Napomene su preuzete iz El-Munavijevog djela El-Ittihafatus-sennije fil- ehadisil-kudusijje (Veličanstveni darovi o svetim hadisima), koje je on spomenuo završavajući svoju knjigu, a također i ono što navodi Džemaluddin el-Kasimi ed-Dimeški o tome u svome djelu Kava’idut-tahdis min fununi mustalehil-hadis (Pravila prenošenja hadisa iz terminologije hadisa).
I jedan i drugi su naveli zadnje što im je bilo dostupno na ovu temu, a uređivački kolegij nije bio u mogućnosti, tokom pisanja ovog djela, da nađe više od ova dva djela, te je prenio ono što je napisano u njima, oslanjajući se na veličinu i ugled ove dvojice imama, Uzvišeni Allah im se smilovao.
Ako bi nam došlo do ruku nešto što bi se moglo dodati na ova dva djela i sadržaj u njima do kraja našeg rada, mi ćemo to dodati na kraju ove knjige, uz Allahovu pomoć.
Uređivački kolegij počinje s onim što navodi autor El-Ittihafatus-sennije fil- ehadisil-kudusijje: završnica u pojašnjenju pojma hadisi kidsij:- القُدْسُ (el-kudsu) s dvije damme (ﹹ) i sukunom na drugom (ﹿ), što znači: ‘čistoća’. ‘El-Erdul-mukaddese’ znači ‘sveta (čista) zemlja’[1], a odatle je i ‘sveta (čista) kuća’- بيت المقدس poznata kao El-Mesdžidul-Aksa -Hram Najudaljeniji[2]. Tekaddesellahu- تقدس الله znači ‘daleko od bilo koje mahane’ i On je el-Kuddus -القُدُّوسُ –Sveti. Ovako je navedeno u djelu El-Misbah.
Hadisi su opisani pojmom ‘kuds’ القدس, zbog toga što se njihovo značenje direktno veže za Jedinog Allaha, prema definicijama hadisi kudsija. To je sve ono o čemu je Allah obavijestio svog Vjerovjesnika, s.a.v.s., bilo nadahnućem ili snom, a ovaj to iskazao svojim riječima. Kur’an je različit od tih izreka, jer su kur’anske riječi objavljene direktno od Allaha, bez mogućnosti prenesenog značenja ili unošenja u njih Poslanikovog, s.a.v.s., vlastitog izraza.
‘Ali el-Kari, Allah Uzvišeni mu se smilovao, kaže: „Hadisi kudsij je ono što je prenio Prvak prenosilaca – neka su na njega najljepši salavati i najbolji selami – od Allaha, Slavljenog i Uzvišenog, nekada posredstvom Džibrila, a.s., a nekada putem objave, nadahnuća ili snoviđenja. Njemu se ostavlja mogućnost da odabere na koji način i kojim riječima će to prenijeti ljudima. Te izreke se razlikuju od Kur’ana Hvaljenog i Furkana Slavnog, jer je objavljivanje Kur’ana bilo jedino posredstvom Er-Ruhu el-Emina. Osim toga, kur’anski tekst je uslovljen doslovnošću, koja je zabilježena u Levhi mahfuzu[3], bez ikakve mogućnosti mijenjanja, a zatim prenesen mutevatir[4] predajom za sva vremena i generacije. To razlikovanje pojmova je iznjedrilo mnoga rješenja i propise od kojih su najpoznatiji:
Smisao razlikovanja Kur’ana od hadisi kudsija
El-Mevla el-Keremani je u uvodu djela Kitabus-savm napisao: „Kur’an je nadnaravni i nedostižni izraz, spušten posredstvom Džibrila, a.s., a ovaj (hadisi kudsij) nije mu’džiza i bez posrednika je, a naziva se el-hadisul-kudsi , el-hadisul-ilahi i el-hadisur-rebbani.“ Zatim je kazao: „Možeš pitati: ‘Zašto svi hadisi nisu takvi, jer on ne govori po hiru svome’ (Sura En-Nedžm, 3)?“
Na to ću ti odgovoriti: Razlika je u tome što je hadisi kudsij vezan za Uzvišenog Allaha i prenesen od Njega, za razliku od svih drugih hadisa.
On se razlikuje po tome što riječ El-kudsi- القدسي označava ono što se vezuje za Uzvišenost Njegovog Bića/Zata i svetost i ljepotu Njegovih svojstava/sifata.
Et-Tibi je rekao: „Kur’an je govor prenesen preko Džibrila, a.s., Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Hadisi kudsij je Allahovo dostavljanje značenja Vjerovjesniku, s.a.v.s., putem nadahnuća ili snoviđenja, nakon čega je Vjerovjesnik, s.a.v.s., upotrebljavajući vlastiti jezički izraz, obavijestio o tome svoj ummet. A ostali hadisi se ne vezuju za Allaha i ne prenose se od Njega.“ Ovako je napisano u djelu Kitabul-fevaid Hufida et-Teftazanija.
Još o razlikama između Kur’ana i hadisi kudsija
Šejh Muhammed ‘Ali Faruki u djelu Keššaful-istilahati vel-fununi, kada tumači vrste hadisa i njihove podjele, kaže: „Hadis je ili Vjerovjesnikov ili Božanski (إلهى), a još se naziva i el-hadisul-kudsi. El-hadisl-kudsi je onaj kojeg Vjerovjesnik, s.a.v.s., prenosi od svoga Gospodara, dž.š., a Vjerovjesnikov, s.a.v.s., jeste onaj koji nije takav.“ Ovo se razumije iz onog što navodi Ibn Hadžer u djelu El-Fethul-mubin u komentaru 24. hadisa.
El-Halebi u prvom poglavlju djela Hašijetut-telvih, tumačeći značenje pojma Kur’an, kaže: „Božanski hadisi (الأحاديث الالهية) su oni koje je objavio Uzvišeni Allah Vjerovjesniku, s.a.v.s., u noći Miradža, a nazivaju se tajnama objave.“
Rekao je Ibn Hadžer: „Neophodno je pojašnjenje razlike između Objave koja sa uči/recitira, a ona je Kur’an, i objave prenesene od Poslanika, s.a.v.s., koju je on prenio od svog Gospodara, dž.š., a što je ono što se uzima kao Božanski hadis الأحاديث الالهية i naziva el-kudsi. Njih ima više od stotinu, a neki su ih skupili u veliku zbirku“. On kaže: „Znaj da se govor koji se pripisuje Uzvišenom dijeli na nekoliko vrsta:
Prva i najčasnija vrsta je Kur’an, koji se od ostalih razlikuje po svojoj nadnaravnosti i po činjenici da će ostati nedostižan do kraja vremena, sačuvan od mijenjanja i zamjene; po zabrani njegovog doticanja osobi bez abdesta, kao i učenja osobi koja je džunub; po zabrani njegovog parafraziranja[7]; po obaveznosti u namazu; po nazivu Kur’an; po tome što za svako njegovo slovo (harf) sljeduje deset sevaba; po zabrani njegove prodaje (po Ahmedu, dok je mekruh kod nas) i po terminologiji njegovog jednog dijela kao ajeta (rečenica, stavak) ili kao sure (poglavlje).
Druge (objavljene) Knjige/Kitabi[8] i hadisi kudsij se ne mogu opisati niti jednim od navedenih kur’anskih epiteta. Dozvoljeno je, naprimjer, da ih dotiče i čita svako. Dozvoljeno je i njihovo prenošenje (citiranje) po smislu i značenju. Te knjige se ne upotrebljavaju u namazu, čak ga i kvare, i ne zovu se Kur’anom. Osobi koja ih čita ne daje se za svako slovo (harf) deset sevaba. Nije zabranjeno, niti pokuđeno po idžma’u[9], prodavati ih, niti se njihovi dijelovi terminološki određuju ajetom ili surom, također po idžma’u.
Druga vrsta su izvorne (objavljenje) Knjige/Kitabi drugih vjerovjesnika, a.s., prije mijenjanja i iskrivljavanja njihova sadržaja.
Treća vrsta su hadisi kudsije. To je govor prenesen pojedinačno od Muhammeda, s.a.v.s., s njegovim vezivanjem za njegovog Gospodara, pa je to govor Uzvišenog i vezuju se najčešće za Njega. I pripisivanje Bogu toga govora je prisvojno, jer je On izvor, a vezuje se za Vjerovjesnika, s.a.v.s., jer je prenosilac od Allaha, za razliku od Kur’ana, koji se ne vezuje ni za koga drugog osim za Uzvišenog. Za Kur’an se kaže: „Uzvišeni Allah kaže“, a za hadisi kudsij: „Kazao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u onome što prenosi od svoga Gospodara“.
Postoje razilaženja u nauci u pitanju ostatku sunneta: je li on cijeli objava ili nije. Ajet ‘On ne govori po hiru svome.’ (sura En-Nedžm, 3) podržava prvo mišljenje. Tu su i riječi Poslanika, s.a.v.s.: Meni je dana Knjiga i još toliko. Takvi hadisi nisu ograničeni na jedan način objave[10], nego je moguće da oni budu spušteni na bilo koji od načina objave, kao snoviđenje, nadahnuće ili posredstvom meleka.
Prenosioci hadisi kudsija koriste se dvama načinima da definiraju vrstu hadisa o kojoj se radi. Prvi je formulacija: „Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u onome što prenosi od svog Gospodara“. Ovako su prenosili pripadnici selefa[11]. Drugi način je da prenosilac naglasi: „Kazao je Uzvišeni Allah u onome što od Njega prenosi Njegov Poslanik, s.a.v.s.“. I jedna i druga forma ima isto značenje.
U djelu El-Fevaid Hamiduddin kaže: „Razlika između Kur’ana i hadisi kudsija je u šesterome:
Ovaj autor je još kazao: „Iz ovoga je nastala i razlika između hadisi kudsija i dokinutih[13] ajeta, shodno onom što smo prenijeli i što je poznato iz djela El-Itkan, jer se i taj derogirani dio Kur’ana zove ajetom i Kur’anom. A Allah najbolje zna.“
Fragmenti iz djela Kavaidu et-tahdis Džemaluddina el-Kasimija ed-Dimeškija
Značenje pojma hadisi kudsij
El-’Alame eš-Šihab b. Hadžer el-Hejsemi u djelu Komentar Nevevijeve zbirke četrdeset hadisa komentirao je i dvadeset i četvrti hadis te zbirke. U njemu Ebu Zerr el-Giffari, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., riječi Gospodara Uzvišenog i Slavnog: „O Moji robovi, Ja sam uistinu zabranio nepravdu Sebi i učinio je zabranjenom među vama, pa ne činite jedni drugima nepravdu.“ El-Hejsemi doslovno kaže:
„Uzet ćemo u obzir korist i njihov veliki utjecaj u razlikovanju između objave koja se recitira, što je Kur’an, i objave od Poslanika, s.a.v.s., koju on prenosi od svog Gospodara, što se uzima kao el-hadisul-ilahi (Allahov hadis) i naziva se el-kudsi. Tih hadisa ima nešto više od stotinu, a neki su ih sakupili u veliko djelo. I ovaj hadis Ebu Zerra je jedan od njih.
Znaj da se govor vezan za Uzvišenog dijeli na tri vrste:
Prva i najčasnija je Kur’an, koji se od drugih vrsta razlikuje svojom svekolikom nadnaravnošću, činjenicom da je trajna mudžiza i da je sačuvan od mijenjanja i izmjena. Zatim, od drugih vrsta se razlikuje i zabranom vjernicima da ga dotiču bez abdesta, da ga uče kada su u stanju džunupluka, da ga citiraju po smislu i značenju; zatim po obaveznosti njegova učenja u namazu; po njegovom imenovanju riječju „Kur’an“; po tome što se za izgovaranje njegova svakog fonema (harfa) dobiva nagrada od deset sevapa; po zabrani njegove prodaje (po Ahmedu, a kod nas je mekruh) i po nazivanju njegovih dijelova ajetima i surama. Druge (objavljene) Knjige/Kitabi i hadisi kudsij ne sadrže ništa od navedenog, pa je svakome dozvoljeno da ih dotiče i čita i da ih citira po smislu i značenju, kao što nije dozvoljeno učiti ih na namazu, jer će biti pokvaren. Zatim, te (objavljene) Knjige/Kitabi i hadisi kudsij se ne imenuju Kur’anom, ne daje se njihovom čitaču za svako slovo (harf) deset sevapa, nije zabranjena niti je mekruh njihova prodaja, kao što se ne naziva nešto od njih ajetom ili surom.
Druga vrsta govora Uzvišenog su (objavljene) Knjige/Kitabi drugih vjerovjesnika prije njihovog mijenjanja.
Treća vrsta je hadisi kudsij, a to je ono što nam je preneseno pojedinačno od Poslanika, s.a.v.s., i što se veže za njegova Gospodara. To je govor Uzvišenog i vezuje se za Njega najčešće. To pripisivanje hadisi kudsija Bogu je prisvojno, jer je On izvor. S druge strane, vezuje se i za Vjerovjesnika, s.a.v.s., kao prenosioca od Allaha. Tako nije s Kur’anom, jer se Kur’an ne vezuje ni za koga drugog osim za Uzvišenog. Tako se kaže za Kur’an: „Kazao je Uzvišeni“, a za hadisi kudsij: „Kazao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ono što prenosi od svog Gospodara“.
Postoje razmimoilaženja u nauci o tome je li cjelokupan sunnet objavljen, ili nije. Ajet ‘On ne govori po hiru svome’ (sura En-Nedžm, 3) podržava stajalište da je sunnet objava, čemu se može pridodati i izjava Allahovog poslanika, s.a.v.s.: „Zar meni nije dana Knjiga i još toliko?“ Takvi hadisi nisu ograničeni na jedan način objave, nego je dozvoljeno da oni budu spušteni na bilo koji način objavljivanja, kao što je objavljivanje putem sna, spuštanjem na srce ili posredstvom meleka.
Dva su oblika njihovih prenošenja. Jedan od njih je kada prenosilac kaže: „Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ono što prenosi od svog Gospodara.“ Ovo je stav selefa, zbog čega mu En-Nevevi, Allah mu se smilovao, daje prednost.
Drugi način je kada prenosilac kaže: „Kazao je Uzvišeni Allah ono što od Njega prenosi Njegov poslanik, s.a.v.s.“ Značenje je ovdje isto.
U djelu El-Kullijja Ebu el-Bikaa o razlici između Kur’ana i hadisi kudsija stoji „da je Kur’an, i svojim tekstom i svojim značenjem, od Uzvišenog Allaha prenesen jasnom objavom, dok je kod hadisi kudsija tekst od Poslanika, s.a.v.s., a značenje od Uzvišenog Allaha, preneseno putem nadahnuća ili snoviđenja.“
Neki kažu: „Kur’an je svojim tekstom mu’džiza i govor spušten posredstvom Džibrila, a hadisi kudsij nije mu’džiza i bez posrednika je. Ono što je takvo naziva se još i kao: hadisi kudsi, ilahi ili rebbani.“
Et-Tibi je rekao: „Kur’an je tekst spušten preko Džibrila, a.s., Vjerovjesniku, s.a.v.s., a kudsi (hadis) je Allahovo dostavljanje značenja putem nadahnuća ili snoviđenja, o čemu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavijestio svoj ummet upotrebom vlastitiog jezičkog izraza, dok se ostali hadisi ne dovode u vezu s Uzvišenim Allahom i ne prenose se od Njega Uzvišenog“. To je završetak onoga što je naveo Ibn Hadžer el-Hejsemi.
Zatim, on navodi sufijsko kazivanje od sejjida Ahmeda b. El-Mubareka u djelu El-Ibriz fi sureti es’ileti li šejhihi es-sejjid Abdilaziz ed-Debbag i odgovore koje je naveo od njega. Ko želi, može ih naći u navedenom djelu. A Allah najbolje zna.
Iz knjige: HADISI KUDSIJA s komentarima imama En-Nevevija i El-Kastalanija, Tuzla, 2010.
[1] Upotrebu ove sintagme nalazimo u Kur'anu prilikom Musaovog a.s. obraćanja svome narodu: "O narode moj, uđite u Svetu zemlju (El-Erdul-mukaddesa), koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni." (sura El-Maida, 21.) To je naziv za područje nekadašnjega Šama, kojem pripada i Jerusalem. (op.prev.)
[2] Upotrebu ove sintagme nalazimo u provom ajetu sure El-Isra’ u kojem Uzvišeni Allah kaže: “Hvaljen neka je Onaj Koji je noću prenio Svoga roba iz Hrama Svetoga do Hrama Najudaljenijega-El Mesdžidul Aksa.“ Ovo je prevod od dr. Enesa Karića koji u napomeni vezanoj za prevod ove sintagme ističe: „Sintagmu: المسجد الاقصى ovdje prevodimo riječima 'najudaljeniji Hram' zato što u mnogim kometarima Kur'ana stoji, kao npr. kod Nesefija (II,306), da u to doba iza jerusalemskog Hrama na zapad nije bilo drugih (monoteističkih) hramova.“ (Kur'an s prijevodom na Bosanski jezik, prijevod dr. Enes Karić, izdavač Bosanska knjiga, 1995 Sarajevo). Također, En-Nesai, Uzvišeni Allah mu se smilovao, navodi od 'Abdullaha b. 'Amra r.a. hadis Allahovog Poslanika s.a.v.s. u kojem on kaže: „Kada je Sulejman sin Davudov sagradio Bejtul-makdis, zamolio je Allaha u tri navrata, tražeći od uzvišenoga Allaha mudrost, vlast kakvu niko neće imati nakon njega, te je zatražio od Allaha kada je završio s gradnjom džamije da joj priđe samo onaj ko hoće da klanja te da ga Allah očisti od grijeha kao na dan kada ga je mati rodila, i sve mu je to dato.“ (op.prev.)
[3] Levhi mahfuz (Ploča pomno čuvana) je tijelo koje se nalazi iznad sedmog neba u kojem je napisano sve što će biti do Sudnjeg dana. Kur'an je spušten u noći El-Kadr iz Levhi mahfuza na ovozemaljsko nebo. Postoje različita tumačenja u vezi s Levhi mahfuz. Neki učenjaci smatraju da se nalazi ispod Arša, drugi da se nalazi s njegove desne strane, a neki da se nalazi na Israfilovom čelu. Zbog toga trebamo vjerovati u postojanje Levhi mahfuza bez upuštanja u raspravu o njegovoj suštini. Et-Taberani navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Allah je stvorio Levhi mahfuz od bijelog bisera. Njene stranice su od rubina. Trag Pera u njoj je svjetlost. Allah 360 puta pogleda u nju svakoga dana. On stvara, opskrbljuje, oduzima život, daje život, uzvisuje, ponižava i čini što hoće." (op.prev.)
[4] Arapska riječ mutevatir ima značenje uzastopan; neprekidan; sukcesiavan, a dolazi od arapkske riječi tevatur- neprekidno pristizati (vijest). U hadiskoj nauci se hadisi s obzorom na način na koji su prenešeni do nas, odnosno na osnovu svojih seneda, dijele na mutevatir i ahad. Terminom mutevatir se označava ona predaja koju iz svake generacije prenosi toliki broj ljudi na potpuno isti način da ne ostavlja mogućnosti ikakve sumnje u vjerodostojnost onog što se prenosi. U usuli fikhu izrazom mutevatir se označaa ona predaja/hadis koja daje potpuno uvjerenje. Uslov je da se u svakoj generaciji pripovjedača dotične predaje/hadisa nađe toliki broj ljudi i da se ono što se na taj način pripovijeda bude osnivalo na viđenju očima ili slušanju ušima. Mutevatir se dijeli na dvije vrste: el-mutevatirul-lafzi, to je ona predaja kod koje su same riječi mutevatir, kao npr. hadis: „Ko na mene hotimično slaže nek sebi pripremi mjesto u vatri.“ Druga vrsta je el-mutevatirl-me'anevi, to je ona predaja kod koje je sadržaj hadisa mutevatir makar same riječi i ne bile takve, kao npr. dizanje ruku za vrijeme dove. To se spominje u blizu stotinu predaja, iako te predaje ne govore o jednom slučaju nego o različitim situacijama u različitim prilikama i različitim riječima. Kod mutevatir predaja ne postoji jedinstven stav islamskih učenjaka po pitanju koliki broj ljudi je potreban u svakoj generaciji, jer se to razlikuje prema prilikama i okolnostima svake predaje posebno. Ahad hadis je onaj koji ne zadovoljava kriterije mutevatir hadisa i dijeli se na: mešhur (raširen, poznat)- to je hadis koji u svim generacijama ima tri ili više prenosilaca ali ne dostiže stepen mutevatira; aziz (jak, dostojanstven) je onaj hadis kojeg u svim generacijama prenosi dva ili tri prenosioca; garib (usamljen, čudan) je hadis kojeg u svim generacijama, ili bar u jednoj prenosi samo jedan prenosilac. Sve vrste ahad hadisa mogu biti sahih, hasen ili daif. (op.prev.)
[5] To je osoba koja se onečistila izbacivanjem sperme u snu, nadraživanjem ili snošajem, ili koja je doživjela sladostrašće na jedan od pomenutih načina.(op.prev.)
[6] Mu'džiza je nadnaravna stvar, pojava ili postupak koju Allah daje svojim vjerovjesnicima i poslanicima i koja je služila kao izazov ljudima kojima je poslan, i može se desiti i sprovesti na traženje, ili naroda da bi se potvrdilo poslanstvo, ili poslanika da bi potvrdio svoje poslanstvo i svoju istinitost. Mu'džize se dijele na: hisijje-osjetilne i aklijje-razumske/spoznajne. Većina mu'džiza ranijih poslanika a.s. su bile osjetilne, dok su mu'džize Muhammeda s.a.v.s. od ove druge vrste. Kur'an je najveća mu'džiza Muhammeda s.a.v.s. i kao takav je poslan svim generacijama i svim stvorenjima do Kijametskog dana, dok su mu'džize ranijih poslanika a.s. bile trenutne te su ih mogli vidjeti, čuti ili osjetiti samo oni koji su živjeli u njihovom vremenu i bili prisutni. Mu'džiza se razlikuje od kerameta i istidradža. Keramet je nešto nadnaravno i Allah ga daje određenim svojim robovima, ali nema težinu mudžize; to je počast koju Allah ukazuje tom svom robu, i služi da bi potvrdila njegovo mjesto kod Allaha i pokazuje se kada Allah hoće, a ne na traženje dotičnog. Istidradž je nadnaravno i neuobičajeno djelo koje čini određeni čovjek a rezultat je šejtanskog djelovanja. Razlikuje se od kerameta jer se nalazi kod nekoga ko svojim životom i postupcima ne ispunjava uobičajena svojstva vjernika.(op.prev.)
[7] Ova zabrana odnosi se na mijenjanje izvornog arapskog teksta Kur'ana na način da mu se nešto oduzima ili dodaje prilikom učenja/recitiranja i citiranja. Naime, Kur'an se uči/recitira doslovno, onako kako je objavljen, a ne po značenju, ili prijevodu, ili po smislu. (op. prev.)
[8] Misli se na: Tevrat, Zebur i Indžil (op.prev.)
[9] U arapskom jeziku idžma' može značiti: nijjet, odluku, podudarnost ili jednoglasnost. Terminološki, idžma' se definira na sljedeći način: "Jedinstven stav (konsenzus) mudžtehida jednog vremena, nakon smrti Poslanika, a.s., o određenom šerijatskom pitanju." Da bi idžma' bio punovažan, moraju se ispuniti sljedeći uvjeti: a) da u vrijeme pojave pitanja postoji više mudžtehida, a ako nema mudžtehida ili je samo jedan, ne može se ustanoviti idžma'; b) da svi mudžtehidi imaju jedinstven stav o određenom pitanju, a ako bi se određeni mudžtehidi izdvojili sa svojim stavom, kao, naprimjer, da to urade mudžtehidi Mekke, Medine ili Kufe, nema idžma'a; c) da se njihova jedinstvenost ustanovi nakon iznošenja mišljenja pojedinačno. Da je idžma' izvor šerijatskog prava potvrđuju: a) Kur'an, kako god je Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur'anu naredio vjernicima da slijede Allaha, zatim Poslanika, a.s., isto tako je naredio da slijede predvodnike, izabranike u općim poslovima: "O, vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicirna vašim. Ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje, i za vas rješenje ljepše." (sura En-Nisa, 59) Naredba u ovom ajetu se odnosi na muslimansko vođstvo općenito, nosioce islamske vlasti. Kada se usaglase mudžtehidi o određenom pitanju, onda je vadžib svakom muslimanu da ih slijedi i izvršava ono što mu se odredi. Potvrdu za to nalazimo u kur'anskom tekstu: "A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati." (sura En-Nisa, 83) Allah, dž.š., upozorava one koji se suprotstavljaju Poslaniku, a.s., i slijede put onih koji nisu vjernici: "Onoga koji se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem, a užasno je on boravište." (sura En-Nisa, 115) b) Sunnet; Od Poslanika, a.s., prenosi se veliki broj hadisa, koji potvrđuju ispravnost saglasnosti Ummeta: "Moj Ummet se neće složiti oko greške (neće svi pogriješiti)." "Allah, dž.š., neće ujediniti moj Ummet na zabludi." Vrste idžma'a: Učenjaci usula idžma' dijele na dvije vrste: 1) jasni idžma (idžma' sarih), koji postoji kada se mudžtehidi jednog vremena izjasne i istaknu svoje stavove te se slože o određenom šerijatskom pitanju. Njihovo isticanje dotičnog stava može biti putem fetve ili presude, odnosno riječju ili djelom. 2) prešutni idžma' (idžma' sukuti), koji postane kada neki mudžtehid ili grupa mudžtehida jednog vremena istakne i iznese svoj stav o određenom šerijatskom pitanju, a ostali prešutno odobre takav stav. Idžma' je treći izvor šerijatskog prava dok su prva dva izvora Kur'an i sunet. Pored toga u izvore šerijatskog prava spada i kijas. ("FIKH, udžbenik za medrese" Izdavač: El-kalem, Sarajevo, 2001. god.)
[10] Riječ vahj (-وحى -objava) u arapskom jeziku ima sljedeća značenja: nekome nešto pokazati, otkriti; tajni glas, nadahnuće; stavljanje u dužnost. Kur'an ističe pet vrsta vahja i to: 1. onaj vahj koji se stavlja bezdušnim bićima; 2. vahj koji se odnosi na životinje; 3. vahj koji se upravlja svim ljudima; 4. vahj koji se upravlja samo Allahovim Poslanicima; i 5. vahj koji se upravlja melekima. Vahj koji se upućuje samo ljudima se može podijeliti u tri vrste shodno riječima Uzvišenog: „Nije čovjeku dato da Bog s njim razgovara nego samo putem vahja, ili iza zastora, ili da Bog pošalje svog izaslanika meleka, da ovaj prema previšnjoj volji objavi ono što Bog hoće.“ (sura Eš-Šura, 51) Od ove tri vrste prva se zove vahjun, što znači stavljati neki osjećaj u srce, drugi način vahja jeste govor iza zastora, a u ovu vrstu vahja spadaju i dobri snovi, i treća vrsta vahja jeste da Bog pošalje Svoga poslanika Džibrila a.s. Svome odabraniku između ljudi, i da ovaj veliki melek stavi, na srce i jezik, i značenje i govor zajedno. Ovome se kaže vahjun metluvvun (čitana i potpuna objava). Ovim se načinom objavljuje značenje sa riječima. Kur'an je na ovaj način objavljen Pejgamberu s.a.v.s. i ovaj način objave je svojstven samo za Allahove poslanike i odabranike i on je najjasniji način objave, dok prva dva načina objave mogu dobivati i drugi ljudi, a prvi način objave može dobiti i nevjernik za što je primjer egipatski vladar koji je živio u doba Jusufa a.s. a koji nije vjerovao u jedinstvo Boga, za kojeg Allah dž.š. u Kur'anu kaže: „Vladar reče: „Ja sam uistinu vidio u snu sedam debelih krava gdje pojedoše sedam mršavih, i vidio sam sedam zelenih klasova i sedam suhih. O ljudi, protumačite mi ovaj moj san, ako ste vi oni koji snove tumače.“ (sura Jusuf, 43.). Vahj je, dakle, poseban vid obraćanja Allaha dž.š. nebesima, Zemlji, melekima, ljudima ili životinjama ali to ne znači da Allah dž.š. nema i druge vidove obraćenja, naredbi ili govora. Kada Allah dž.š. komunicira sa odabranim ljudima putem vahja to također ne znači da oni nemaju i druge oblike komuniciranja. Isto tako se može reći za neke oblike komunikacija između šejtana i njihovih prijatelja i sljedbenika među ljudima. Allahova objava (el vahj) poslanicima se može definirati kao: Govor (Riječ) Uzvišenog Allaha objavljena (spuštena) nekom od Allahovih poslanika. Šejh Muhammed Abduh ovaj termin definiše kao: „Čista spoznaja /sigurno saznanje el jekin/ koje određena osoba osjeti u sebi sa sigurnim saznanjem (jekinom) da je spoznaja od Allaha, bilo da se spoznaja dogodila uz posredovanje ili bez njega.“ (Tefsir I,II,-Uvod u nauku tefsira, Zijad Ljevaković, izdavač Bemust, Sarajevo 2003, str.27-28)
[11] Selefom se nazivaju prve tri generacije muslimana: ashabi, tabi'ini i generacija poslije njih, tebeitabi'in.(op.prev.)
[12] Misli se na izvorni arapski tekst Kur'ana a ne na citiranje njegovog prijevoda. (op.prev.)
[13] Iako među islamskim učenjacima postoje različiti stavovi oko pitanja postojanja derogacije u Kur'anu ona je ipak od većine njih prihvaćena. Izraz koji se koristi za određenje derogacije u Kur'anu jeste nesh (النسخ). Ovaj izraz za derogaciju uzet je od istovjetnog termina upotrijebljenog u slijedićim ajetima: „Mi nijedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo. Zar ti ne znaš da Allah sve može?“ (Sura Bekare, 106.); „Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio; Allah bi ono što bi šejtan ubacio uklonio, a zatim bi riječ Svoju učvrstio – Allah sve zna i mudar je-„ (Sura Hadž, 52); „Ova Knjiga Naša o vama će samo istinu reći, jer smo naredili da se zapiše sve što ste radili.“ (Sura Džasije, 29.). Terminom nasih označava se onaj Kur'anski ajet koji sadrži šeriatsku odredbu koja je stavila van snage privremenu odredbu sadržanu u mensuh ajetima, a s druge strane mensuh ajeti su oni koji su sadržavili određenu šeriatsku odredbu koja je važila samo odeđeno vrijeme. Riječ nesh (النسخ) u arapskom jeziku kreće se u okviru slijedeća tri značenja: 1. izbrisati, potrti, ukloniti; 2. zamjena, alternativa, i transformacija; 3. prenošenje sa mjesta na mjesto. Terminološki se definira kao: Dokidanje šeriatske odredbe šeriatskim argumentima. Kada se događa derogacija moraju se ispuniti slijedeći uvjeti: 1. da derogirani ajet bude šeriatska odredba; 2. da derogiranu odedbu ukida šeriatski argument; 3. da šeriatski argument kojim se ukida šeriatska odredba vremenski, po objavljivanju, slijedi iza odredbe koju ukida; 4. da između dokidajuće odredbe i odredbe koja je dokida postoji neusaglasiva kontradiktornost. Iz svega rečenog razumije se da derogacija i dokidanje ne mogu postojati u ajetima koji govore o suštini vjerovanja, Allahovim svojstvima, kazivanjima o prijašnjim poslanicima i njihovim narodima. Jednom riječu kazano derogacije može postojati samo u ajetima šeriatsko-pravne naravi u kojima se nešto naređuje ili zabranjuje. (Tefsir I, II,-Uvod u nauku tefsira, Zijad Ljevaković, izdavač Bemust, Sarajevo 2003, str.87)
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba