Narednim recima valja otškrinuti vrata teodiceji, ali i načiniti demarkacionu liniju po pitanju odgovornosti za zlo. Svrhovitost toga će se pokazati u zadnjem dijelu. Ovaj kratki osvrt može donekle poslužiti i kao mini bibliografski resurs. Krenimo redom. Teodiceja je težnja da se Bog shvati kao uzročnik svega što je lijepo i dobro, a da se zlo u svijetu ne shvati kao protivrječnost ideji savršenstva Boga;[2] naučavanje teologa i filozofa koje usklađuje zlo što postoji u svijetu s Božijom pravednošću.[3]
Bog je Jedini Beskrajan i Apsolutan, a isto je tako On i Beskrajno Dobro. Njegova beskrajnost implicira to da On sadrži u sebi sve mogućnosti, uključujući i mogućnost negiranja Sebe, a ova se mogućnost treba shvatiti u formi stvaranja. Ali, stvaranje ili isijavanje podrazumijeva razdvajanje (separiranje), i upravo je ovo ontološko razdvajanje od Izvora svega dobra ono što konstituira zlo. Moglo bi se kazati da zlo nije ništa drugo doli razdvajanje od Dobra i nedostajanje, premda je zlo realno na svojoj vlastitoj razini; u stanovitom smislu, ono je realno kao i naša vlastita egzistencijalna razina na kojoj se nalazimo. Pa ipak, Dobro pripada pôlu bića, a zlo pôlu nebića.[4]
Veliki sufijski učitelj Dželaluddin Rumi, kazat će da se dobro i zlo ne mogu odvojiti – jer je dobro ustvari napuštanje zla, a zlo se ne može napustiti ako ga nema, baš kao što se dobro ne može napustiti ako nema pobuda za zlom.[5] Da bi naređivanje dobra i zabranjivanje zla imalo smisla, mora postojati nefs koji naginje zlu. A željeti da postoji stvorenje kao što je nefs znači u izvjesnom smislu željeti i zlo. No, On nije zadovoljan zlom, inače ne bi naredio da se čini dobro. Željeti nešto znači željeti ono što je potrebno da se to nešto ostvari. Naprimjer, pekar želi da ljudi ogladne, pa da on može steći zaradu, ali nije zadovoljan time da ljudi gladuju, inače im kruh ne bi ni prodavao. Rumi zaključuje: željeti zlo jeste ružno ako se želi radi njega samog, ali ne može biti ružno ako se želi radi dobra.[6] Skoro identično objašnjenje navodi Ibn Kajjim El-Dževzijje, zbog čega smo u prethodnoj bilješci uputili čitaoca na izvor. Ibn Sina ovaj odnos poredi sa postojanjem vatre koja ima više dobra nego zla, a u nedavanju postojanja maksimalnom dobru radi izbjegavanja minimalnog zla, imamo vrlo malu korist, ali s neimanjem većinskog dobra (nestvaranjem vatre) imaćemo većinu zla. Iako se dešava da vatra nekad živo biće opekotinom uznemiri ili neku robu uništi, ipak te štete i gubici u odnosu na koristi su minimalne i sporedne. Dakle, zlo je dio božanske sudbine i predodređenja ali akcidentalno. Prema tome, samo zlo nije poželjno, ali da bismo mogli imati mnoštvo dobra, sekundarno ćemo imati i nešto zla.[7] Smatramo da sljedeći stihovi Sadija Širazija opisuju upravo tu realnost:
Melek koji upravlja riznicama vjetrova,
ne mari ako vjetar nekoj starici svijeću ugasi.[8]
Jedna druga velika ličnost iz Širaza, Hafiz Širazi, pjeva ovako:
Može l' iko na 'vom sv'jetu ružicu bez trnja brati?
Svjetlo časno Mustafino Ebu-Leheb vatrom prati.[9]
Slična tumačenja navodi Mulla Sadra, također iz Širaza, temeljeći svoje viđenje na argumentima El-Gazzalija (u. 1111) kada govori o Ovome svijetu kao najboljem mogućem.[10] Što se tiče Rumijevog stiha navedenog na početku teksta, on upravo govori o relativnosti zla, kao i Husein Đozo: Ništa nije stvoreno kao zlo po sebi. Zlo nastaje iz našeg odnosa prema stvarima. (...) Zlo prema tome, nastaje, iz zloupotrebe stvari.[11] Blisko stajalište ima Muhammed Asad: Prema islamu, zlo nije nikada suštinsko ili čak izvorno; ono je tečevina čovjekovog svjesnog života, a posljedica je zloupotrebe prirođenih, pozitivnih svojstava kojim Bog obdaruje svako ljudsko biće.[12]
Na drugom mjestu, pojednostavljeno, odgovarajući na pitanje zašto neki moraju da trpe patnju ako je znao za nju Bog u Svom Vječnom Znanju, Ibn Sina ukratko kaže da je Bog znao da će čovjek učiniti zlo svojom slobodnom voljom.[13] Zanimljivo je da Iblis, Allah ga prokleo, pripisuje Bogu svoju nepokornost i svoje zlo, riječima: ... zato što Si me u zabludu doveo... (XV, 39)[14] Nisu li po značenju skoro identične riječi mnogobožaca: ''Da Milostivi hoće'' – govore oni – ''mi im se ne bismo klanjali''. (XLIII, 20) Međutim, kako protumačiti prva dva ajeta pretposljednje sure u Kur'anu? Reci: Utječem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara. (CXIII, 1-2) Sejjid Kutb dodaje odnosno od zla Njegovih stvorenja općenito i načelno.[15] Ibn Kesir, pak, od zla svih Njegovih stvorenja.[16] Svevišnji nam tako eksplicitno sugerira: Ono što te zadesi od dobrog – pa od Allaha je, a što te zadesi od zla – pa od duše je tvoje. (IV, 79)
Muhammed El-Gazali (u. 1996.) želi preduhitriti prigovor pa kaže da će neko možda reći: Ništa se nije desilo bez Njegove dozvole! Da bi odgovorio na ovu sumnju, navodi jedan primjer: ''Zločinac ode u polje zasijano pšenicom, čiji su klasovi zreli i od kojeg se očekuje mnogo blaga i zapali u njemu vatru. Kada vatra zahvati cijelo polje, on samo rekne: Vatra se ne bi zapalila da nije bilo kiseonika, kog je Allah stvorio u zraku. Da u zraku nije bilo ovog elementa, polje se ne bi zapalilo. Allah je, dakle, odgovoran za moj zločin, jer sve se desilo Njegovim dopuštenjem!''[17] Na taj način on ismijava determinističke tvrdnje.
William C. Chittick, iako smatra suprotno, ipak ukazuje da bi čitaocima koji žive u dvadeset i prvom stoljeću i koji su svjesni nevjerovatnog zla i trpljenja koje je čovjek sposoban nanijeti ljudima, naprimjer, Rumijeva rasprava o dobru i zlu mogla izgledati preveć suhoparna i odvojena od života.[18] Sljedstveno tome, smatramo da je važno ukazivanje Samedina Kadića na pitanje genocida u teologiji, čak tvrdnju da je to suštinski teološko pitanje, jer veća grupa ljudi planski bude zbrisana s lica zemlje, a to Bog dopusti.[19] To je jedno pitanje. Drugo, u bosanskom kontekstu, nemoguće je zamisliti, primjer, (veliko)srpske i (veliko)hrvatske zločince samo kao bič kazne u rukama Božijim time izbijajući odgovornost za njihova (zlo)djela. Zbog toga je potrebno inventivno pristupiti tom pitanju u ogledalu teodiceje, kako bi dali adekvatna tumačenja. Važno je insistirati na slobodi volje da bi istaknuli odgovornost za strašne zločine i genocid. U tom smislu, Muhammed El-Gazali (u. 1996.) ide dotle da kaže kako svaka predaja koja se protivi slobodi ljudske volje ne treba da zavrijeđuje pažnju. Istine vjere su potvrđene razumom i tradicijom i ne može ih oslabiti hadis krhkog seneda ili onaj koji u tekstu sadrži skrivenu mahanu.[20] Ovo dodatno posvješćuje činjenicu da bi svaki odgovorni bosanski teolog trebao da razmatra naprijed spomenuto pitanje, iznalazi rješenja, daje svojim objašnjenjima toplu utjehu žrtvama i gasi žeđ radoznalog. S jedne strane imamo odgovornost zločinaca koji su svojom slobodnom voljom vršili zločine, s druge strane smo mi i naš odnos prema stvarnosti:
Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje / između mnogih / Mojih / Velikih / Zala
(Mehmedalija Mak Dizdar, Putovi)
Zbog toga, potrebno je pružiti kreativne i uravnotežene interpretacije, što prevazilaze okvire ovog rada, koje će nam interpretativno prokrčiti stazu za putovanje u budućnost.
Autor: Haris Dubravac
[1] William C. Chittick, Sufijski put ljubavi: Rumijeva duhovna učenja, s engleskog preveo: Rešid Hafizović, Naučnoistraživački institut ''Ibn Sina'', Sarajevo, 2005., str. 75.
[2] Vladimir Filipović (ur.), Filozofijski rječnik, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984., str. 330.
[3] Usp. Sime Anić, Nikola Klaić, Želimir Domović, Rječnik stranih riječi: tuđice, posuđenice, izrazi, kratice i fraze, Sani-plus, Zagreb, 1998., str. 1395.
[4] Usp. Seyyed Hossein Nasr, Srce islama, s engleskog preveli: Enes Karić, Rešid Hafizović, Nevad Kahteran, El-Kalem, Sarajevo, 2002., str. 27.
[5] Usp. Dželaluddin Rumi, Tajne uzvišenosti, s perzijskog preveo: Munir Drkić, Bookline, Sarajevo, 2011., str. 182.
[6] Usp. Dž. Rumi, Ibid., str. 249-251; Ibn Kajjim El-Dževzijje, Uvođenje zaljubljenih u vrt ljubavi, s arapskog preveo: Zijad Dervić, Bookline, Sarajevo, 2005., str. 69, 72-73; W. C. Chittick, Ibid., str. 78-79; pogledati jako zanimljivu raspravu o pitanju zla: Abu al-Hasan al-Aš'ari, Bit polemike sa otpadnicima i inovatorima, s arapskog preveo: Adnan Silajdžić, El-Kalem, Sarajevo, 2000., str. 114-123.
[7] Usp. Mirsad Hadžajlić, Božansko znanje i sloboda volje, Kom, Vol. I, 1, 2012., str. 61.
[8] Šejh Sadi Širazi, Đulistan, prijevod i komentari: Ahmed Ananda, Ahmed Ananda, Sarajevo, 2015., str. 257.
[9] Hafiz Širazi, Divan, s perzijskog preveo: Bećir Džaka, Naučnoistraživački institut ''Ibn Sina'', Sarajevo, 2009., br. gazela 64, str. 68.
[10] Usp. Ibrahim Kalin, Why Do Animals Eat Other Animals? Mulla Sadra on Theodicy and the Best of All Possible Worlds, Journal of Islamic Philosophy, II/1, 2006., pp. 157-182; Suhraverdi, koji je također bio pod utjecajem El-Gazzalija, o Ovome svijetu kao najboljem mogućem, isto tvrdi: Suhrawardi, The Shape of Light: Hayakal al-Nur, 2nd Printing ed., Fons Vitae, Louisville, 1998., p. 83.
[11] Husein Đozo, Fetve: pitanja i odgovori, reprint izdanje, Bonn, 1996., str. 387.
[12] Muhammad Asad, Islam na raspuću, s engleskog preveo: Hilmo Ćerimović, El-Kalem, Sarajevo, 2002., str. 19.
[13] Usp. M. Hadžajlić, Ibid., str. 61.
[14] Usp. Ibn Kajjim El-Dževzijje, Ibid., str. 71-72; W. C. Chittick, Ibid., str. 108, 142.
[15] Sayyid Qutb, U okrilju Kur'ana: Fi zilali-l-Qur'an, s arapskog preveli: Omer Nakićević, Jusuf Ramić, Mesud Hafizović, Enes Ljevaković, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2000., Knj. 30, str. 366.
[16] Ibn-Kesir, Tefsir Ibn Kesir: skraćeno izdanje, drugo izdanje, grupa prevodilaca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2002., str. 1599.
[17] Usp. poglavlje Neki aspekti Najviše volje u: Muhammed el-Gazali, Vjerovjesnikov sunnet između šerijatskih pravnika i znanstvenika hadisa, s arapskog preveli: Osman Kozlić, Nermin Čanić, Zuhdija Hasanović, Muftijstvo tuzlansko, Tuzla, 1998.
[18] Usp. W. C. Chittick, Ibid., str. 79.
[19] Usp. Samedin Kadić, Kakva (ne) treba biti književnost o genocidu, Novi Muallim, god. VIII, br. 30, Sarajevo, 2007., str. 69-70.
[20] Usp. isto poglavlje u: M. el-Gazali, Ibid.
