijazmom. Danny je došao po mene na aerordom i ovaj put je sa mnom razgovarao  bez prekida cijelim tokom vožnje, pričajući mi sve što se u kancelariji govorkalo. “Probudite se svi!” poviknuo je dok smo se spuštali niz brdo u Jerusalem, “Karen se ponovo vratila u grad!”

         Izuzetno dobra stvar bila je i to što nikada prije nisam snimala televizijske serije, tako da nisam ni shvatila koliko je samo neuobičajen bio plan snimanja. Nismo imali novca. Channel 4 je filmskoj kompaniji dao sto hiljada dolara, što je meni zvučalo mnogo, ali je to, sada znam, bilo smiješno nedovoljna suma za jedan šestodijelni serijal. Izraelci su pristali na ovaj apsurdni ugovor jer su u njemu vidjeli kartu za ulazak na britansku televiziju. Nismo mogli priuštiti snimanje novih snimaka, a film smo morali krpiti sa snimcima iz arhiva kompanije. Nije bilo telepromptera, samo najosnovnije osvjetljenje, a kada smo otišli snimati u Italiju i Grčku, filmska ekipa je svoje usluge ponudila besplatno i to tretirala kao neku vrstu odmora.

         Nedovoljan budžet je na moj doprinos djelovao dvostruko. Prvo, jednostavno nije bilo dovoljno novca da se uradi više od samo nekoliko “scena” za svaki od mojih nastupa. Obično su se Joel i Yossi, kamerman (također poznat i kao “jednopotezni Jo”) morali zadovoljiti prvim pokušajem. To je značilo da sam morala biti savršena u govoru, i praviti što je moguće manje “zastoja”. Drugo, pošto smo imali tako malo snimljenih scena, moji istupi pred kamerom morali su biti mnogo duži nego što je uobičajeno u jednom dokumentarcu, da bi na taj način mogli pokriti što više vremena. A raspored snimanja bio je zbijen. Trčali smo s brda s dola, sa jedne lokacije na drugu da snimimo što je moguće više prije nego nestane svjetla.

         Pošto nisam imala nikakvog iskustva, Joel se pribojavao da ovo neće uspjeti. Ali, ustvari, sa svim tim ja sam se uspješno nosila, upravo stoga što sam mislila da se to uvijek ovako radi. Nakon malo nesigurnog početka ispred Artemijine statue u Izraelskom muzeju, jurili smo kroz raspored najvišom brzinom, što smo više napredovali svako je izgledao radosniji, da bi do kraja dana odisali pozitivnim ozračjem. Unatoč pritiscima bilo je to najopuštenije snimanje koje sam ikada uradila. Nije bilo zamajavanja oko četkica za puder, nikakvog namještanja kose, niti izluđujuće rasprave oko moje gardarobe – što je na posljetku moglo biti i zato što je filmska ekipa imala jedan tako tmuran stav u vezi samog mog izgleda.

         “Karen! Ti nisi zgodna djevojka,” Joel mi je rekao prvog jutra. “Imaš velike zube, i hodaš nekako nespretno. OK! Šta možemo? Prosto ćemo morati film konstruirati oko svega ovoga!”

         Šarmantno. Međutim, rečeno je to sa toliko malo zlovolje da je bilo nemoguće uvrijediti se. Joel je po svoj prilici ukazivao na filmske kvalitete neke stijene ili nekog drveta. A u svakom slučaju, niko nije imao vremena na ovom snimanju biti uzrujan zbog neke uzgredne primjedbe.

         “Karen!” Joel je također objavio prvog dana. “Sada više nisi u Engleskoj. Ne budi neka ljubazna engleska dama. Ako smatraš da nisam upravu, reci mi da se nosim, da začepim – šta god želiš!” Za mene je ovo bila jedna nova situacija, i kada sam prvi puta Joelu uzvratila na ovakvu ponudu, sama sobom sam bila zapanjena. Samo što smo stigli u Cezariju, u kasno popodne, nakon prepunog dana aktivnosti u Galileji, trebali smo snimiti pozamašan broj mojih istupa pred kamerom prije zalaska sunca i atmosfera je bila napeta. Joel je bio umoran i nervozan. Kad je zgrmio na mene, grubo ispitujući koliko trebamo uraditi prezentacija, svoj scenario sam prosto bacila na njega, rekla mu da malo osvježi svoje pamćenje, te odmarširala do obližnje stijene da se presvučem.

         “Bio sam ponosan na tebe. Zaista!” – Joel mi je kasnije kazao. “ “Osvježi svoje pamćenje” – to je odlična fraza, moram je zapamtiti.”

         Nikada, ni u čemu nisam tako uživala. Prije nego što mi je moj neurolog pronašao prave lijekove, naporan raspored aktivnosti bih doživljavala kao nešto što je gotovo nemoguće podnijeti, ali sada sam se osjećala potpuno dobro – bolje, doista, nego što sam se osjećala godinama. Sve to je bilo tako zabavno: treskati se na prednjem sjedištu kombija prolazeći kroz sjajan krajolik, ručavati pored Galilejskog mora, slobodno se zadubiti u vlastite misli dok su članovi ekipe pričali jedan s drugim na hebrejskom, ili u Atini, imati cijeli Akropolj za sebe kako bismo mogli snimiti zalazak sunca iza Partenona. Na Joelovo iznenađenje, ja sam se povezala sa ekipom i oni su se prema meni odnosili sa ogromnom naklonošću, gotovo kao prema nekoj maskoti. I sve više je na scenu stupalo jedno rastuće oduševljenje: unatoč svemu, stvarali smo jedan dobar proizvod. “Samo u jednom pogledu je to religijski program,” Joel je kazao na samom kraju produkcije. “To je jedno čudo!”

         Ipak, jedan dio mene se pitao koliko je to bilo istina. Zasigurno je film bio ikonoklastičan. On je rušio pretpostavke i samopouzdanje mnogih kršćana i bio je nemilosrdan u osudi onoga što su crkve uradile sa Pavlovim učenjem. Ali i pored toga, kako se projekat razvijao, uočila sam da osjećam veliku bliskost sa Pavlom. Pedantna učenost Michaela Gouldera kod mene je razuvjerila raniju netrpeljivost, a živeći sa Pavlom iz dana u dan, i slijedeći (okvirno) njegove stope, zavoljela sam genij i iskustvo tog čovjeka. Bila sam dirnuta njegovom žudnjom, njegovom brilijantnošću, njegovom domišljatošću, i ljubavlju koju je on očigledno osjećao prema svojim preobraćenicima. Druga poslanica Kornićanima pokazivala je njegovu izuzetnu ranjivost, a kada smo konačno došli do crkve Tri Fontane, pored samog Rima, gdje je Pavle (po legendi) smaknut od strane cara Nera, našla sam se gotovo u suzama. Snimali smo u jednoj maloj mračnoj kapelici – nacionalnom spomeniku i mjestu hodočašća – i nije bilo vremena za osjećajnost. Ekipa je za mene smontirala neko savremeno i veoma opasno osvjetljenje. “Karen! Ovo zaista mora biti samo jedan pokušaj!” – povikao je Joel. “Moramo izaći odavde prije nego što cijelo mjesto eksplodira!” Stoga sam ja požurila i govorila o Pavlovoj smrti. Je li on na kraju bio jedan razočaran čovjek? On je doista očekivao da se Isus vrati u svojoj slavi tokom njegovog vlastitog života, i da se nova vjera proširi u sve krajeve zemlje. Međutim, umro je mračnom, anonimnom smrću, a nijedno od tih neobičnih nadanja se nije ostvarilo. Da je mogao predvidjeti slijedećih dvije hiljade godina crkvene historije, koju je on pokrenuo, sigurna sam da bi se doveo blizu očaja. Na tren sam zastala pred treperućom svjetlošću nakon što je Yossi poviknuo “Rez!” i shvatila da mi je ovo bilo još jedno važno putovanje. Pavle, taj tjeskobni, potišteni genij, poput groma je prolomio svoj put mojoj naklonosti, a s njim sam se sada osjećala u jednom neobičnom suglasju. U tolikoj mjeri da sam gotovo mogla dijeliti njegova ubijeđenja. Gotovo – ali ne sasvim.

Kada je Prvi kršćanin bio prikazan u januaru, 1984. godine imao je neznatan uspjeh. Ljudima se svidjela kvaliteta filma koja je nudila sirove podatke, što je, mnogi su smatrali, imalo svježine i originalnosti. U sekularnoj Britaniji moja kritika organizirane religije također je bila popularna, i premda sam, kao što se i očekivalo, primila mnogo pisama punih mržnje, znatan broj ljudi mi je pisao da mi kaže kako su nakon gledanja ovog serijala osjetili da se mogu vratiti u crkvu. Nisam ovo razumjela. Zar nisam definitivno pokazala da su sami temelji kršćanske doktrine bili potkopani modernim biblijskim naukom? Zašto su ljudi osjećali kako su njihova uvjerenja obnovljenim ovim razornim nasrtajem? Ponovno sam se prisjetila insistiranja Hyama Maccobya na tome da intelektualno odobravanje nije isto što i vjera, i da za židove teologija nije veoma važna stvar. Još uvijek nisam mogla uvidjeti kako će se ovo odraziti u praksi, pa ipak ispostavilo se da su i neki moji kršćanski gledaoci došli do sličnog zaključka.

         John je predvidio da će me Prvi kršćanin učiniti televizijskom zvijezdom. To se nije desilo. Nisam bila dovoljno fotogenična, i premda je serijal stekao dobre ocjene, u Engleskoj je religija mogla biti interesantna samo manjini. Čak su se i moji prijatelji rijetko toga doticali. “Kako te mogu zanimati te stvari?” – zbunjeno bi zapitali. “Koga je briga za to?” Ali meni je to bilo sve interesantnije – premda striktno kao nekom odvojenom promatraču. Nakon povratka u London, napravila sam dva serijala intervjua. Prvi se zvao Raznolikost religijskog iskustva. Sa deset ljudi različitih religijskih pozadina vodila sam razgovor o njihovoj vjeri. Serijal Jezici vatre bio je fokusiran na poeziju. Šest pjesnika – Craig Raine, D. M. Thomas, Seamus Heaney, Czeslaw Milosz, Derek Walcott i Peter Levi – čitali su svoje omiljene religijske pjesme i o njima sa mnom diskutirali.

         Ovi serijali nisu bili veoma uspješni. Intervjuisanje je jedna iznimno teška i potcijenjena vještina, a ja je nisam posjedovala. Previše sam bila nakrcana svojim vlastitim idejama, i stoga nisam bila u stanju potaknuti onoga koga sam intervjuirala, te iz njega ili nje izvući ono najbolje. Često sam arogantno mislila da ja sama mogu dati interesantnije odgovore na pitanja – što je bilo apsolutno pogrešno stajalište. Bilo je zabavno susresti te sugovornike, a svojevrsna privilegija upoznati se sa pjesnicima, pa je i znanje koje sam stekla dok sam se pripremala za programe, ovladavajući osnovama judaizma, islama, budizma, sufizma i kabbale, ostalo površno. Televizija je medij kratkog daha. Jedne sedmice bih intervjuirala nekog rabina, slijedeće budističkog monaha, a čim bi taj neko napustio studio, počinjala sam se pripremati za nekog vjero-iscjeljitelja koji je bio na programu naredne sedmice. To nije bilo ni nalik Prvom kršćaninu kada sam sa sv. Pavlom živjela gotovo osamnaest mjeseci i kada sam naučila osluškivati emocionalni eho njegovih ideja. Kratka uputa od strane Johna Ranelagha bila je da sugovornike ispitujem kao da sam novinski reporter, izlažući na vidjelo šupljine u njihovoj logici, te da njihova razmišljanja protkam svojim vlastitim oštrim i prodornim komentarima.

         Ovakav skeptični pristup bio je evidentan u dvije knjige koje sam izdala u ovo vrijeme. Prva od tih knjiga bila je antologija poezije, naslovljena Jezici vatre koja je izašla zajedno sa serijalom. Odabrala sam pjesme i napisala kratke uvode raznolikim odjeljcima, istržujući sličnost između religijskog iskustva i pjesničke kreativnosti. Ovo je potencijalno bila plodonosna osnova za istraživanje ali sam zaključila, po vlastitom nahođenju, da je religija samo jedna forma umjetnosti, čisto prirodna aktivnost, te da se stoga ni na koji način nije mogla smatrati božanskom. Druga knjiga je bila daleko kritičnija. Evanđelje po ženi proširila je neke ideje koje sam u dijelovima razrađivala za emisiju Mišljenja. Poput Tijela Kristova bila je polemičke prirode i slijedila tragove mizoginije koja je bila Ahilova peta kršćanstva. Bila je domišljata knjiga ali prirođeno neprijateljska prema vjeri. U luđačkim ekscesima teologa kao što su to bili Tertulijan, Sv. Jeronim ili Luter, te u jadikovkama i neurozama nekih žena svetica, kršćanstvo se razotkrivalo kao nezdravo, neprijatno i neprirodno u svom odbacivanju žena i seksualnosti. Kada sam završila knjigu osjetila sam duboko olakšanje što sam se otarasila religijskog kuluka jednom zauvijek.

         U proljeće 1985. godine, John me je upitao da li bih željela raditi još jedan serijal sa Joelom: ovaj puta o križarima. Channel 4 je bio tako zadovoljan sa Prvim kršćaninom da nam ovaj put namjeravaju dodijeliti odgovarajuću naknadu za rad. “Više nema jeftinih uradaka, nema više besmislenih rasporeda, draga,” obećao je John. “Pravo, ozbiljno snimanje!” Bila sam oduševljena. Sjetila sam se kako je divno i zabavno bilo prošli put i jedva sam čekala da projekat počne. I Joel je također bio ushićen. Ovaj put ćemo biti tim od samog početka, obećali smo jedno drugom. A sa doličnim budžetom mogli smo praviti čuda.

         U početku je sve išlo dobro. Bacila sam se na istraživanje i brzo postala očarana tematikom. Joel i ja smo proveli mnogo razdraganih sati planirajući serijal i razmatrajući moguće lokacije snimanja. Obilazili smo Francusku, Španiju i južnu Italiju; istraživali smo križarske utvrde u Izraelu, a moji izdavači su sa mnom sklopili ugovor o knjizi koja će se pojaviti zajedno sa serijalom pod naslovom Sveti rat. Uskoro je postalo očito da je to veoma bogata tema. Otkrila sam da su križarski ratovi bili ključna stvar za razvoj Evrope i da su učinili neizbrisiv otisak na Zapadni duh. Iako smo znali da su križari počinili užasna zlodjela u ime Boga, još uvijek koristimo riječ “križarenje” (crusading - ići u, poduzimati) križarski pohod, u pozitivnom kontekstu, govoreći o križarskom pohodu za pravdu ili mir, ili hvaleći “križarućeg” novinara koji je hrabro otkrivao neku neugodnu istinu. Križarski ratovi su bili prvi čin suradnje nove Evrope u vremenu kada se ona počela oporavljati od Mračnog doba i borila za povratak na međunarodnu scenu. Oni su pomogli da se Evropljani združe, međutim, cijena tog poduhvata bila je užasno visoka. To su bili brutalni vjerski ratovi. Križari su izmasakrirali hiljade židova i muslimana sa poklikom “Bog to hoće!” na svojim usnama. Oni su predstavljali najgoru moguću vrstu religije i potvrdili mi moju odlučnost da se od toga držim što je moguće dalje.

         Pored izučavanja mjesta križarskih pohoda koje su oni imali u Zapadnoj historiji, njih sam također morala sagledati i sa stajališta njihovih žrtava. Prve njihove žrtve su bili židovi Evrope. Godine 1096. jedna grupa križara iz Njemačke desetkovala je židovske zajednice uz dolinu rijeke Rajne, nudeći tom židovskom stanovništvu brutalan izbor: smrt ili krštenje. Od tog doba mržnja prema judaizmu postala je neka vrsta hronične bolesti u Evropi. Svaki put kada bi bio oglašen križarski pohod na Bliski Istok radi borbe protiv muslimana, kršćani koji se nisu mogli pridružiti ekspediciji svoj udio su odradili ubijajući židove kod kuće. Počela sam čitati historijska izvješća Zapadnog anti-semitizma koji je kulminirao u Hitlerovim logorima smrti. Sa dvoje svojih prijatelja, provela sam dugi, hladni dan u našem lokalnom kinu gledajući Shoah, jezoviti dvanaestosatni dokumentarac Clauda Lanzmanna o Holokaustu. Kako smo uopće mogli preraditi ovaj užas? I kako možemo biti sigurni da se nešto poput ovoga više nikada neće ponoviti?

         Međutim, glavna meta križarskih ratova bio je islam, i sada sam se morala suočiti sa trećom abrahamskom tradicijom. Bez da sam znala išta o njoj, oduvijek sam smatrala da je muslimanska vjera inherentno nasilna i fanatična: To je jedna religija sablje, i svoje je temelje sebi postavila isključivo sredstvima ratovanja. Instinktivno sam bila taknuta islamom tokom svoje prve posjete Bliskom Istoku, ali sam pretpostavljala da će mi njena teologija biti odvratna kao što je to bio i križarski etos. Međutim, unatoč tome – kao i u slučaju Prvog kršćanina – u mometnu kad sam se suočila sa činjenicama, ustanovila sam da je to u stvarnosti sasvim drugačije. Možda je islam postao netolerantniji tokom posljednjih pola stoljeća; ovo je izgleda bilo zbog čudnovatih deformacija naše modernosti. Općenito, međutim, on je daleko puniji poštovanja prema drugim vjerama nego što je to kršćanstvo.  Tokom križarskih ratova, muslimanski generali, poput Nuruddina i Saladina koji su predvodili islamski vojni odgovor, su se ophodili sa višim stupnjem obuzdanosti i milosrdnosti od svojih kršćanskih suparnika. Sve više sam, kao što sam to učinila i kod sv. Pavla, morala demontirati svoje staro gledište, za koje sam sada mogla ustanoviti da je bilo ignorantsko, ispunjeno predrasudama i duboko uvjetovano kulturom u kojoj sam se, igrom slučaja, rodila. Zapadnjaci su imali potrebu mrziti islam. U maštarijama koje su stvorili islam je postao sve ono što su se oni nadali da nisu, i bio je sukus svega onoga čega su se oni bojali da jesu . Islam je postao tamna strana psihe Zapada, pa čak i osamdesetih, primjetila sam, činilo se kao da nam teško pada odnositi se prema muslimanskoj vjeri i civilizaciji sa poštenjem i objektivnošću. Stereotipno gledanje na islam, prvotno razvijeno u vrijeme križarskih ratova, bilo je na neki veoma dubok način suštinska stvar našeg Zapadnog identiteta.

         Ovo je bilo jedno otriježnjujuće otkriće i ono je zauvijek promijenilo moje razmišljanje. Nikada više neću biti u stanju olahko ustvrditi da je Zapad najbolji. Od Auschwitza, civilizirani Zapad je postao kultura koja je izmasakrirala svoje židovsko stanovništvo, a taj čin genocida je okaljao sva naša druga postignuća. Ako smo toliko stoljeća kultivirali jednu takvu pokvarenu mržnju i judaizma i islama, koje smo to još druge greške počinili i koje smo to još druge zablude odnjegovali? Najednom sam stekla dojam da je važno saznati i o drugim kulturama i tradicijama. Bila sam pogođena nihilizmom križarskih pohoda. Umjesto da su prilazili židovima u svojim sredinama, umjesto pokušaja da nauče od islama (daleko naprednije civilizacije od svoje vlastite) križari nisu bili u stanju upravljati svojim strahovima i jadom. Ubijali su, sakatili, spaljivali, skrnavili i uništavali ono što psihološki nisu bili u stanju razumijeti. A radeći to, iskvarili su svoj vlastiti integritet i svoju vlastitu moralnu viziju. Auschwitz je pokazao gdje jedna tako sračunata mržnja može odvesti, a ja sam shvatila da dok god Zapadni narodi i dalje budu nastavljali prihvatati stari iskrivljeni portret islama, jednostavno će produbljivati izvornu grešku. Možda bi ovaj serijal mogao pokazati gledaocima da islam nije demom, prikaza koja se prikazuje u njihovim maštarijama, te da muslimani mogu biti isto tako sa manama, nesavršeni, hrabri i idealistični poput njihovih vlastitih heroja.

         Međutim, ova dugotrajna izloženost križarskom etosu imala je još jedan učinak na mene koji je isto tako bio dugotrajan. To mi je slomilo srce. Čisti i očevidni užas u onome što sam sada bila prisiljena izučavati dan za danom, mjesec za mjesecom, i – kako se ispostavilo – godinu za godinom, probio je barikade podignute kako bih zapriječila put jakim emocijama. Ovaj materijal je bio tako potresan da mu nisam mogla prići u jednom uglađenom, intelektualanom i bezemocionalnom duhu koji je dotad karakterizirao moj rad na televiziji. Kao i sa sv. Pavlom, počela sam se osjećati emocionalno involvirana. Priča o križarskim pohodima je bila gnusna hronika ljudske patnje, fanatizma i okrutnosti. Čitala sam o masakrima u kojima je krv plivala do koljena križarskih heroja; o židovima koji su kao stada satjeravani u svoje sinagoge i živi spaljivani; o ženama i djeci silovanima i zaklanima. Jedan anglikanski biskup me je nedavno prekorio tokom jedne radio diskusije zbog moje osude križarskih pohoda. Bilo je to prosto: Evropa “pokazuje svoje mišiće” i “malo joj se otelo kontroli.” Nisam bila u stanju odgovoriti, jer sam ovo doživjela kao najšokantniju primjedbu koju sam ikada čula. Ovi zločini su bili počinjeni promišljeno i na hladnokrvan način. Križari su uživali u mržnji prema svojim žrtvama. Kada je jedan očevidac opisao osvajanje Jerusalema u julu 1099. godine, u kojem je za dva dana nekih četredest hiljada židova i muslimana izmasakrirano, likujući je u oduševljenju poviknuo da je to bio jedan “slavan” dan i najvažniji historijski događaj od Isusova raspeća. Živiti sa ovom tužnom pričom krvničkog fanatizma mnogo je drugačije od življenja sa sv. Pavlom. Ničega inspirativnog u njoj nije bilo. Umjesto toga, bila sam prisiljena suočiti se sa mračnjaštvom ljudskog srca: mi smo bića koja očigledno vole mrziti svoju vlastitu vrstu.

         Moje srce se počelo otapati. Po prvi put nakon toliko godina sam bila u stanju osjetiti bol drugih ljudskih bića. Zašto se ovo desilo sada? Jedan razlog zasigurno je bio moje poboljšano zdravlje. Sada kada su lijekovi efikasno stabilizirali moje defektne ritmove mozga, više nisam na sve gledala sa neke velike udaljenosti ili kroz neki magloviti ekran. Osjetila sam se nekako “uključena”, poput nekog električnog aparata i najednom oživjela. Da parafraziram svog prijatelja sv. Pavla, umjesto doživljavanja realnosti kao kroz neko mrko staklo, sada sam je mogla vidjeti licem u lice. Ovo je značilo da se sada ništa nije ubacivalo između materije koju sam studirala i mojih emocionalnih i intelektualnih refleksa. Istina je također bila da sam, radeći kao što sam radila u Izraelu, bila van uobičajenog okruženja i više nisam mogla operirati po sistemu automatskog pilota. Udaljena od refleksivnog skepticizma koji je vladao na Channelu 4, nisam mogla prosto odbaciti križare kao nekakve “luđake”.

         Ova nova osjećajnost nije uvijek bila ugodna, jer sam uočila da neku vrstu križarske agresije mogu čuti svuda unaokolo sebe u savremenom društvu. Čula sam je u Izraelu, kada sam slušala Izraelce i Palestince kako jedni druge osuđuju, u potpunoj nesposobnosti da shvate pozicije jedni drugih. A potom se isto ponavljalo kada su britanski političari ljutito i sa strašću napadali svoje oponente. To se čak dešavalo i u naizgled civiliziranim debatama između intelektualaca i književnih kritičara na radiju. Tu je na sceni bila neka vrsta ruba neugodnog ubjeđenja u vlastitu ispravnost, dok su ljudi s radošću i uzbuđenjem rušili svoje oponente. Čitavo vrijeme sam to imala priliku slušati i u Londonu, kada su čak i moji najliberalniji prijatelji domišljato napadali, i to često neljubazno, ovo ili ono. I jamačno sam to imala priliku čuti u govoru gđice Thatcher. Dakle, izučavanje križarskih ratova me je promijenilo, učinivši me odlučnom da uvijek saslušam  'drugu stranu' i da u najmanju ruku pokušam shvatiti odakle dolazi neprijatelj. Da su križari to uradili, moralna katastrofa se mogla izbjeći. Izučavanje križarskih pohoda potvrdilo mi je moju ubijeđenost da naprasno i skučeno 'čvrsto uvjerenje' može biti smrtonosno, posebice u religijskim stvarima. Mi sada živimo u jednoj globalnoj eri, i opasno je i pretpostaviti, bez propitivanja, da 'mi' posjedujemo monopol nad istinom i pravdom.

Autor: Karen Armstrong

Keywords & Tags

Contact Us