''Ako se ne stidiš, čini što hoćeš!'' (Ebu Davud: 4164) – ovako glasi drevna vjerovjesnička mudrost koja je tradirana do nas i koja se možda nikada kao danas ne otkriva u svoj svojoj istinitosti i jasnosti.
Davno je još rečeno da se prava vrijednost nečega spozna(je) tek onda kada ono nestane ili ga nedostaje. Odsustvo stida kao vrline u sferi društvenog morala danas je više nego evidentno. U tom kontekstu je teško govoriti o stidu kao duhovnoj vrlini, jer savremeni društveni život u najširem smislu te riječi temelji se na raznim interesima, prije svega na interesima koji se tiču kapitala i novca, gdje su moralne vrline daleko prognane, a među kojima je u prvome redu upravo – stid.
Definicija stida
Arapska riječ za stid (stidljivost, povučenost ili čednost) je el-haja', ali u islamu ova riječ ima specifično značenje. Ukratko, islamski haja' , kao ogranak imana, označava stid pred Allahom kada se u čovjeku javi misao da počini neko loše djelo. Ovaj stid je osobina srca koja vodi udaljavanju od činjenja zlih djela (Kandehlevi, Cvjetovi..., 23).
Stid – Božanska osobina
Stid kao vrlina u svom najplemenitijem obliku dolazi od Uzvišenog Allaha. U jednom hadisu Allahov Poslanik, a.s., kaže: ''Zaista je vaš Gospodar stidljiv i darežljiv. Stidi se Svojih robova, kada Njemu ruke ispruže, da ih vrati praznim'' (Tirmizi: 3556). U drugom se hadisu veli: ''Uzvišeni Allah se stidi kazniti onoga ko je osijedio u islamu'' (Gazali, Mjerilo djela, 99). U ovim hadisima se na jedan slikovit i ljudima shvatljiv način govori o Uzvišenom Allahu, koji je uzvišen i čist od bilo kakvih nesavršenosti i poređenja sa ljudskim stanjima i osobinama. U prvom hadisu aludira se na to da Uzvišeni Allah prima i odaziva se na dove Svojih robova kada Ga iskreno zamole, dok se u drugom hadisu misli na odustajanje od kazne onoga ko je osijedio u islamu.
Stid Muhammeda, a.s.
Muhammed, a.s., svojim vlastitim primjerom i kao najbolji uzor pokazao je šta znači stid u životu jednog muslimana. Njegov stid je model kojeg musliman teži dosegnuti i u životu primijeniti. O njegovom stidu posvjedočio je sam Kur'an, jer se u jednom ajetu kaže: ...To smeta Vjerovjesniku, a on se stidi da vama to rekne (el-Ahzab, 24). Naime, bilo je ljudi koji su jeli u Poslanikovim sobama i koji su uporno ostajali da sjede poslije toga, jer su se kroz razgovor međusobno družili. Poslanik, a.s., osjećao se nelagodno zbog njihova razgovora, a bilo ga je stid da im naredi da se raziđu, sve dok nije objavljen gornji ajet. Da je Allahov Poslanik, a.s., (u ovom slučaju) otvoreno iznio ono što njegove misli skrivaju i naredio im da se raziđu, njima bi to bilo teško i vjerovatno bi rezultiralo nekim brbljanjima (Zamahšeri, El-Keššaf, 862).
Stid i iman
O tome da je stid ukras imana i da je neraskidivo povezan sa istinskim vjerovanjem saznajemo iz hadisa Allahovoga Poslanika, a.s.:
Tajna je u tome, kako navodi šejh Muhammed el-Gazali, što čovjek, izgubivši stid, prelazi samo iz goreg u gore stanje, pada iz poroka u veći porok i tone dok ne stigne do najnižih tmina:
''Vidimo da se iz loše faze prelazi u još goru. Kada čovjek prestane brinuti o posljedicama svojih grijeha, ne prihvatajući ničije savjete zbog svojih nedjela, kada počne zlostavljati ljude i tlačiti sve koji su u njegovoj vlasti – tada taj razulareni čovjek neće imati nikoga ko bi mu se smilovao. Naprotiv, on samo sije mržnju u srcima i uzgaja tu mržnju'' (Karakter muslimana, 287).
Prema tome, zaključak je sasvim jasan: nedostatak stida ukazuje na nedostatak imana!
Autor: Almir Fatić
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba