Tema ovoga rada jesu Stanovnici sofe Poslanikove džamije u Medini (Ehlu’s-suffe). On na temelju različite literature rekonstruira socijalni, duhovni i intelektualni život te skupine ashaba. Autor nakon ispitivanja različitih teza o naravi ove institucije zaljučuje da je neutemeljeno govoriti o Sofi Poslanikove džamije kao o školi. Sofa je primarno bila socijalna ustanova dok je Poslanikova džamija bila prva obrazovna institucija rane muslimanske zajednice.
Ovaj se rad bavi relativno slabo istraženom historijom grupe Poslanikovih, a.s., drugova koji su živjeli na sofi njegove džamije (ehlu’s-suffe) otprilike od druge polovine 2. g. po Hidžri pa do njegove, a.s., smrti 10 g. po H. ili čak i duže. Rad ima dva cilja: da da precizan pregled historije Sofe na temelju dostupnih historijskih izvora i da pokuša odgovoriti na pitanje o eventualnoj obrazovnoj ulozi ove institucije u ranoj islamskoj povijesti i ulozi njenih stanovnika u oblikovanju islamske znanstvene tradicije. S obzirom da je socijalni značaj ove ustanove očigledan, to on neće biti posebno ni razmatran.
Motiv za ovo istraživanje jesu tvrdnje koje je iznio dr. Muhammed Hamidullah o Sofi kao ranoj obrazovnoj instituciji u islamu[1] u čemu ga slijede i neki mladi autori poput dr. Alparslana Acikgenca i koji na toj tvrdnji izvode druge dalekosežne zaključke.[2] Polazeći od toga da je kontraproduktivno svako učitavanje u islamsku historiju i njeno nekritičko glorificiranje, odlučili smo se za preispitivanje ove tvrdnje. Vjerujemo da će čitalac nakon ovoga rada kao nikada prije imati sve relevantne podatke na jednom mjestu da bi sam mogao donijeti obaviješten sud o naznačenoj dilemi.
Počet ćemo sa kratkim pregledom literature o Stanovnicima sofe, a potom ćemo govoriti o društvenoj pozadini koja je dovela do osnivanja Sofe kao društvene ustanove. Uslijedit će potom historija Sofe, statistika o njenim stanovnicima i detaljan opis njihovog svakodnevnog života, što bi nam trebalo pomoći da odgovorimo na pitanje o mjestu Sofe u ranoj intelektualnoj povijesti islama.
Cilj ovoga dijela rada je pregled radova o Stanovnicima sofe i diskreditacija sumnji koje je potakao William Montgomery Watt u svome članku o Stanovnicima sofe u The Encyclopedia of Islam o autentičnosti, kako on kaže, ‘legende’ o Stanovnicima sofe.
Različiti komentatori Kur’ana smatraju da je nekoliko ajeta objavljeno o Stanovnicima sofe. Nakon detaljnog ispitivanja ovih tvrdnji dr. Ekrem el-‘Umeri je utvrdio da samo jedan ajet (I to vjerovatno indirektno) referira na Stanovnike sofe. Ukratko ćemo rezimirati rezultate njegovog istraživanja.
Ajet 1 – “A dijeli se siromasima koji su se predali Allahovu putu a zaradu na Zemlji sticati ne mogu! Neznalice misle da su t akvi bogati jer su skromni! A ti ćeš ih po vanjštini poznati, kad od svijeta prose – svijetu ne dosađuju. A što od dobra podijelite, Allah doista za to zna!” (El-Bekare, 2: 273).
Ibn Sa’d spominje predaju koja seže do Ibn Ka’ba el-Kurezija koji je rekao: “Oni (siromašni) su Stanovnici sofe…” Et-Taberi također bilježi predaje od Mudžahida i Es-Suddija o tome da je ovaj ajet objavljen o siromašnim muhadžirima (fukarau’l-muhadžirin) u Medini, I, koliko nam je poznato, niko nije doveo u pitanje ove izvještaje.[3]
Ajet 2 – “A kada bi Allah dao opskrbu robovima Svojim u izobilju, oni bi se na Zemlji osilili, stoga Allah s mjerom daje koliko On hoće! On je doista o Svojim robovima obaviješten i vidi sve” (Eš-Šura, 42: 27).[4]
Et-Taberi i Ebu Nu’ajm bilježe od ‘Amra ibn Harisa da je ovaj ajet objavljen o Stanovnicima sofe. Ebu Nu’ajm ne komentariše ovu predaju i pomalo je čudno prihvata iako to na određen način – znači osudu Stanovnika sofe. Kao i u mnogo drugih slučajeva, za njim se poveo Es-Sehavi. Činjenica je, međutim, da je ovaj ajet bio objavljen u Mekki. Te se, prema tome, ne može odnositi na Stanovnike sofe.[5]
Ajeti 3-4 – “I ne odgoni od sebe one koji se Gospodaru svome mole jutrom i večerom, za naklonosti Njegovom čeznući! Ti njihov račun nećeš sviđati, a ni oni račun tvoj neće sviđati. I, ako bi ih odgonio, ti bi tad silnik bio” (El-En‘am, 6: 52); i “Strpljiv budi sa onima koji mole jutrom i večerom svoga Gospodara, želeći
Naklonost Njegovu, i s njih ne skidaj svojih očiju u želji za uresom života ovosvjetskoga, niti slijedi onoga čije smo srce da Nas spominje nemarnim učinili Mi, i koji strast svoju slijedi i čije je djelo od Istine daleko!” (El-Kehf, 18:28).
Ebu Nu’ajm, El-Gazali i Es-Sehavi navode predaje koje kažu da su ova dva ajeta objavljena o Stanovnicima sofe. Es-Sehavi je bio svjestan slabosti u ovim predajama jer su Ibn Tejmijje i kasnije Ibn Kesir, koje on citira, zanijekali mogućnost da su ovi ajeti objavljeni posebno o Stanovnicima sofe iz jednostavnoga razloga što su objavljeni u Mekki.”[6]
Ajet 5 – “Niti (ima) prigovora onima koji su ti došli da im jahalice nađeš, pa im ti reče: “Ja vam jahalice naći ne mogu!” Pa se oni tad okrenuše suznih očiju, tužni što nisu u stanju da sredstva posjeduju” (Et-Tevbe, 9: 92).
Ebu Nu’ajm kaže da je ovaj ajet objavljen o Stanovnicima sofe. Međutim, predaje koje nalazimo kod Et-Taberija i Ibn Kesira ne potvrđuju takve tvrdnje jer izričito kažu su ljudi koji su došli Poslaniku, a.s., (njih sedam) bili iz plemena Benu Mazine.[7]
Dakle, postoji dovoljno dokaza samo da je 273. Ajet sure El Bekare objavljen o Stanovnicima sofe. Međutim, zahvaljujući upravo postojanju razlika o povodima objave ovih ajeta, izvještaje o Stanovnicima sofe moguće je naći u mnogim komentarima Kur’ana uključujući Et-Taberijev Džam’u’l-bejan, Ibn Kesirov Tefsiru’lKur’ani’l-‘azim, Zamahšerijev El-Keššaf i dr.[8]
Vijesti o Stanovnicima sofe nalaze se u gotovo svim zbirkama hadisa. Uza sve autore šest najpriznatijih zbirki hadisa (el-kutubu’ssitte) čiji su autori umrli između 256. i 303. G., izvještaje o Stanovnicima sofe bilježe i Ahmed ibn Hanbel (u. 240H) u svome Musnedu, El-Hakim (u. 405H) u El-Mustedreku, Ibn Hibban (u. 354H) u svome Sahihu, El-‘Adeni (u. 243H) u Musnedu, ElHumejdi (u. 488H) također u Musnedu, te Ed-Darekutni (u. 385H) i Et-Taberani (u. 360H). Interesantno je da u mnogo starijem Muvetta’u imam-I Malika ibn Enesa (u. 179H) nema vijesti o njima.[9]
Pored zbirki hadisa, biografski rječnici koji donose ocjenu ravija (el-džerhu veʼt-taʼdil) također spominju Stanovnike sofe a posebno višetomni rječnici Kitabu’l-džerhi ve’t-ta’dil Ibn Ebi Hatima er-Razija (u. 327H)[10], El-Isabe fi temjizi’s-sahabe Ibn Hadžera el-‘Askalanija (u. 852H)[11] i Sijeru a’lami’n-nubela’ Šemsuddina Muhammeda ez-Zehebija (u. 748H).[12]
Najstarije nama poznato historijsko djelo koje spominje Stanovnike sofe je Et-Tabekatu’l-kubra Muhammeda ibn Sa’da (u. 230H). Ibn Sa’d je većinu informacija preuzeo iz izgubljene knjige svoga učitelja El-Vakidija (u. 207H) pod nazivom Et-Tabekat.[13] Njegovim stopama je kasnije išao Halifa ibn Hajjat (u. 240H) u svome Et-Tarihu[14] i onda Ebu Nu’ajm el-Asbehani (u. 430H), koji je u svome Hil’jetu’l-evlija’u Stanovnicima sofe posvetio jedno dugo poglavlje.[15] On se u potpunosti oslanjao na izgubljeno djelo Es-Selemija Tarihu ehli’s-suffe.[16] Dr. El-‘Umeri navodi da se podaci o ovoj skupini ashaba mogu naći i u ‘Ujunu’l-asar fi fununi’l-mezagi ve’š-šema’ili ve’s-sijer Ebu’l-Fetha Muhammeda ibn Sejjidinnasa (u. 734H), a prema Es-Sehaviju, El-Hakim ih spominje u svome El-Ikliku.[17] Nuruddin ‘Ali ibn ‘Abdullah es Semhudi (u. 911H) posvetio im je jedno poglavlje u svome Vefa’u’l-vefa fi ahbari dari’l-Mustafa.[18] Stanovnike sofe spominju i El-Hudžviri (u. 465H) u Kešfu’l-mahdžubu,[19] El-Gazali u Ihja’ ‘ulumi’d-dinu i Es-Sejjid Murteda u Ithafu’s-sade.[20]
Prema dosadašnjim pouzdanim historiografskim saznanjima, najstarije djelo posvećeno isključivo Stanovnicima sofe napisao je ‘Abdurrahman Muhammed ibnu’l-Husejni es-Selemi (u. 142H) pod nazivom Tarihu ehli’s-suffe.[21] Nažalost, ovo djelo je izgubljeno, ali je većina njegova sadržaja sačuvana u Ebu Nu’ajmovom Hil’jetu’levlija’u.
Prema Es-Sehaviju, i Ebu ‘Abdullah el-Hakim je napisao posebno djelo o Stanovnicima sofe, kao i Ebu Se’id ibnu’l-‘Arebi (u. 349H).[22] U toku pripreme ovoga rada nismo naišli ni na kakve druge informacije o ova dva djela. Tekijjuddin ibn Tejmijje (u. 728H) napisao je polemičko djelo o Stanovnicima sofe u kome je pokušao diskreditirati određene sufijske tvrdnje o njima. Zbog svoje polemičke naravi ovo djelo ne pomaže puno u rekonstrukciji historije Sofe.[23] Es-Sehavi se koristio ovim djelom u svome još neobjavljenom Rudžhanu. Dr. El-‘Umeri kaže da je Tekijjuddin es Subki (u. 756H) napisao Tuhfe fi’l-kelam ‘ala ehli’s-suffe, ali ne govori ništa o sudbini ove knjige.[24]
Konačno, Šemsuddin Muhammed ibn ‘Abdurrahman es-Sehavi je napisao “Rudžhanu’lkeffe fi bejani nubzetin min ahbari ehli’s-suffe”.[25] Rukopis ima 85 strana. Autor je, kao što je poznato, autoritet u hadisu (hafiz) i njegovo djelo sadrži gotovo sve podatke koje je moguće pronaći u hadiskim zbirkama i Ebu Nu’ajmovom Hil’jetu, na koga se mnogo oslanjao, pa i sadržajno na njega mnogo liči. Es-Sehavi je konsultirao i Ibn Tejmijjev naprijed spomenuti traktat. Nakon elokventnog uvoda u kome je pohvalio zahide, sufije i evlije, on govori o odjeći, hrani broju i dnevnom životu Stanovnika sofe. Zatim diskutira o ajetima koji su navodno objavljeni o njima i spominje djela napisana posebno o njima. Najveći dio djela, oko dvije trećine, posvetio je biografijama Stanovnika sofe na isti način na koji je to učinio i Ebu Nu’ajm, ali po striktnom alfabetskom redoslijedu. On spominje ukupno 104 imena i 15 nadimaka (kunje). Međutim, Es-Sehavi tvrdi da neki od spomenutih ashaba i nisu bili stanovnici Sofe.
Stanovnike sofe spominju i Džemaluddin Muhammed ibn Mukerrem Ibn Menzur (u. 711H) u Lisanu’l-‘arebu,[26] Ebu ‘Abdullah Jakut el-Hamevi (u. 622H) u Mu džemu’l-buldanu,[27] Mustafa ibn ‘Abdullah Hadž Halifa u Kešfu’z-zununu,[28] Ibn Dževzi (u. 597H) u Telbisu’l-iblisu[29] i Serradž u Kitabu’l-lumme.[30]
Savremena djela
Najznačajniji savremeni napisi o ovoj temi su:
1.W. M. Watt, “Ahl al-Suffah” u Encyclopedia of Islam, novo izd. (Laiden: E. J. Brill, 1986), 1: 266-7;
Iz dosada cenog vidi da najraniji izvještaji o Stanovnicima sofe potječu iz prve polovine drugoga hidžretskog stoljeća te da i najpouzdaniji izvori donose vijesti o njima. Bilo bi arogantno nakon svih ovih izvora tvrditi da su Stanovnici sofe samo legenda. Čini se da samo mržnja, zavist i zloba mogu objasniti nespremnost profesora Watta da prihvati izvještaje o Stanovnicima sofe kao autentične.
Ubrzo nakon što su se Poslanik i prvi muhadžiri naselili u Medinu postalo je jasno da ensarije neće moći, uprkos svim njihovim naporima i nesebičnosti, zbrinuti svu novopristiglu braću i sestre iz Mekke. Samo iz Mekke stiglo je oko sto muslimana. Mnogi su stigli iz drugih dijelova Arabije jer je hidžra bila lična obaveza svakog muslimana i muslimanke do oslobađanja Mekke. Sama Medina nije bila osobito bogat grad. Uz to, mnogi njeni stanovnici nisu postali muslimani. Štaviše, muslimani iz Mekke nisu bili vični poljoprivrednim vještinama potrebnim za opstanak u Medini. S druge strane, nisu se odmah mogli početi baviti trgovinom jer su svu svoju imovinu ostavili iza sebe u Mekki. Konačno, Medina je bila krajnje odredište mnogih delegacija iz svih krajeva Arabije koje su željele ostati neko vrijeme u Medini kako bi se podučili islamu od Poslanika. Ilustracije radi, muslimanskoj zajednici u Medini je trebalo sedam mjeseci da izgradi stalni dom za Poslanika i njegovu porodicu.
Čini se da su u početku svi muhadžiri privremeno bili smješteni u kućama ensarija. Međutim, to je bilo samo privremeno rješenje. Prilika za trajno rješenje ukazala se kada je promijenjena kibla od Jerusalema ka Mekki (tj. Od sjevera na jug). Svi historičari se ne slažu oko tačnog datuma ove promjene. Izvještaji govore da se to moglo desiti između desetog i dvadeset četvrtog mjeseca po Hidžri. El-Buhari bilježi izvještaje prema kojima se to desilo šesnaest ili sedamnaest mjeseci nakon Hidžre, sa čim se slaže većina drugih izvještaja.[31]
Kao rezultat ove promjene prednji zid džamije (okrenut sjeveru) postao je stražnji zid. Poslanik je naredio da se prostor iza tog zida natkrije nakon čega je taj dio postao poznat kao suffe (veranda, sofa). Ubrzo nakon toga ova veranda je postala sklonište za većinu onih koji nisu imali svoje kuće u Medini. Ne znamo pouzdano koliko osoba je Sofa mogla primiti, ali se procjenjuje da
Je to moglo biti tri-četiri stotine ljudi s obzirom da je Poslanik, a.s., jednom prilikom pozvao oko tri stotine ashaba na svadbu koja se održala na Sofi mada su neki od pozvanih sjedili u obližnjim sobama Poslanikovih žena, a da se drugom prilikom na njoj zateklo oko 400 ljudi.[32] Prema Es-Semhudiju, prvobitne dimenzije džamije su bile 70 x 60 aršina (otprilike 35 x 30 metara).[33] Dakle, dužina Sofe je mogla biti nekih 30 metara, ali nismo sigurni koliko je bila široka.
O konačnoj sudbini Sofe, nažalost, nema mnogo podataka. Sve što znamo jeste da su neki od njenih stanovnika ostali na njoj do Poslanikove smrti.[34] Kasnije su neki postali guverneri (‘Abdullah ibn Mes’ud), drugi su poginuli kao šehidi (El-Bera’ ibn Malik, Zejd ibn el-Hattab i dr.), dok su ostali našli stalni smještaj.[35] Prema EsSemhudiju, Ibn Džubejr u svome Putopisu (Er-Rihle) spominje kuću na kraju Kubba’a za koju kaže da su je neko vrijeme nastanjivali neki stanovnici sofe kao što su Selman el-Farisi i ‘Ammar ibn Jaser. Ova se, međutim, Ibn Džubejrova opservacija smatra fikcijom ili iluzijom (vehm). Es-Semhudi nudi i drugo objašnjenje po kome su neki od Stanovnika sofe uistinu kasnije preselili u tu kuću koja je potom postala poznata po njima.[36] Mislimo ipak da je ova historijska zabilješka nedovoljna za izvlačenje bilo kakvog zaključka o sudbini institucije kakva je bila Sofa. Naime, mnogo više znamo o kasnijim pojedinačnim historijama Stanovnika sofe nego što znamo o instituciji kao takvoj.
Tri su vrste ljudi nastanile sofu Poslanikove džamije. Prije svih to su bili muslimanski doseljenici u Medinu. Ustvari, sofa je po njima dobila i ime (suffetu’l-muhadžirin).[37] Drugu skupinu su činili gosti i izaslanici koji su došli primiti islam, kao Ebu Hurejre, na primjer. Oni su se nastanjivali na sofu samo kada nisu imali nikakve druge opcije.[38] Treću skupinu Stanovnika sofe činili su pojedinci iz reda ensarija (I bogatijih muhadžira) koji su željeli posvetiti dio svoga vremena ibadetu i zikru. Izvori spominju da su Ka’b ibn Malik, Hanzala ibn ‘Amir el-Ensari, Haris ibn Nu’man i druge ensarije to činili.[39] Zbog njihovih različitih plemenskih pozadina, Poslanik, a.s., ih je uobičajavao zvati el-evfad (izmiješane skupine). Obrazlažući ovaj poslanički naziv dr. El-‘Umeri navodi da je mogući razlog bio to što je svako od njih imao kožnu torbu (vefda), kao mali tobolac, u kojoj je čuvao hranu, mada smatra da je prvo objašnjenje vjerovatnije.[40]
Život Stanovnika sofe je bio prilično organiziran. Tako se kaže da su imali i svoga lidera (‘arif). Ebu Hurejre, koji je islam primio i preselio u Medinu u 7. G. po Hidžri, bio je jedan od njihovih lidera.[41]
Broj Stanovnika sofe je bitno varirao zavisno o delegacijama i strancima koji su navraćali. Kaže se da se u jednom trenutku na sofi zateklo oko 400 osoba mada je uobičajen broj bio oko sedamdeset.[42] Ne želimo ovdje prepisivati listu imena jer se ona može lahko pronaći u Hil’jetu’l-evlija’u, ali želimo ukazati na neke greške koje smo uočili u dr. El-‘Umerijevim knjigama The Madinan Society at the Time of the Prophet i Es-Siretu’n-nebevijjetu’s-sahiha. Ovi propusti su posebno iznenađujući s obzirom na temeljitost dr. El’Umerija i njegovu preciznost te činjenicu da je njegovo poglavlje o Stanovnicima sofe dobilo posebne pohvale.[43] Kontroverzni pasus je sličan u oba djela pa ćemo citirati samo onaj iz Madinan Society gdje stoji:
Es-Semhudi navodi da je Ebu Nu’ajm zabilježio njihova imena u Hil’jetu’l-evlija’u i da ih je bilo više od stotine.
Međutim, broj ljudi koje Ebu Nu’ajm spominje je pedeset i dva pri čemu za pet njih tvrdi da nisu bili stanovnici Sofe. Ebu Nu’ajm je jedini znanstvenik koji nam nudi listu imena Stanovnika sofe. On ih je prenio iz ranijeg izvora koga ne imenuje i vjerovatno se radi o Ebu ‘Abdurrahman es-Selemijevoj (u. 412 H) knjizi.[44] Prema našim nalazima, ništa od toga nije tačno. Prvo, Es Semhudi je, izgleda, u pravu. Broj Stanovnika sofe koje spominje Ebu Nu’ajm jeste 97 i još drugih sedam za koje kaže da nisu od Stanovnika sofe. Drugo, Ebu Nu’ajm nije jedini znanstvenik koji donosi njihova imena. To je učinio i Ebu Se’id ibn el-‘Arebi od koga je Ebu Nu’ajm preuzeo nekoliko imena u svojoj listi, što on eksplicitno i priznaje.[45] (On, istina, ne spominje naziv djela.) Pored njega to su još učinili i El-Hudžviri i Es-Sehavi. i konačno, Ebu Nu’ajm jasno kaže da je većinu imena sa svoje liste preuzeo od EsSelemija.[46]
Također je tačno da Ebu Nu’ajm tvrdi da sedam (a ne pet) ljudi čija imena neki autori spominju među Stanovnicima sofe tamo ne pripadaju. To su: Evs ibn Evs es-Sekafi, Sabit ibn Ed-Dahhak, Sabit ibn Vedi’a, Habib ibn Zejd, Hadždžadž ibn ‘Amr, Halid ibn Jezid (Ebu Ejjub el-Ensari) i Dukajk ibn Se’id. Nisam, međutim, mogao naći gdje je zanijekao da je Sa’d ibn Ebi Vekkas bio jedan od njih.[47] Objašnjenje koje nudi Ebu Nu’ajm za ovu konfuziju oko imena jeste da većina njih greškom uključena u listu iako su stvarno bili ili od Ehlu’l-kubbe ili Ehlu’l-Kufe.[48] Es-Sehavijeva lista se od Ebu Nu’ajmove razlikuje samo u detaljima. On npr., striktno slijedi alfabetski redoslijed i spominje neke hadise koje prenose osobe spomenute na listi, a koje Ebu Nu’ajm nije spomenuo.
Većina stanovnika Sofe bili su siromasi. Brojne predaje govore o njihovoj oskudnoj odjeći. Tako nijedan od njih nije imao punu odjeću. Kako ih odjeća koju su imali nije u cijelosti mogla pokriti, bilo ih je stid pojaviti se u javnosti. Sofa je bila otvoreno mjesto i njihova odjeća se brzo prljala, a znoj je činio da njihova koža izgleda prljava i prašnjava.[49]
Njihova se hrana sastojala uglavnom od datula koje im je obezbjeđivao Poslanik a kasnije i čitava zajednica ostavljajući grane datula na konopcu koji je bio postavljen u džamiji. Mu‘az ibn Džebel je čuvao te datule.[50] Stanovnici sofe su se znali žaliti Poslaniku na ovu jednoličnu hranu. Pohlepa i sebičnost, međutim, nisu nalazile puta do njihovih srca. Ebu Hurejre prenosi da, kada bi se okupili da jedu hurme, ako bi jedan uzeo dvije, rekao bi svome drugu: “Uzeo sam dvije datule, pa i ti uzmi dvije.”[51]
Često su bili pozivani u Poslanikovu kuću i kuće bogatijih ashaba. Ponekad bi ih Poslanik podijelio između ostalih ashaba nakon jacije namaza kako bi mogli večerati. Sam Poslanik je bio vrlo osjetljiv na njihove potrebe. Kada bi do njega stigao zekjat, sadaka ili kakav poklon, poslao bi sve ili dio njima.[52] Jedne su prilike Poslaniku dovedeni ratni zarobljenici, pa ga je njegova kćerka, Fatima, r.a., zamolila da joj dodijeli jednoga kao slugu jer je bila umorna od brojnih obaveza. On joj je odgovorio: “Da ti dam slugu i ostavim Stanovnike sofe da pate od gladi?[53] No, i pored sve ove brige ponekad nisu mogli naći dovoljno hrane pa su neki od njih padali u toku namaza zbog čega su beduini mislili da su poludili.[54]
Ukratko, Stanovnici sofe su bili siromašni i u teškim vremenima su patili. Oni su, međutim, bili okruženi ljubavlju i brigom Poslanika, a.s., i svojih drugova, što je njihove živote činilo podnošljivim. Takva je situacija bila prije nego je Allah blagoslovio muslimane velikim bogatstvom.
Upravo smo kazali nešto o prvoj karakteristici života Stanovnika sofe, odnosno o neimaštini i asketizmu. Ustvari, neimaština je bila razlog njihovoga boravka na sofi Poslanikove džamije. To nije bio njihov izbor. Oni su iščekivali i nadali se boljem životu.[55] To je jasno iz njihove slijedeće konverzacije sa Poslanikom. Vasile ibn el-Eska’, jedan od kasnije pridošlih stanara sofe, kazuje da ih je Poslanik jednoga dana pitao: “Šta mislite o sebi nakon mene kada ćete – siti hljeba i maslinova ulja – jesti svaku vrstu hrane, i imati svakovrsnu odjeću; hoće li vam biti bolje tada ili sada?” Odgovorili su: “Tada.” “Ne,” reče on, “sada vam je bolje.”[56]
Međutim, kada su se već našli na Sofi, oni su se posvetili ibadetu, izučavanju islama i džihadu kada im se za njega ukazala prilika. Uobičavali su dugo ibadet činiti u džamiji, učiti Kur’an i činiti zikr.[57] Njihova posvećenost ibadetu nije ih sprečavala da se bore na Božijem putu. Mnogi od njih su učestvovali u borbama sa Poslanikom i nakon njega. Značajan broj njih su pali kao šehidi. Među onima koji su se borili na Bedru bili su i Safvan ibn Bejda’, Zejd ibn el-Hattab, Harim ibn Fatik el-Esedi, Hubejb ibn Jusuf, Salim ibn ‘Umejr i Harise ibn en-Nu’man el-Ensari. Na Uhudu su poginuli Hanzala ibn Ebi ‘Amir i ‘Abdullah ibn ‘Amr ibn ‘Haram el-Ensari. Džu’ajl ibn Suraka, Huzejfe ibn Usejd i drugi su prisustvovali Hudejbiji. Na Hunejnu je Harise ibn en-Nu’man bio jedan od onih osamdeset ashaba koji nisu napustili bojno polje u najtežem trenutku. Selman Mevla Ebi Huzejfe i Zejd ibn el-Hattab su poginuli na Jemami, ‘Ukaše ibn Muhsan el-Esedi na Buzahi, a El-Bera’ ibn Malik kod Tustera. Ovo su samo primjeri Stanovnika sofe koji su učestvovali ili poginuli u džihadu.
Kada su intelektualne aktivnosti u pitanju, kaže se da se mnoštvo njih dešavalo na Sofi.[58] Tamo je temeljito izučavan Kur’an. Neki su tamo naučili pisati, a jedan je ‘Ubadeu ibn Es-Samitu poklonio luk jer je ovaj bio njegov učitelj. Neki su postali stručnjaci u kur’anskim disciplinama (‘Abdullah ibn Mes’ud i Mu’az Ebu Hulejme el-Kari), islamskom pravu (Ibn Mes’ud), Hadisu (Ebu Hurejre) ili nekoj oblasti Hadisa kao što su hadisi o neredima i smutnjama (fiten, Huzejfe). Drugi su postali namjesnici u vrijeme Poslanika i hulefa-I rašidina (Ebu Lubabe, Mus’ab ibn ‘Umejr, ‘Abdullah ibn Mes’ud, Ebu ‘Ubejde ‘Amir ibn el-Džerrah itd.).
Iz onoga što smo dosad kazali nema sumnje u socijalnu narav Sofe. Ona je, zaista, bila socijalna ustanova. Ono što nas ovdje interesira jeste da li je ona bila i obrazovna institucija. Ideju o Sofi kao obrazovnoj instituciji prvi je, kako smo rekli, iznio dr. Muhammed Hamidullah i u tome ga podržavaju još neki istraživači. Nama se, pak, čini da je tvrdnja o Sofi kao ranoj školi u islamu neutemeljena iz slijedećih razloga.
Svakako nam nije namjera minimizirati intelektualno naslijeđe Stanovnika sofe. Činjenica je, međutim, da većina njih nisu imali intelektualne sklonosti, dok mnogi ashabi koji su ostavili trajni pečat u intelektualnoj historiji islama (Ibn ‘Abbas, Enes, ‘A’iše, Zejd ibn Sabit, itd.) nisu bili vezani za Sofu. Važnije od prethodne činjenice jeste da ova grupa ashaba nije imala neki posebni intelektualni identitet ili gledanje na islam i svijet a koji bi bio različit od gledanja ostalih ashaba i koji bi bio rezultat njihovog boravka na Sofi. Teško bi bilo dokazati da su oni imali ‘različitu koncepciju svijeta i čovjekove uloge u njemu’ kao što se ponekad tvrdi. Naprotiv, postojale su suštinske razlike između njih u tom pogledu. Životni stil i društvene ideje Ebu Zerra su bile bitno različite od onih Ebu Lubabea, na primjer. i Selman el-Farisi i Ebu Derda’ su bili na Sofi pa su ipak imali različita shvatanja o životu. Poznata epizoda kada je Selman spriječio Ebu Derda’a da klanja noćni namaz i da pretjerano dobrovoljno posti zorno ilustrira razlike koje su postojale među njima u tom smislu.[75] Njihove političke orijentacije su također bile različite. ‘Ammar, Ebu Zerr i Ibn Mes’ud su otvoreno bili protiv nekih poteza halife Osmana, r.a. Nešto blaži kritičari Osmana su bili Ebu Hurejre, Selman i dr., dok je Ebu Derda’ bio veoma blizak Mu’aviji, što je jasno iz činjenice da se nastanio u Damasku i bio postavljen za tamošnjeg kadiju. Neko bi mogao ustvrditi da je Sofa bila škola jer se njeni stanovnici nisu bavili svakodnevnim aktivnostima. Muslimanska zajednica se o njima brinula uključujući samog Poslanika, bogate ashabe, pa i siromašne ashabe poput sedamdeset ensarija poznatih po nadimku kurra’ (recitatori Kur’ana) koji su uobičavali sakupljati ogrjevno drvo, prodavali ga i za dobiveni novac kupovali hranu za siromašne i Stanovnike sofe.[76] Izvještaji, međutim, govore da su i neki Stanovnici sofe radili isto to.[77] Mogući razlog zašto svi nisu radili je to što su oni većinom bili stranci u gradu, koji su tu boravili kratko, što su koristili za učenje o islamu kako na Sofi, tako još i više u džamiji. Naime, mogući izvor konfuzije je činjenica da je Sofa bila dio džamije pa se postavlja pitanje gdje su, ustvari, Stanovnici sofe učili: na sofi ili u unutrašnjosti džamije. Prema izvještajima koje imamo, čini se da je džamija bila stvarni obrazovni centar. Slijedeći hadis podržava takvu tvrdnju. Imam-I Muslim bilježi od ‘Ukbea ibn ‘Amira da je rekao:
Dok smo bili na Sofi došao nam je Božiji Poslanik, a.s., i rekao: ‘Ko bi od vas volio svako jutro otići do Buthana ili El-‘Akika í dovesti dvije velike kamile a da se ne ogriješi ili dovede u pitanje rodbinske veze?’ Rekli smo: ‘Božiji Poslaniče, mi bismo to voljeli.’ On onda reče: ‘Zašto onda ne biste ujutro otišli do džamije i naučili ili proučili dva ajeta iz časne i uzvišene Knjige Božije? To vam je bolje (od dvije kamile), a četiri ajeta su vam bolja (od četiri kamile), i tako ajet za kamilu.”[78]
Iz ovoga hadisa jasno je da se dijalog vodio na Sofi i da je Poslanik savjetovao njene stanovnike da idu u džamiju i tamo uče Kur’an. Sofa je tako bila neka vrsta doma i neke su lekcije Poslanik i određeni ashabi tamo i držali iz praktičnih razloga jer su mnogi ashabi već bili tamo. Međutim, ta povremena predavanja nisu promijenila narav Sofe. Analogije radi, znamo da su Poslanik, ashabi i kasniji muslimanski znanstvenici uopće (npr. Imam-I Malik) povremeno držali predavanja u svojim kućama, koje ni u kom slučaju nisu bile škole.[79] Čak i ako bismo dopustili mogućnost da je Sofa bila škola tokom kratkog perioda, treba kazati da je ona trajala vrlo kratko I, što je još važnije, da je njena edukativna uloga bila mnogo manja od one Poslanikove džamije gdje se odvijala većina obrazovnih aktivnosti u Poslanikovoj Medini i koje se u različitim oblicima odvijaju i danas.
Autor: Ahmet ALIBAŠIĆ,
Zbornik radova Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, god. XX, br. 8, 2002. 121-139
[1] Muhammed Hamidullah, “Educational System in the Time of the Prophet”, Islamic Culture, 13 (1939), 48-59. Koristim priliku da zahvalim kolegi mr. Zuhdiji Hasanoviću na čitanju rada i korisnim sugestijama.
[2] V. njegovo djelo Islamic Science. Towards a Definition (Kuala Lumpur: ISTAC, 1996), 82-85.
[3] Muhammed ibn Sa’d (u. 230H), Et-Tabekatu’l-kubra, engleski prijevod S. Moinul Haq (Karachi: Historical Society, 1972), 1: 301; Ebu Dža’fer Muhammed ibn Džerir et-Taberi (u. 310H), Džami’u’-l-bejan ‘an te’vil aji’-l-Kur’an (Bejrut: Daru’l-fikr, 1984), 3: 96; Akram al ‘Umari, Madinan Society at the Time of the Prophet (Herndon: International Institute of Islamic Thought, 1992), 94-95; Ekrem Dijau’d-din el-‘Umeri, Es-Siretu’n-nebevijjetu’s-sahiha (Medina: Merkez buhusi’sunneti ve’s-sire, 1991), 269.
[4] U radu smo koristili prijevod Kur’ana od prof. dr. Enesa Karića.
[5] Ebu Nu’ajm Ahmed ibn ‘Abdullah el-Asbehani (u. 430H), Hil’jetu’l-evlija’ (b.m.: Daru’-l-fikr, b.d.), 338; Et-Taberi, Ibid., 25:30; Muhammed ibn ‘Abdurrahman es-Sehavi (u. 912H), “Rudžhanu’l-keffe fi bejani nuhbetin min ahbari ehli’s-suffe” (rukopis), 3; El-‘Umeri, Es-Sire, 268-9; Al ‘Umari, Madinan Society, 94.
[6] Ebu Hamid Muhammed ibn Muhammed el-Gazali, Ihjau ‘ulumi’d-din, 5 tomova (Egipat: El-Mektebetu’t-tidžarijjet’l-kubra, b.d.), 4: 196; Ebu Nu’ajm, Hil’je, 344-6; Es-Sehavi, “Rudžhan”, 19-22; ‘Imaduddin Isma’il ibn Kesir (u. 774 H), Tefsiru’l-Kur’ani-l-‘azim, 4 toma (Bejrut: Daru’l-kutubi’l-‘ilmijje, b.d.), 2: 135-6, 3: 81-82; Et-Taberi, Džami’u’l-bejan, 7: 200-2001, 15: 234-7, Al ‘Umari, Madinan Society, 95; El-‘Umeri, Es-Sire, 269.
[7] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 371-72; Muhammed Hasen el-Himsi, Kur’an Kerim: Tefsir ve bejan ma’ Esbabi’n-nuzul li’s-Sujuti ma’ feharis kamile li’l-mevadi ve’l-elfaz (Damask: Daru’r-rešid, b.d.), 260; Et-Taberi, Džami’u’l-bejan, 10: 212-3; Ibn Kesir, Tefsir, 2: 382-3; Al ‘Umari, Madinan Society, 95; Idem, Es-Sire, 269-70.
[8] Ebu’l-Kasim Džarullah Mahmud ibn ‘Umer ez-Zemahšeri (u. 538H), El-Keššaf ‘an hakaik gavamidi’t-tenzil ve ‘ujuni’l-ekavil fi vudžuhi’t-te ‘vil, 4 toma, obrada Muhammed ‘Abdusselam Šahin (Bejrut: Daru’l-kutubi’l-‘ilmijje, 1995), 1: 313.
[9] Es-Sehavi, “Rudžhan”, passim; Al ‘Umari, Madinan Society, 155-56.
[10] (Hajderabad: Da’iretu’l-me’arifi’l-‘uthmanijje, 1952-56).
[11] Šihabuddin Ibn Hadžer el-‘Askalani, El-Isabe fi temjizi’s-sahabe, 8 tomova, obrada ‘Ali ibn Muhammed el-Bedževi (Kairo: Daru’n-nehda, 1971), 6: 550; Al ‘Umari, Madinan Society, 88, 155.
[12] 25 tomova (Bejrut: Mu’essesetu’r-risale, 1955), 2: 590-595.
[13] Al ‘Umari, Madinan Society, 95.
[14] Djelo je objavljeno uz komentar dr. El-‘Umerija (Nedžef: Al-Adab Press, 1967). 15 Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 337-85 i 2: 1-34.
[15] Ebu Nuajm, Hilje, 1: 337-85. i 2: 1-34.
[16] Al ‘Umari, Madinan Society, 96.
[17] Es-Sehavi, “Rudžhan”, 28.
[18] Obrada Muhammed M. ‘Abdulhamid, 3 toma (Bejrut: Daru’l-kutubi’l-‘ilmijje, 1955), 2:453-58.
[19] Hudžviri, Raskrivanje velova (Sarajevo: Press Orient International, b.d.), 9293. Hudžviri veli da je u svom djelu Minhadzu’d-din šire govorio o svakom od ovih ashaba.
[20] Muhammed ibn Muhammed el-Husejni Murteda, Ithafu’s-sadeti’l-muttekin bi šerhi Ihja’ ‘ulumi’d-din, 10 tomova (b.m.: Daru’l-fikr, b.d.), 9: 277-8.
[21] Es-Sehavi, “Rudžhan”, 28; Al ‘Umari, Madinan Society, 95-96.
[22] Es-Sehavi, “Rudžhan”, 28; Ebu Nu’ajm, Hil’je, 2: 25.
[23] Ibn Tejmijje, “Risale fi ehli’s-suffe” u Međžmu’ min resa’il ve’l-mesa’il, 5 tomova (Bejrut: Daru’l-kutubi’l-‘ilmijje, 1983), 1: 32-74. Ovaj traktat je objavljen i u Medžmu’atu’l-fetava el-kubra, 37 tomova (Rijad: b.d., 1398H), 10: 37-81. Konačno objavljen je i posebno pod nazivom Ehlu’s-suffe ve ahvaluhum, obrada Medždi Fethi es-Sejjid (Tanta: Daru’s-sahabe li’t-turas, 1990). Mi ćemo se pozivati na ovo zadnje djelo.
[24] Al ‘Umari, Madinan Society, 96.
[25] Zahvalan sam profesoru Lejsu Su’udu Džasimu sa Međunarodnog islamskog univerziteta u Maleziji koji mi je omogućio da koristim rukopis ovoga djela koje on priprema za štampu. Rukopis datira iz 900. G. po Hidžri i na njemu stoji da je prepisan iz autografa a pohranjen je u Institutu za naučne studije i oživljavanje islamske baštine Univerziteta Ummu’l-kura u Mekki. Nažalost, sa dostupne nam kopije nije moguće pročitati broj rukopisa koji je ustvari mikrofilm rukopisa iz neke druge biblioteke. El-‘Umeri kaže da se drugi primjerak ovoga djela nalazi u Mektebetu’l-džem’ijjeti’l-asijevijje u Kalkuti, 1321-f do 1341. Kopija tog rukopisa nalazi se u Biblioteci Filozofskog fakulteta Univerziteta kralja ‘Abdulaziza u Džeddi (El-‘Umeri, Es-Sire, 271).
[26] 15 tomova (Bejrut, Dar Sadir, 1965), 9:195.
[27] Šest tomova s komentarom Wustenfelda (Leipzig; b.d. 1866-1870)
[28] Dva toma uz komentar Muhammeda Š. Jeltekaja i Rifata B. el-Kilsija (Istanbul: El-Behijje Press, 1941
[29] Džemaluddin Ebu’l-Feredž ‘Abdurrahman ibnu’l-Dževzi, Telbisu’l-iblis (Bejrut: Daru’l-kutubi’l-‘ilmijje, 1983), 184-85.
[30] Obrada Nicholsonova (b.m.: b.d.), 132.
[31] Es-Semhudi, Vefa’, 1: 362-64.
[32] Muslim ibn el-Hadždžadž, Sahih, 11 tomova, ur. Hazim Muhammed et al (Kairo: Daru-l-hadis, 1994), 5: 246.
[33] Es-Semhudi, Vefa’, 1. 340-59.
[34] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 376.
[35] Ez-Zehebi, Sijeru a’lami’n-nubela’, 2: 592-93.
[36] Es-Semhudi, Vefa’, 2: 454; Al ‘Umari, The Madinan Society, 1: 86.
[37] Ebu Davud Sulejman ibn el-Ašžas, Sunen, ed. Muhammed Muhjiddin Abdulhamid (Bairut: El-Mektebetu’l-žasrijje, b.d.) 4:37, hadis br. 4003.
[38] Ahmed ibn Hanbel, Musned, 6 tomova. (Bejrut: Dar Sadir, b.d.) 3:487.; Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1:374.
[39] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 356-57.
[40] Al ‘Umari, The Madinan Society, 87; Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 339.
[41] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 376.
[42] Watt, Ibid.
[43] Vidi Uvod u The Madinan Society Khalida Yahyaa Blankinshipa.
[44] Al ‘Umari, Madinan Society, 1: 88.
[45] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 2: 25.
[46] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 2: 27.
[47] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 355, 361, 357, 351, 368.
[48] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 347.
[49] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 341-42.
[50] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 339, 374.
[51] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 339-40.
[52] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 341, 373-74; Ibn Sa’d, Tabekat, 301-302; Ebu ‘Abdullah Muhammed el-Buhari, Sahihu’l-Buhari (Istanbul: El-Maktebetu’lislamijje, 1897), 1:149-150.; Ibnu’l-Dževzi, Telbis, 185.
[53] Ahmed, Musned, 1: 79, 106.
[54] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 339, 378.
[55] Ebu Nu’ajm tvrdi suprotno. Vidi Hil’je, 1:340.
[56] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 2: 23.
[57] Es-Sehavi, “Rudžhan”, 103,
[58] Ebu Davud es-Sidžistani, Sunen, 3: 264. Hadis br. 3416.; Ebu ‘Abdullah Muhammed ibn Jezid Ibn Madže, Sunen, 2 toma. Ur. Muhammed Fu’ad ‘Abdulbaki (Bejrut: El-Mektebetu’l-‘Ilmijje, b.d.), 2:730, hadis br. 2157.; Ahmed, Musned, 5, 315.).
[59] Es-Semhudi, Vefa’, 2: 453.
[60] Es-Sehavi, “Rudžhan”, 6.
[61] Ibnu’l-Dževzi, Telbis, 185.
[62] Sahihu’l-Buhari, 1: 113-4.
[63] Ebu Davud, Sunen, 4;136, hadis br. 4386.; Ahmed en-Nesa’I, Sunen (Bejrut: Daru ihja’I’t-turasi’l-‘arebi, b.d.), 8:77.
[64] Ez-Zehebi, Sijer, 2: 592-3; Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 379-80.
[65] Zejnuddin Ahmed ibn ‘Abdullatif ez-Zubejdi, Muhtesaru’l-Buhari: EtTedźridu’s-sarih li ehadisi’l-Džami’I’s-sahih (Bejrut: Daru’n-nafa’is, 1992), 345.
[66] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 2: 8.
[67] V. njihove biografije kod Ebu Nu’ajma i Es-Sehavija.
[68] Ez-Zubejdi, Muhtesaru’l-Buhari, 345.
[69] Žena mu se zvala Zejneb. V. Ez-Zubejdi, Ibid., 171-2. Zubejdi, Ibid., 210.
[70] Ez-Zubejdi, Ibid., 210.
[71] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 379-80, 384.
[72] Ibn Sa’d, Tabekat, 1. 300-301.
[73] Ebu Nu’ajm, Hil’je, 2: 5, 8, 34. Neki ashabi poznati po asketizmu tamo su živjeli ili su često posjećivali Sofu dok su boravili u džamiji kao što su Ebu Derda’ i Ebu Zerr. Uobičajene teme njihovih studija i Poslanikovih lekcija njima su bili ajeti o Ahiretu, zadovoljstvu s onim što se ima i zuhdu. V. Ebu Nu’ajm, Hil’je, 1: 357, 355, 366-67, itd.
[74] Es-Sehavi, “Rudžhan”, 56.
[75] Ez-Zubejdi, Muhtesaru’l-Buhari, 210.
[76] Es-Sehavi, “Rudžhan”, 26; Muslim, Sahih, 7: 53; Ahmed, Musned, 3: 270; Ebu Davud, Sunen, 2: 71.
[77] Es-Sehavi, “Rudžhan”, 5.
[78] Muslim, Sahih, 3: 349; Ebu Nu’ajm, Hil’je, 2: 8 (nebitno različita verzija).
[79] Ahmed, Musned, 1: 79, 106-107; Al ‘Umari, Madinan Society, 1: 93.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba