Naš muderris i pisac na orijentalnim jezicima.
Šejha Sulejmana efendije Bošnjaka Sarajlije, pisca najmanje dva djela na arapskom jeziku, nema ni kod Bašagića, ni kod Handžića, niti kod Šabanovića. Tek nam ga je 1974. godine kratko predstavio agilni Alija Bejtić i ukazao na jedno njegovo djelo, poznato samo po naslovu. Deset godina kasnije Zejnil Fajić predočio je i drugo djelo šejha Sulejmana, Madžmaa al-hayrat, zbirku izabranih dova iz Kur’ana i Hadisa. Bejtić nije znao za drugo djelo ovog autora, niti je imao druge podatke o njemu, njegovoj kaligrafskoj i prepisivačkoj aktivnosti, a Fajić nije znao za prvo djelo, pa je konstatirao da je “ovaj naš Sarajlija do sada nepoznat naučnoj javnosti”. Kako su oba ova autora iznijela veoma oskudne podatke o šejhu Sulejmanu Bošnjaku Sarajliji, te kako su o njemu iznijeli dosta netačnih podataka, a došli smo i do novih podataka o njemu služeći se originalnim dokumentima, odlučili smo poredati stvari na njihovo mjesto i u jednom potpunijem svjetlu predstaviti ovog učenog Bošnjaka, muderrisa, pisca i kaligarafa, ukazati ne njegova djela i njegovu bogatu biblioteku.
Šejh Sulejman efendija Bošnjak Sarajlija, šejh, muderris, imam, pisac i kaligraf, rođen je u Sarajevu oko 1665. godine. Sin je Habib efendije, unuk hadži Šabanov, praunuk hadži Malkočev. Porodica mu vuče porijeklo iz Olova, odakle mu je otac, ili djed, doselio u Sarajevo. Zbog toga se šejh Sulejman efendija ponekad potpisivao kao Olovi, Olovljak. Već njegov otac Habib efendija bio je imam i muderris u Sarajevu.
Ne znamo pouzdano gdje se šejh Sulejman efendija školovao, pretpostavljamo u Sarajevu, a možda i u Istanbulu. Zahvaljujući bilješci na rukopisu hadiskog djela Mubarak al-Azhar fi Šarh Mašariq al-anwar, autora Ibn Meleka, koje se čuvalo u orijentalnoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu (R-958), saznajemo da je Sulejman efendija Olovi dovršio izučavanje ovog djela, u ponedjeljak 21. ramazana 1126. (1714.) godine, pred učiteljem šejhom Ahmedom efendijom, sinom Abdulkerimovim. Tako smo saznali za barem jednog njegovog učitelja koji je pripadao sufijskom redu sarajevske uleme.
Šejh Sulejman efendija bio je veoma učen čovjek, alim koji je dobro pozanavao tradicionalne islamske nauke, posebno šerijatsko pravo, sufizam, Hadis i orijentalne jezike. Prvi konkretan datum o njemu nalazimo na rukopisu R-2207 Gazi Husrev-begove biblioteke, gdje se šejh Sulejman efendija potpisao kao prepisivač i vlasnik rukopisa, 1692. godine. Iz jedne predstavke koja je iz Sarajeva 1700. godine upućena Porti u Istanbul saznajemo da je šejh Sulejman efendija bio muderris u Husamuddinovu mesdžidu u Sarajevu (Džinin sokak), a iz zabilješke u još jednom rukopisu da je, pored toga, bio i imam Jahja-pašine džamije koja se nalazi u njegovoj mahali. Riječ je o apelu upućenom iz Sarajeva Porti u Istanbul da se pomogne uglednim sarajevskim muderrisima koji su, nakon paljenja Sarajeva od Eugena Savojskog 1697. godine, ostali bez prihoda i sredstava za život. Među tih 28 muderrisa spominje se i neki Habib efendija, predavač i vaiz u džamiji koja se nalazi u Šejh Ferruh mahali. Vjerujemo da je riječ o ocu šejha Sulejmana efendije, jer je nosio isto ime, a stanovao je u mahali u kojoj je bila jedna od njihovih porodičnih kuća.
Zahvaljujući jednom beratu Turskog arhiva Gazi Husrev-begove biblioteke znamo da je šejh Sulejman bio muderris Jahja-pašine džamije i da je to mjesto ustupio hadži Abdulkadiru, sinu hadži Ahmedovom. Berat hadži Abdulkadiru efendiji stigao je od šejhu-l-islama mevlane Mustafe efendije Durri-zadea, a ovjerio ga je tadašnji sarajevski kadija, mevlana sejjid Ahmed efendija. Nažalost, nije navedena godina, ali je to bilo, svakako, oko 1730. godine. Prijepis ovog berata ovjerio je 1774. godine sarajevski kadija Muhammed Hašim efendija (Šerifović).
S obzirom da je šejh Sulejman efendija oslovljavan kao “ponos časnih šejhova”, može biti da je bio pročelnik neke sarajevske tekije, i da je kao šejh imao i svoje muride. Moguće je da je bio i na čelu Gazi Husrev-begovog hanikaha, jer se baš za njegov period ne navodi nijedan šejh tog rasadnika nauke i sufizma. Kao učen čovjek i pisac najmanje dva djela bio je kvalificiran za to mjesto. Ovo su, doduše, samo naše pretpostavke za koje nemamo uporišta u pisanoj građi. Učenijeg šejha u Sarajevu, u to vrijeme, nije bilo od šejha Sulejmana efendije Bošnjaka Sarajlije.
Šejh Sulejman efendija preselio je na ahiret nešto prije 8. ša‘bana 1143. (17. februara 1731.) godine, a već toga dana izvršeni su popis i dioba njegove ostavštine. O ovome govori dokument br. 99 Turskog arhiva Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu. U pogledu smrti ovog alima i šejha Zejnil Fajić je pogriješio za cijelih 25 godina, povodeći se za Bašeskijom, koji bilježi smrt nekog Olovljaka, imama Jahja-pašine džamije, 1756. godine. Fajić je čak “identificirao” njegove nišane na Alifakovcu s tarihom nekog mulla Sulejmana iz 1760. godine, smatrajući da je godina navedena proizvoljno. Kao što smo vidjeli, šejh Sulejman umro je polovinom februara 1731. godine. Onaj Olovljak, imam Jahja-pašine džamije, koji je umro 1756. godine mogao bi biti njegov srednji sin mulla Salih efendija, jer su obično učeni sinovi nasljeđivali oca na mjestu imama ili na drugim položajima u Islamskoj zajednici. Mnogi takvi položaji bili su naslijedni i redovno su za njih iz Istanbula stizali berati o postavljenju.
Iz ostavinskog dokumenta vidi se da je šejh Sulejman bio prilično imućan čovjek, a od nekretnina posjedovao je dvije kuće i jedan dućan. Kuća u kojoj je stanovao nalazila se u Jahja-pašinoj mahali i procijenjena je na 72.000 akči (a ne groša!), a druga u Šejh Ferruh mahali, procijenjena je na 60.000 akči. Dućan mu se nalazio u Gornjoj čaršiji, a procijenjen je na 34.500 akči. Iza njega je ostala žena Hava-hatun, kći hadži Hasanova, i sinovi: Abdullah efendija, mulla Salih i Husejn. U trenutku kada je pisan ostavinski akt Abdullah efendija je negdje bio odsutan, a Husejn je bio maloljetan, što znači da šejh Sulejman ipak nije doživio duboku starost. Dokument su potpisali: sejjid Abdullah, sarajevski kadija, Fevzi Mustafa, sarajevski kadija, i Ataullah ibn Usman, sarajevski naib i vojni kasam.
Iz jednog hudžeta sarajevskog kadije Ibrahima od 1. zu-l-hidždže 1148. (1735.) godine saznajemo da je nešto ranije u Istanbulu umro Abdullah efendija, sin šejha Sulejmana efendije. Nakon njega su ostale dvije žene, jedna u Sarajevu, a jedna u Istanbulu. Za kajima onog dijela koji pripada ženi u Istanbulu određen je neki šejh Muhammed. Iz ovoga razumijemo da je Abdullah efendija živio u Istanbulu gdje je i umro, četiri godine nakon oca šejha Sulejmana. Je li se u Istanbulu bavio imamskim, profesorskim ili kadijskim poslom, u tom dokumentu nije spomenuto.
Kao učen čovjek, šejh Sulejman efendija imao je bogatu biblioteku, zapravo zbirku rukopisa koja je brojala 163 djela, među kojima i jedno njegovo, te po jedno od Hasana Kafije Pruščaka, Muhammeda Musića Allameka i Halila Mostarca. Djelo Halila Mostarca navedeno je i po naslovu, a riječ je o komentaru Andalusijeve metrike. Ovaj podatak veoma je važan za proučavanje naše književnosti na orijentalnim jezicima jer smo time dobili još jedno ime ukoliko Halil Mostarac nije identičan s Mahmudom Damadom, koji bi, u tom slučaju, imao dva imena, što u to vrijeme nije bila rijetka pojava.
Kao što se vidi iz popisa njegove biblioteke, šejh Sulejman efendija napisao je djelo iz naslijednog prava Lubb aš-šurūh ala al-faraid – Srž komentara naslijednog prava, na arapskom jeziku. Bejtić je pogrešno pročitao naziv djela kao Lubb al-šuru ala al-faraid – Srce početaka feraiza. Uz naziv djela u popisu stoji naznaka: li al-mawla al-marhum al-mazbur – od navedenog umrlog gospodina. Djelo je originalan rad i, prema naslovu, bavi se komentarima naslijednog prava općenito, a ne nekim pojedinačnim komentarom iz te oblasti. Zahvaljujući popisu biblioteke mogli bismo pretpostaviti da je, između ostalih, komentirao i sljedeće komentare iz naslijednog prava koji su tu navedeni: Šarh faraid (dva rukopisa), Matn faraid, Suwar faraid, Daw ala al-faraid i Šarh faraid li Šihabuddin, (Komentar djela o diobi nasljedstva), autora Ebu Hamida Muhammeda ibn Mahmuda ibn Alija ibn Ebu Taliba Šihabuddina (u. poslije 1579.). Za prva četiri komentara nisu navedeni autori. Također bi se moglo pretpostaviti da je šejh Sulejman kometirao i djelo iz naslijednog prava našeg Mustefe Ejubovića, Šejha Juje, svoga savremenika, Šarh lubb al-faraid, koje mu je, vjerovatno, dalo ideju kako da nazove i svoje lično djelo.
O vrijednosti rukopisa Sulejman efendijinog djela govori i to što je ono procijenjeno na 1.600 akči (a ne groša) i samo je 13 djela iz njegove zbirke bilo skuplje od njega, a jedno je bilo iste cijene. O samom djelu, nažalost, ne može se ništa pobliže reći jer se ono spominje samo po naslovu u njegovoj ostavštini. Nismo ga uspjeli pronaći ni u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, ni u katalozima orijentalnih rukopisa najvažnijih biblioteka svijeta. Možemo se samo nadati da će rukopis nekada ipak biti pronađen i dostojno predstavljen naučnoj javnosti.
Nije ovo jedino djelo šejha Sulejmana efendije Sarajlije. On je autor još jednog djela, Madžmaa al-hayrat, a riječ je o zbirci izabranih dova iz Kur’ana i Hadisa. U predgovoru zbirke autor navodi da je ovo djelo sabrao iz poznatih i cijenjenih hadiskih djela i molitvenika kao što su: Al-Masabih od Begavija, Al-Azkar od Nevevija, Al-Hisn al-Hasin od Ibn Džezerija, Dalail al-Hayrat od Džezulija, Al-Hizb al-Qawl al-Badi od Sahavija. Rukopis ovog šejh Sulejman efendijinog djela nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, R-6689. Nedostaje mu nekoliko listova u sredini, a prepisan je rukom nepoznatog prepisivača 1756. godine, 25 godina nakon smrti autora. Sačinjen je lijepim, vokaliziranim nesh-pismom na 48 stranica srednje veličine. Tekst je pisan crnom, a istaknute riječi crvenom tintom. Završava se kolofonom u kojem je navedena godina prijepisa, ali ne i ime prepisivača. Papir je bijel, gladak, a rukopis je bez poveza.
Drugi rukopis čuva se u istoj biblioteci, R-8709, ali i njemu nedostaje nekoliko listova, ovoga puta na početku. Rukopis je dovršen 22. ramazana 1120. (1708.) godine, lijepim nesh-pismom na 22 stranice srednje veličine. Tekst je pisan crnom, a istaknute riječi zlatnom bojom, uokviren dvjema zelenim linijama.
Dakle, postoje najmanje dva rukopisa ovog šejh Sulejman efendijina djela: prvi iz 1708. godine, nastao još za života autora, i prijepis iz 1756. godine.
Šejh Sulejman Sarajlija se po svoj prilici bavio i poezijom. U kodeks R-4287 Orijentalnog instituta u Sarajevu bila je zapisana jedna pjesma o Sarajevu, čiji je autor hadži Derviš efendija Žagrić Mostarac, i dvije nazire (paralele) na tu pjesmu, čiji su autori Sulejman Sarajlija i Medžazi Mostarac. Ovaj Sulejman Sarajlija je, po svoj prilici, ovaj naš šejh Sulejman ibn Habib Sarajlija Bošnjak, o komu ovdje pišemo. Omer Mušić, koji nam je preveo i predstavio te tri pjesme, nije mogao identificirati pjesnika Sulejmana Sarajliju, jer ni njemu, a ni Handžiću ni Bašagiću, nije bio poznat ni jedan pjesnik pod imenom Sulejman Sarajlija. Handžić je, doduše, među pjesnike svrstao Sulejmana efendiju Isevića, ali do danas nije poznata ni jedna njegova pjesma, a sve da i jeste, on je živio 200 godina poslije Žagrića, pa bi bila mala vjerovatnoća da bi on spjevao spomenutu naziru. S druge strane, šejh Sulejman ibn Habib Sarajlija mogao je biti ili mlađi Žagrićev savremenik ili je živio nedugo nakon njega. I, što je najvažnije, sada znamo da se šejh Sulejman inače bavio pisanom riječju i da ga je književnost neobično zanimala. Ima još jedan detalj iz te pjesme koji nam govori da njen autor nije obavio hadždž, što je slučaj sa šejhom Sulejmanom Sarajlijom. Naime, jedan stih glasi:
Ne vidjesmo njegovu vodu i klimu, uvijek je blaga,
Ovako su rekli oni koji su posjetili Kairo i Damask.
Još jedno bi djelo moglo biti njegovo. Riječ je o filološkom traktatu Risala-i Dadiyya potpisana sa Šejh Sulejman efendi, čiji se rukopis nalazi u kodeksu R-1928 (listovi 13b-15a) Orijentalne zbirke HAZU u Zagrebu. Traktat se odnosi na izgovor i karakteristiku harfa “dad” u arapskom hurufatu. Kako u dostupnim katalozima nismo naišli na istoimeno djelo čiji je autor šejh Sulejman-efendija, a kako je spomenuti kodeks nastao u našim krajevima i sadrži nekoliko djela naših autora (Kafije Pruščaka, Ibrahima Opijača), realno je pretpostaviti da bi autor ovoga djela mogao biti naš šejh Sulejman ibn Habib Sarajlija. Istini za volju, postoji djelo sličnog naziva Ar-risala Dadiyya (s određenim članom), ali je njen autor poznat i nije mu bilo ime Sulejman, a to je Ismail Vehbi ibn Muhammed ibn Mustafa el-Konjevi (u. 1195.).
Šejh Sulejman efendija Bošnjak Sarajlija bio je odličan kaligraf i prepisivač orijentalnih rukopisa. Do danas znamo za njegovih dvadeset rukopisa, deset ih je propalo u Orijentalnom institutu, a deset sačuvano u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Prepisani su u periodu od 1692. do 1719. godine.
- Prvi rukopis koji je šejh Sulejman prepisao 1692. godine predstavlja fikhsko djelo Kitab Wiqaya ar-riwaya fi masail al-hidaya, autora Burhana aš-Šaria Mahmuda ibn Sadra aš-Šarifa al-Awala Ahmeda ibn Ubejdullaha al-Mahbubija al-Hanefija (u. oko 1274.) Rukopis je sačinjen lijepim i sitnim ta’lik-pismom na 186 stranica srednje veličine, a nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-2207.
- Drugi, mnogo obimniji rukopis šejha Sulejmana dovršen je 1708. godine, a predstavlja zbirku hadisa Masabih as-sunna, autora Husejna ibn Mas‘uda al-Faraa al-Bagawija aš-Šafiija Muhjussunna (u. 1117. ili 1222.). Rukopis je sačinjen lijepim, sitnim, vokaliziranim nesh-pismom na 756 stranica srednje veličine, crnom tintom. Prve dvije stranice ukrašene su zlatnim trakama i crnim linijama, ostale crvenim. Na početku prve stranice urađen je manji unvan. I ovaj se rukopis nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-3400.
- Dvije godine kasnije on je prepisao tri djela: Šarh muqaddima fi as-sala, komentar djela o namazu, autora Kuhistanija; Muhtasar al-Manar fi usul al-fiqh, izvod skraćene verzije djela Al-Manar iz osnova šerijatskog prava, autora Tahira ibn Hasana ibn Omera; Šarh Muhtasar al-Manar, komentar skraćene verzije djela Al-Manar, autora Ibn Kutlubuga Kasima ibn Abdullaha. Četiri godine kasnije prepisao je još dva djela istog kodeksa: Šarh al-Arud al-Andalusiyy, komentara arapske metrike našeg učenjaka Mahmuda (ibn?) Halila Mostarca i Šarh ar-Risala al-Adudiyya, komentar rasprave o etimologiji riječi, autora Dawanija. Ovaj kodeks čuvao se u Orijentalnom institutu, R-3206/1-5.
- Slijedeća četiri djela, koja sačinjavaju kodeks Gazi Husrev-begove biblioteke R-3058, šejh Sulejman prepisao je od 1714. do 1716. godine: Riyad al-azhar fi džala al-absar, uvod u hadisku nauku, nepoznatog autora; Nuhba al-fikr, kratko djelo o teoriji hadisa, autora Ahmeda ibn Alija ibn Hadžera el-Askalanija; Nuzha an-nazar fi tawdih nuhba al-fikr, komentar djela o teoriji hadisa, od prethodnog autora; Muršid al-mutaahhil, uputa za supružnike, autora Muhammeda Kutbuddina el-Iznikija. Rukopis ima 174 stranice srednje veličine, ispisan je lijepim nesh i nasta’lik-pismom, crnom tintom. Prva tri djela imaju unvane u zlatnoj i zelenoj boji. Prve dvije stranice obrubljene su zlatnim trakama i crnim linijama, a tekst posljednjeg djela uokviren je crvenim linijama.
- Godine 1716. ovaj prepisivač prepisao je slijedeća četiri djela koja sačinjavaju kodeks Gazi Husrev-begove biblioteke R2833: Al-hizb al-a‘zam wa al-wird al-afham, zbirku dova i molitvi, autora šejha Alija al-Karija; Dua min ayat al-Kur’an, zbirku dova urađenih na osnovu kur’anskih ajeta, nepoznatog autora; Al-fiqh al-akbar, kratko djelo iz dogmatike, autora Ebu Hanife Nu’mana ibn Sabita, Al-qasida ad-Dimyatiyya, spjev o lijepim Allahovim imenima, autora Šemsuddina Muhammeda ed-Dimjatija. Rukopis je urađen lijepim, većinom vokaliziranim nesh-pismom, crnom tintom, na 154 stranice manjeg formata.
- Slijedeće godine prepisao je dva djela: Asma al-husna wa wird aš-šita, Allahova lijepa imena i dova koja se uz njih uči, od nepoznatog autora i Dalail al-hayrat, zbirku dova, autora El-Džazulija. Rukopis se čuvao u Orijentalnom institutu, R-2844.
- Šejh Sulejman je 1719. godine, u Sarajevu, prepisao sljedeća tri rukopisa: Hilya al-abrar wa uqba ahl al-kibar wa al-ašrar, vjerovatno zbirku dova i molitvi, nepoznatog autora; Kitab az-zahir, divan mistične poezije, autora Alija ibn Muhammeda Farhuna el-Kajsija; Ar-risala fi asrar al-arwah, rasprava o tajnama duša, autora Muhammeda ibn Ebu Bekra el-Dževzija. I ovaj kodeks nalazio se u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-2216.
- Posljednji nama poznati šejh Sulejmanov rukopis, prepisan 1729. godine, predstavlja kodeks od nekoliko djela na turskom jeziku: Menzumai Fiqh-i ekber, stihovano djelo iz fikha; Fragment djela Četrdeset hadisa; Nazm-i awamil-i Sayyidi, stihovano djelo iz arapske gramatike, Menzuma-i Adni; Gufte-i Sadiqi bi newadir aqaid ala mezheb ehl-i sunne we-l-džemaa we ala mezheb-i Imam-i A‘zam i neko neidentificirano Djelo u turskim stihovima. Kodeks se sastoji od 308 stranica srednje veličine, a čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, R-145. Rukopis potječe iz zbirke sarajevskog kadije i pjesnika Mustafe Muhibbija.
Da, napokon, predstavimo i njegovu vrijednu biblioteku. Prema ostavinskom popisu, šejh Sulejman efendija posjedovao je 163 kodeksa orijentalnih rukopisa iz svih oblasti islamskih nauka. Neki su kodeksi, kao što su medžmue, svakako, sadržavali više djela, ali ona nisu pojedinačno nabrajana. Ako njegovoj biblioteci pridodamo i rukopise koje je sam prepisao, a kojih nema na popisu, onda bi njegova biblioteka bila mnogo bogatija i broj djela prelazio bi cifru od 200. Možemo konstatirati da je šejh Sulejman efendija, ono što se zna, imao jednu od najbogatijih privatnih biblioteka, odnosno zbirki orijentalnih rukopisa u Bosni i Hercegovini svoga vremena. Ona nam pokazuje čime su se ondašnji alimi najviše zanimali i koja su djela rado čitali. Na prvom mjestu upisan je rukopis Kur’ana (Kelami-kadim), zatim su tu Tefsir-i Dželali (Tefsir Dželaluddina es-Sujutija), Tefsir el-Kašija, Kawaid at-tafsir, hadiske zbirke i komentari hadiskih djela kao što su Šarh Džami as-sagir, Ahadis al-arbain, Šarh Šamail Ibn Hadžara, Šar hadis “Innama al-a’mal bi-n-niyat”, Šarh Manzuma fi usul al-hadis, rječnici poput Luga-ti Ni’matullah, Lugat-i Babusi, Lugat-i Nuwali, Mirkat al-luga, Lugat-i Mugrib, komentar Tuhfa-i Šahidi; divani klasika islamske poezije kao što su Divani-hafiz, Divani-katibi, Divani-Kemal, Gulistani-Sururi (vjerovatno Komentar šejh Sadijevog Đulistana kojeg je sačinio Muslihuddin Mustafa ibn Ša‘ban es-Sururi), Sururijev Komentar Hafiza (nije naveden naziv djela), Šemijev Komentar šejh Sadijevog Đulistana, Šarh Bustan; djela Umara ibn el-Farida, Ibn Firište, Bajdavija, Isfahanija, Kudurija, Ibn Malaka, Izzija, Kadihana, Jakub-paše, Čarpardija, Šiblija, Šatibija, Sadžavandija, Šajh-zade (dva djela), mulla Džamija, Šihabuddina, Sejjida Šarifa, El-Gazzalija, Džazarija, tri komentara Fusus al-hikama Ibn Arabija, Arud (Metrika) Vahida Tibrizija, Miftah al-ulum Šejh-zade, Šarh Arud El-Kajsarija, Mirqat al-wusul mulla Husreva. Nedostaju djela iz matematike, medicine i astronomije koja su bila standardna literatura većine ondašnjih alima. Izgleda da našeg šejha Sulejmana efendiju nisu osobito zanimale egzaktne nauke. Posebno je volio šerijatsko pravo, hadis, tefsir, sufijska djela i poeziju. Za nekoliko stihovanih fikhskih djela iz posljednjeg kodeksa koji je prepisao šejh Sulejman nije naveden autor, pa bi neko od njih moglo biti njegovo.
Cijela šejh Sulejmanova zbirka orijentalnih rukopisa procijenjena je na 12.420 akči, što je u ono doba bio prilično veliki novac.
Šta je bilo s ovom bogatom zbirkom nakon smrti autora, nije nam poznato. S obzirom da je malo rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke s bilješkama koje potječu iz ove zbirke, pretpostavljamo da je ona stradala u jednom od brojnih požara koji su harali Sarajevom nakon 1731. godine, ili prilikom paljevine ovoga grada od strane austrougarsko-hrvatskih soldata 1878. godine. Ipak, ponešto je od toga ostalo, pa tako i rukopis djela Rewda aš-šuheda, autora Kemaluddina el-Bejhekija, koji se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-322. Kao vlasnik rukopisa ubilježen je, na naslovnoj stranici, Sulejman ibn Habib ibn Ša‘ban, imam Jahja-pašine džamije u Sarajevu. Na rukopisu R-2207 iste biblioteke, osim klauzule o vlesništvu rukopisa, šejh Sulejman je zapisao i godinu, 1692.
IZVORI I LITERATURA
Dokumenti A-99-TO, A-107-TO, A-1180-TO, Arhiva Gazi Husrev-begove biblioteke.
Rukopisi R-8709, R-6689, R-322, R-2207 Gazi Husrev-begove biblioteke.
Fehim Spaho, Arapski, perzijski i turski rukopisi Hrvatskih zemaljskih muzeja, Sarajevo, 1942., str. 44.
Omer Mušić, Dvije turske pjesme o Sarajevu, Glasnik VIS-a, XIII/1962., br. 10-12, str. 362-367.
Kasim Dobrača, Katalog GHB, Sarajevo, 1963., sv. 1, str. 251-252, 284, 535-536.
Isti Katalog GHB, Sarajevo, 1979., sv. 2, str. 244, 892.
Alija Bejtić, Šejh Sulejman Sarajlija i Halil Mostarac – nova imena u orijentalno-islamskoj književnosti, Život, XXIII/1974, br. 12, str. 720-723.
Dr. Muhammed Ždralović, Djela Ibrahima Opijača u rukopisima Orijentalne zbirke Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Hercegovina, 2/1982., str. 156.
Zejnil Fajić, Nepoznati i rijetki rukopisi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, Glasnik VIS-a, XLVII/1984., br. 6, str. 727-728.
Muhammed Ždralović, Prepisivači djela u arabičkim rukopisima II, Sarajevo, 1988., str. 108-110.
Zejnil Fajić, Katalog GHB, Sarajevo, 1991., sv. 3, str. 315.
Isti Alim iz Sarajeva, porijeklom iz Olova, Glasnik RIZ-a, LIX/1997., br. 3-4, str. 291-295.
Isti Katalog GHB, London-Sarajevo, 2003., sv. 11, str. 551-552.
Tatjana Paić-Vukić, Svijet Mustafe Muhibbija, sarajevskog kadije, Zagreb, 2007., str. 232.
Ahmed Mehmedović, Leksikon naše uleme, rukopis.
Autor: Ahmed Mehmedović
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba