Svaki narod ima svoju kulturu, koja je uglavnom životni rukopis tog istog naroda. Ponikla u njemu, oslikava način života i svjedočanstvo je minulih vremena. Dokazi tome su brojni kulturni spomenici, među kojima, nišani, kod Bošnjaka, odnosno općenito kod muslimanima, zauzimaju važno mjesto.
Nišani ili bašluci, muslimanski nadgrobni spomenici, su uglavnom kameni stupci različitih veličina i oblika, obično od snježno bijelog kamena, i svrha im je obilježavanje mezarova ili grobova. Najčešće stoje u paru, tako da je prvi, onaj iznad glave umrloga, veći od drugog.[1] U ovom kontekstu bitno je spomenuti da nišani po svojim osobinama predstavljaju zanimljivu i važnu kulturno-umjetničku pojavu, naročito kao izraz ukorijenjene klesarske tradicije stećaka. Zajedništvo stećaka i nišana, odnosno kontinuitet stećaka i nišana je nesumnjiv (prvi su drugima služili za uzor).[2] Dakle, stećci, nadgrobni spomenici pripadnika Crkve bosanske tj. Bogumila, zajedno sa nišanima svjedoče o kontinuitetu i autohtonosti ovdašnjih stanovnika, ponajprije muslimana, i opovrgavaju razne teorije kako muslimani ovih prostora nisu autohtono stanovništvo već doseljenici sa Istoka. Pa, veliko im hvala za to!
Druga bitna stvar jeste sama svrha nišana, i mjesto u historiji i kulturi ovih prostora. Kako smo i kazali da su nišani nadgrobni spomenici muslimana, onda ih najprije nalazimo, i u najvećem broju, u mezaristanima ili grobljima, ali i pojedinačno na nekim mjestima.
Naša tradicija prilikom ukopa umrlih
Naime, muslimani kao pripadnici objavljene i monoteističke vjere, vjeruju da smrt ne znači kraj, već da je to samo prelazak na drugi - Vječni svijet, te samim tim u postojanje zagrobnog života. Jedan od najboljih argumenata za ovo je preporuka ili naredba poslanika Muhammeda, a.s., da kada neko prolazi pored mezarja nazove selam jer ga stanovnici tog ''naselja'' čuju poput živih. Zbog ovoga je mnoštvo muslimanskih mezarja situirano u samoj sredini muslimanskih gradova i sela, te pored puteva, džamija i sl. I još im je preporučeno da obilaze ta mjesta kako bi učili dovu za umrle i uzimali pouku da je život na ovome svijetu prolazan, baš kako je na jednom nišanu i zapisano: O ti koji ovo čitaš, ja sam jučer bio ono što si ti danas, a ti ćeš sutra biti ovo što sam ja danas! Zbog spomenutoga, mezarluci su predstavljali posebna mjesta o kojima se vodila posebna pažnja. Navest ćemo neke od osnovnih stvari o kojima se mnogo vodilo računa, kada su upitanju muslimanska mezarja, što je naravno tradicija ovih prostora. Nikada insani nisu gazili, a nije se dalo ni hajvanima da gaze po mezarju, te je zbog toga mezarje bilo ograđeno. Zatim, sami mezarovi su okrenuti, jugo-zapad sjevero-istok, tj. desna strana umrloga okrenuta je prema Kibli. Obavezno je ukop bio u zemlju a ne u unaprijed izgrađenu grobnicu, dok se umrli ukopavao na tabutu, a ne u sanduku. Nakon ukopa mezar bi se obilježavao nišanima, a poznata je praksa u nekim mjestima da se iznad glave umrloga sadila i kalemila neka voćka. Nišan nikada nije smio sadržavati sliku niti je smio biti u obliku biste ili kipa, shodno Poslanikovoj, a.s., zabrani crtanja ili vajanja živih bića. Spomenuta zabrana je razvila kod muslimana sposobnost simboličkog prikazivanja, koja nije suprotna šerijatskim pravilima. Zahvaljujući tome možemo na osnovu izgleda nišana zaključiti šta je bio umrli. Tako imamo tri osnovna tipa nišana: muški, ženski i dječiji. Svi nišani su se sastojali iz četiri dijela: gornji dio ili glava nišana, zatim vrat ili solufnjaci kod ženskog nišana, trup ili stan i dno ili postolje nišana koje je ugrađivano u zemlju. Glavna oznaka muškog nišana je glava koja je klesana u obliku turbana koji je nosio umrli za života. Tako razlikujemo nišane alima, šejhova, aga, gazija i sl., a, također, i na trupu bi često bio uklesan neki predmet s kojim je umrli imao dodira poput sablje, pera, raznog oruđa i sl. Ženski nišan je prepoznatljiv po isklesanoj pletenici koja je išla od glave preko vrata ili tzv. solufnjaka do trupa, i simbolizirala spletenu žensku kosu, sa, također, ornamentima nakita, suđa, cvijeća i sl. na svome trupu. Dječiji nišani su bili istog oblika, ali samo dimenzijama manji.[3] Čak se često mogla očitati i starosna dob umrlog, kao npr. na dnu plohe nišana jedne djevojke u Rogatici, isklesan je ibrik (voda!), a iz njega izrasta struk cvijeta sa listovima i rascvjetalim čaškama, što najvjerovatnije predstavlja mladost.[4]
Ružne pojave u našim mezarlucima
Opće islamsko pravilo je, kako kaže h. Mehmed-ef. Handžić u svome tekstu ''Povodom nekih ružnih običaja u pogledu nadgrobnih nišana'', da se muslimani moraju kloniti nemuslimanskih običaja, u svim stvarima u kojima je njhova vjera odredila svoje odredbe. Tako, muslimani su dužni slijediti svoje vjerske odredbe prilikom pokopavanja svojih umrlih. Jer, koliko god je važno da se musliman dok je živ poznaje po svojim vanjskim znakovima, važno je da se poznaje i nakon svoje smrti, time što će mu mezar biti dio vjerske i kulturne baštine muslimana, kako bi ga se prolaznici mogli dovom i Fatihom sjetiti.[5] Ovaj rad može, u neku ruku, biti nastavak navedenog teksta od rahmetli Handžića, jer je poseban akcenat stavio na ''ružnu'' pojavu stavljanja slika na nišane. Samo što smo u prilici pobrojati mnogo više ''ružnih'' pojava koje se tiču ove tematike. Spomenut ćemo samo neke, a neke ćemo i slikom pokazati, jer je to teško riječima opisati. I da stvar bude još gora, nisu to samo ''ružne'' pojave već veliki problemi koji su ugrozili čak i neka od osnovnih ljudskih prava i napravili veoma ružnu sliku naših mezarja, koja danas gotovo i ne liče na one iz prošlosti. Naime, muslimani Mostara su uglavnom prisiljeni ukopavati svoje najmilije na gradsko groblje ''Sutina'' u unaprijed iskopane i izbetonirane grobnice, tako da na dženazi umjesto zemlje i jantahti imamo 4 betonske ploče i 2 kante betona. Na gradskom groblju u Živinicama uopće nije obilježena granica između muslimanskog i nemuslimanskog dijela, a čak na graničnom dijelu dolazi do miješanja grobova. Osim toga javno preduzeće ''Horizontala'', koje se brine i uređuje navedeno groblje, ne posjeduje nikakav ''kućni red'', već samo cjenovnik, tako da je bitno samo uplatiti određenu svotu novca i praviti sve što ko zaželi i što mu se prohtije u tom ''muslimanskom'' dijelu groblja. Shodno tome, već imamo nekoliko natktrivenih grobnica nalik na ''šadrvane'', i bezbroj ogromnih spomenika koji ne da sadrže sliku umrloga, već i kojekakve karikature na kojima neki sjede zagrljeni na sećiji a neki se grle stojeći, neki opet sjede po ''turski'', što bi naš narod rekao, i ispijaju kahvu, a neki, piju i - pivo. Kad sam s čuđenjem pitao: Šta, kakvo pivo, prijatelj mi, smijući se, reče 'uvozno', da je bar naše domaće! Mnogi muslimani su prisiljeni da svoje najmilije ukopaju u takvo mezarje, jer ne postoji alternativa, i to rade tužna srca!
Vjerski fundamentalizam ili ljudska prava
Ovdje je nužo kazati sljedeće: ako nastavimo ovakvim tempom, u neko skorije vrijeme neće ni postojati izvorna muslimanska groblja. Ima li se u vidu kakav odnos imamo spram kulturno-historijskog blaga BiH, i u kakvom su stanju mnogi stećci i stari nišani u našoj zemlji, mogli bismo, u skorijoj budućnosti, nihove tragove gledati samo na fotografijama. Država, odnosno gradske vlasti, neće ili ne žele da čuju vapaj svojih građana koji se deklarišu kao vjernici i samim time trebaju da imaju osigurano pravo da nađu spokoj svojoj duši na mjestu koje je u skladu sa njihovim vjerskim osjećajima i kulturno-historijskim nasljeđem. Svjedoci smo priče kako je na ovim prostorima prisutan vjerski fundamentalizam te vrlo često čujemo u raspravama poput ove o restituciji ili uvođenju vjeronauka u srednje škole, kako je ovo sekularna država i kako je vjera privatna stvar. Navedeni podaci pokazuju da je ustvari na snazi ateistički fundamentalizam koji se opravdava sekularizmom i koji dovodi do kršenja osnovnih ljudskih prava. Jer, niko ne bi bio prisiljen da ide na vjeronauku ako neće ili zašto je nehumano vratiti tuđe, a vakuf i ostala nacionalizovana imovina je ustvari tuđe ''uzurpirano'' vlasništvo, dok je, naprotiv, svako prisiljen leći u zemlju nakon smrti.
Islamska zajednica trebala bi pokrenuti akciju u ime svoga vjerskog korpusa, koja bi imala za cilj da uvede neke standarde na današnja gradska groblja, na kojima se muslimani ukopavaju, gdje bi bar, ako ne mogu biti ispunjeni svi šerijatski uvjeti, bili prisutni neki obrisi ''ukusa'' i kulturnog bitisanja, jer groblja su nam postala kičasta i nalikuju na izložbu amaterskih slikara, vajara i karikaturista.
Nije niko drugi kriv, osim nas
A narod pitam: Sjećaju li se naših starih mezarluka? Jesu li svjesni što su oni značili za naš narod? Znaju li da su to svjedočanstva našeg postojanja na ovim prostorima koje se vrlo često dovodilo u u pitanje?! Znaju li da su mnogi dali svoje živote da bi časno legli u te mezarluke? Znaju li šta su nam poručivale dignute ruke sa stećaka i simboli sa nišana? Znaju li da je Mehmedalija Mak Dizdar napisao svoje najvrjednije i najpoznatije djelo Kameni spavač inspirisan baš simbolima i reljefima sa stećaka?! Gledajući stećke mogao je ispjevati svoje Slovo gorčina: Ase ležit vojnik vojnik Gorčin, na zemlji svojoj baštini tuždi... Pitam se šta bi danas ispjevao pored ovakvih spomenika... Pretpostavljam : Ovdje leži pijanica veliki, svega željan a piva najviše...! Ili, ako ona podignuta ruka sa stećka govori: ''Ponosan sam!'' ili ''Legao sam ne ukaljane ruke i obraza'' ili ''Ne diraj u ovu zemlju!'' ili upozorava na život u ovoj zemlji i njenu sudbinu, jer je u rukama najčešće sudbina svega, u ovom slučaju, sudbina opstanka jer je ruka visoko podignuta... onda ovaj naš današni čovjek sa spomenika sa podignutom rukom u kojoj je pivo, nam govori: ''Sve mi uzmi, samo pivo ne dam!''... Eto to je naša hronologija kulturnog ''procvata'', od GORČINA, preko GAZIJA do PIVOPIJA! Šta reći, dobro stoji na ulazu/izlazu iz Vlasenice, na jednoj tabli napisano: Teško Bogu s nama kakvi smo!!! Hajd' što nemamo plaho vjere, nemamo ni mjere! Završit ću onako kako sam i počeo, ili malo drugačije: Svaki narod ima svoju nekulturu...
Autor: MIRSAD ĐERZIĆ
[1] Prema: Bejtić, Alija, Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod Turskom vladavinom, III-IV, 1952-53, Veselin Masleša, Sarajevo, 1953 str. 284.-292.
[2] Prema: Meho Čaušević, ''Umjetnost bašluka'', Most, Godina XXXI februar/veljača 2006.
[3] Prema: Meho Čaušević, ''Umjetnost bašluka'', Most, Godina XXXI februar/veljača 2006.
[4] Alija Bejtić, Nav. dj, str. 288.
[5] H. Mehmed Handžić, ''Studije iz šerijatskog prava'', Izabrana djlela, Knjiga V, Sarajevo: Ogledalo, 1999. g., str. 334.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba