Svaki faraon ima svoju ,,mušicu“ koja će mu mozak rastočiti

Na Sudnjem danu Knjiga će biti otvorena i razlistana da se prema njenim zapisima odmjere naša djela. 

Knjigu ćemo čitati i čuditi se njenom sadržaju. I Knjiga će biti postavljena i vidjet ćete grješnike prestravljene zbog onoga što je u njoj. Teško nama! govorit će kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala! - I naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti. (El-Kehf: 49)

Kada je to već tako, zahtjev koji se ispostavlja čovjeku koji korača ovozemnim životom je više nego jasan: Mora se ostati smiren i  staložen doživljavajući stalne promjene u životu (sreću ili nesreću, žalost ili radost). Vjerska vrlina i dužnost je sudbinu prihvati sa zadovoljstvom i predanošću Bogu. Uostalom kada bi ugoda i neugoda bile vezane jednim užetom, onaj koji bi mnogo želio da ima od jednog, također, mora imati mnogo od drugog - onaj koji želi da bude ,,presretan“, mora biti spreman da bude i ,,smrtno nesretan.“

Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi - to je Allahu, uistinu, lahko - da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce. (El-Hadid, 22-23)

Ma šta se u neprestanim promjenljivostima života dogodilo vjerniku, on se okreće prema Bogu, Njemu se utječe i podnosi to strpljivo, jer ništa ga ne smije odvojiti od Stvoritelja u čijoj vjeri ustrajava, bez obzira na udare sudbine, prilika i ljudi. Lijepo govori jedan mudrac: ,,Sudbina me ne vrijeđa, jer Bog neće izmijeniti svoje zakone radi nezadovoljstva jednog vrapca.“

Iskreno vjerovanje u rokove određene podrazumijeva najviše stupnjeve sabura. ,,Tri su stupnja strpljenja“, govorio je sufijski prvak El-Mekki. Prvi je da se Božiji rob prestane žaliti, drugi je da bude zadovoljan s onim što mu je određeno i treći da voli sve što Bog čini s njim.

El-Kušejri definira strpljenje kao ne suprotstavljanje Kaderu /Odluci. Mnogo više od formalnog strpljenja je zadovoljstvo Božijim određenjem i smirenje (rida). Bježanje od Odluke je slično bježanju od smrti, ono što je zapisano na Čuvanoj ploči ne može se izmijeniti nikakvom silom niti lukavstvom.

Razmotri li se učenje o Božijoj nepromjenljivoj Odluci sa praktične životne strane, vidjet ćemo kako se pred nama otvaraju horizonti nade i slobode. S obzirom da jedino Bog upravlja svime stvorenim, da određuje rokove postojanja i trajanja, onda je panični strah od ljudske sile, pa makar iza nje stajali moćni državni sistemi i organizacije u suštini besmislen. Ljudi, uprkos, moći kojom raspolažu, ne upravljaju historijom, oni nisu gospodari sopstvenih života, pa kako onda da odlučuju o bilo čijem životu na ovom svijetu. Oni ne mogu spasiti sebe od nevolja i nesreća, ne mogu preduhitriti vrijeme, nisu u stanju izbjeći i izmijeniti ono što im ne ide u prilog.

U posljednje vrijeme sve više se, strateški i sinhronizovano, širi strah od nezaustavljive prodornosti velikih sila. Njihovoj globalnoj moći, uvjeravaju nas i plaše nas istovremeno, mali narodi se moraju po svaku cijenu pokoriti. Šalju nam se poruke kako nije pametno da mali narodi uopće propituju moralnost i ispravnost ponašanja velikih sila. Kao da su moćni zbog svoje civilizacijske superiornosti nedodirljivi i moralno povlašteni, kao da su s one strane morala jer njihova moć je, neuzubillahi,  božanska i neupitna. Navodno, ako tako ne postupimo  još više ćemo navući njihov gnjev i osvetoljubivost.

Zaboravljamo da su po Božijem određenju s lica zemlje jedan za drugim nestajali moćnici koji su prkosili Božijem redu i odredbi umišljajući da su oni iznad sudbine, pravde i zakona. Kao što svaka sjekira sebi odsjeće malj koji će je na kraju razbiti, tako i svaki faraon ima svoju ,,mušicu“ koja će mu mozak rastočiti.

Prihvatanjem ponižavajućeg svjetonazora po kojem je mudro  pred moćnicima šutjeti i drhtati od straha nesvjesno,,istiskujemo“ Boga iz povijesti i stvarnosti, a na Njegovo mjesto postavljamo Njegova stvorenja, koja su ograničena i nemoćna. Mogu li moćni, ma kako po našim ljudskim mjerilima bili vojno i tehnološki nadmoćni, biti i nepravedni i destruktivni, a da to barem ne prepoznamo i javno ne posvjedočimo?

Vjerovanje u edžel, rok određeni, oslobađa nas od bezumnog straha od smrti, ali i od života u poniženju. Vjerovanje u edžel nam daje snagu da nam se ništa ne može desiti osim onoga što nam je Bog u Čuvanoj Ploči zapisao.

Keywords & Tags

Contact Us