Slovo o Edhemu Mulabdiću

Velikan izgovorene i pisane riječi. 29. januara, 1954. u Sarajevu je umro bošnjački pisac Edhem Mulabdić

Veliki se ljudi nisu, kako se to obično i u pravilu pogrešno misli, iznad zavičajne prosječnosti izdigli po njih sretnom slučajnošću povijesnih zbivanja čijim su tokom i sami bili nošeni, niti su u proživljenim vremenima birali i koračali lahkim i od iskušenja čistim putevima. Ispravan su sud  o njima mogli izreći samo oni što su se kao savremenici osvjedočili i obilato okoristili njihovom mišlju i djelom, i mi, koji plodove njihovog minulog rada vidimo i danas. Velik čovjek, govorio je Kierkegaard, velikim je postao onda kad je očekivao moguće, ali onaj, ko je očekivao nemoguće, postao je veći nego svi. Edhem Mulabdić, koji je na današnji dan, godine 1954., napustio Ovaj svijet, bio je uistinu takav. Velik u izgovorenoj i pisanoj riječi. Velik u svom djelu.

Nacionalna tragedija

      Bila je, još uvijek, premda vidno oslabljena i u svojim posljednjim decenijama, u Bosni vlast osmanskog sultana, kad se 1862. godine u Maglaju rodio Edhem Mulabdić. Ovo prezime, tvrde neki, novijeg je datuma i njegovi su se preci, navodno, nekoć zvali Kuršumlićima, jer su neki od članova ovog roda u maglajskog džamiji Kuršumliji svojevremeno radili kao ugledni imami ove bosanske čaršije. Kad su, i pod kakvim prilikama, za sebe uzeli prezime Mulabdić nije poznato, ali se u porodici čuvala priča iz duboke prošlosti koja je govorila da novo prezime uzeše od Mula Abdije, njihova djeda ili, možda, nekog drugog bližeg srodnika čije ime pisani izvori ne pamte.

      Edhemov otac, Selim, porodicu je izdržavao skromnom plaćom poreskog službenika i pored Edhema imao je još dvojicu sinova, starijeg Mehmeda koji je život izgubio u otporu austrijskom okupatoru 1878. godine, i mlađeg Đulagu koji je, premda ozbiljno ranjen, ostao u životu. Bilo je to teško djetinjstvo. Sve što se tada zbivalo ostavilo je traga na Edhemovoj mladosti. Posebno je, čini se, teško podnio gubitak majke, Nur-hanume, koju su u jeku okupacije ubili pljačkaši među austrijskim vojnicima. Od tad, bez sumnje, u njemu je rasla najprije pritajena, a kasnije i otvorena netrpeljivost prema svemu što je postojalo u znaku Austro-Ugarske monarhije. Ta, za njega i sve njegove sunarodnjake omražena sila, dočekana je kao vijesnik velike nacionalne tragedije. "Nebo se zamrači", pisao je u jednom svom autobiografskom članku, "život zastade i ko probijen brod kad usred najbujnijeg veselja u njemu počne da tone, dođe glas: ide Švabo. A osjećala se i prije neka mora u zraku, svako odraslo i dozvano čeljade bilo je zabrinuto, naslućivao se neki krupan događaj". Suviše loših sjećanja nagnalo ga je na odluku za koju je vjerovao da je nikada neće birati u svome životu. Odlučio je da napusti svoju domovinu i zamijeni je zemljom na Bosforu, ali mu se u tome ispriječi glas savjesti, njegov brat, Đulaga, i odgovori ga od njegova nauma. Ostao je. U godinama koje su uslijedile posvetio se upoznavanju novog pisma, tuđinske književnosti, jer mu se znanja o jezicima koje je učio u ruždiji činiše nedovoljnim za ono čemu ga je sudbina tada pripremala.

Zeleno busenje

      Mekteb i ruždiju završio je u rodnom gradu, a nakon kratkog vremena pošlo mu je za rukom da se zaposli u hućumetu. Tu je uštedio nešto novca, ne mnogo, ali taman toliko da 1887. godine njime plati upis u Učiteljsku školu u Sarajevu koju je završio tri ljeta kasnije, pa iz Sarajeva ode u Brčko gdje službujući u jednoj osnovnoj školi ostade cijelu godinu. Baš u to vrijeme, osjećajući da u mladiću dozrijeva nacionalna i kulturna misao, vrata u svijet politike otvori mu Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i prizva ga bliže sebi da poučava u novoosnovanom Daru-l-mualiminu u Sarajevu. U časopisu Bošnjak, kojeg je Mehmed-beg pokrenuo 1891. godine, objavljeni su prvi Mulabdićevi članci i saglasnošću najbližih saradnika on biva izabran za njegova urednika. Tu mu se ukazala čast da rame uz rame sa najuglednijim književnicima, piscima na narodnom, bosanskom jeziku, (Mehmed-beg i Riza-beg Kapetanović, Safvet-beg Bašagića, Hilmi ef. Muhibić), uči i prema njihovom primjeru oblikuje svoj životni put. Čita njihova djela, ponekad prevodi, koristi se povremeno i arapskim pismom, a kad to ne čini lati se svoga pera, sabire i na papir prenosi zgode iz bosanske svakodnevice, uređuje ih, potpisuje i šalje na adresu uredništva Sarajevskog lista i Bosanske pošte. Trebalo je proći nekoliko godina da u štampu preda i svoj prvi ozbiljniji rukopis, knjigu Zeleno busenje, publikovanu u Zagrebu 1898. godine, kojom je ispisao sjećanja na najteže trenutke svoje porodice i nesreću koja se na nju sručila u godinama okupacije. Dvije je godine kasnije dovršio svoje drugo djelo Na obali Bosne, zbirku osebujnih pripovijesti iz života bosanskog čovjeka kojom je za sebe prisvojio zaslužno mjesto prvog i najznačajnijeg bošnjačkog pripovjedača starije generacije.

      Kako je i sam pripadao krugu ljudi koji su svojim radom na polju kulture nagovještavali talas velikih promjena u bosanskohercegovačkom društvu, koncem 19. i početkom 20. stoljeća Edhem Mulabdić je sa mladim bošnjačkim književnicima i drugim javnim radnicima radio na pokretanju muslimanskog časopisa. Konačno, 1. maja 1900. godine, iz štampe je izašao prvi broj lista Behar. U prvoj godini urednik je bio Safvet-beg Bašagić, a od drugog do šestog godišta uređivao ga je Edhem Mulabdić. Pojava Behara, baš kao što mu i ime govori, među Bošnjacima slutila je kulturno proljeće i narodni preporod. Da je tako pokazao je veliki broj radova pisanih bosanskim jezikom, latiničnim pismom, kojim se slala jasna poruka o njihovoj nacionalnoj samobitnosti.

Politički angažman

     Godine 1903. zaslugama istih ljudi utemljen je Gajret, društvo za pomaganje siromašnih đaka, u kojem je, prema mišljenju Alije Nametka, Mulabdić bio "duša toga društva". Od tada, pa kroz godine između dva svjetska rata, gotovo da nije bilo kulturne akcije i pitanja od javnog dobra u kojem nije aktivno učešće uzeo Mulabdić. Ništa mu nije bilo strano, pa ni gluma. Tako je 1904. godine, na prvoj islamskoj zabavi organiziranoj u Sarajevu, kao amaterski glumac tumačio ulogu u izvedbi Bašagićeve drame Boj pod Ozijom. Obraćala su mu se sva amaterska društva, i manja i ona veća, da za potrebe njihovih predstava piše komade Miraska, Svak na posao, Teška vremena i Đerzelez Alija. Sa glumcima Mulabdićeva djela proputovala su cijelu Bosnu.

     Ni politički mu rad nije bio stran. Na njegovo insistiranje sazvan je širi sastanak najuglednijih sarajevskih Bošnjaka 22. decembra 1918. godine, na kojem je većinskom voljom prisutnih data saglasnost i prihvaćen program kojeg je izradila grupa okupljena oko Mulabdića. Već je slijedeće godine, tačnije 16. februara, donijeta odluka da se politička organizacija bosanskohercegovačkih Muslimana zove Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO), a Mulabdić je izabran za člana Centralnog odbora. Na izborima za Narodu skupštinu u Beogradu narod ga je tri puta birao za narodnog poslanika, najprije 1923. zatim 1925. i posljednji put 1927. godine. Iz politike povukao se na kulturni plan i od 1929. godine bio predsjednik Glavnog odbora Narodne uzdanice u Sarajevu. Ostao je upamćen kao nesebičan, još uvijek agilan i požrtvovan starac, koji je pomagao obrazovanje siromašne muslimanske djece vidjevši u njima svijetlu budućnost svoga naroda.

     Posljednje dane života dočekao je u bijedi, zaboravljen od svih, osim od vlasti koja ga je, bez jasna razloga, maja mjeseca 1945. dala baciti u zatvor i osuditi na robiju dugu pet godina. Ipak, ta je kazna ukinuta, utamničeni pisac amnestiran i na slobodu pušten marta sljedeće godine. Ali, tu nije bio kraj njegovim mukama. Od tad, pa do smrti, Mulabdić je, kažu, živio u neimaštini i posve sam, bez ikoga svoga, i bez jedinog mu sina Ešrefa, kojeg mu je smrt prerano uzela. Jedini koji ga je izdržavao i obilazio bio je, tvrdili su neki, historičar Hamdija Kreševljaković. Umro je 29. januara 1954. godine. Eto, u takvim se jadima ugasio život Edhema Mulabdića, velikog i umnog intelektualca, kulturnog radnika i književnika za kojeg naša djeca, nažalost, prvi i posljednji put čuju samo onda kada ih u školama obavežu čitanjem njegovog Zelenog busenja.

Piše: Alen Zečević

Keywords & Tags

Contact Us