Nastavljamo ovaj niz objašnjenja onim oko čega su se usaglasili nepristrani učenjaci ummeta
Nastavljamo ovaj niz objašnjenja onim oko čega su se usaglasili nepristrani učenjaci ummeta koji su poslušali Allahov imperativ: "Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj."[1], te su njihove riječi postale poznate, prihvaćene i slušane, jer su oni pristupili istinskom pozivanju zbog Allahovih riječi: "Ti poučavaj - tvoje je da poučavaš, ti vlast nad njima nemaš!"[2] Shodno tome, oni su savjetovali, objašnjavali i nisu ni jednog čovjeka proglašavali nevjernikom, niti su ga izvodili iz Allahove milosti, već su stanje stvorenja prepuštali Stvoritelju, kao što je navedeno u Kur'anu: "Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si."[3]
Imam Ebu Hamid el-Gazali (450-505/1058-1111.) – citat iz njegove knjige: El-Munkizu mined-dalali, 4. poglavlje:
"Saznao sam, sa sigurnošću, da se sufije na poseban način kreću Allahovim putem, da je njihov način života najljepši, da je njihov metod najispravniji, te da su njihove osobenosti najčistije..." Zatim, odgovarajući onima koji osporavaju sufije i napadaju ih, kaže: "U cjelini, šta mogu prigovoriti metodu kojem je čistota – koja je prvi njegov uslov – čišćenje srca apsolutno od svega osim Allaha Svevišnjega; a njegov početak – na mjestu početnog tekbira u namazu - potpuno utonuće srca u spominjanju Allaha, te njegov kraj potpuno utonuće (misli) u Allahu?" A, nakon što je iskušao put tesavvufa, osjetio njegovo djelovanje i okusio njegove plodve, rekao je: "Pridruživanje sufijama stroga je pojedinačna dužnost (fardi-ajn), jer niko osim vjerovjesnika, alejhimusselam, nije lišen mahana."
Imam Fahruddin er-Razi (606-543/1209-1148.) – citat iz njegove knjige: I'tikadatu firekil-muslimine vel-mušrikine, 8. poglavlje o postupcima sufija:
"Znaj da većina onih koji su evidentirali i nabrajali sljedbe ummeta ne spominju sufije, što je greška, jer suština sufijskog učenja predstavlja put do spoznaje Svevišnjeg Allaha putem pročišćavanja i oslobađanja od tjelesnih stega, a to je dobar put..." Također, je rekao: "Sufije su ljudi zaokupljeni razmišljanjem i oslobađanjem duše od tjelesnih stega, te se trude da nutrina njihova srca (sirr) i misli ne budu lišeni od spominjanja Svevišnjeg Allaha u svim njihovim postupcima i djelima. U njihovoj prirodi je utisnut savršeni odgoj prema Allahu Uzvišenom. Oni su najbolja skupina ljudi."
Imam el-'Izz ibn Abdus‑Selam (660-577/1181-1262.) – citat iz knjige: Nurut‑tahkik, šejha Hamida Sakra:
"Sufije se čvrsto pridržavaju šerijatskih pravila kojima se ne urušava ni ovaj, niti onaj svijet, a drugi se čvrsto drže formalnih stvari. To potvrđuju, između ostaloga, kerameti (posebne počasti) i neobični fenomeni koji se njima dešavaju. To je jedan pokazatelj Allahove približenosti njima i Njegova zadovoljstva sa njima. Da znanje bez primjene upotpunosti zadovoljava Svevišnjeg Allaha, keramete bi imali i drugi ljudi, pa makar i ne postupali po svome znanju. Koliko li je samo daleko takva konstatacija od istine!"
Ibn Tejmijje (661-728/1263-1328.) i njegov učenik Ibnu‑Kajjim el‑Dževzijje (691-751/1292-1349.)
Kao što smo vidjeli kod Ibn Tejmijje i njegova učenika imama Ibnul‑Kajjima, oni apsolutno nisu bili protiv tesavvufa, kako se to predstavlja ili kako to predstavljaju neki koji sebe smatraju pristalicama njihove škole. Čak šta više, njih dvojica bili su od poznavaoca (ehlul‑ma'rifeti) Allaha Svevišnjeg, zaljubljenika u Njega, od ljudi imanskog odgajanja i duhovnoga puta (es‑sulukur-rebbānī), a što je očito iz dva toma fetava (pravnih mišljenja) Ibn Tejmijje i brojnih knjiga Ibnul‑Kajjima, od kojih je najznačajnija Medaridžus-salikine – šerhu menazils-sairine ila mekamati "Ijjake na'budu ve ijjake nest'in" (Stepeni duhovnog uzdizanja) u kojoj, u prvom tomu na 135. stranici, kaže: "Zaista, su oni (najviša kategorija sufija) iznad ovoga,[4] njihove ambicije su uzvišenije i časnije. Oni su posvećeni sticanju mudrosti, postizanju spoznaja, čišćenju srdaca, čišćenju duša i popravljanu postupaka."
Ibn Haldun (808-732/1332-1406.) – citat iz njegove knjige: Mukaddima:
Ibn Haldun, Allah Svevišnji mu se smilovao, o nauci tesavvufa je rekao: "Ovo je jedna od šerijatskih znanosti nastalih u islamu. Osnova joj je to što je put ovih ljudi (sufija) uvijek smatran – od strane prvih muslimana i njihovih istaknutih ashaba i sljedbenike (tabi'ina) iz druge generacije, te onih poslije njih – kao put istine i pravog usmjerenja. Temelj mu je ustrajnost u bogoslužju (ibadet), potpuna predanost Uzvišenom Allahu, odvraćanje od lažnog sjaja i nakita ovoga svijeta, suzdržavanje od užitaka, bogatstva i časti za kojima hrle obični ljudi te, radi bogoslužja, povlačenje od svijeta u samoću. To je bilo općenito kod ashaba i prvih muslimana. Kada se povećala težnja ka dobrima ovoga svijeta – u drugom stoljeću po Hidžri i poslije njega – te ljudi bili skloni korištenju dobara ovoga svijeta, oni koji su se posvećivali bogoslužju nazivani su sufijama."[5]
Dželaliddin es-Sujuti (911-849/1445-1505.) – citat iz njegove knjige: Te'jidul-hakikatil-'alijjeti:
"Tesavvuf je, sam po sebi, jedna časna nauka, jer je njegov okvir slijeđenje Sunneta i ostavljanje novotarija; oslobađanje od putene duše – njenih veza, udjela, ciljeva, želja i izbora; predanost Allahu i zadovoljstvo sa Njime i sa Njegovom odredbom, te traženje Njegove ljubavi i nepredavanje značaja ikome osim Njega... Saznao sam, također, da ima mnogo uljeza među sufijama koji samo njima sliče, ali nisu od njih, te su unijeli u tesavvuf ono što nije od njega, a to je dovelo do ružnog mišljenja o svima. Stoga su se učeni usmjerili na razlikovanje između ove dvije skupine da bi se znali istinski pripadnici od patvorenih. Razmotrio sam stvari koje osporavaju šerijatski imami sufijama i nisam vidio ni jednog istinskog sufiju da ih zagovara, već ih zastupaju novatori i fanatici koji tvrde da su sufije, ali oni nisu od njih."
Šejh Muhamed Abduhu (1323-1266/1849-1905.)
Egipćanin, šejh Muhamed Abduhu u svome komentaru Mekamata Bedi'uzzemana el‑Hemedanija, na njegove riječ: "Kada smo se pojavili i izvijestili o našem duhovnom stanju, iskaz je otkrio kufansko porijeklo i sufijsko usmjerenje.", kaže: "Sufija se veže za sufije koji su jedna skupina muslimana čija je glavna okupacija popravljanje srdaca, čišćenje skrivenih nutrina i okretanje dušama strani Istinitog – Uzvišen je On – toliko da ih obuzimaju duhovni zanosi (džezebāt) koji ih odbijaju od svega osim Njega, tako da njihova sopstva utonu u Njegovo Sopstvo, a njihovi atributi u Njegove Atributime. Spoznavaoci ('ārifūne) među njima koji su dostigli vrhunac svoga duhovnoga puta na najvećem su stepenu ljudskog savršenstva, nakon vjerovjesništva." Ovakvo vjerovanje ('akīda) šejha Muhameda Abduhua o pripadnicima tesavvufa, tj. da su na najvećem stepenu ljudskog savršenstva, nakon vjerovjesništva, izvedeno je iz same srži 'akīde prvih generacija umeta, 'akīde apsolutne istine.
Profesor Abas Mahmud el-'Akkad (1306-1383/1889-1964.) – citat iz njegove knjige: El‑Felsefetul-kur'anijjetu:
"Tesavvuf, u suštini, nije uljez u islamskoj 'akīdi, kako smo to istaknuli u našoj knjizi o utjecaju Arapa na evropsku civilizaciju, te je potvrđen ajetima Časnog Kur'ana, pokriven njegovim osnovama u jasnim vjerovanjima. "
Profesor Hasan el-Benna (1324-1368/1906-1949.) – Muzekkiratud-da'veti ved-da'ijjeti, str. 23. Iz predgovora Ebul-Hasana Ali en‑Nedvija od 24. 03. 1966.:
"Profesor el-Benna, na početku svoga putovanja, uzeo je sufijski nauk i odgoj, te bio murid (učenik) u hassafijskom tarīkatu. 4. ramazana, 1314. hidžretske godine, uzeo je njegove virdove.[6] Uvijek je pamtio riječi svoga šejha Abdul-Vehhaba el‑Hassafija: "Znajte da će vas Allaha pitati za vrijeme onih koji će se oko vas okupljati, tj. da li ste im bili od koristi, pa da i oni i vi imate nagradu, ili vam je prošlo uzalud, pa će oni biti odgovorni, ali i vi." Hasan el‑Benna kaže: "Veza sa našim šejhom, na najbolji mogući način, nastavljena je sve do osnivanja udruženjā Muslimanske braće i njihova širenja. On je imao jedan stav, a mi smo imali drugi tako da je svako ostao pri svome. Nismo prestali da se brinemo za našeg šejha – Allah ga od nas nagradio dobrom – najbolje kako može da jedan iskreni murid i simpatizer pazi jednog čestitog šejha koji se čuva od grijeha i strahuje od Allaha. Savjetovao je i bio iskren u tome, upućivao je i to na najljepši način."
Šejh Muhamed Ebu Zehre (1315-1394/1898-1974.):
"Mi smo, u ovom našem vremenu, u nasušnoj potrebi za stručnjacima i poznavaocima pravila istinskog tesavvufa. Razlog tome je što su našu omladinu zaveli prohtjevi i njihova srce savladale strasti… Kada prohtjevi i strasti preuzmu kontrolu jednom generacijom, onda predavanja govornika nisu od koristi, napisi pisaca ne koriste, vazovi vaiza su beskorisni, mudrosti učenih ne koriste, pa svako sredstvo upućivanja ostane bez ikakve koristi. Dakle, neophodan nam je drugi put popravljanja, put kojim ćemo se usmjeriti na ovladavanju dušama naše omladine. Ovo ovladavanje moguće je putem odnosa šejha prema njegovim muridima (učenicima), tako da u svakom selu, svakom kvartu, svakom znanstvenom ili društvenom okruženju, budu neki ljudi koji će biti na poziciji sufijskog šejha naspram svojih murida."
Nakon što je naslijedio svoga šejha Muhameda ibnul‑Habiba el‑Būzīdija, 1909. godine, šejh el‑'Alāvī[7] se pojavljuje kao obnovitelj derkāvijsko-šāzilijskog tarīkata, dakle početkom XX stoljeća. Uspio je da napravi spoj između tradicionalnog i modernog, te da dane novi dah širenju duhovnog naučavanja islama. Njegova ostavština i zaviještanje prešlo je kontinente, te njihov eho odzvanja zemaljskom kuglom.
Šejh el‑'Alāvī smatra se prvim koji je odnio ovo naučavanje na Zapad. Brojne islamske i evropske ličnosti svjedoče njegovom misaonom doprinosu, bilo na duhovnom ili filozofskom planu, ili na polju novinarstva. Rođen je 1285/1869. godine u Mustegānemu – Alžir, a preselio je 1352/1934. godine. Smatra se istinskim reformatorom i braniteljem arapskog i islamskog identiteta i kulture.
Šejh el‑'Alālvī je obogatio duhovni i misaoni život XX stoljeća svojom ostavštinom u tesavvufu, sufijskoj poeziji, akaidu, fikhu, astronomiji, filozofiji i tefsiru, pored njegovih novinskih napisa. Uz to je zaslužan za osnivanje i uvođenje savremenih institucija i sredstava, kao što su: škole, štamparstvo, novine, kulturna udruženja i klubovi.
Nakon toga, osnovao je časopis "El‑Belagul‑džezairi" 1926. godine, kojeg je koncipirao identično novinama "Lisanuddin". Pored ovoga, osniva "Vjerski kongres" koji se, u početku, održavao u Mustegānemu, zatim u glavnom gradu Alžiru. Bio je učesnik zajedničke inicijative kada je oformljen značajan broj udruženja, vjerskog, naučnog, kulturnog i socijalnog predznaka, kao što je udruženje "El‑Va'zu vel‑iršadu – Savjetovanje i usmjeravanje", udruženje "Selam" i dr. Autor je više od 20 djela, od kojih spominjemo:
Svjedočanstva učenjaka koji su bili njegovi savremenici:
Brojni šejhovi, kadija i istaknute ličnosti ostavili su historijski vrijedna svjedočanstva o relacijama koje su ih vezale za šejha 'Alāvija. Navodimo neke izdvojene od njih[8]:
Šejh Ibn Karre Mustafa, muftija grada Mustegānema – Alžir:
"Zaista, je ovaj čovjek cijenjen među nama. Njegovi preci su bili učenjaci i dobri. Odrastao je u svome kraju, među svojim ljudima… Odgojen je, privržen vjeri i usredotočen na vlastite prioritete… U svome vjerskom usmjerenju – malikijskog mezheba, eš'arijske 'akīde, šazilijskog tarīkata – dolazi u džemat i na džumu, potiče na dobro i voli da radi dobro…"
Šejh Muhamed ibnul-Hadž 'Ilal, muftija grada Tlemsāna – Alžir:
"Živio sam u njegovom gradu, Mustegānemu, 27 godina, radeći kao učitelj… Družio sam se sa ovim uglednikom koji je pokazivao odgojenost i dostojanstvo… Gledao sam sa kakvim odgojem (edeb) je pazio na svoga šejha Sidi Muhameda el‑Būzīdija koji je bio zadovoljan sa njime… Svjedočim, i u to sam obistinjen, da se je čuvao od Allaha i strahovao od Njega od svoje mladosti."
Svjedočenja uglednika grada Mustegānema – Alžir; kadija i imama:
"Šejh Sidi Ahmed ibn Mustafa ibn 'Alīve je visoko poštovan, besprijekornog životnog puta, te afirmiše dobro i preveniše zlo. On je od duhovnih učitelja (muršid) koji ukazuju na Allaha i žude za slijeđenjem Sunneta Allahova Poslanika. Prepoznat je po ovome i kod običnog svijeta i kod elite. On je toliko popularan i čuven da ga nema potrebe predstavljati."
Šejh Mustafa ibnut-Talib, muftija grada Sidi Bel‑Abbasa – Alžir:
"Moja saznanja i moje uvjerenje – koja sam vjerodostojno dobio krajnje pouzdanim (mutevātir) izvješćem – jeste da je šejh Sidi Ahmed ibn 'Alīve el‑Mustegānemī cijenjen i krepostan, iz porodice poznate po dobrima, te da on, na tragu svojih prethodnika, ne uzima olakšice i Časnoga Kur'ana čistog muhamedijskog Sunneta, da upućuje, usmjerava, podučava moralnim vrijednostima, koristi ljudima i promoviše dobro i preveniše zlo kod svih oko sebe, ili onih koji su vezani za njega…"
Isma'il ibn Mami, zamjenik direktora časopisa "Nedžah" – Konstantina – Alžir:
"Susretao sam njegove učenike. Bilo da su iz Tlemsāna, Mustegānema, Galīzāna ili iz Herāna, svi su oni imali nacionalnu ljubomoru i volili su svoju zemlju. Novine "Lisanuddin" dovoljan su argument principima šejha el‑'Alāvija. Zahvaljujući njegovim napisima oslobodile su se stotine hiljada ljudi iz različitih plemena koje su bile navučene zavođenjem "Bjelih očeva"[9]. I konačno, veliki francuski filozof, humanista i novinar, gospodin Charles Tabet (Abdur-Rahman), preko njega, prigrlio je islam, a kada je preselio, šejh el‑'Alāvī klanjao mu je dženazu."
Potpisano svjedočenja učenjaka i uglednika iz oblasti Tunisa – Tunis:
"Časnog životnog puta, čiste nutrine, smiren, staložen i dostojanstven, te se ne bavi onim što ga se ne tiče. Nije od njega zapamćena ni najmanja stvar i pitanje u kojem je bio opriječan Ku'anu i Sunnetu, dok je, istovremeno, promovisao dobro i prevenisao zlo."
Šejh Muhamed ibnul-Habib es‑Siddik el‑Fasi; Univerzitet Karevijjīn u Fasu – Maroko:
"Sastali smo se dva puta sa Šejhom u njegovoj tekiji koja je osnovana s ciljem odgajanja (terbijet) učenika i usmjeravanje duhovnih putnika u Mustegānemu. Zaključili smo da je jedan časni gospodin koji se krajnje ozbiljno trudio i zalagao u izvršavanju farza i suneta. On i njegovi sabesjednici bili su okupirani i zauzeti spominjanjem Allaha i studiranjem. On je potpuno čist od novotarija i suprotstavljanja koje mu pripisuju zavidnici."
Šejh Sejf ibn Ahmed Hadžib el‑Jemeni; Aden – Jemen:
Sejf ibn Ahmed Hadžib el‑Jemeni hvali svoga šejha el‑'Alāvija, u kasidi od 36 stihova, nakon što ga je susreo na Arefatu, za vrijeme hadža 1930. godine. Na njenom početku pjeva:
"O vodiču deva koji melodijom i pjesmom nagoniš deve!
Malo zastani u kvartu čistote, dobrote i plemenitosti!
Zastani kod 'Alāvija koji postade poznat po vrlinama,
Koji bijaše more spoznaja i pol zemaljski odvajkada,
Pupoljak postojanja, njegov smisao i blještavilo,
Šejh šejhova, bujna bašča znanja i mudrosti."
Pored ovih svjedočenja, nalazimo svjedočenja islamskih vlasti koja pismeno potvrđuju visoki duhovni položaj Šejha. Pismo muftije časne Meke i svijetle Medine, Muhamed ibnul‑Mekkija najbolji je dokaz toga. Ono predstavlja svojevrsno i jedinstveno svjedočenje, ali nije jedno iz te oblasti, već ga potvrđuju brojna druga svjedočenja navedena u knjizi ""Eš-Šehaid vel-fetava"
Prije nego li i njegovi učenici i simpatizeri, njegovi oponenti, kao što je Ahmed Teufik el‑Medeni (1899-1983.),[10] priznali su mu oštroumnost, lijepo postupanje sa ljudima, lijepo ophođenje sa svojim pristalicama i prijateljima, čak i rivalima i protivnicima njegova tarīkata.
Muhamed Se'id ez‑Zahiri (1899-1956.), alžirski pjesnik i pionir reformizma u Alžiru, u pismu koje je uputio šejhu el‑'Alāviju, nakon uvoda, kaže: "Stigli su mi Vaši pozdravi preko Sidi 'Uddea, a već sam bio čvrsto odlučan da mi je obaveza da Vam napišem jedno pismo u kojem bi iznio turobnost koju osjećam u sebi zbog Vašeg napuštanja, te pojasnio kakvu silnu žudnju imam za Vama u svojim grudima. Oduševljen sam ljepotom Vaših manira tako da mi teško pada odvojenost od vrlina koje me podsjećaju na vjerovjesničke vrline. Pričinjava mi se da kada gledam u el‑'Alāvija kao da gledam u jednog velikana iz prvih generacija ovoga ummeta, kao da je oživljen iz svoga mezara."
Šejh Abdul‑Hamid bin Badis (1899-1940.), predsjednik "Asocijacije muslimanskih učenjaka Alžira" o njemu je kazao: "Na svečanoj večeri, kod šejha Ibn 'Alīve, bilo je prisutno blizu stotinu gradskih uglednika i njegovih učenika. Šejh je bio izuzetno gostoprimljiv i srdačan, čak je sam služio svoje goste tako da je ispunio srca i oči, a jezike probudio da iskažu zahvalnost… Zatim su učenici počeli recitirati pjesme (kasāid) šejha Ibnul‑Farida prelijepim glasovima od kojih su tijela zatitrala. Poseban sjaj sijelu dale su odgojne lekcije, upućene tokom toga, o značenju pojedinih stihova…"[11]
Svjedočenja i priznanja šejha el‑'Alāvija i njegovih naučavanja nisu ograničena samo na pojedine ličnosti i skupine, već su stigla i od svjetskih organizacija, kao što je UNESKO koji je na svojoj 37. Općoj skupštini, u novembru 2013. godine, izdao slijedeće saopćenje:
"Alāvi sufijski red osnovao je šejh el‑'Alāvi kojem je promocija međureligijskog dijaloga bila prioritet. Ovaj red pokazuje kako se može najbolje služiti čovječnosti i kako se može svijet učiniti usklađenijim i ljepšim mjestom. On prihvaća i priznaje sve što čovjeku može donijeti materijalnu udobnost, ali uvijek u bliskoj vezi sa unutrašnjom dimenzijom, u stalnoj ravnoteži između profanog i svetog. Red nastoji da unaprijedi bratsku ljubav prema svim ljudima. On nas ohrabruje da se ne odbacuje racionalnost na račun duhovnosti, ali i da se ne zatvara u religioznost koncentrisanu samo na sebe." (191 17 EX/32, PARIS, 16. april, 2013., str. 2.)[12]
I na kraju: Važno je ukazati da su odnosi između braće Palestinaca i 'alāvijskog tarīkata iz Mustegānema u Alžiru uspostavljeni još od 1930. godine, od vremena posjete šejha el‑'Alāvija gradovima Palestine, obzirom da: "… nakon što je šejh el‑'Alāvi završio obrede hadža, krenuo je na dugi put povratka preko Bejruta, Damaska, Gazze, Feludže i Jafe. Za vrijeme ovog putovanja sreo je veliki broj islamskih pravnika (fukahā) iz Damaska, te je dao virdove[13] šejhu Muhamedu el‑Hašimiju ibn Abdur‑Rahmanu, kao i hadži Mustafi Abdus‑Selamu el‑Filaliju, u Jafi, zatim Muhamedu ibn 'Amimuru el‑Hilaliju el‑Džezairju, u Gazi, te Husejnu ibn Muhamedu ibn Sulejmanu – koji nosi nadimak Ebu Suredana, u Feludži. Svi stanovnici Kudsa,[14] bez izuzetka, izašli su na svečani doček Šejha i predložili mu da im održi govor u hazreti Omerovoj džamiji[15]… Uprkos teškoj slabosti, šejh el‑'Alāvi je odgovorio na poziv, pokazujući ljubaznost i poštovanje prema grupi učenjaka i uglednika. Oči ljudi bile su uprte u Šejha prema kojem su iskazivali veliko poštovanje. Prije nego je i zauzeo svoje mjesto na minberu džamija je bila puna. Nakon završenog govora koji je naišao na odobravanja od svih, pročitani su drugi govori i izrecitovani stihovi dobrodošlice i počasti Šejhu."[16]
Molimo Allaha Svevišnjeg da ostanu ova bratska veza i duhovna ljubav između braće Palestinaca i braće Alžiraca, bez prekida, trajni i očuvani, uprkos smutnjama pristrasnih i nezahvalnih.
Preveo i prilagodio: Mensur Valjevac
[1] Sura en-Nahl, 125. ajet.
[2] Sura el-Gašije, 21-22. ajet.
[3] Sura el-Maide, 118. ajet.
[4] Tj. iznad prebrojavanja i redanja duhovnih stepeni. (O. pr.)
[5] Usporedi bosanski prevod: Ibn Haldun, Muqaddima 2., El-Kalem, Sarajevo, 2007., str. 804. (o. pr.)
[6] Tj. svakodnevna zaduženja u vidu različitih formi zikr, kao što je učenje Kur'ana, izgovaranje la ilahe illallah, ponavljanje salavata (blagoslova) na Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i sl. (o. pr.)
[7] (O životnom putu osnivaču ovog reda i njegovim naučavanjima vidjeti šire u: Martin Lings, Sufijski evlija dvadesetog stoljeća – šejh Ahmad al‑'Alawi; njegovo duhovno nasljedstvo i ostavština, Connectum, Sarajevo, 2015. Op. prev.)
[8] Iz knjige "Eš-Šehaid vel-fetava fima sahha ledel-'ulemai min emriš-šejh el‑'Alāvī" čiji je autor Muhamed ibn Abdil-Bari el-Hasni et-Tunisi. Prvo izdanje, El-Matbe'atut-tunisijje, Tunis, 1925.
[9] (Katolička misionarski red koji je osnovao francuski biskup Charles Allemand Lavigerie, u Alžiru1868. Djelovao je u Sjevernoj i Centralnoj Africi, a njegovi napori bili su podržani od strane Pape i njemačkog kancelara Otto von Bismarcka. Pripadnici reda nazvani su "Bijeli očevi" zbog bijelih mantija koje su nosili.- op. pr.)
[10] Bivši alžirski ministar za vjerska pitanja i jedan od osnivača i vođa Asocijacije muslimanskih učenjaka.
[11] Asarul-imami Abdil‑Hamid bin Badis, 4/250.
[12] http://www.unesco.org/eri/cp/cp-print.asp?country=DZ&language=E
[13] Tj. svakodnevna zaduženja u vidu različitih formi zikra, kao što je učenje Kur'ana, izgovaranje la ilahe illallah, ponavljanje salavata (blagoslova) na Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i sl. (op. pr.)
[14] Tj. Jerusalema. (op. pr.)
[15] Džamija u neposrednoj blizini Mesdžidul-aksa i Kupole na stijeni koja je sagrađena na mjestu gdje je hazreti Omer obavio namaz, 15. hidžretske godine. (op. pr.)
[16] Šejh Halid ibn Tunis, Et-Tesavvufu – el-irsul-muštereku, Alžir, 2009., str. 176.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba